navigacija

Morskim stazama Diomedovih redovnika (zapisi s Palagruže)

Pogled na Velo žolo (otok Palagruža)

Put do Palagruže započinjemo iz Komiže. Jutro kao i svako drugo u mjesecu kolovozu. Čekanje koje traje nekoliko desetljeća konačno se završilo.

Motorni čamac je brz i vozi ga Ivan Vojković iz Alternature.

More je tiho i mirno i čini se kao da je bonaca. Na početku puta sunce se nalazi s naše lijeve strane i kao da nas pozdravlja svojim jutarnjim zrakama uzdižući se polako prema vrhu nebeskog svoda. Pitam se kako je bilo mojim pretcima putovati na Palagružu? Mala flotila gajeta špurtenjača koje su se kretale satima ne bi li došli do svoga konačnoga odredišta gdje će biti pozdravljeni kaukalima ko. Život ribara bio je nešto što se prenosilo generacijama i stoljećima, putovanje do Palagruže kano meditacija i inicijacija.Ribari nisu bili samo ribari već redovnici Jadranskog mora koji su ovisili o tome istom moru i hiru vremena. Boreći se u proteklim stoljećima s piratima i gusarima bili su tako i ratnici,iskusni i neumorni moreplovci,prekaljeni nautičari i navigatori kojima je jedini dom bilo i ostalo more. Njihova pacencija postala je meditacija a sam čin partence ili odlaska, ep kao da je od Homera opjevan. More i sunce bili su im oduvijek najbolji prijatelji  a tišina na beskrajnoj pučini prekrivenoj zvjezdanim svodom i svjetlima svićarica trenutak vječnoga bivstva. Inicijaciju kao takvu nije baš mogao proći svatko. Oni koji su se vraćali svojim kućama u Komiži postali su Diomedovim redovnicima, njegovim ribarima koje su pozdravljale i odzdravljale ptice Boga Zeusa.

Prošlo je nešto više od sat vremena, prekidajući svoje razmišljanje o komiškim ribarima promatram kako se sunce i dalje uspinje na horizontu  obasjavajući svojim zrakama mirnu površinu mora. U daljini se već naziru obrisi Palagruže koja kao da ima tri vrha koji izvirući iz mora nalikuju na sam trident boga Neptuna/Posejdona. Vrijeme kao da je najednom stalo dok na obzorju nema ni tragova nekim brodovima ili manjim brodicama,osjećaj koji ispunjava osobu vjerujem da je blizak onome poput nekoga dubokoga religioznoga ushita ili ispunjenja.

Na Palagruži kao da završava svijet ovaj planet i počinje nešto daleko i sveto. Na tome otoku nema ljudi koji svojataju nešto što je prolazno i iluzorno poput pijeska koji prolazi između  prstiju. Palagruža nema mjesta za izume, tehnologiju, bogate i siromašne, lijeve ili desne, ovdje vlada jedino njezino veličanstvo Priroda i to u svoj svojoj raskoši.

Naprosto je zadivljujuće da je taj otok zbog svoje nepristupačnosti i izolacije ostao sačuvan kroz minula stoljeća. Čitav pojas oko Palagruže čini se kao da ne pripada našemu planetu, radije kao da je opipljiva projekcija s nekoga drugoga mjesta, negdje iz neke četvrte dimenzije. Prolazeći uvalu Storo Vlaka dolazimo do Velega žola gdje nas dočekuje jato riba i divota zeleno modra mora. Skačući s broda zaroniti u to more je poput blagoslova.

Putem prema vrhu Ivan spominje nošenje jedne pune vreće kamenja prema vrhu otoka gore sve do Salamandrije. Žao mi je što nisam ponio sa sobom tu vreću no već smo ionako pri vrhu. Nošenje vreće kamenica bilo je dijelom inicijacije mladih ribara koji su na otok došli prvi puta. Moj daleki pretci nosili su te iste vreće, a moj veliki prapranono bio je jedan od ribara za kojega su govorili da je imao sa sobom ''macića'' kada je lovio ribe.  Macić je ono što su stari nam Grci nazivali Daemones ili osoba koja poput u kasnijoj kršćanskoj kulturi jest anđeo, čuva i bdije uz neku određenu osobu. U japanskoj Shinto religiji macić bi mogao biti jedan od kamija, a svi se naravno sjećamo i Domaćih iz pripovjetki naše velike spisateljice Ivane Brlić Mažuranić.

Nakon kratkoga odmora na Salamandriji gdje pokušavamo indentificirati ostatke sukcesivnih civilizacija od drevnih nam Grčke i Rima, pa sve do Talijana u zadnjemu svjetskom ratu i JNA, hodamo sa suncem na horizontu prema svjetioniku. Tamo uzimamo kratki odmor te uz predah i divljenje  promatrajući panoramu uokolo Palagruže komentiramo sa svjetioničarem život na otoku. Svjetioničar je drag i miran čovjek, po naglasku rekao bih da dolazi iz Istre. Objašnjava nam kako uzgaja voće i povrće. Nakon odmora i kratkoga razgovora penjemo se na sam vrh svjetionika kako moja supruga, sin i kćer tako i ja. Svjetionik je sagrađen u godinu dana od 1874 pa do 1875 godine, kada je prvi puta u tihoj noći  20. rujna 1875 godine svojim svjetlom obasjao more i pučinu oko sebe. Podno samoga reflektora na svjetioniku još uvijek se vidi datum, a sa samoga vrha svjetionika vidi se baš kao na dlanu jug Italije, točnije Apulija.

Prema talijanskim izvorima na Palagruži je živjelo nekoliko obitelji u doba Kraljevine Dviju Sicilija. Obitelji su tamo bile nastanjene početkom ili sredinom 19 stoljeća i došle su s maloga otoka blizu Napulja zvanog Ischia. Svi su stanovnici govorili napuljskim jezikom s dijalektom iz Ischije. Nakon nekoga vremena stanovnici otoka su emigrirali dok je jedna grupa odlučila otići na otok Vis u Komižu i tamo se vremenom stopila s lokalnim stanovništvom.

Vraćajući se sa svjetionika prema Salamandriji pa sve dole do Veloga žala spazio sam jato kaukala koji su se nalazili na jednome mjestu u zraku, točnije na istoku prije Jankotove njive. Poznata je činjenica da kaukali mogu lebdjeti i stajati na jednome mestu u zraku samo nošeni vjetrom. Nisu graktali već kao da su pjevali, kako bi ih opisao i sam Strabo.

Stigavši do Veloga žola tamo su me već čekali supruga, sin i kćer te smo ponovno otišli plivati i roniti u modro zeleno more. Roneći na dah na dubini od nekih pet do šest metara u moru sa mojim sinom promatrali smo zaigrana jata riba dok su se od njihove krljušti odbijale sunčeve zrake. Ronili smo između maloga stijenja naprosto veseleći se činjenici da smo najzad na Palagruži i da je ovo istina, a ne samo neki san.

Izranjajući iz mora na Velo Žolo usudio sam se popiti more i pritom otkrio da je okus mora na Palagruži slatkasto slan. Moj sin mi je spomenuo da je čitao da je more oko Palagruže u drevnih Grka bilo proglašeno svetim. Utopljen u fantaziju i utopijsko razmišljanje pomislio sam da možda postoji mogućnost da negdje postoji i izvor slatke vode koja se negdje i miješa s morem.

Prije nego smo krenuli put Komiže sjeli smo na brodu jedući kajmak i kruh ujedno se odlučivši hraniti i ribe koje su u velikom broju kružile oko brodice u vlasništvu Alternature kojom smo stigli do Palagruže.

Put prema Komiži bio je sjetan budući da smo odlučili ne dolaziti na neko duže vrijeme u Hrvatsku. Oproštaj od Palagruže bio je u isto vrijeme svojevrsna zahvala svemu što smo prošli minulih ljeta na otoku Visu i njegovu arhipelagu.

Shinto nas uči da čovjek treba sve oko nas prihvatiti kao dijelove prožete kamijem. Kami energija može primjerice biti u svemu onome što koristimo za nesebičnu dobrobit svih živih bića, u prirodi koja nas okružuje, u iskrenoj ljubavi i predanosti onima koje volimo kao i svim živim bićima u koje uključujem i biljke i drveće, floru i faunu. Ono što neki puta spominjem u svojemu pisanju, a što stari Grci nazivaše Physis, Shinto naziva Dai Shizen ili ''Veličanstvena Priroda''.
 

Kada rano ujutro upućujemo molitve ispred naše kućne kamidane ili  Shinto oltara, sjećajući se pritom uvijek našega Visa, molitve odlaze i svima onima čiji fragmenti duša i dalje ostaju u eteru koji nas okružuje, znajući da čitava planeta i sve ono što se na njoj nalazi, diše u ritmu (Ibuki) i razmišlja povezano onim nama nevidljivim nitima koje čine jednu nepregledno veliku mrežu koja tvori put (kannagara), a našu planetu čini ogromnim vrtom, radije riznicom vegetacije beskrajnoga znanja i iskustva.

Možda i ne treba brinuti za ovaj svijet budući da će se jednom opet u budućnosti vratiti na svoj početak, dok će ono što ljudi nazivaju poviješću ponovno činiti bezbroj zrnaca u ogromnom pješčanome satu našega univerzuma.

Prošlo je više od mjesec dana otkako smo došli s Palagruže. Ovdje kod nas u Irskoj polako počinje padati lišće s grana drveća označavajući da nam se bliži jesen, a s njom i njeni mirisi i okusi. Uz obalu mora moja obitelj i ja skupljamo alge, himanthaliu elongatu ili kako ju ljudi zovu - morsku tjesteninu (špagete) i palmariju palmatu (dulse). Nakon što sam završio sa skupljanjem algi  odlazim u more na svoju staru i pohabanu dasku za surfanje vežući konopac koji dolazi s daske za moju desnu nogu. Ležeći potrbuške na kraju daske veslam rukama prema valovima osjećajući vjetar u lice. Stavljajući ruke ispred sebe pridižem se na dasku i ulazim na val. Irski vjetrovi kao da mi šapćući tepaju dok kapljice hladnoga mora pršte na mome licu miješajući se sa sitnom ranojesenjom kišom koja je nenadano počela rominjati. Okrećem se na dasci i gledam preko svoga lijevoga ramena kako nestaje sunce na horizontu i pritom kao da se utapa u more ispod njega. Možda je to još jedan od onih estetskih trenutaka vječnosti u kojoj se stvarnost preklapa sa veličanstvenom prirodom i njenom postojanošću u to kasno nedjeljno poslijepodne u mjesecu rujnu.

Sve fotografije Thor E. Leichhardt

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (6 ocjena)

Komentari

Registracija
  • mikrogrizzly mikrogrizzly

    22.09.2016 u 19:14h

    Sve ste lijepo opisali, a sad slijedi moj niz nadopuna. Palagruža je jedino mjesto na svijetu gdje su magarci vršili samoubojstva (doduše, i jedna žena svjetioničara je skočila u bezdan, nažalost...). Kad su se vraćali ribari s Palagruže u Komižu nakon trotjedne "šihte", onda bi digli vesla prolazeći kroz kalete i pjevali: Zene, operite buze, vraćamo se s Palagruze. Oni naime ne trebaju žč u svom dijalektu i ribare koji su tamo lovili su nazivala Palagruzoni. Bio sam na Palagruži u lipnju i zatekao sam galebove na padini dok su imali mlade - glasaju se izuzetno nervozno i skoro su otjerali šetače kljunovima, cijela jedna površina par stotina metara četvornih, na kosini, prekrivena gnijezdima. Tada sam se doista osjećao kao uljez. Inače, imali ste sreću što su vas pustili da razgledate svjetionik jer inače ne dozvoljavaju posjetiteljima otoka, navodno po naredbi Plovput direkcije da "nezaposlenima ulaz zabranjen". Imaju i apartmane unutar svjetionika i sve puno egzotičnih turista, iz mnogih dalekih krajeva svijeta - jedino je bitno napomenuti da se nitko nikad nije vratio od njih...
    1 100% 0
  • korisnicc korisnicc

    22.09.2016 u 21:39h

    Lijep i opuštajući članak.
    0 0% 0
  • korisnicc korisnicc

    22.09.2016 u 21:39h

    Lijep i opuštajući članak.
    0 0% 0
  • mikrogrizzly mikrogrizzly

    22.09.2016 u 19:14h

    Sve ste lijepo opisali, a sad slijedi moj niz nadopuna. Palagruža je jedino mjesto na svijetu gdje su magarci vršili samoubojstva (doduše, i jedna žena svjetioničara je skočila u bezdan, nažalost...). Kad su se vraćali ribari s Palagruže u Komižu nakon trotjedne "šihte", onda bi digli vesla prolazeći kroz kalete i pjevali: Zene, operite buze, vraćamo se s Palagruze. Oni naime ne trebaju žč u svom dijalektu i ribare koji su tamo lovili su nazivala Palagruzoni. Bio sam na Palagruži u lipnju i zatekao sam galebove na padini dok su imali mlade - glasaju se izuzetno nervozno i skoro su otjerali šetače kljunovima, cijela jedna površina par stotina metara četvornih, na kosini, prekrivena gnijezdima. Tada sam se doista osjećao kao uljez. Inače, imali ste sreću što su vas pustili da razgledate svjetionik jer inače ne dozvoljavaju posjetiteljima otoka, navodno po naredbi Plovput direkcije da "nezaposlenima ulaz zabranjen". Imaju i apartmane unutar svjetionika i sve puno egzotičnih turista, iz mnogih dalekih krajeva svijeta - jedino je bitno napomenuti da se nitko nikad nije vratio od njih...
    1 100% 0