navigacija

Nadograđivanje ili jedna mala skica iz života u transhumanizmu (priča)

grad budućnosti

‘’Želimo pripadati, biti negdje gdje mislimo da će mo biti okruženi onima koji će nas prihvatiti. Skrivamo se tako često pod skute onih koji glume oslobodioce, reformatore, inovatore, onima koji sebe stiliziraju i nazivaju ‘’običnim’’ ljudima iz naroda, no oni se inače redovito pokažu kao ljudi koji doslovce odšetaju i ostave nas na cjedilu. Uobraženi, puni sebe misleći da njihov život vrijedi puno više nego stotine života nas obicnih, dosadnih pušaca.

Gnjilost i pljesan indiferentnosti i ravnodušja proždrli su naše čitavo biće. Uhvatili su nas poput grča u nozi koji nas iznenadi tijekom noći i gotovo ga se nemoguće riješiti. ‘’ – ovim gornjim citatom završio sam konačno svoju novu virtualnu knjigu. Ne znam i nisam siguran kome da dam ovu knjigu.

 

Vratio sam se u Europsku pokrajinu Hrvatsku prije nekoliko godina ovdje živjeti penzionerskim životom. Sjećam se još vremena kada su postojale nacionalne države i kada države nisu bile “pokrajine”. Netom je prošla nova 2035 godina. Razmišljam kako samo godine brzo prolaze. Završili su i još jedni izbori a pobijedila je ponovno Transhumanistička stranka. U opoziciji je koalicija predvođena sa Transrodnom zelenom strankom. Marko Francišković i njegova Tradicionalna antiglobalistička stranka, kao i Poslovna stranka već postarijega Hameda Bangoure, osvojili su dobar broj glasova. Političari Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić i njihova nova, vec četvrta po redu stranka, ušla je ponovno u ‘’Raspravljalište” kako se sada naziva vec davno ukinuto, za mnoge već nažalost zastarjelo ime nekadašnjega Hrvatskoga sabora.

Bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović objavio je najzad već dugo godina očekivanu knjigu : ‘’A lijepo sam vas upozoravao – kako je Hrvatska (p)ostala EU pokrajina’’. Sjećam se kako su samo slavili kada je Milana Vuković Runjić dobila Internacionalnu Man Booker nagradu prije mnogo godina. A tek kada je Miljenko Jergović dobio Nobela i u govoru na akademiji spomenuo Danila Kiša, Miroslava Krležu i Ivu Andrića u jednoj rečenici? I naravno tako je bilo kao i nakon Andrićeva Nobela, svi su ga svojatali kada ga je dobio. Odjednom je bio za neke Hrvat,za neke Srbin, kao i činjenica da su u BiH bili ponosni na njega. Sve je to sada prošlost, sve zaboravljeno.

I onaj nekadašnji užasni konzumerizam bio je nešto bolje nego ovaj sadašnji transhumanizam i njegove napredne tehnologije koje koliko vidim ne rade ništa drugo već stvaraju ljude bez imalo osjećaja. Ljudi umiru na ulicama, smrzavaju se čitave obitelji. Ujutro ih pokupi “Čistoća” i bacaju njihova tijela na smetlište sa ostalim smećem. Ljudima je postalo svejedno, glavno je da se preživi.

 

Sin i kćer posjećuju mene i suprugu sa svojim obiteljima. Dođu jedino u ljeto. Dovezu se novim električnim autom koji ima neki hibridni pogon. Sin živi i radi kao diplomat u Japanu, u dijelu koji nije bio zauvijek preplavljen kao i dio Novoga Zelanda, ogromnim tsunamijem 2021 godine. Ja i dalje čitam knjige i jedina prijateljstva koja održavam su nekolicina prijatelja, pisaca i umjetnika koji ne žive u EU pokrajini Hrvatskoj. Srbi i Hrvati se više ne svađaju godinama, a sve odkada je Srbija postala i službeno dio Rusije. U susjedstvu u Mađarskoj, nekadašnji “Orbanov zid” koji su tamo postavili davno u vrijeme kada su pristizale izbjeglice iz raznih zemalja u Europu, postao je jedna od glavnih atrakcija za turiste. Slovenija je podigla i spomenik nekadašnjoj prvoj dami SAD-a Melaniji Trump, Austrija, kao što se odrekla Habsburga, odrekla se i svoga imena Austrija iz razloga jer je zvučalo previše staromodno, tako da se sada zovu Gebirgeland (planinska država).

Kod nas je postalo popularno učenje turskoga jezika. Odkada su Sirija i Irak pripojeni Turskoj a jedan dio BiH postao referendumom dio Turske porasao je i interes za učenje poslovnog turskog jezika.
BiH je i dalje BiH no svaki kanton sada ima direktnu vezu i parlament povezan kako sa Srbijom, tako i s Turskom i Hrvatskom.

 

Svrbi me na ruci taj digitalni broj koji svi sada moramo imati ugrađen u tijelo. Svrbi me poput nove tetovaže.  Moramo svi dakako postati transhumanisti. Nekako mi je žao sto nema više kartica i onih starih, papirnatih novaca za kupovinu. Jedan broj zamijenio je sada sve identifikacijske oznake, brojeve i načine plaćanja poput nekadašnjih OIBA-a i kreditnih kartica. 

 

Danas je transhumanizam sve, počevši od hrane do načina života. Sjećam se kada su legalizirali travu u EU i kada su istu transhumanisti zabranili i stavili neke umjetne sintetičke proizvode koje proizvode neke velike korporacije.

Možda je post trumpovska SAD stvorila transhumaniste.  A sjećam se dobro i one TV serije ‘’Westworld’’ koja se emitirala u vrijeme kada je Trump bio davno predsjednik SAD-a. Sve je to nekako bila najava za budućnost. Kako su prolazile godine njihov je utjecaj u društvu sve više rastao.

Moja je vizija svijeta ona ljepote i onih sada već zaboravljenih pisaca i autora. Njih nisu zabranili već su ih naprosto zaboravili. A zaborav je kudikamo gori od zabrane. Ljepota je posve nestala a nova riječ ili izraz za ljepotu sada je ‘’transhumanistički design’’. Trebamo se sjećati ljepote poput trenutaka radosti, prvoga poljupca najdraže osobe, naše drage djece i onih koje volimo.

 

Veselim se da ću se danas vidjeti i čuti putem videozida sa svojim sinom. On je dobar diplomat . Žao mi je što moramo pricati u šiframa i kodovima iz razloga budući da čovjek više ne smije pokazivati previše emocija. Emocije, kažu nam vodeći transhumanistički znanstvenici, su izuzetno loše, te utječu na naše zdravlje zbog čega nam trebaju augmentacije ili nadograđivanje. Kažu da nam trebaju dijelovi tijela koje se onda samo treba ‘’održavati’’ A za kvalitetne dijelove tijela treba imati dosta kredita. Upravo su skenirali i uhvatili neke ljude koji su na svojim rukama u svojim brojčanicima posjedovali lažne kredite. Kontrola ljudi otpočela je još davne 2016 godine kada je među prvima Britanska vlada dozvolila da se nadziru svi ljudi i ono što gledaju ili pretražuju na internetu. Dok se s jedne strane ljudima odobravao liberalizam s druge se strane sve svodilo na to da se ljude počne nadgledavati u svakome segmentu njihova života.

‘’Ichigo Ichie’’ kaže se u Japanu, dakle ‘’svaki susret je samo jednom u životu’’. Drago mi je svaki puta kada vidim i čujem svoga sina i njegovu obitelj premda znam da se sve nadzire, sva komunikacija u čitavome svijetu.

Kod kuće supruga i ja pijemo čaj na tradicionalni japanski način. Taj nas Chado, japanska ceremonija čaja ili kako ju neki nazivaju “put čaja” jest otpor prema danasnjem nacinu zivota. Netko bi možda upitao –  “kako ispijanje caja moze biti otpor”?

Na taj način da se posvetimo osobama s kojima provodimo živimo, da uočavamo sitnice koje nam toliko zapravo znače u životu a koje vrlo olako zaboravljamo, da zaboravimo na sve probleme oko nas u tome jedinstvenom trenutku nasega života. Neki puta valja stati i udahnuti, veseliti se onome što imamo a ne onome što želimo po svaku cijenu prigrabiti ili posjedovati. Svaki puta kada pijemo taj zeleni matcha čaj, mislimo na one koje volimo, one koji su daleko od nas, kao i one koji nisu više s nama. Zahvalni smo na tim jednostavnim trenutcima u kojima mir i tišina cjelivaju zahvalnost koja putuje prepuna iskrenih osjećaja, negdje duboko iz srca.

Wabi-sabi, svijet je ionako pun nesavršenosti, nepostojanosti i kao takav nikada nije završen budući da bez obzira koliko se trudimo, savršenstvo ne postoji. Sklad se moze pronaći i u originalnosti koja ne teži savršenstvu već ljepoti i jednostavnosti. Nedorečenost i nedovršenost su u nekim slučajevima upravo jedinstvenost umjetničkoga izražaja. Na drugima je onda da iz takvih poruka pronađu upravo za sebe nešto posve osobno i jedinstveno. Savršenstvo pripada kao takvo jedino Bogu dok se mi, živa bića nastojimo truditi da nas on zamijeti na neki način. No možda i on namjerno pokazuje svoju nesavršenost da bi nam ukazao da u toj istoj nesavršenosti radije treba tražiti i pronaći jednostavnost, ljepotu i ljubav. Bog, a tako kažu i stari Vedski spisi, želi jedino našu bezuzročnu ljubav budući da je sve ono što dobiva od nas uglavnom zahtjevi za pomoć ili blagoslov. To je sve, samo ljubav i ništa više. Jednostavno a komplicirano, kako voljeti Boga i ne tražiti konstantno nešto od njega zauzvrat, već mu naprosto dati svoju ljubav?

Sumnjam da će transhumanizam uspijeti dati odgovor na to pitanje. Odgovor postoji no čovječanstvo radije odabire put u kome su emocije, zahvalnost, ljubav, estetika, ljepota i iskrenost prepreka napretku.

 

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (6 ocjena)

Komentari

Registracija
  • Iszrian Iszrian

    27.11.2016 u 10:07h

    Izgleda da su se mnogi ljudi pogubili pa kao i 50ih i 60ih misle da će nas tehnologija spasiti - neće. Inaće (ne)zgodna slika potencijalne budućnosti, ali kao i kod svih predviđanja stvari koje će doći moramo biti svijesni da se predviđanja baziraju na trenutnim trendovima koji ne moraju biti trajni, a i moguće su neočekivane pojave koje nitko ne može predvidjeti.
    0 0% 0
  • Iszrian Iszrian

    27.11.2016 u 10:07h

    Izgleda da su se mnogi ljudi pogubili pa kao i 50ih i 60ih misle da će nas tehnologija spasiti - neće. Inaće (ne)zgodna slika potencijalne budućnosti, ali kao i kod svih predviđanja stvari koje će doći moramo biti svijesni da se predviđanja baziraju na trenutnim trendovima koji ne moraju biti trajni, a i moguće su neočekivane pojave koje nitko ne može predvidjeti.
    0 0% 0