navigacija

Vječno Ljeto 2/4 ~ Ljubav skrivena unutar srca

Vis 1

Skriti svoju ljubav u odvojenosti

Srila Narottama dasa Thakura, jedan od svetaca drevne Indije piše: ''Rakho prema hridaye bhariya'' što u prijevodu znači ''Sakrij svoju ljubav unutar svoga srca''. Ljubav u odvojenosti je nešto što na ovome planetu posjedujemo spram ljudi koje volimo, koji su daleko od nas ili su uvijek do nas, no ne možemo im dati do znanja da ih volimo. U drevnim Vedama ''ljubav u odvojenosti'' vrsta je ljubavi lišena svake pa i one najmanje sentimentalnosti, ona koja dolazi od osobe koja je dosegla nivo siddhe, svete osobe, upućena vrhovno odabranome Bogu, onome koji je odabran iz henada (njih više) da bude monad – jedan, ili na sanskritu Istha Deva. I u vremena antike biralo se između različitih Bogova i Božica  vrhovna božanstva za određena područja i mjesta, nerijetko su to bile Božice poput Artemide, Demeter i njene kćeri Persefone, kao i oni koji su postali Bogovi putem određenoga procesa, poput Boga Glaucusa / Glaukosa.

11.08.2015

Milna. Svake sam godine u tome mjestu, i ako bih mogao odabrati plažu koju najviše volim na Visu, mjesto gdje bih živio na Visu (izuzev Kuta u samom gradu Visu), odgovor bi uvijek bio samo jedan – Milna. U Milni možete hodati na plaži sve do nekih 800 metara dok vas ne dočeka dublje more. U daljini se vidi otok Budihovac i poneke usidrene jahte.

Priroda daje poticaj za naš razvoj, naš intelekt i našu maštu, naše osjećaje, ljubav prema njoj i svemu što sadržava tu istu prirodu. Možda je to i razlog zašto ne možemo objasniti starogrčku terminologiju riječi ''Physis''. Priroda, i mi s njom trebamo rasti zajednički, poštovati to što nam je dano na korištenje budući da iza nas dolaze druge generacije živih bića.

Posjedujem osjećaj da se rađamo iznova i iznova ne bismo li nastavili ono što smo započeli u proteklim životima. Vjerojatno postoje razlozi zašto pišemo svoje dnevnike i zapise. Ne radi se tu o vječnom životu ili besmrtnosti pjesnika, pisca i autora,radije bih rekao da pišemo u nadi da će mo nekako ponovno doći do svojih starih zapisa kada se ponovno rodimo. Mi ili neki djelić nas koji sada živi u nekoj drugoj osobi. Ta mi smo poput beskrajnih, vječnih zvijezda – bića koja pripadaju bezbrojnim galaksijama. Izgrađeni od trilijuna stanica a svaka od njih sastoji se od trilijuna atoma koji su originalno bili stvoreni u centru, srcu neke od  zvijezda širom tih nepreglednih galaksija i sazviježđa. Istovremeno ne želim pisati o prolaznosti  već o onome što je dijelom, i sama je vječnost. Svatko od nas dio je i djelić vječnosti, nepreglednosti, igre mraka i svjetla, bezbroja boja i zvukova kao i tišine, ne jedne već nepreglednog broja galaksija. Možda se treba toga prisjetiti noćas kada je naš pogled uperen u zvijezde, očekujući koju zvijezdu padalicu.

12.08.2015

Povečerje. U potrazi sam za mirom. Želim negdje srediti svoje utiske sada već protekloga dana, sjesti i pisati budući da nemam dobroga svjetla u kući. Sjeo sam na kućni prag jedne od kuća u prilazu koji se nalazi nasuprot ferola na uglu Ribarske ulice i Kondijine strode. Uvukao sam se u mali prolaz gdje sam najčešće sjedio  kao dječak i tamo znao odmotavati svoju tunju za ribolov. Na kraju toga prolaza nalaze se skaline (stepenice) koje idu na naš mulić na plažu Pod Kalafota.

S Pjerinom, njegovom suprugom i  njihovim brodom putovali smo uokolo čitavog većeg dijela otoka Visa. Prolazimo kraj plaže na kojoj se nekoć sunčala slavna Greta Garbo. Pjerino priča o plaži i pokojnoj gospođi Garbo turistima na brodu spominjući da je jedan čovjek prikupio gotovo svo kamenje na kojemu se Greta Garbo sunčala. Garbo je odabrala plažu na koju se teško moglo dolaziti, izuzev s brodom.

 

Jedno od naših prvih odredišta bila je uvala Stiniva.  Puno se promijenila, zaista mnogo,od moga djetinjstva. Prepuna je ljudi, uokolo vidim i ljude sa selfie štapićima na čijem je vrhu foto aparat. Za nekih 10 godina biti će to jedna od onih smiješnih stvari kojih će se ljudi sjećati iz ovih vremena. Brat, moj sin i ja odlazimo do lijeve strane stijena gdje su lupari (lumpari, priljepci). Morska voda je čista te brat skida nekolicinu lumpara sa stijena, te ih jedemo sirove sva trojica. Nešto što nisam napravio već dugo vremena. Slani okus, pomalo žilavo, no uistinu ukusno. Okus koji nosi sa sobom iznova sjećanja na djetinjstvo. Pogledom pratim vilinskog konjica (Odonata Anisoptera) u svome letu iznad glava ljudi i njihove vreve na posve pretrpanoj plaži. Nekada idilična, tiha, obiteljska plaža moje mladosti sada je izletište za dokolicu masovnog turizma u kojem se polu plastični muškarci dokazuju poput njihovih ekvivalenata u životinjskoj vrsti, ne bi li impresionirali jednako plastificirane ženke. Prepuni adrenalina, stereoida i vitamina skaču sa litica uz plažu u more. To je nova vrsta živih bića koja je nuzprodukt dvadeset i prvoga stoljeća te vjerujem da će tu vrstu za manje od nekih 1000 godina sa zanimanjem pratiti u nekim muzejima. Naravno, ako će nešto poput muzeja i postojati u budućnosti.

Uz njih se nalazi druga vrsta ljudi kojima kao da iz desne ili lijeve ruke izlazi neki štap sa kamerom. Drže ga u ruci dok se kupaju, smiješe se jedni drugima. Selfie štapić je podvrsta gore spomenute plastificirane vrste.

 Sva ta tijela, nabildana, plastična, umjetna ili neumjetna, ne postoji tu estetika već izvanjska forma koja se tu na ovoj plaži nalazi u potrazi za ispunjenjem nagonskih osjećaja. Izgubile su se u nepovrat jednostavnost i sloboda. Sloboda u kojoj ne postoji čak ni dašak nečeg umjetno spravljenog što bi samo i jedino moglo zadovoljiti formu. Sloboda nestaje onoga trenutka kada se pojavi pretjeranost, napisao je Albert Camus. Franco Cassano piše da ta Camusova izjava nije ''odbrana siromaštva'' već  svjesnost o tome da se za novo izražavanje slobode treba imati novaca, i da su sunce i more, koji su jednom u prošlosti bili otvoreni za svakoga, danas pretvoreni u prostitutke, samo za one koji za to imaju novaca. Prodavajući more i sunce u manjoj raspodjeli, novac se povećao, no ono što je nestalo jest sloboda, zajednička mati, sretna lutanja mjestima iluminiranim zajedničkim svjetlom koje leži u okviru sjećanja južnjačkih djetinjstava. Jedno od tih djetinjstva je i ono moje. Sjećanje koje mi osobno vrijedi više od bilo kojega bogatstva na ovome svijetu.

Razmišljam da se možda trebamo rađati iznova i iznova, u različitim tijelima sve dok ne počnemo konačno razumijevati  što je naš cilj, što je zapravo cilj života.

Dok pišem ove retke primjećujem dolje na plaži obasjanoj samo svjetlima iz tri restorana, starog, ranjenog galeba koji bježi od bijele mačke.  Pokušavam zaustaviti na lijep način mačku tako da bih dao galebu vremena da se sakrije od nje. Galeb konačno odlazi u konobu legendarnog barba Gusle (sada od njegova isto tako legendarnog sina - barba Joška i supruge mu - tete Nade) gdje pronalazi svoj spas, a mačka odlazi prema konobi moje obitelji - Marinkovića. Marinkovići oni od Ranka, De Marije, Mardešići, Žitkovi, Zankijevi, Žuanićevi. Moje obitelji. Neke su mačke, baš kao i neki ljudi, sastavni dio ove kiklopske civilizacije.

Zita je naučila plivati, i to u dubokome moru. I bilo je vrijeme jer u listopadu će navršiti 7 godina.

Vozimo se do Zelene špilje.Skačem s Pjerinova broda ''Ames'' u duboku morsku vodu. Na vrhu svoda, iznad mene, nalazi se mala rupa kroz koju prodire sunčeva svjetlost  stvarajući igru sunčevih zraka u moru. Kao da se stotine nimfi i malih piksija igraju unutar same svjetlosti. Roneći pratim svjetlost skoro do samoga dna. Težak osjećaj u plućima dok ronim između velikih stijena blizu dna, kao da će se pluća unutar mene rasprsnuti u komadiće. Zatvaram oči, meditirajući na svoje disanje koje se sve više i više usporava. U glavi osjećam kao da ću poletjeti, trenutak kada nastupa lakoća lebdenja u moru. Trenutak u slobodnom ronjenju, zadovoljstvo apnee koje nastupa kada šok nadomjesta smiraj. Ne osjećam pluća, koncentrirajući se samo na moj ostanak u dubini mora. Koliko sam puta želio ostati dolje u moru? Nebrojeno puta, iskreno rečeno. Ne mogu skriti taj osjećaj, čežnju, da zapravo želim ostati dolje u toj tišini i miru beskrajnog plavetnila. Natalia Molchanova, svjetski rekorder i šampion slobodnoga ronjenja koju smo upoznali i družili se s njom u našem obližnjem ronilačkom klubu prošlo ljeto, nestala je prije nekoliko dana na Ibizi.  Imala je samo 53 godine. Sjećam se njena osmijeha i savjeta, sjećam se još njena izlaska iz mora na plažu. Polako se vraćajući na površinu ronim između oštrijih stijena ne bih li uvidio kolika je razdaljina između njih i samoga broda.

Nakon obilaska plaža Vele Smokove i Okjucine vraćamo se morskim putem prema Komiži. Pjerino i supruga su napravili fantastičan rižoto od morskih plodova i pohane račiće. Divota kako je sve skuhano. Ako posjetite Komižu, a ne otiđete s brodom ''Ames'' na put oko Visa i susjednih otoka u arhipelagu, propustiti ćete mnogo zanimljivosti i ljepota otoka.
Valovi na moru pjenuše se poput šampanjca dok sunce na nebu kao da se sprema utonuti u more. U zraku je miris makine, motora, koji je jedinstven za stare ribarske brodice. Promatram kadulju koja raste po otočnom stijenju sazdanom od krša. Pokušavam prepoznati i ostale biljke koje rastu po stijenju sazdanom od krša.

Zapisujući iz sjećanja sve što se događalo toga dana počinjem osjećati lagani povjetarac, onaj ugodni, noćni. Poneki turisti koji prolaze Ribarskom ulicom gledaju u mene jer nosim lungi i 20 godina staru, pohabanu majicu s motivom Palagruže. Nisam se ni brijao neko vrijeme. Promatram poviše sebe dva vrta puna limuna dok povjetarac nosi u zraku njihov miris. Kraj mene je zastao maleni narančasti gušter sa ogromnim očima i gleda me nekoliko sekundi te potom nestaje u pukotini na jednoj od ploča koje vode prema skalinama na našu plažu. Čovjek može doživjeti toliko toga upravo u onome trenutku kada izađe iz svoje kuće. Ulazeći u duboku noć, a s njom kao da raste žamor i vreva turista koji kraj mene prolaze Ribarskom ulicom. Mnoštvo mirisa i parfema. Vlasnik poznatog komiškog kafića Corto Maltese dao mi je na poklon butelju Plavca s Biševa. Vlasnik je inače dragi prijatelj iz djetinjstva. Vjerojatno jedan od najboljih prijatelja koje sam imao prilike i čast ikada upoznati.

13.08. 2015 Kafić ''Orion'' , riva Komiža

Sve više Hrvata odlazi u Irsku. Pitam se zašto tamo odlaze? Vesele li se unaprijed hladnoći, kiši, društvu ljudi čija je hladnoća veća od one u skandinavskim zemljama? Gdje je lošije obitavati - Hrvatskoj kao zemlji karikaturi koja pokušava kopirati ''napredne zemlje Zapada''  ili Irskoj koja gubi svoje tlo pod nogama? Irska i Hrvatska imaju nešto zajedničko. Nepresušnu močvaru, glib u koje tonu bez prestanka. Talijanski sociolog i autor Franco Cassano piše: '' Tamo gdje kultura može jedino proizvesti jednu često korumpiranu karikaturu modela koji nastoji imitirati, lako je odstupiti i povući se u obranu vlastitoga identiteta''.


Što znači uopće posjedovati putovnicu ili državljanstvo Irske, Hrvatske ili bilo koje druge države u današnja vremena? Kako vrijeme odmiče,meni osobno  tako nešto sve manje znači. Ono što mi znači u životu ljudi su s kojima mogu razmijeniti i podijeliti iskustva i ideje, ona vrsta ljudi s kojima mogu pričati i s kojima postoji osjećaj da niste izgubili njihovo i svoje vrijeme, slagali se ti isti ljudi sa mnom ili ne. Granice za mene blijede već godinama, polako nestaju,dok je sve više i više prisutno razumijevanje iskrenog, ljudskog srca,odraz iskonske nepatvorenosti ljudske duše.

Poetski rečeno, moje ''državljanstvo'' pripada jedino mediteranskoj ideji u kojoj su ljudi međusobno povezani, a ne podijeljeni. Možda je to nešto donkihotovsko u meni.

Volio bih jednoga dana pronaći na otoku Visu neko mjesto gdje bih živio, gdje bih se skrasio i obrađivao zemlju, radio na organskom/ biološkom uzgoju. Možda se to i dogodi jednoga dana a možda i ne, tko će ga znati? Na Visu bih volio živjeti negdje u Kutu. Sam grad Vis mjesto je kojega se sjećam tijekom čitave godine nadajući se da ću ga možda naredne godine ponovno imati prilike i sreću vidjeti. Nisam od onih koji imaju ''sreću'' naslijediti, stvarajući s tim ''nasljedstvima'' kapital. Nemam svoga brokera na burzi i ne kupujem dionice. Moje dionice knjige su koje skupljam,čitajuć' i učeć' iz istih. Knjige su uz moju obitelj jedino bogatstvo koje uistinu trebam. No život prolazi, za nekoliko godina biti će pola stoljeća moga bivstvovanja na ovome planetu. Završavam polako svoju večernju kavu u kojoj se cakle svjetla s rive usput zatvarajući i svoju bilježnicu. Vrijeme je za šetnju rivom do kuće gdje me čeka moja obitelj.

Posvećeno mojoj obitelji - majci, sestri, bratu, supruzi, sinu, kćeri.  U spomen na dvoje dragih ljudi - Nataliju Molchanovu i Tonka Borčića - Bakota.

Hvala puno dragome Pjerinu i njegovoj supruzi.

Ludovico Einaudi ~ skladba Night s novoga albuma ''Elements'':

https://www.youtube.com/watch?v=k9NM-yK1C2I

 

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (5 ocjena)

Komentari

Registracija
  • Diomedes

    21.10.2015 u 14:45h

    Čiba, Pišem za sebe i čitatelje poput Vas ( kao i ostalih cijenjenih komentatora). Nema novaca na svijetu koji mogu nadomjestiti iskrenost i dobrotu. Primite moje najljepše i iskrene želje za odlično zdravlje vaše srodne duše. Sve najbolje i puno Vam hvala!
    2 100% 0
  • Čiba Čiba

    19.10.2015 u 08:29h

    Kao da ste opisali moje želje i maštanja.Znam da nikad neću to postići jer imam i srodnu dušu koja nije dobrog zdravlja i ne može me pratiti u realizaciji.Ne poznamo se a toliko smo slični.Lijepo uživajte!
    2 100% 0
  • mikrogrizzly mikrogrizzly

    18.10.2015 u 19:04h

    Što se tiče org. uzgoja i tako to - paradoks otoka Visa je da najljepši vrt, ali doista je brižno uređen, imaju oko samostana Prirovo, u samom centru grada Visa, kraj gradske plaže. Dakle, fazit : jedino časnim sestrama i svećenicima nije "ispod časti" uzgajati rajčice, tikvice i ostalo. Prva misao što se nameće - zašto je ostatak otoka uglavnom neobrađen, izuzevši mjestimične vinograde i maslinike!? Otok ima tijekom sezone čak 3x dnevno trajektnu vezu i nema tu isprike u tom smislu, mogli bi prodavati povrće s otoka od ožujka do studenog, Otok ima i vlastito vodocrpilište. Tako da treba jedino konstatirati da je problem u mentalitetu - a turizam je novac "na brzaka" i više malo tko se želi sagnuti u sferi poljoprivrede...
    2 100% 0
  • neboiznadzagreba neboiznadzagreba

    19.10.2015 u 23:13h

    Otok sigurno usidren u modrine i zvijezda koja vučena nepoznatim izgara kroz daljine, dio su istog. Hvala na vraćenoj toplini ljeta!
    1 100% 0
  • Diomedes

    21.10.2015 u 14:28h

    NeboiznadZagreba, Hvala Vam. Uistinu lijep komentar, jedna inspiracija. I sam bih volio živjeti ''vječno ljeto''. Srdačan pozdrav uz moje poštovanje, Thor
    0 0% 0
  • Diomedes

    21.10.2015 u 14:24h

    Hvala vam Mikrogrizzly za vaše lijepe riječi. I ja se nadam da ću ipak postati poljoprivrednik i jednoga se dana ipak vratiti. Mislim da se na Visu zemlja ipak iznajmljuje, no kao što ste spomenuli i drugdje uzduž obale i otoka, kuće i zemlja imaju po više vlasnika, od kojih neki niti ne žive u Hrvatskoj.
    0 0% 0
  • mikrogrizzly mikrogrizzly

    19.10.2015 u 02:28h

    Imate onda i, po mom sudu, prvi preduvjet za org. uzgoj - visoko obrazovanje jer tek to, u sinergiji s visokim moralom, donosi učinke u org. poljoprivredi. Imati poljoprivredne površine bez ta 2 faktora nije dostatno, barem se tako pokazalo u našoj regiji. U BiH su dva najveća org. plantažera inače po struci tehnički inženjeri (Visoko i Konjuh planina). Tu ne smije biti "zeza", da se baš ne izrazim šankerski, odnosno cijene jesu više, i na strani ulaznih troškova (i truda, dakako) i na strani plasmana, ali naš seljački mentalitet je takav da se voli "podvaliti". Pa se onda tu otvara prostor za one koji shvaćaju što znači američki izraz "handshake agreement" i da te obvezuje časna riječ prvenstveno, dok su kasnije analitičke metode samo dokaz da se postupalo kako je i obećano. Želim vam svu sreću u tom mukotrpnom nastojanju, a bojim se da ćete zastati na prvom koraku - kako kupiti/unajmiti poljoprivredno zemljište jer Dalmacija je znano suvlasničko "minsko polje" i sličan pokušaj na Šolti, preko "puta", je skrahirao baš na tome jer zemlju imaju mnogi, neki odavno iselili, ali radije drže neobrađenu i u korovu nego da bi unajmili zainteresiranim za otočke projekte.
    0 0% 0
  • Diomedes

    18.10.2015 u 21:16h

    Mikrogrizzly, Hvala Vam puno na vašemu komentaru. Bio sam baš prošle godine u vrtu u Prirovu, tamo je nekada, kao što vjerujem da znate, bilo grčko pa grčko-rimsko kazalište na otvorenom. Vrt je uistinu prekrasan i lijepo uređen. Na Polju (Poju) se dosta toga počelo obrađivati, no uglavnom su to (kao i u minulim stoljećima) vinogradi. Eto, ja bih želio obrađivati zemlju i baviti se poljoprivredom, meni bi to bila čast.
    0 0% 0
  • Diomedes

    18.10.2015 u 20:50h

    Robinzon, Puno Vam hvala na komentaru i lijepim riječima za ovaj skroman tekst. Premda su ovo što čitate gore skromne bilješke, pisao sam ih u nadi da ostavim konačno nešto što dočarava nekih 14 dana na jednom hrvatskom otoku. Slažem se sa vama glede ''harmonije Svemira'', priroda jest dio Svemira. Dakako, slažem se s vama da to treba poštivati kao i što je važno uvažiti i poštovati od prirode, živih bića pa sve do raznih kultura s kojima se susrećemo. U Shinto religiji, u njenom ogranku Shugendō (修験道) postoje Kami (神) ili bića koja su što bi stari nam Grci nazivali Daemones. Oni su istovremeno zaštitnici, Bogovi, čuvari i obilaze sveta mjesta uključujući naravno svu prirodu. Osobno vjerujem u njih, a u nas na otocima nazivaju ih ''macići''. legende kažu da je moj prapra nono imao svoga macića koji bi mu rekao gdje da ulovi ribu oko Palagruže. Mišljenja sam da sve treba poštovati, i ono vidljivo i nevidljivo. Ako nešto ne vidimo, to ne znači da ne možemo osjetiti prisutnost istoga. Drago mi je da sam vas uspio vratiti natrag u djetinjstvo svojim tekstom. Zaboravljamo sve više na ljepotu, na one trenutke blaženog mira jednostavnosti. Hvala vam još jednom i srdačan pozdrav s poštovanjem.
    0 0% 0
  • Robinzon

    18.10.2015 u 13:22h

    Lijepo ste opisali sebe,čovijeka s duhom i dušom.Kažu da nije bogat onaj koji puno ima, već onaj koji malo treba.Dušu ste ispunili onim što ste spremni podijeliti sa svakim , a to su ljepote vašeg rodnog kraja.Ovo, sa svakim, podrazumjeva da taj, kojim bi podijelili ljepote koje su vas usrećile, ima isti odnos prema usrećitelju, odnosno, prema prirodnim ljepotama koje ste vrlo lijepo opisali.Taj suživot sa prirodom na koji se pozivate, po meni je harmonija svemira zvali ju ovako ili onako.Najvažnije je da ju poštivamo i s njom u skladu živimo.Ja bih to nazvao i - imati Boga u sebi -.Čak što više smatram nepotrebnim traženje tumačenja te svemirske harmonije.Uvažavanje i poštivanje je bitno. Malo ste me svojim postom na kratko, vratili u moje djetinjstvo i dane kada sam život živio punim plućima.Kažem na kratko, jer------------malo godine,pa malo opuštanje, pa sve do prepuštanja.
    0 0% 0
  • Diomedes

    21.10.2015 u 14:45h

    Čiba, Pišem za sebe i čitatelje poput Vas ( kao i ostalih cijenjenih komentatora). Nema novaca na svijetu koji mogu nadomjestiti iskrenost i dobrotu. Primite moje najljepše i iskrene želje za odlično zdravlje vaše srodne duše. Sve najbolje i puno Vam hvala!
    2 100% 0
  • Diomedes

    21.10.2015 u 14:28h

    NeboiznadZagreba, Hvala Vam. Uistinu lijep komentar, jedna inspiracija. I sam bih volio živjeti ''vječno ljeto''. Srdačan pozdrav uz moje poštovanje, Thor
    0 0% 0
  • Diomedes

    21.10.2015 u 14:24h

    Hvala vam Mikrogrizzly za vaše lijepe riječi. I ja se nadam da ću ipak postati poljoprivrednik i jednoga se dana ipak vratiti. Mislim da se na Visu zemlja ipak iznajmljuje, no kao što ste spomenuli i drugdje uzduž obale i otoka, kuće i zemlja imaju po više vlasnika, od kojih neki niti ne žive u Hrvatskoj.
    0 0% 0
  • neboiznadzagreba neboiznadzagreba

    19.10.2015 u 23:13h

    Otok sigurno usidren u modrine i zvijezda koja vučena nepoznatim izgara kroz daljine, dio su istog. Hvala na vraćenoj toplini ljeta!
    1 100% 0
  • Čiba Čiba

    19.10.2015 u 08:29h

    Kao da ste opisali moje želje i maštanja.Znam da nikad neću to postići jer imam i srodnu dušu koja nije dobrog zdravlja i ne može me pratiti u realizaciji.Ne poznamo se a toliko smo slični.Lijepo uživajte!
    2 100% 0
  • mikrogrizzly mikrogrizzly

    19.10.2015 u 02:28h

    Imate onda i, po mom sudu, prvi preduvjet za org. uzgoj - visoko obrazovanje jer tek to, u sinergiji s visokim moralom, donosi učinke u org. poljoprivredi. Imati poljoprivredne površine bez ta 2 faktora nije dostatno, barem se tako pokazalo u našoj regiji. U BiH su dva najveća org. plantažera inače po struci tehnički inženjeri (Visoko i Konjuh planina). Tu ne smije biti "zeza", da se baš ne izrazim šankerski, odnosno cijene jesu više, i na strani ulaznih troškova (i truda, dakako) i na strani plasmana, ali naš seljački mentalitet je takav da se voli "podvaliti". Pa se onda tu otvara prostor za one koji shvaćaju što znači američki izraz "handshake agreement" i da te obvezuje časna riječ prvenstveno, dok su kasnije analitičke metode samo dokaz da se postupalo kako je i obećano. Želim vam svu sreću u tom mukotrpnom nastojanju, a bojim se da ćete zastati na prvom koraku - kako kupiti/unajmiti poljoprivredno zemljište jer Dalmacija je znano suvlasničko "minsko polje" i sličan pokušaj na Šolti, preko "puta", je skrahirao baš na tome jer zemlju imaju mnogi, neki odavno iselili, ali radije drže neobrađenu i u korovu nego da bi unajmili zainteresiranim za otočke projekte.
    0 0% 0
  • Diomedes

    18.10.2015 u 21:16h

    Mikrogrizzly, Hvala Vam puno na vašemu komentaru. Bio sam baš prošle godine u vrtu u Prirovu, tamo je nekada, kao što vjerujem da znate, bilo grčko pa grčko-rimsko kazalište na otvorenom. Vrt je uistinu prekrasan i lijepo uređen. Na Polju (Poju) se dosta toga počelo obrađivati, no uglavnom su to (kao i u minulim stoljećima) vinogradi. Eto, ja bih želio obrađivati zemlju i baviti se poljoprivredom, meni bi to bila čast.
    0 0% 0
  • Diomedes

    18.10.2015 u 20:50h

    Robinzon, Puno Vam hvala na komentaru i lijepim riječima za ovaj skroman tekst. Premda su ovo što čitate gore skromne bilješke, pisao sam ih u nadi da ostavim konačno nešto što dočarava nekih 14 dana na jednom hrvatskom otoku. Slažem se sa vama glede ''harmonije Svemira'', priroda jest dio Svemira. Dakako, slažem se s vama da to treba poštivati kao i što je važno uvažiti i poštovati od prirode, živih bića pa sve do raznih kultura s kojima se susrećemo. U Shinto religiji, u njenom ogranku Shugendō (修験道) postoje Kami (神) ili bića koja su što bi stari nam Grci nazivali Daemones. Oni su istovremeno zaštitnici, Bogovi, čuvari i obilaze sveta mjesta uključujući naravno svu prirodu. Osobno vjerujem u njih, a u nas na otocima nazivaju ih ''macići''. legende kažu da je moj prapra nono imao svoga macića koji bi mu rekao gdje da ulovi ribu oko Palagruže. Mišljenja sam da sve treba poštovati, i ono vidljivo i nevidljivo. Ako nešto ne vidimo, to ne znači da ne možemo osjetiti prisutnost istoga. Drago mi je da sam vas uspio vratiti natrag u djetinjstvo svojim tekstom. Zaboravljamo sve više na ljepotu, na one trenutke blaženog mira jednostavnosti. Hvala vam još jednom i srdačan pozdrav s poštovanjem.
    0 0% 0
  • mikrogrizzly mikrogrizzly

    18.10.2015 u 19:04h

    Što se tiče org. uzgoja i tako to - paradoks otoka Visa je da najljepši vrt, ali doista je brižno uređen, imaju oko samostana Prirovo, u samom centru grada Visa, kraj gradske plaže. Dakle, fazit : jedino časnim sestrama i svećenicima nije "ispod časti" uzgajati rajčice, tikvice i ostalo. Prva misao što se nameće - zašto je ostatak otoka uglavnom neobrađen, izuzevši mjestimične vinograde i maslinike!? Otok ima tijekom sezone čak 3x dnevno trajektnu vezu i nema tu isprike u tom smislu, mogli bi prodavati povrće s otoka od ožujka do studenog, Otok ima i vlastito vodocrpilište. Tako da treba jedino konstatirati da je problem u mentalitetu - a turizam je novac "na brzaka" i više malo tko se želi sagnuti u sferi poljoprivrede...
    2 100% 0
  • Robinzon

    18.10.2015 u 13:22h

    Lijepo ste opisali sebe,čovijeka s duhom i dušom.Kažu da nije bogat onaj koji puno ima, već onaj koji malo treba.Dušu ste ispunili onim što ste spremni podijeliti sa svakim , a to su ljepote vašeg rodnog kraja.Ovo, sa svakim, podrazumjeva da taj, kojim bi podijelili ljepote koje su vas usrećile, ima isti odnos prema usrećitelju, odnosno, prema prirodnim ljepotama koje ste vrlo lijepo opisali.Taj suživot sa prirodom na koji se pozivate, po meni je harmonija svemira zvali ju ovako ili onako.Najvažnije je da ju poštivamo i s njom u skladu živimo.Ja bih to nazvao i - imati Boga u sebi -.Čak što više smatram nepotrebnim traženje tumačenja te svemirske harmonije.Uvažavanje i poštivanje je bitno. Malo ste me svojim postom na kratko, vratili u moje djetinjstvo i dane kada sam život živio punim plućima.Kažem na kratko, jer------------malo godine,pa malo opuštanje, pa sve do prepuštanja.
    0 0% 0