Papa u nedjelju 17. siječnja, na Dan hebrejsko-kršćanskoga dijaloga, posjećuje sinagogu, koju je 1986. pohodio Ivan Pavao II. ušavši u povijest kao prvi papa u rimskoj sinagogi. Dolazak Benedikta XVI. u sinagogu izazvao je polemiku unutar talijanske židovske zajednice i podjelu na one koji bi posjet otkazali zbog toga što je Ratzinger potpisao dekret o priznavanju herojskih kreposti pape Pija XII., koga Židovi optužuju da je premalo učinio za njihov spas pred nacističkim progonima, i one koji su za dijalog.

O tim polemikama pišem u broju Večernjeg lista od subote 16. siječnja. Na susretu s Papom neće biti predsjednik skupštine talijanskih rabina Giuseppe Laras, koji drži kako je taj posjet “negativni čin”. A, glavni rimski rabin Ricardo Di Segni posjet Benedikta XVI. smatra gestom kontinuiteta Ivana Pavla II., “koji je srušio zid nepovjerenja između katolika i Židova”.

U današnjem (15. siječnja) Večernjaku osvrćem se, pod naslovom “Papa hvali dogovor koji Kaptol kritizira”, na razliku između papine ocijene hrvatsko-slovenskog sporazuma o arbitražnom sudu za pogranični spor i izjave Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax (od 31. listopada 2009.) o tom dogovoru. Benedikt XVI. je kazao (govor veleposlnicima 178 zemalja akreditiranih pri Svetoj Stolici od 11. siječnja 2010.) kako je zadovoljan zbog postignutog sporazuma između Hrvatske i Slovenije, dok je Komisija Iustitia et Pax hrvatskih biskupa ocijenila sporazum štetnim za hrvatsku stranu.

Članovi komisije HBK unaprijed osuđuju još neimenovani arbitražni sud kao neprikladan i postavljaju pitanje “za koje dobro, koju pravdu i koji mir?” se došlo do sporazuma o arbitraži. Stvarati zaključke o nekom ishodu prije negoli je spor uopće uzet u razmatranje nalikuje na presudu namjeri. Proglasiti kako će arbitražni sud donijeti odluku na štetu Hrvatske je presuda eventualnoj namjeri. U pisanju priopćenja prevagnuo je rječnik političara, dok je crkveni rječnik zasigurno umjereniji.

Unutar židovske zajednice, pak, prečesto se sudi na osnovu pustih želja, namjera ili kako Englezi kažu: “Wishful thinking”. Je li Pio XII. učinio sve što je mogao za zaštitu Židova od nacističkih progona ili je mogao i više, kako to drže židovske zajednice?

Gdje je granica između učinjenog i onoga što netko misli da se moglo učiniti u određenoj situaciji. U jednom slučaju (hrvatsko-slovenski dogovor o arbitraži) se sudilo namjeri. U drugom slučaju (ponašanje Pija XII.) se također, na određeni način, sudilo namjeri, odnosno neučinjenome.

Začepimo nos i birajmo Kršćansku demokraciju. Pred opasnošću od pobjede talijanskih komunista tadašnjeg tajnika Enrica Berlinguera na parlamentarnim izborima 1976., čuveni talijanski novinar  Indro Montanelli (1909.-2001.) je u uvodniku lista Giornale, kojem je bio na čelu, pozvao birače da si začepe nos i izaberu Demokršćansku stranku. Montanelli je otišao iz lista Corriere della Sera smatrajući ga previše lijevim, te je početkom 1974. osnovao s još nekoliko novinara, među kojima je bio i Enzo Bettiza, list Giornale. Od tada, pa do 1994., Montanelli je vodio taj desno opredjeljeni list, odnosno davao mu je takvu crtu. Početkom osamdesetih godina Silvio Berlusconi je počeo kupovati sve više učešća u vlasništvu Giornalea, ali se nije miješao u izdavačku politiku. Tek kada je 1994. Berlusconi osnovao svoju stranku i najavio ulazak u politiku, Montanelli je podnio ostavku na položaju glavnog urednika, otišao iz lista koji je osnovao, kojem je davao političku crtu. Montanelli nije htio voditi list jednog političara bez obzira koje li boje bio taj političar.

Čuveni uvodnik, koji se i dan danas spominje posebno uoči nekih izbora, Montanelli je napisao kada je stvarno postojala opasnost da na izborima pobjede komunisti. Nije mu se, dakako, svidjela tadašnja Demokršćanska stranka, jer je u njoj bilo dosta toga truloga, ali nije mogao podnijeti dolazak na vlast “Staljinovih unuka”, kako je nazivao komuniste. Dakle, pred smradom truleži koja je vonjala iz Demokršćanske stranke “začepimo si nos” i birajmo ipak tu veliku katoličku stranku mase.

U tekstu “Slušaju li Hrvati Papine poruke” nisam imao namjeru podržati ni jednog od dvojice predsjedničkih kandidata u Hrvatskoj. Vjerojatno nisam bio dovoljno jasan. U svojim komentarima M. Sosic (usput, točno je da žrtve pišu povijest) i MK mi spočitavaju navodnu potporu predsjedničkom kandidatu I.J. jer je on s lijevice, agnostik itd. Koliko mi je poznato i gradonačelnik Zagreba, koji je sada u utrci za Pantovčak, je iz iste stranke i s njom je postao prvim čovjekom u glavnom gradu Hrvatske.

U drugim komentarima, pak, nastavlja se s podjelama ljudi na dobre i loše s obzirom na to je li netko vijernik ili nije. Nažalost i dio ove predizborne kampanje vođen je samo na osnovu toga je li neki od kandidata vjernik ili nije. Djelomično su za takvo ozračje odgovorni i neki ljudi iz Crkve.  Time ni na koji način ne mislim da se Crkva ne smije uplitati u politiku, dapače. Crkva ne samo da ima pravo, nego i obvezu na osnovu svoje socijalne doktrine iznositi mišljenja o društvenim kretanjima. Benedikt XVI. upozorava samo da se “pastiri ne smiju pretvoriti u političke vođe”  i da “politika nije u kompetentnosti biskupa”.  No, Papa poručuje kako “svako društvo ima potrebu za pomirenjem”.  Objavljivanjem tih Papinih poruka (izrečene su u proteklih dvadesetak dana, pa su zato sada prenesene) ne želi se ni jednom od dvojice kandidata bivše Komunističke partije Hrvatske (koliko mi je poznato esdepeovci su bivši komunisti) dati nikakva potpora.

Žalosno je, na primjer, što ni jedan od kandidata nije znao značenje kratice OTAN. To znači kako ni jedan nije nikada bacio pogled na izvješća s nekog sastanka NATO-a, jer dvije kratice, na engleskom i francuskom jeziku, su uvijek jedna pokraj druge na govornicama ili plakatima sastanaka, a zasigurno nisu pogledali ni web stranicu Atlanskog saveza. To znači da se premalo bave onime što se događa u svijetu. Da je jedan od njih, na primjer, kazao kako bi svi gradovi trebali imati besplatni pristup internetu, kako bi trebalo reorganizirati gospodarstvo itd., onda bi vjerojatno bilo lakše odlučiti se koga izabrati. Ovako, “začepimo nos” i izaberimo jednog od dvojice ekskomunista, jer nema kandidata za koga bi se moglo glasovati ne samo po preporukama Montanellija.

Moralna kriza, više od ekonomske, ranjava čovječanstvo. Biskupi nisu pozvani vodoti politiku. Jesu li se te dvije poruke pape Benedikta XVI. čule u Hrvatskoj? Papa je o moralnoj krizi govorio u poruci Svijetu i gradu (Urbi et orbi) na Božić s pročelja bazilike svetog Petra u Vatikanu. Nekoliko dana ranije Benedikt XVI. u dvorani Clementina papinske palače u govoru rimskoj kuriji, koju je primio za razmijenu Božićnih čestitaka, je poručio kako Crkva i biskupi često padnu u iskušenje da se bave politikom, odnosno popuštaju iskušenju da osobno vode politiku i od pastira pretvaraju se u političke vođe.

Prema onome što možemo pročitati vezanoga za predsjedničke izbore u Hrvatskoj malo je toga preuzeto iz Papinih poruka. Ne samo što se predsjednički kandidati međusobno pokušavaju ocrniti, umjesto da ponude neka riješenja za izlazak ne samo iz moralne nego i iz ekonomske krize, već ima i onih u hrvatskoj Crkvi koji popuštaju iskušenju vođenja politike. Papa stvara razliku između upozoravanja politike i institucija na temelju socijalne doktrine Crkve i želje nekih svećenika da se pretvore u političke vođe.

Pastiri se često nalaze pred vrlo konkretnim pitanjem koje glasi: kako možemo biti realistični i praktični bez prisvajanja političke nadležnosti koja nam ne pripada?, iznio je Papa naglasivši kako “svako društvo ima potrebu za pomirenjem”. Kardinalima i biskupima Papa je zatim poručio kako se “pastiri ne smiju pretvoriti u političke vođe i politika nije u kompetentnosti biskupa”.

U Hrvatskoj se, također, stvara preveliki jaz između onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju. Zapravo želi se polarizirati društvo i svrstati vjernike na jednu (pravednu) stranu i one koji ne vjeruju na drugu (neprijateljsku) stranu. Slično je bilo u vrijeme komunizma. Oni u Partiji su bili pravedni, a svi ostali neprijatelji ili potencijalni neprijatelji. Tito je osobe dijelio na radnike i poštenu inteligenciju s jedne, dakako njegove strane, i ostale na drugoj (neprijateljskoj) strani koji nisu bili njegovi istomišljenici. Ima u Crkvi i onih koji se ponašaju partijski, stranački. Ako nisi na mojoj strani onda si neprijatelj. A, svako društvo, upozorava Papa, ima potrebu za pomirenjem.

Kao što se u vrijeme komunizma htjelo (za politički napredak i ne samo taj) imati crvenu knjižicu, tako se sada predsjednički kandidati (ali i većina političara) žele slikati na Kaptolu.

Benedikt XVI. je kazao kako i ateisti trebaju biti svećenicima na srcu. Dijalogu među religijama potrebno je dodati prije svega dijalog s onima za koje je religija strana stvar, kojima je Bog nepoznat.  “Držim važim, prije svega činjenicu, da nam i osobe koje sebe smatraju agnosticima ili ateistima moraju biti na srcu kao što su nam vjernici”, objasnio je Papa.

Nakon što je kazao kako u svijetu postoji velika moralna kriza, Papa je istaknuo kako se Crkva obraća kako bi se društvo trgnulo i prevladalo egostički mentalitet promicanjem zajedničkog dobra, štovanjem slabijih osoba, počevši od onih još nerođenih.

Crkva, dakle, s jedne strane treba poticati društvo kako bi se prevladao egoizam političara (koji pak i iz egoizma, vlastoljubilačkih pobuda i pridobivanja naklonosti biskupa, svećenika i vjernika za dolazak na vlast, odlaze na foto safari u Crkvu), a s druge strane biskupi ne bi smjeli biti politički lideri. Kada bi politički čelnici manje pazili na vlastite promodžbene slike, a više se bavili prilikama u društvu, možda bi bilo lakše izaći iz moralne i ekonomske krize.