Benedikt XVI. imenovao je (2. lipnja 2012.) mons. Gerharda Ludwiga Müllera (65), dosadašnjega biskupa Regensburga, novim pročelnikom Kongregacije za nauk vjere. Na tom položaju pročelnik je ujedno i predsjednikom Papinskoga povjerenstva „Ecclesia Dei“, Papinskoga biblijskog povjerenstva i Međunarodnoga teološkog povjerenstva. Müller je istodobno uzdignut na nadbiskupsku čast, a na slijedećem koncistoriju će biti proglašen kardinalom. Na čelu Kongregacije za nauk vjere njemački biskup zamjenjuje američkog kardinala Williama Josepha Levadu (76) čiju je ostavku zbog navršenih godina prihvatio Benedikt XVI.

Müller, rođen u Mainzu, bio je redovni profesor dogmatike na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu, a posebno se bavio novom evangelizacijom i ekumenizmom. Njegovo biskupsko geslo glasi „Dominus Jesus“ (Isus je Gospodin) i uzeto je iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima.

Dakle, nakon što je Nijemac Joseph Ratzinger bio na čelu bivše inkvizicije 25 godina, odnosno do izbora za papu Benedikta XVI., sada je ponovno jedan Nijemac na tom ključnu crkvenom položaju.

Gerhard Müller je Ratzingerov prijatelj, ali što je još zanimljivije, blizak je čelnicima teologije oslobođenja. Ratzinger, kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere osuđivao je teologiju oslobođenja kao preblisku marksističkim učenjima, a sada na položaj koji je pokrivao prije negoli je postao papom, imenovao je osobu koja svake godine odlazi u Južnu Ameriku slušati predavanja Gustava Gutiérreza, “oca” latinskoemeričke teologije oslobođenja. Müller od 1998. do danas odlazi u Peru pratiti tečajeve Gustava Gutiérreza koga smatra prijeteljom i učiteljom. Gutiérrez, istina, nikada nije bio “cenzuriran” od strane Vatikana zbog svojih tekstova, koje su mnogi tumačili kao “katolički marksizam”. Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Ratzinger, koji je na tome položaju zamijenio hrvatskog kardinala Franju Šepera (bio je pročelnikom od 1969. do 1981.), u razdoblju od 1984. do 1986. više je puta osudio posebno Leonarda Boffa.
Bilo je čitatelja i slušatelja radija koji su mi spočitali što sam Kongregaciju za nak vjere nazvao bivšom inkvizicijom. Zapravo bivših inkvizicija ima više, a čini se da ih u negativnom poimanju negdje ima i danas.

Na službenoj web stranici Svete Stolice piše kako je papa Pavao III. 1542. godine utemeljio „Svetu kongregaciju Rimske i Univerzalne inkvizicije“ (Sacra Congregazione della Romana e Universale Inquisizione). To je bilo ime buduće Kongregacije za nauk vjere. Pavao III. je ustanovio tu Kongregaciju, inače najstariju od svih i iz koje su proizašle druge kojih danas ima ukupno 14, kako bi ona „bdjela nad pitanjima vjere i štitila Crkvu od herezija“, kako stoji u službenom vatikanskom obrazloženju. S osnivanjem te Inkvizicije se, zapravo, htjelo prevladati razdoblja srednjevjekovne inkvizicije nastale poslije koncila kojim je u Veroni 1184. godine predsjedao papa Lucije III., kao i ostalih, među kojima španjolsku inkviziciju koju je osnovala španjolska kraljevska kuća 1478. godine, a papa Siksto IV. ju je učinio službenom posebnom bulom. I srednjevjekovne inkvizicije su, dakle, nastajale odlukama papa.

No, ako se kao službeni datum stvaranja Kongregacije za nauk vjere uzima 1542. godina kada je Pavao III. ustanovio Svetu rimsku i univerzalnu inkviziciju, onda nema razloga da se to više ne spominje. Nije nikakva zloba ili ne znam što ako se za Kongregaciju za nauk vjere kaže da je bivša inkvizicija. Pa to kaže i Vatikan. Inkvizicija, koju i Vatikan smatra početkom Kongregacije za nauk vjere, je istraživala i sudila, na primjer, Giordanu Brunu. Proces Brunu je trajao od 1593. do 1560. je je osuđen zbog herezije na smrt i zapaljen je na lomači na današnjem rimskom trgu, Campo dei Fiori, gdje mu je podignut i spomenik. Ta inkvizicija je 1633. godine sudila i Galileju Galileju.

Papa Pio X. je 1908. godine kongregaciji promijenio ime u Sveta kongregacija Sant’Uffizio (Sacra Congregazione del Sant’Uffizio). Papa Benedikt XV. je 1917. godine ukinuo Kongregaciju za indeks zabranjenih knjiga, te je Sant’Uffiziju povjerio stvaranje popisa. Indeks zabranjenih knjiga je ukinut tek 1966., poslije Drugog vatikanskog koncila. Pavao VI. je 1965. godine izmijenio ime kongregacije iz Sant’Uffizio u Kongregaciju za nauk vjere.

Od mračnih dijelova svoje povijesti ne odriče se ni Vatikan, jer je riječ o povijesnim događajima. Crkva, kao što je to učinio Ivan Pavao II., traži oprost za procese koje su vodili njezini predstavnici u određenom dobu, ali događaji se ne brišu i ne piše se nova povijest bivših događanja. Mogu se izučavati događanja, mogu se nalaziti novi dokumenti, ali da je Kongregacija za nauk vjere, koja je tek 1966. ukinula stvaranje popisa nepoželjnih knjiga, nasljednicom inkvizicije ne krije ni Vatikan. Negativne konotacije uz izraz „inkvizicija“ nastao je jer ga se povezuje samo za nemila događanja u istraživanjima i procesima koje su vodili predstavnici Crkve.

Inače, imao sam čast vidjeti i prostorije u zgradi Sant’Uffizija (i danas se ta palača tako naziva) u kojoj je sjedište Konkregacije za nauk vjere. Na koncu mi je omogućeno i da prođen, odnosno izađem iz zgrade, kroz vrata kroz koja su neki samo ulazili i više nikada izlazili. To su mi omogučili dužnosnici (među kojima je bio i kardinal) Kongregacije za nauk vjere.
Čini se da danas u Hrvatskoj ima podosta inkvizitora, pa i onih koji sebe smatraju većim papama od pape.