Međugorski fenomen, kako se u Vatikanu kaže za sva događanja oko i u tom hercegovačkom mjestu, bi, čini se, trebao uskoro biti pojašnjen. Benedikt XVI. želi vidjeti jasno što se događa i to želi učiniti prije 30. godišnjice prvog navodnog ukazanja Gospe, dakle prije lipnja 2011. godine. Papa bi trebao uskoro osnovati posebnu komisiju za izučavanje fenomena Međugorje, kojoj bi na čelu bio bivši predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Camillo Ruini.

O tome sam pisao u Večernjaku od 6. i 7. ožujka, te sam napisao tekst i za broj od 8. ožujka. Istodobno s najavom osnivanja istražnog povjerenstva o Međugorju pri Kongregaciji za nauk vjere, u Vatikan je pozvan mostarski biskup Ratko Perić, pod čijom se biskupijom nalazi Međugorije i koji, kao ni njegov prethodnik Pave Žanić, ne priznaju da je međugorski fenomen nešto nadnaravnoga, odnosno ne priznaju navodna ukazanja Gospe. Spominje se, u vatikanskim krugovima, i moguća podijela mostarsko-duvanjske biskupije na dvije kako Međugorije više ne bi bilo pod mostarskom biskupijom.

U Vatikanu postoje, zapravo, dvije struje. Ona koja bi Međugorje odmah podigla na ravan drugih Marijanskih svetišta, na onu koju ima Fatima ili Lourdes, dok drugi pozivaju na strpljenje oko bilo kakvog službenog izjašnjavanja. Donošenje neke odluke “otežava” činjenica što se Gospa navodno ukazuje vidjelicima i kada oni nisu u Međugorju. Tako je, na primjer, već najavljeno kako će se u Sportskoj palači u mjestu Casalecchio kod Bologne 13. svibnja vidjelici Mirjanni Dragićević ukazati Gospa.

Je li se Gospa pojavljuje u Međugorju i onda to mjesto treba dobiti potrebno priznanje, ili se ukazuje samo vidjelicama. Drugo pitanje koje Vatikan treba razjasniti jest odnos mostarskog biskupa kako prema fenomenu, tako i prema franjevcima. Upravo činjenica što ima onih koji pozivaju na oprez i onih koji doslovno navijaju za Međugorje, pa se jedan i druga tumačenja predstavljaju kao službena stajališta Vatikana, treba kazati kako još ništa nije zaključeno.

Papinski državni tajnik kardinal Tarciso Bertone, koga se smatra među najvećim protivnicima priznanja Međugorja, drži kako su ocijene Ratka Perića o navodnim ukazanjima Gospe u Međugorju biskupova osobna mišljenja.
“Izjava mostarskog biskupa odražava njegovo osobno mišljenje, nije konačni i službeni sud Crkve”, drži Bertone, koji mi je to svoje mišljenje i sada potvrdio.

Bertone je i u svojoj knjizi “Posljednja vidjelica iz Fatime” govorio i o Međugorskom fenomenu. Na pitanje može li mi (za knjigu koju pripremam) kazati sadašnje njegovo stajalište kao državnog tajnika glede Međugorja, Bertone mi je odgovorio kako ono nije izmijenjeno u odnosu na ono napisano što je iznio u svojoj knjizi. Prema tome, Bertone drži kako su ocijene mostarskog biskupa osobe i kako se glede Međugorja treba krenuti od izjave bivše Jugoslavenske biskupske konferencije od 10. travnja 1991. u Zadru u kojoj se ostavljaju otvorenima vrata za daljnja istraživanja.

U toj zdarskoj izjavi se kaže kako “nisu utvrđene nadnaravne pojave”, što znači kako se treba nastaviti s istragom, pa “nije istina da je bivša Jugoslavenska biskupska konferencija iznijela negativni sud o Međugorju”, drži Bertone.
Bivši pročelnik Kongregacije za kauzu svetaca kardinal José Saraiva Martins je ovih dana izjavio kako “preobraćanja, pa i ozdravljenja, nisu dovoljni argument s kojim se može prihvatiti teza o autentičnosti ukazanja. Samo zato što se na tom mjestu netko preobrati ne znači da se ukazuje i Gospa. Preobraćanja su moguća u svakoj seoskoj župi”. Tu izjavu su neki protumačili kao vatikanski glas protiv Međugorja.

Priznanje nadnaravnosti treba krenuti od mjesnog biskupa. Vjerojatno ni neki Perićev nasljednik ne bi promijenio stajalište o Međugorju. Nova biskupija s novim biskupom bi mogla imati drugačije stajalište prema fenomenu. Istodobno papa Benedikt XVI. želi, preko istražne komisije, imati jasniji pogled na fenomen Međugorje, koji zanima katolike u cijelome svijetu što se vidi i po milijunskom hodočašćenju u to hercegovačko mjesto.

Za lijepe djevojke učinit ćemo izuzetak, kazao je taijanski premijer Silvio Berlusconi za vrijeme konferencije za novinare (12. veljače) s albanskim premijerom Saliom Berishom, nakon potpisa sporazuma strategijskog partnerstva između Italije i Albanije. Berlusconi je izrekao doskočicu (Talijani kažu “una battuta”) na Berishinu izjavu kako će se albanska vlada zauzeti u zaustavljanju iskrcavanja tajnih imigranata na talijansku obalu. I dok su se slikali u spomen tog značajnog čina (potpisivanje sporazuma) Berlusconi je, gledajući u pravcu albanskih novinarki, kazao: “Kada bi barem i neka od njih bila s nama na slici”. Berisha je zadovoljio želju prijatelja Silvija i pozvao novinarke na zajedničko slikanje. Berlusconi je “opravdavao” svoj zahtjev za slikanjem sa ženskim dijelom novinarske sile: “Zna se da sam samac”.

Dvojica premijera su, inače, razgovarala i o mogućnostima izgradnje nuklearki u Albaniji i drugim energetskim projektima, ali talijanski i ostali mediji usmjerili su težinu svojih izvješća na Berlusconijeve doskočice. Ispada kako su Berlusconijeve izjave o ženama važnije od planova izgradnje nuklearnih elektrana u Albaniji.

Na predstavljanju knjige novinara i voditelja talijanske televizije RAI, Bruna Vespe, u Hadrijanovu svetištu u Rimu (10. veljače uvečer) koji je Rimska trgovinska komora pretvorila u dvoranu za konferencije, Berlusconi je govorio o mnogim temama, pa i o najnovijem korumpcionaškom slučaju vezanom za šefa Civile zaštite Guida Bertolasa, ali su novinske agencije, počevši od Reutersa, prenijele njegovu doskočicu vezanu za Valentinovo. Autor knjige dosta opširnog naslova (Žene srca, dvije tisuće godina ljubavi i vlasti. Od Kleopatre do Carle Bruni, od Julija Cesara do Berlusconija) u izdanju kuća Mondadori (vlasništvo Berlusconija) i RAI-Eri, Bruno Vespa je, na koncu dugotrajnog (90 minuta) predstavljanja toga djela, pitao Berlusconija što će raditi za Valentinovo. Berlusconi je spremno odgovorio: “Sjest ću za kompjutor i slati čestitke svojim djevojkama”.

Reutersu je ta izjava bila najvažnija. Tu vijest, nekada čuvene agencije po ozbiljnosti, su prenijele druge, pa i one u Hrvatskoj. Napisao sam tekst o onome što je Berlusconi govorio tijekom predstavljanja knjige, ali sam propustio iznijeti što će on činiti za Valentinovo. U redakciji su ispravili taj moj propust i ne samo što su mojem tekstu dodali Reutersovu vijest, već su i cijeli izvještaj naslovili kako će Berlusconi mejlirati djevojkama.

Na susretu Berlusconija i hrvatske premijerke Jadranke Kosor (8. veljače) u Arcoreu i Lesmu (mjestima nedaleko od Milana u kojima premijer ima svoje vile) mnogi su novinari očekivali neku novu Silvijevu battutu, koje neki nazivaju i gafom. Berlusconi je učinio i gafove ili dao politički nekorektne izjave kao što je bila ona o većoj zapadnoj nad muslimanskom civilizacijom. Sada koristi svaku priliku za servis (battuta znači i ubacivanje lopte, teniske, odbojkaške itd., u igru) koji zatim u medijsku igru stave novinari. Mnogi su ostali razočarani činjenicom da Berlusconi nije načinio, u susretu s Kosor, neki gaf. Meni se čini kako je netko iz pratnje hrvatske premijerke načinio gaf prepuštajući Berlusconiju da on uzme njezinu torbicu, koju je Jadranka odlagala na pod uoči njihova slikanja za novinare, i preda je drugima. Berlusconi je tu postupio kao gentlemam, a netko drugi je načinih gaf.

Berlusconi kao bivši zabavljač na krstarećim brodovima i kao čovjek televizije i propagande znade sa svojim doskočicama (pokoji mu puta izlete i prije negoli razmisli o posljedicama, a neke pažljivo priprema kao ješku na koju se onda upecaju novinari) zaokupiti javnost. Zasigurno je nacitiraniji talijanski premijer u svjetskim glasilima u povijesti talijanske republike. Jedna od talijanskih televizija je ovih dana u udruženju stranih novinara pitala kako i što izvejštavamo o talijanskoj politici. Svidio im se moj odgovor kako svakog jutra pitam redakciju koliko im kilograma Berlusconija danas treba. Berlusconi se prodaje na kile.

Ali osnovno pitanje koje mi se nameće i koje postavljam i vama čitateljima jest: Da li vas stvarno zanimaju sve Berlusconijeve battute? Ili samo redakcije, pa evo i Reutersova, drži kako je vama važnija doskočica od nekog sporazuma, političkog i ekonomskog projekta. Ako je važniji tzv. gossip, a nadam se da nije, onda je potpuno ispravna pjesma koja je napisana za Berlusconija: Meno male che Silvio c’è (što bismo mi preveli sa: Srećom postoji Silvio). Istina, pjesma je napisana kako bi se slavio njegov politički i ekonomski program, ali za medije je važno da postoji Silvio sve dok mogu prodavati njegove battute.

Papa u nedjelju 17. siječnja, na Dan hebrejsko-kršćanskoga dijaloga, posjećuje sinagogu, koju je 1986. pohodio Ivan Pavao II. ušavši u povijest kao prvi papa u rimskoj sinagogi. Dolazak Benedikta XVI. u sinagogu izazvao je polemiku unutar talijanske židovske zajednice i podjelu na one koji bi posjet otkazali zbog toga što je Ratzinger potpisao dekret o priznavanju herojskih kreposti pape Pija XII., koga Židovi optužuju da je premalo učinio za njihov spas pred nacističkim progonima, i one koji su za dijalog.

O tim polemikama pišem u broju Večernjeg lista od subote 16. siječnja. Na susretu s Papom neće biti predsjednik skupštine talijanskih rabina Giuseppe Laras, koji drži kako je taj posjet “negativni čin”. A, glavni rimski rabin Ricardo Di Segni posjet Benedikta XVI. smatra gestom kontinuiteta Ivana Pavla II., “koji je srušio zid nepovjerenja između katolika i Židova”.

U današnjem (15. siječnja) Večernjaku osvrćem se, pod naslovom “Papa hvali dogovor koji Kaptol kritizira”, na razliku između papine ocijene hrvatsko-slovenskog sporazuma o arbitražnom sudu za pogranični spor i izjave Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax (od 31. listopada 2009.) o tom dogovoru. Benedikt XVI. je kazao (govor veleposlnicima 178 zemalja akreditiranih pri Svetoj Stolici od 11. siječnja 2010.) kako je zadovoljan zbog postignutog sporazuma između Hrvatske i Slovenije, dok je Komisija Iustitia et Pax hrvatskih biskupa ocijenila sporazum štetnim za hrvatsku stranu.

Članovi komisije HBK unaprijed osuđuju još neimenovani arbitražni sud kao neprikladan i postavljaju pitanje “za koje dobro, koju pravdu i koji mir?” se došlo do sporazuma o arbitraži. Stvarati zaključke o nekom ishodu prije negoli je spor uopće uzet u razmatranje nalikuje na presudu namjeri. Proglasiti kako će arbitražni sud donijeti odluku na štetu Hrvatske je presuda eventualnoj namjeri. U pisanju priopćenja prevagnuo je rječnik političara, dok je crkveni rječnik zasigurno umjereniji.

Unutar židovske zajednice, pak, prečesto se sudi na osnovu pustih želja, namjera ili kako Englezi kažu: “Wishful thinking”. Je li Pio XII. učinio sve što je mogao za zaštitu Židova od nacističkih progona ili je mogao i više, kako to drže židovske zajednice?

Gdje je granica između učinjenog i onoga što netko misli da se moglo učiniti u određenoj situaciji. U jednom slučaju (hrvatsko-slovenski dogovor o arbitraži) se sudilo namjeri. U drugom slučaju (ponašanje Pija XII.) se također, na određeni način, sudilo namjeri, odnosno neučinjenome.