S vozačem i njegovom suputnicom svratio sam u restoran gdje sam pojeo prvi kenijski obrok, popio prvu kenijsku pivu, i popričao s prvim pripadnikom Masai plemena na kojeg sam naletio u Keniji.

Inače, Masai pleme obitava na području Tanzanije i Kenije (granicu mogu prijeći bez ikakvih dokumenata), šareno su obučeni i nakićeni, a uz sebe uvijek imaju nož i neku vrstu drvene sjekire. Tu i tamo zamijetite kojeg s mobitelom u ruci, iako žive polunomadskim životom te se isključivo bave stočarstvom.

Nekolicinu sam primjetio za vrijeme boravka u Tanzaniji, ali se igrom slučaja nisam nikad našao u izravnom doticaju s njima. Za što se, naravno, sudbina odmah po dolasku u Keniju pobrinula – jedna nepoznata djevojka me je kontaktirala preko fejsbuka i ponudila besplatan dvodnevni boravak u jednom selu, u društvu Masai ratnika. Ona je tamo bila prije par mjeseci, a nakon toga je na nagradnoj igri osvojila besplatan dvodnevni boravak za dvije osobe, i odlučila meni pokloniti polovicu nagrade. Dobrota stranaca.

Nairobi mi se nije svidio. Smog, prašina, buka, gužva, kaos na ulicama. Podsjetio me na Dhaku, glavni grad Bangladeša. Na moje prvo putovanje van Europe. Tada mi se taj kaos svidio. Bio je nešto novo, neobično. Sada imam osjećaj da bih poludio ako bih bio primoran skitati se ovim ulicama par dana u komadu. Starim. Ili sam samo vidio što se nudi, i saznao da preferiram mirniju i tišu okolinu.

Ubrzo odlazim iz Nairobija, čekaju me Masai ratnici.

Kako sam imao dogovoren termin dolaska u Maji Moto, rano ujutro ukrcao sam se u matatu (glavno prijevozno sredstvo u Africi – pretrpani kombiji. Zanimljivo je da u svakoj afričkoj državi imaju različit naziv: matatu u Keniji, dala dala u Tanzaniji, motola u Malaviju, chapas u Mozambiku, black taxi u JAR-u, itd.) koji vodi do Naroka, te od tamo podignutim palcem nastavio prema odredištu. Tu i tamo je pored mene prošao pokoji turistički autobus na putu prema Masai Mari, najpoznatijem nacionalnom parku u Keniji, ali nijedan od njih nije reagirao. Razumljivo.

Idućih dvadesetak kilometara prelazim u tri različita automobila/kamioneta/kamiona, te ostajem sam na uskoj cesti koja idem prema Maji Motu. Do sela ima nekih desetak kilometara. Promet nepostojeći. Dva sata hoda. Sva sreća pa sam veliki ruksak ostavio u Nairobiju.

Uz cestu me znatiželjnim pogledima prate brojne zebre, antilope i gnuovi. Dan je divan, sunčan, ne prevruć. Nigdje znaka civilizacije. Milina je bila slušati tu tišinu.

Idilu je nakratko prekinuo jedan gnu, ukopavši se nasred ceste nekih stotinjak metara ispred mene. Stao sam, i pokušao se sjetiti jesam li čuo o nekom slučaju u kojem je gnu napao čovjeka. Nisam se sjetio niti jednog upozorenja ili horor priče, ali nisam nastavio s bezbrižnim hodom. Kukavički sam čekao da se makne. I razmatrao opcije bijega i samoobrane u slučaju da napadne. Jedina obrana mi je bila polupuna/poluprazna boca vode.

Kada je, nakon par minuta, nezainteresirano otišao svojim putem, zahvalio sam mu se. I obećao da neću napisati kako sam hrabro krenuo prema njemu te ga vikanjem i trčanjem u njegovom smjeru natjerao na bijeg. Neću napisati da je papak. Ne bi bilo fer.

Sat i pol kasnije stižem do termalnog izvora po kojem je Maji Moto i dobio ime (Maji = voda, Moto = vatra). Na izvoru mali i veliki lokalci, goli. Kupaju se, peru odjeću. Rijetki mi prilaze, začuđeno promatraju, smijehom reagiraju na moj engleski. Slatki su.

Chief Sankale? – izgovaram ime Masai poglavice koji vodi eko kamp u koji sam se uputio. Nakon kratkog međusobnog dogovora, prilazi mi najmlađi član ovog nudističkog društva i kažiprstom pokazuje smjer kojeg se trebam držati. Hvala mali!

Još sam uspio malo zalutati, završiti u dvorištu neke obitelji navrh brda, ali sam naposlijetku pronašao Maji Moto eco camp. A tamo, hrpa iznenađenih Masai ratnika. Pitaju me kako sam ih pronašao. Jednostavno, odgovorih – propješačio sam zadnjih desetak kilometara i pitao ljude po selu za smjer.

Odmori se, stigao si kući – bio je njihov odgovor uz pokazivanje velikog bijelog osmijeha. Čim sam osjetio iskrenost koja je zračila iz njihovih toplih riječi, bio sam uvjeren da – jesam.

Nedugo kasnije priključila nam se jedna obitelj iz Nizozemske koja će također ovdje provesti iduća dva dana. Odmah smo se sprijateljili, u improviziranom restoranu iz kojeg puca divan pogled na savanu. Kupili su mi jednu pivu, i samim time me kupili. Prilično sam jeftin. Tim više što je piva bila topla.

Kad se sunce počelo lagano spuštati, došlo je vrijeme za šetnju prirodom. Vodič nam pokazuje kako od grane jednog drveta napraviti četkicu za zube, koju biljku koristiti u borbi protiv noćnih mora, lišćem kojeg grma zamjeniti dezić ili wc papir, za što se sve koristi aloe vera, itd. Uživao sam. Bio sam oduševljen tom suradnjom s prirodom. Taj suživot. Međusobno poštivanje. Nešto što se u razvijenim zemljama izgubilo. Nešto o čemu se u razvijenim zemljama tek razmišlja.

Mi nismo religiozni. Mi vjerujemo u Majku Prirodu. Ona nam daje sve što trebamo. Na nju se jedino oslanjamo. I nikad nas još nije iznevjerila. Sunce nas svako jutro obraduje. Bez iznimke.

Slušali smo i upijali riječi vodiča. Koje su, kad malo pogledaš, sasvim logične. I iste svim primitivnim narodima, na bilo kojem kontinentu. Svi imaju jednog boga – Prirodu. Jer je i najblesavijem pripadniku ljudi jasno da je Ona sve. Pitanje je – tko je tu primitivan, a tko razvijen? Jesu li primitivni oni narodi koji žive skromno, u skladu s prirodom, i koji mogu preživjeti i u najekstremnijim uvjetima? Jesu li razvijeni oni narodi koji tu istu prirodi uništavaju, i koji bi bez tehnologije najvjerojatnije odapeli za par dana? Jesu li razvijeni oni narodi koji imaju potrebu nadjenuti ime i promovirati svog boga kao jedinog najboljeg, ili oni koji poštuju samo jednog – onog koji je s njima svaki dan, vidljiv svima?

Istina je najvjerojatnije negdje u sredini. Obje krajnosti mogu dosta toga naučiti jedni od drugih. Samo šteta što je jedna krajnost (nazovimo ih Većina), već dobrano istrijebila drugu (nazovimo ih Manjina), sve u ime Istine koju su promicali.

—

Nakon večere svi se okupljamo uz logorsku vatru, gdje izmjenjujemo priče dvije krajnosti. Glavnu riječ vodio je Sankale, poglavica.

Priča nam kako su Masai muškarci poligamni. Jer su životinje iz njihovog okruženja isto takve. Priča nam kako jedu isključivo meso (od krave, ovce, koze) i piju isključivo juhu, mlijeko i kravlju krv (daje im snagu, tvrde). Zemlju ne obrađuju. Voće beru s drveća, kad ga ima. Spavaju svega par sati dnevno. Muškarci su zaduženi za stoku, dok su žene zadužene za kućanske i okokućanske poslove. Priča kako je ubio tri lava. Kako je između 36-ero braće upravo on izabran za poglavicu. Kako svaka žena koju želiš uzeti za svoju u prosjeku košta sedam krava. Kako ne rade razlike među ženama, isto kao što ne rade razlike između dana u tjednu. Kako im novac uopće nije potreban. Kako znaju dnevno preći i do sto kilometara tražeći vodu za svoje blago. Kako nema podnevnog spavanca jer će im lav pojesti kravu. Kako muškarci, ukoliko žele postati ratnici, moraju odraditi sedam godina treninga u afričkoj pustoši. Za žene je to samo četiri godine. Kako se obrezuju, i time prolaze inicijaciju. Kako za vrijeme inicijacije ne smiju ni trepnuti kako bi sačuvali obraz. Jer, ako savladaju strah od noža, ništa ih više neće moći uplašiti.

Postavio sam mu pitanje o obrezivanju djevojaka, i razgovor je postao nešto ozbiljniji.

Činjenica je da se među pripadnicama Masai plemena i dalje vrši obrezivanje. Dio je kulture, vjerujemo da ne možeš postati odrasla osoba bez obreda obrezivanja. Ali, naše pleme je počelo mijenjati pravila igre, te je ostavilo djevojkama mogućnost odabira – žele li to ili ne. Moja najstarija kćer je zapravo bila prva u našem plemenu koja je odbila obrezivanje. Pokrenula je trend. Iako neke djevojke i dalje inzistiraju na tome, radi očuvanja tradicije. Ali, došli smo do toga da je sasvim u redu reći ne.

Također, sve je više mladih ljudi koji pohađaju škole, koji se obrazuju. Ja odlučujem tko će ići u školu, a tko za ratnika. Ako obitelj ima četvero djece, dvoje ću ih poslati u školu, dok će ih dvoje ići za ratnike. Iako bi svi, da se njih pita, išli za ratnike. Stvar prestiža.

Satima smo sjedili pored vatre i razgovarali. Pričao sam im kako je u Hrvatskoj. Kako je u svijetu. Kako postoje i druga plemena koja razmišljaju kao i oni. Ali kako većina zapravo ide krivim smjerom. Slijedi novac, moć, ne brine za štetu koju ostavljaju za sobom. Pokušao sam im objasniti zašto ljudi idu u solarij, teretanu ili na dijetu. Nisam uspio.

Pitao sam ih nedostaje li im išta u životu, nešto što bi uzeli od nas, zapadnjaka. Odgovor je bio – ne. Iako neke stvari koriste da bi im olakšale život, ali su u potpunosti zadovoljni onime što imaju.

Što biste napravili kada bi došli u Europu, na izlet?

Odgovor me je dobro nasmijao – otišli bi u zoološki vrt i tražili od njih da nam vrate lavove. Lavovi ne spadaju u zoološki vrt, spadaju u divljinu. Našu, afričku divljinu. Nakon što bi pokušali vratiti lavove, istu stvar bi pokušali napraviti i s kravama.

Europljani su, naime, miroljubivim Masai plemenima uz lavove – mažnjavali i krave. Tako da oni vjeruju da su sve krave na svijetu zapravo njihove. Na trenutak sam zastao, početni smijeh me je prošao, i pokušao sam im reći da to ne bi bila pametna ideja. Pitali su me zašto. Pa sam im krenuo objašnjavati u kakvim uvjetima žive krave u nas. Rekao sam im o farmama gdje je svaka krava (isto vrijedi i za bilo koje druge životinje) čitavog života u prostoru toliko skučenom da se jedva okrene oko vlastite osi.

Ali, zašto? - pitao me je jedan od njih, uz muk ostalih. Mogao sam čuti tu naglu tišinu i nerazumijevanje. Tugu.

Ušutio sam. Promijenio temu. Rekao im da ne bi shvatili da im ispričam. Da ni sam ne shvaćam.

Nizozemci su se pokupili na spavanje. Ja sam ostao. I ubrzo bio nagrađen za taj čin.

- Jesi za afrički jacuzzi? – pitao me je poglavica, ustajući se sa stolice.

- Kada?

- Sada. - rekao je Sankale, i dobacio mi ručnik.

Dvoje Masai mužjaka, dvije Masai ženke, i ja. Spustili smo se do termalnog izvora, koje je u ovo gluho doba noći bilo pusto, skinuli svu odjeću sa sebe, i utonuli u prirodni jacuzzi, s pogledom na bezbrojne zvijezde.

To je bilo to.

Sutrašnji dan prolazi u posjetu lokalnoj školici, hodajućem povratku u kamp u društvu divljih životinja, razgovoru s vodičem kojemu se sviđa slušati iČudo, ali ne bi trejdao dvije krave za njega. Ionako ne bi imao kada slušati, odlutale bi mu krave. Po povratku u kamp prisustvujemo tradicionalnom Masai plesu, tj. skakanju u vis (tko skoči više, njegova djevojka), i igranju graničara s nekim trskama koje znaju boljeti kad te pogode. Tako kažu, jel.

Tati će se svidjeti ova Kenija. Mogao bih ga dovesti kod ovih ljudi. Iako, već sam se osigurao i preko Da, da, da agencije uplatio nam 8-dnevni safari, sve uz posredstvo MasterCard kartice i sponzorskog novca na njoj. Lijepo je imati nešto novaca u takvim situacijama. A nakon tih početnih osam dana ćemo u sirotište Mali Dom koje je pod paskom fra Mire, o kojem sam čuo samo najpozitivnije stvari. Vidjet ćemo, ubrzo.

Nakon još jedne večeri uz logorsku vatricu i brčkanja u termalnom izvoru, vratio sam se u Nairobi. Posjećujem etiopijsku ambasadu i tražim vizu, ali mi ambasadorica, sva istetovirana i opakog izgleda, radi poteškoće. Traži da joj pokažem avionsku kartu i govori kako je sjever Kenije poznat po pljačkašima, da nije sigurno. Možda se nisam trebao predstaviti kao pisac. Odmah je zaključila da sam novinar. Ili špijun. Upozorenje za ubuduće. Ipak, rekla mi je da se vratim za koji tjedan, pred sami odlazak u Etiopiju. Pa će vidjeti.

Tu večer se nalazim s Davorom Rostuharom i djevojkom mu Majom, koji su usred svog proputovanja Afrikom. Motorom. Samo u suprotnom smjeru. Kuhamo večeru, pijemo pive, izmjenjujemo kontakte – ja njima južne, oni meni sjeverne.

Buđenje u četiri sata ujutro, taxi do aerodroma. Pola sata čekanja, i pojavljuje se poznato lice.

- Pa gdje si ti, sine? 

Nakon pola sata hoda stižemo do velike kuće, i kucamo na vrata. Izlazi čovjek u pidžami, izderava se na mog pratitelja na opasno zvučnom svahili jeziku, ali naposlijetku otvara vrata i pušta nas u svoj dom, koji mu je ujedno i ured. Došao sam u kuću carinskog službenika. U uredu gori jedna svijeća, taman dovoljna da mi pregleda putovnicu, uzme novce za vizu, zalijepi ju na jednu od par preostalih stranica, i pokuša prevariti za deset tisuća šilinga. Očekivano.

Prenoćio sam u nekoj sobici za par kuna, i ranom zorom sjeo na autobus koji kroz predivne zeleno-bregovite krajolike vodi u – Songeu. Razlog posjeta nepoznatom gradiću na jugu Tanzanije? Posjet sirotištu sv. Ante. Samo sirotište je izgrađeno prije par godina, većinom pomoću donacija dobrih ljudi iz Hrvatske, posredstvom humanitarne udruge Kolajna Ljubavi. Ista udruga već godinama vodi program kumstava, pomoću kojih ljudi mogu sponzorirati školovanje nekog djeteta u Tanzaniji.

U sirotištu je vladala domaća atmosfera – za vrijeme mog pardnevnog boravka upoznao sam sedmero Hrvata na privremenom volontiranju. U samo jednom mjestašcu udvostručio sam broj Hrvata koje sam upoznao na dosadašnjem putovanju!

Volonteri su se brinuli za dvadesetak djece, sve redom siročad ili djeca za koju se roditelji više ne mogu brinuti. Usprkos svemu tome, bili su vječito nasmijani, pametni i poslušni. Gotovo svi pričaju savršen engleski, iako su neki u sirotištu svega nekoliko mjeseci. Sami peru svoju odjeću, penju se na visoko drvo manga i beru plodove, rade u vrtu i popravljaju potrgane stvari. Samostalniji su nego sam ja ikada bio.

Dječica ti brzo prirastu srcu u takvom okruženju. U priči s drugim volonterima, od kojih su neki ovdje po drugi ili treći puta, shvatio sam da nakon što dopustiš ovim klincima da ti uđu pod kožu, povratka nema. Stoga sam se odlučio na nevezivanje, koliko je god to moguće. Ali koliko god se čovjek suzdržavao, kad ti slatko malo stvorenje dođe s flasterom da joj ga zaljepiš na ranu, kad ti drugo divno biće dođe i bez razloga baci u zagrljaj, kad ti mala slatka djevojčica sjedi u krilu i svirate ukulele i pjevate zajedno, nema ti pomoći. Šalješ mejl Ivani, voditeljici sirotišta, i kao šaljivo se raspituješ o mogućnosti posvajanja. Kada saznaš da je tako nešto nemoguće, jedina opcija koja ti preostaje, osim otmice, je da sutra rano ujutro uzmeš ruksak i odeš dalje. Što sam i učinio.

Iduće odredišta bila je Iringa, gradić u kojem sam imao CS domaćine, i koji je bio usputna stanica na putu prema sjeveru. U Iringi sam igrao touch-rugby, učio od jedne Meksikanke kako se rade enchiladas, provodio dosta vremena u kafiću/restoranu koji zapošljava gluhonijeme osobe, i upravo tamo, u jutro 496. dana, donio možda i najvažniju odluku na putovanju – vraćam se kući.

Kao i sve druge najvažnije odluke u životu, i ovu sam donio naglo, bez previše razmišljanja. Samo s nekim čudnim odjećajem u trbuhu, koji mi je prišapnuo da je vrijeme.

Ne putuje mi se više. Ne otkrivaju mi se nova mjesta. Ne želim više površno upoznavati ljude. Ne ostaje mi se u Africi, u kojoj sam očiti stranac. Nemam više energije. Motiva. Inspiracije.

Postoji li razlog koji me drži na putu? Ako zanemarimo činjenicu da sam nazvao putovanje 1000 dana ljeta, ne postoji. Samo ego. Ego, koji bi prijevremeni povratak doživio kao poraz. Zarobljen sam u vlastitoj slobodi. Čitava filozofija mojih putovanja je jedna – biti slobodan. Imati mogućnost odabira u svakom trenutku. Ne biti ovca. Ne slušati što ti drugi govore. Ako ću igrati po svojim pravilima, osoba koja je imala u planu putovati 1000 dana, više nisam ja. Može ju se smatrati nekom drugom osobom. Pa ju nemam razloga ni slušati.

Proputovao sam četiri kontinenta. Preplovio Indijski ocean. Našao par mjesta koja mogu zvati domom. Pobijedio strahove. Upoznao nevjerojatne ljude. Naučio puno više nego u osam godina studiranja. Kušao hrane i pića za koje nisam znao da postoje. Napravio reda u glavi i srcu.

Što je preostalo? Proći ostatak Afrike? Preploviti još koji ocean? Ustopirati avion? Putovati po Amerikama? Savladati španjolski jezik? Otkriti još nekoliko čarobnih mjesta? Upoznati još divnih ljudi? Sve mi se to sada čini nepotrebno. Nije neki izazov. Nemam što više dokazivati. Ni sebi ni drugima.

Ionako ubrzo ostajem bez praznih stranica u putovnici.

I tako sam se, na polovici planiranog puta, odlučio vratiti. Ali, imao sam još vremena. S tatom se nalazim za kojih mjesec dana u Keniji, pa ću nakon tog susreta odlučiti na koji ću se način vratiti doma. Hoću li stopirati preko Etiopije, Sudana i Egipta ili jednostavno odletjeti u Hrvatsku…vidjet ću. A do tada, uživat ću u preostalom vremenu provedenom u Africi.

Jutro 500. dana sam se probudio, od domaćina dobio čestitku za izdržanih petsto dana na cesti, izišao na ulicu, i podignuo palac. Odredište – Dakawa, malo mjestašce usred Tanzanije. Tamo me pak očekuje par svećenika/misionara iz Hrvatske. Poslužit će kao dobra priprema za povratak u domovinu.

Vožnja do Dakawe je bila prva prava afrička – ustopirao sam kamion s tri lika u kabini, a kako je cesta prolazila kroz nacionalni park Mikumi, vidjeli smo mnoštvo slonova, zebri, žirafa, majmuna, antilopa na svega par metara od ceste. Vozač je bio toliko dobar pa je i zaustavljao kamion par puta kako bih mogao na miru uslikati ta divna stvorenja. Koja su spremno pozirala, očito naviknuta za pažnju prolaznika.

U Dakawi me je dočekalo šestero naših ljudi – misionari, svećenici, kipari…svi na nekom afričkom zadatku. Dočekali su me kao starog prijatelja – s pivom, vinom, domaćim kravljim sirom, sudžukom, a nešto kasnije i preukusnom večerom. Umjesto torte za dan broj 500.

Za proslavu mog 501. dana svi smo zajedno otišli u NP Mikumi, vraćajući se cestom kojom sam ja jučer stigao. Ovoga puta smo terencem ušli u sami nacionalni park te s jo kraće udaljenosti vidjeli bezbrojne životinje – slonove, krokodile, vodenkonje, žirafe, itd. Ne izgledaju nimalo divlje, jer su im ljudi svakodnevna pojava.

Posjećujemo i restoran usred divljine, s bazenom. Prilično jak kontrast, imati bazen u takvoj divljini.

Iduća mi je postaja bio Moshi, gradić podno najvišeg vrha u Africi – Kilimandžara.

Tamo provodim par dana u društvu jednog kaučsurfera iz Perua, i njegovima mnogobrojnim prijateljima. Igramo mali nogomet, softball, roštiljamo, pijemo pive. Zanimljiva je slučajnost (ili ne?) što sam gotovo u svakom mjestu u Africi odsjeo kod kolega CSera, ali niti jedan nije bio lokalac. Osim prijatelja homoseksualaca iz Južnoafričke republike, ali oni su bijeli pa se ne računaju.

Put iz Dakawe do Moshija bio je jedan od onih pamtljivijih – šestotinjak kilometara, sedam promijenjenih vožnji, upoznavanje novog Masai prijatelja, misao kako bi bilo lako i jednostavno završiti kod njega doma i kasnije pričati da si odsjeo kod Masai ratnika i njegove obitelji. Praviti se da je priča puno više kul i nevjerojatna nego što zapravo je. Prešutiti činjenicu da, iako se furaju na tradiciju, imaju mobitele i profil na fejsbuku.

Taj dan sam bio izbirljiv u odabiru prijevoznog sredstva, prvenstveno jer sam vidio ar  kamiondžija i njihov način vožnje. Na pola puta do odredišta primjetio sam jedan izvrnuti kamion pored ceste. Možda je to upravo taj kojeg sam propustio ustopirati. Vozio sam se s ekipom koja je, uz iznimku vozača, bila mortus pijana. Pa im je usred noći prokuhao auto, što je rezultiralo mojim izlaskom iz vozila po pješčanoj oluji, i ukrcavanje u kamion koji se na putu zaustavlja kako bi od sumnjivih likova kupio neko lišće za žvakanje. Kasnije sam saznao da lišće ima nuspojavu slično speedu, pa drži vozače budnim.

Posljednji grad koji ću posjetiti u Tanzaniji prije odlaska u Keniju, bila je Arusha. Logično – na glavnoj je cesti, udaljena svega stotinjak kilometara od granice, a pronašao sam i zanimljivog CS domaćina – Benjamina. Rođen u Iranu, odrastao u Švedskoj, prije tri se godine preselio u Tanzaniju. U njegovoj kući, koja se nalazi u džunglovitom selu pored grada, dočekao me je on, raširenih ruku i neskidajućeg osmijeha, i dvije lokalne cure u kuhinji, pripremajući ručak. Odmah sam predosjetio da ću u ovoj kući ostati neko vrijeme.

I bio sam u pravu.

Benjamin je vlasnik turističke agencije Fair Travels Tanzania koja nudi turističke aranžmane diljem zemlje, a razlikuje se od svih ostalih po tome što čitav ostvareni profit ide natrag lokalnoj zajednici. Fenomenalna ideja, pogotovo kada (sa)znate što turizam sa sobom nosi – izrabljivanje lokalnih zaposlenika, nebrigu za okoliš, usmjeravanje isključivo na profit. Benjamin sa svojom idejom pokušava malim koracima mijenjati svijet nabolje, jedinim mogućim načinom – pokazujući na vlastitom primjeru.

Mjesečna menadžerska plaća mu je 200$, živi u kući koja osim tri kreveta u spavaćim sobama nema nikakvog namještaja (pobornik je filozofije u kojoj stvari koje posjeduješ na kraju posjeduju tebe), kupuje namirnice od malih trgovaca u ulici do njegove, ugošćuje ljude preko CSa, tečno priča pet jezika, i tako. Nije mi trebalo dugo da ga počnem doživljavati kao novog najboljeg prijatelja.

Stvari su se dolaskom u Arushu nevjerojatno posložile – pronašao sam čovjeka, mjesto i projekt koji me zanimaju. Mogao sam se vidjeti kako ostajem ovdje, živim s Benjaminom, radim u njegovoj agenciji (ponudio mi je posao nakon svega par dana), zajedno s njim ugošćujem putnike koji lutaju Tanzanijom. I uživam, u sunčanim danima, svježem voću i povrću, novom jeziku, ljudima. Kratkotrajna afrička kriza je privedena kraju. Više ne razmišljam o povratku kući. Vidim se u novom domu, sličnom onima koje sam imao u Indiji, Australiji ili Malaviju.

I upravo tada, isti dan kad sam odlučio ostati u Africi i započeti novo poglavlje na mom putovanju, primio sam vijesti iz domovine – brat mi se ženi! Za koji mjesec. U Hrvatskoj.

Iznova, plan se mijenja. Bratova svadba je nešto što se ne propušta. Preostaje mi iskoristiti preostalo vrijeme u Africi, proći i naučiti što više mogu, naći se s tatom, odvesti ga na safari, proći još par zemalja na putu prema Hrvatskoj, prisustvovati bratovoj svadbi i odlučiti gdje i kako dalje.

Hoće li to biti kraj mom putovanju, ili samo kratkotrajna pauza? Hoću li se smiriti, naći normalan posao, napustiti nomadski način života? Ili ću, na sličan način, nastaviti otkrivati svijet i sebe u tom svijetu? Ostaje za vidjeti. Sve su opcije otvorene.

Ali, za početak, idemo otkriti Keniju. Imam još tjedan dana prije nego mi otac sleti u Nairobi. Biti u trenutku, jel. Ne razmišljati o dalekoj budućnosti. Iako nije tako daleka…

Share

Kako sam svaki dan bacao đir ili dva po glavnoj seoskoj ulici, znao sam da je bao, u nedostatku drugih zanimacija, bio glavna razbibriga za većinu muške populacije u Cape Maclearu. Klinci igraju prijepodne, za vrijeme najviših dnevnih temperatura ulice su prazne, a poslijepodne se lagano skuplja starija ekipa, i u hladu razno raznih baraka – igraju do mraka.

Odmah su me prihvatili u svoje malo društvo, em što su me znali iz viđenja (ulicama sam uvijek pokušao hodati polagano, nasmiješen, pozdravljajući ljude), em što su bili znatiželjni kako se Mzungu (afrička riječ koja se koristi za bijelce/strance – iako je pravo značenje te riječi “onaj koji luta besciljno”) snalazi u njihovoj domaćoj igri. Nakon što sam odnio pobjedu u par navrata, stekao sam njihovo poštovanje. Narednih dana nisam se mogao ni prošetati da me netko ne izazove na dvoboj.

Najljući su mi protivnici bili klinci koji su me, gotovo bez iznimke, uništavali u roku svega par minuta. Pitao sam se jesu li zbilja bolji od svojih starijih suseljana, ili im samo nedostaje obzira prema jadnim bijelim amaterima poput mene.

Bilo kako bilo, igrajući bao, postao sam lokalac. Prvi put u Africi. Bilo je potrebno ostati na istom mjestu nešto vremena, proučiti lokalni život, i pokušati biti poput svih njih, iako je razlika očita.

Ali kako bih se osjetio da tamo u potpunosti pripadam, pobrinuo se opet Moses – pozivom na večeru u njegov skromni dom.

Na toj večeri smo, uz fenomenalnu hranu (osnovni sastojak gotovo svakog obroka u Malaviju (ali i u ostatku afričkih država koje sam posjetio) je nsima – bijela palenta (kukuruz je u Africi bijele boje, pa tako i brašno od kojeg se palenta radi) uz koju se poslužuje ono osnovno – grah ili šalša, u iznimnim slučajevima riba iz jezera, koja je, usput rečeno, najbolja riba koju sam ikad imao prilike kušati) dotaknuli mnoge teme, a među njima i temu ekologije u Cape Maclearu.

U čitavom selu nema kante za smeće, svi ga pale umjesto da ga odvoze, obližnje livade koje služe za ispašu stoke su prepune plastike i raznog otpada, a neslavni pobjednik u igri prljavača je – plaža. U jednu ruku je to i razumljivo – život se odvija na jezeru i oko njega, ljudi ga koriste kao tuš, perilicu rublja, čak i kao toalet. S druge strane, turističko mjesto si to nikako ne bi smjelo priuštiti. Vlasnici smještajnih kapaciteta su tome doskočili – čisteći ispred svojih vrata. Za ostalo, koga briga.

Kako je i Moses potvrdio moju zabrinutost, došli smo do ideje – organizirati ćemo akciju čišćenja plaže i prvih par metara plićaka!

Dok se Moses zabavljao s administracijom i stavljanjem čitavog projekta na papir, ja sam i dalje provodio dane u čamcu ispred Malambe kampa, i gledao u jezero.

I dalje su mi prilazili Bad Beach Boysi, pokušavajući mi iznova prodati iste stvari. Prilazili su mi novi gosti kampa, raspitujući se o lokalitetima koje bi morali posjetiti dok su tu, ali i o cijeni koju će platiti za sve to. Prilazili su mi zaposlenici kampa, nudeći svoje društvo, usluge i ponekad pitajući za pozajmicu. Prilazila mi je i vlasnica kampa koja se žalila na posao, posebice na osoblje koje ju potkrada kad god imaju prilike.

Kako sam sad bio upoznat s obje strane priče, palo mi na pamet da budem posrednik i pokušam promijeniti neke stvari dok sam ovdje. Par minuta nakon što sam došao do te ideje, otišao sam do gazdarice i ponudio joj svoje slobodno vrijeme, pomoć i trud u rješavanju nekih problema, u zamjenu za hranu i smještaj. Pristala je. Postao sam menadžer Malambe kampa, na obali malavijskog jezera.

Idućih par dana sam razgovarao s članovima osoblja (koji rade za mjesečnu plaću od $30, što turisti znaju potrošiti u jednom poslijepodnevu), pokušavajući doći do njihovih prijedloga za poboljšanje suradnje u samom kampu. Nakon par dana sam dobio svega par sramežljivih odgovora, koje bi se mogle svesti na jedan – nedostatak gazdaričina povjerenja. Koje je tu zbog toga što nestaju novci, gajbe pive, hrana, voće. Začarani krug.

Što sam se više trudio popraviti stvari, primjetio sam da se dio osoblja prema meni odnosi drugačije. Ravnodušno. Neprijateljski. Očito im je odgovarala sadašnja situacija, u kojoj se može potkradati, i izmišljati priče staroj gazdarici koja je, u stranoj sredini, nemoćna. Kako mi je gazdarica prirasla srcu, intenzivno sam razmišljao da ostanem neko određeno vrijeme tu, i iz temelja pokušam promijeniti neke stvari. Ono, uhvatiti nekoga u laži ili krađi, dati mu/im otkaz, krenuti ispočetka. S novim pravilima.

Ubrzo sam odustao. Zbog jednog jutra, kad se za vrijeme mog doručka skupila ekipa od desetak beach boysa, i pozvala me na razgovor. Pretpostavljao sam o čemu se radi.

Čujemo da govoriš turistima poštene cijene – započeo je vođa te opako izgledajuće skupine.

Da, i? – odgovorio sam ja, još uvijek žvačući doručak.

Gledaj dečko, situacija je ovakva. Mi ovdje poslujemo godinama. Zarađujemo za život i prehranjujemo obitelji prodajući turistima suvenire, izlete čamcem, organizirajući roštilj-partije na plaži, i slično. I odjednom si se stvorio ti, Mzungu koji se udomaćio, i koji nam, govoreći turistima poštene cijene naših usluga i proizvoda – kvariš posao. Ovdje smo se skupili kako bi porazgovarali s tobom, i zamolili te da to više ne radiš. - poentirao je lik.

Znači, tražite od mene da lažem? Kada mi turisti dođu i pitaju koliko sam ja nešto platio, očekujete da lažem? - upitao sam, primjetivši kako neki od okupljenih nervozno poskakuju u mjestu.

Ne moraš im lagati – nastavio je Glavni – samo im prešuti. Jer, na kraju krajeva, mi smo ti koji vuku konce u Cape Maclearu. Mi kontroliramo sve. Smještajne kapacitete, lokalne trgovine, policiju. Bila bi šteta da budemo primorani vući neke nepopularne poteze kako bismo zaštitili naš posao. - završio je govor i udaljio po plaži, dajući znak ekipi da ga slijedi.

Sam u svom čamcu na obali, uvukao sam malavijski lijek protiv depresije, i shvatio. Nemam ja tu što tražiti. Nemam ja tu što mijenjati. U široke si se gaće obuka’, rekla bi stara narodna. Samo sam prolaznik. I kakve god imao ideje, i koliko god one bile dobre, plemenite ili revolucionarne, ubrzo ću otići. I sve će se vratiti na staro, jer je ljudima koji kolo vode to u interesu. Za promjenu je potrebno neko vrijeme ne mijenjati okolinu.

Čak se i akcija čišćenja plaže i plićaka pretvorila u fijasko – svi su bili zainteresirani sudjelovati i pomoći, ali se na kraju sve svelo na to tko će preuzeti zasluge za organizaciju, tko će tražiti novčanu pomoć od vlasnika smještajnih kapaciteta, tko će primiti poticaje od međunarodnih neprofitnih organizacija…opet, sve je bilo u novcu.

Odustao sam. Od Cape Macleara, i od ljudi u njemu. Razmišljao sam o skorom pokretu dalje. Prvi put mi se desilo da boravim u nekom mjestu usprkos ljudima, a ne zbog ljudi.

I onda sam, kako to inače ide kad si razočaran svijetom oko sebe, upoznao Kay.

Kay je lokalka, ali različita od svih ostalih jer me nije gledala kao vreću novaca i izlaz iz teške životne situacije. Nije me htjela iskoristiti. Barem ne novčano. Tome je kumovala činjenica što je iz imućnije obitelji, i što je menadžerica jednog od smještajnih kapaciteta. I što je – kul cura. S njom sam nastavio igrati bao, raspravljao o šugavom položaju žena u Africi (obavljaju 90% posla u i oko kuće, dok se mužjak socijalizira po selu), ustvrdio kako mnoge humanitarne udruge po Africi služe prvenstveno za izvlačenje novaca, promatrao kako rješava svakodnevne prepreke na svom poslu, i – učio.

Dva dana kasnije preselio sam u njenu drvenu kućicu, i tamo ostao do kraja svog boravka u Cape Maclearu.

Bilo je to lijepo mjestašce. Također na par koraka od jezera, ali daleko od sviju. Družeći se s Kay i njenim prijateljima, vraćala mi se polako vjera u ljude. Počeo sam se igrati – u jezero sam ulazio zajedno s lokalnim klincima natječući se u akrobacijama pri ulasku. Po mrklom mraku sam lutao selom i tražio određeno stablo s mirisnim cvijetom, uz pomoć zbunjenih i zaigranih lokalaca. Nekad je potrebno samo malo igre za zaboraviti probleme.

Savladavao sam osnove lokalnog Chichewa jezika, pripremao jela od par sastojaka koji su se mogli nabaviti na okolnim štandovima, otkrivao zabačene dijelove sela, meditirao nasred nogometnog igrališta. Slušao sam zvukove oko sebe. Koze. Plač djeteta u daljini. Ptice. Golubovi. Koji se glasaju kao u Zagrebu.

Pronašao sam mir, iznova. I odlučio da je vrijeme za ponovni polazak. Kenijski susret s ocem neumoljivo se približava.

Podignuo sam palac, sjeo na prvi kamion prema sjeveru, usput svratio do obližnjeg bankomata podignuti nešto novaca s MasterCard kartice, i nakon nekoliko sati stigao do Livingstonije.

Zadnjih desetak kilometara prešao sam pješice, u društvu lokalnih žena koje taj teški put prelaze gotovo svaki dan, nakrcane vodom i namirnicama.

Po dolasku na vrh brda posjećujem dva kampa u predivnom okruženju, ali odlazim čuvši cijenu. Odlučujem se na treću i posljednju opciju – lokalna kućica koju su brat i seka lokalci pretvorili u sobu koju rentaju zalutalim turistima. Čučavac, grijanje na vatri vode za tuširanje, nedostatak struje, listovi iz bilježnice umjesto wc papira.

Brat i sestra su bili dobri domaćini. Kuhali su mi, pokazivali selo, pričali o svom teškom životu. Sestra je imala jako natečenu nogu, ali nemaju novaca da ode do doktora provjeriti u čemu je problem. Bolovi ju pak nisu sprječavali da veselo pjevuši katoličke pjesme, u isto vrijeme me ispitujući idem li u crkvu. Taman kad sam se spremao odgovoriti, do nas je uplašeno dopuzao jedan pas, kojeg je naša vjernica iz sve snage odalamila papučom po njušci. Brat mi je njen, nešto kasnije, ponudio usluge nekih seoskih djevojaka, kako bi mi noć protekla brže.

Sutradan sam otišao ća.

Čekajući prijevoz do glavne ceste sjeo sam s par lokalnih momaka i pridružio im se u razgovoru. Ponudio sam ih s par keksa koje sam imao uz sebe, što je rezultiralo njihovim međusobnim pogledima i komentiranjem. Kad sam ih upitao u čemu je problem, nasmješeno su mi odgovorili – ovo nam je prvi put da nas Mzungu ponudi nečime. Knedlu u grlu sam pogurnuo malavijskim specijalitetom – rumom koji su pijuckali moji novi prijatelji, pakiranog u plastične vrećice od 5 ml.

Tu večer sam završio u svom šatoru, ponovno na obali malavijskog jezera, ali u mjestu zvanom Nkhata Bay. U obližnjem sam hostelu upoznao Izraelca koji je ovdje već par mjeseci, radeći ono što sam ja radio u Malambeu – vodi hostel u zamjenu za hranu i smještaj.

Pitao sam ga kako se snašao na poslu, je li pokušao mijenjati neke duboko ukorijenjene probleme, s kojima sam ja imao doticaja u Cape Maclearu. Nasmijao se, pa mi ispričao priču. Par dana nakon dolaska zahtjevao je od jednog konobara da malo češće obilazi goste i pita što će popiti. Kako je dotični bio podosta lijen, novopečeni menažer mu je, nakon par opomena, udijelio otkaz. Par dana kasnije mu je na vrata došla – policija. Pretresli su mu sobu, našli tri sjemenke (!) marihuane, i uhitili ga. Usprkos tome što je prolazio kroz pakao malarije tih dana. Iz pritvora su ga pustili kada je platio 20 tisuća novaca mita (cca 50 eura – velik novac u Malaviju).

Dobro da se ja nisam petljao u takve eskapade u svom Cape Maclearu. Tko zna što bi murja meni našla. Podmetnula, mislim.

Idućih par dana sam, čekajući neku vrstu prijevoza preko jezera do Tanzanije, proveo igrajući bao s novim konobarom u hostelu, upoznao par koji pješači od Cape Towna do Caira (do ovdje im je trebalo 10 mjeseci), i od jedne djevojke koja je izazovno lizala lizalicu dobio odgovor “2000″ kad sam ju pitao za smjer i udaljenost do mjesta kojeg sam tražio. Mislim da joj engleski nije bio baš najbolji. Ali sam shvatio na što cilja s ta dva soma.

Od radnika sam u luci saznao da bi sutra trebao ići jedan čamac prema Tanzaniji. Došao sam ujutro, čamac je bio tamo, spreman me prevesti. Ali, nije bilo carinika na dužnosti. Subota. Što je značilo – ne mogu dobiti žig u putovnici, pa ne mogu ni napustiti Malavi. Čamac je otišao, bez mene.

Sutradan je stigla nedjelja. Neradna. U ponedjeljak se očekivao novi čamac, ali i carinik na dužnosti. Nije se dogodilo, jer je bila oluja, popraćena jakom kišom. U utorak je sve bilo spremno – dogovorio sam se s gazdom čamca, dobio sam žig u putovnici, i mogao sam krenuti. Čamac je bio prepun vreća sa šećerom, a jezero valovito poput Indijskog oceana.

Trebala nam je čitava vječnost da pristanemo, zbunjivalo me usporavanje nadomak obale tik prije nego se spustila noć. Pristali smo po mrklom mraku, pa sam shvatio – jezero sam prešao sa švercerima. Plaža je bila prepuna ljudi i kamiona koji su pod svjetlima svjetiljki natovarala šećer na kamione. Ni znaka civilizaciji, a kamoli carinskom službeniku koji bi mi trebao izdati vizu.

Dobrodošao u Tanzaniju!

Malavi i ja smo imali intenzivan start našeg druženja. Prva osoba koju sam upoznao nakon prelaska granice bila je – luda. Inače volim lude ljude, ali ovaj je bio nasilan i neuračunljiv. Praktički me je ugurao u kombi koji vozi do Blantyrea, mog idućeg odredišta, i sjeo pored mene, spominjući cijenu koju trebam platiti za kartu. Kako sam se minutu ranije kod carinika raspitao o fer cijeni prijevoza, i znao da je duplo jeftinija (za cijenu uvijek pitajte ljude koji su neutralni i ne mogu na vama profitirati!), zahvalio sam se Ludom i počeo izlaziti iz vozila. Okupljena ekipa je odmah vidjela o čemu je riječ pa su njega izbacili iz kombija, a meni se ispričali i naplatili mi fer cijenu do stotinjak kilometara udaljenog grada.

Ceste su bile divne, pogotovo nakon onih u Mozambiku. Ljudi su savršeno govorili engleski, pogotovo nakon onih u Mozambiku. Cijene su bile niske, pogotovo nakon onih u Mozambiku. Shvaćate poantu. Malavi mi se u trenu svidio. Sviđanje je poprimilo i razinu više, kad sam stigao do Blantyrea i pronašao svoju domaćicu, Demelzu.

Demelza je također bila luda. Ali onaj najljepši primjer ludosti. Majka šestero djece (od kojih je dvoje posvojeno), veliki dio život je provela na cesti – preživjela je pad zrakoplova, pucali su na nju u Kongu, živjela je jedno vrijeme s Pigmejcima…ma svašta. Pa čak i kad bismo zanemarili sve te zanimljive avanturističke priče koje je proživjela, vidjelo se na njoj koliko je dobra osoba, uvijek spremna pomoći. Čak kad sam i razbio stakleni stol kojeg sam pokušao popraviti, njen je odgovor bio – Nemoj se osjećati krivim. Život je prekratak da gubiš vrijeme na takve osjećaje.

Kako mi se po običaju nije baš išlo u razgledavanje grada, a i nisam bio siguran ima li se što za vidjeti, idućih par dana sam provodio s Demelzom i njene tri mlade kćerke koje su, baš poput majke, znatiželjne, društvene i pametne. Kupali smo se u bazenu, igrali društvene igre, svirali i pjevali, gledali školsko natjecanje u plivanju, otišli do tržnice gdje smo se zajedno branili od napasnih lokalaca koji ti pod svaku cijenu žele pomoći pri kupnji, nošenjem vrećica, ali i govoreći cijene koje su više no inače, i od kojih oni, naravno, dobivaju proviziju.

Htio bih biti crn dok sam u Africi. Podjela je i više nego očita, i jedina mjesta gdje se osjećaš da spadaš su ona gdje su pripadnici tvoje rase, ili barem ljudi koji pričaju tvoj jezik. Ovako, gdjegod se pojaviš, izazivaš reakciju. I da je to najpozitivnija reakcija, ipak je reakcija. Nakon koje se sjetiš da tu – ne pripadaš. Ista afrička priča, iznova.

U to ime, idem dalje! Iduća destinacija – Cape Maclear. Po preporuci mojih domaćina. Iako netipično odredište za moje putešestvije – Cape Maclear je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u Malaviju, i nigdje nema traga CSerima. Ali možda u ovom slučaju minus (zemlja, pa i kontinent u/na kojem se ne osjećam najbolje) i minus (popularno turističko odredište) daju plus.

Odmah pri dolasku, znao sam. Cape Maclear je moj novi dom. Prvi afrički.

Otišao sam do Malambea (po preporuci mojih domaćina), najjeftinijeg od svih smještajnih kapaciteta, i uplatio najjeftiniju varijantu – spavanje u vlastitom šatoru. Na neodređeno.

Dani su odlazili, a ja nisam. Udomaćio sam se u divnom mjestu na par metara od obale jezera. Upoznavao sam i kolege putnike: Tony je putovao Afrikom već godinu i pol. Pa se vratio u najdraže mjesto na kontinentu, kako bi razmislio o idućem koraku. Čuvši moje priče o Australiji, odluka je pala. Otići će tamo čim se oporavi od malarije, koju je zaradio već (ili tek?) drugi puta.

Zbog činjenice da Tony spava svega dva metara udaljen od mene, počeo sam razmišljati o uzimanju nekih tableta za malariju. Makar nijedan lijek ne garantira da malariju nećete dobiti, posljedice znaju biti blaže. Tako sam se, prvi put u Africi, odlučio za preventivno uzimanje doxycycline-a. Nakon dva tjedna sam ih, primjetivši da mi tijelo gori nakon par trenutaka provedenih na suncu (jedna od nuspojava), prestao uzimati. Ako dobijem malariju, dobijem. Ionako malarija nije najstrašnija stvar u Africi. Ljudi umiru od malarije, da. Ali isključivo zbog toga jer nemaju novaca za lijek. Kojeg si ja, kao bogati bijeli turist, mogu priuštiti. (Lijek košta par eura, đast for d rekrd)

Tony me je, kako bi mi vratio za australsku inspiraciju, uzeo pod svoje okrilje i podučio zanatu igre Bao. Bao je igra koju igraju lokalci diljem Istočne Afrike. Potrebna je drvena ploča s 32 rupe, te 64 kamenčića (ili bilo kakvih bobica). Kako sam viđao lokalce po selu kako ju igraju po cijele dane, bio sam odlučan u namjeri da ju usavršim. Sve u cilju lokaliziranja. I ubijanja vremena.

Par partija kasnije, počeo sam shvaćati. Iako izgleda užasno komplicirana na prvi pogled, čitava je igra stvar matematike. Igrao sam s Tonyjem, po čitave dane. A kada je Tony otišao (u smjeru Australije), našao sam Sabine i Jeroena, nizozemski par na proputovanju svijetom koji su se smjestili u mom domu i planirali ostati barem tjedan dana. Bili smo jedini gosti Malambe kampa čitav tjedan, i uživali u miru, tišini i bao-u.

Naš zen povremeno su kvarili raznorazni prodavači magle kojih je Cape Maclear prepun. Od beach boysa koji vam pokušavaju prodati sve i svašta – narukvice, ogrlice, izlete čamcem do susjednih otoka, ljekovitu sušenu biljku s početka priče; pa do lokalaca koji vam dolaze s tužnom životnom pričom, očekivajući od vas da ih spasite.

Iako je teško ignorirati sve te tužne životne priče, jasno vam je da će bilo kakva pomoć s vaše strane značiti dvije stvari – osoba kojoj ste pomogli će se tu večer zapiti u lokalnoj birtiji, a ostale osobe željne pomoći će sutra čekati u redu na – njihov red.

Tu su još i svakakvi posrednici, ljudi koji se ničim ne bave, ali za određenu proviziju mogu nabaviti štogod trebate. I na kraju, tu su lokalni bendovi klinaca, koji na improviziranim instrumentima, za turiste, izvode malavijske verzije Waka Wake i Who Let The Dogs Out. Slatki klinci, dobro pjevaju i sviraju, trude se, kreativni su. Pa ih, naravno, kao dobra osoba, i nagradite. Hranom, novcem, bilo čime. Pa ste sretni kako ste pomogli nekom jadnom djetetu u njegovom surovom životu.

A zapravo ste pomogli samo sebi. I napravili više štete nego koristi. Samo što to saznate nešto kasnije, sticajem okolnosti.

Jednog popodneva, dok sam igrao Bao s Jeroenom, upoznao sam Mosesa. Sjedio je stol do nas, i lagano pijuckao pivu. Kako je piva bila uvozna, to mi je bio prvi znak da taj čovjek nije tek obični lokalac – lokalci su rokali po lokalnoj pivi, u tetrepaku. Koju trebate protresti prije upotrebe. Moses je bio tih i samozatajan. Tajanstven. Smiren. Podsjećao me je na Kareem Saida iz serije Oz.

Kako smo Jeroen i ja po čitave dane uzimali lijek protiv depresije s početka malavijske priče, i raspravljali u (be)smislu života, Moses se nakratko uključio u razgovor, počastivši nas s par mudrosti, i nastavivši s pivom. Još jedan pokazatelj da je oko njega nešto čudno…lokalci te, kad se jednom ubace u razgovor, ne ostavljaju na miru tako lako. Moses jest. Nešto kasnije je, kad je dokrajčio pivu, zamišljeno proučio par naših bao poteza, nabacio osmjeh na lice i rekao da mu se javimo kad postanemo profesionalci, jer on samo s takvima igra. Prije nego je mogao vidjeti naš pogled koji smo mu uputili s ciljem proučavanja vjerodostojnosti njegove izjave, povukao se, otišao na ulicu, i nastavio sa svojim danom.

Susreli smo se još par puta, pod istim okolnostima. U međuvremenu smo Jeroen i ja radili na našim bao vještinama, pripremajući se danas-sutra izazvati nekog lokalca na dvoboj.

Dok nismo igrali bao, zujali smo selom, kupali u jezeru, zezali se s gostima koji su dolazili preko vikenda, igrali smo odbojku. Ali smo svaki dan i dalje obavezno započinjali i završavali dane – igrajući bao.

I onda su Jeroen i Sabine otišli ća. A ja sam se našao sam za svojim uobičajenim stolom, čekajući da netko sjedne s druge strane, i da zaigramo zajedno. I prva osoba koja je sjela, bio je – Moses. Upravo onakav kakvog sam ga procijenio – miran, tih i spreman me podučiti igri koju igra od kad je bio klinjo. A ja sam ga, napušten od svih prijatelja, prihvatio kao novog.

Pokazivao mi je poteze, taktike, provodio je sate i sate u mom društvu. Uz bao, pričali smo i o svemu ostalome. O životu u Hrvatskoj, o životu u Malaviju, o životu u Cape Maclearu. I mene je, iskusnog putnika i stručnjaka za turizam, podučio neke stvari. Prva rečenica koju je rekao o turizmu u CM-u, bila je pomalo iznenađujuća – Ponekad požalim što je turizam uopće stigao u naše mjesto.

Kako bi objasnio svoj stav, dao je primjer.

Znaš one klince koji sviraju na improviziranim instrumentima i slatkim izvedbama zapadnjačkih pjesama zabavljaju turiste i tako zarađuju? E. Zbog turista i novaca koje dobiju od njih – ne žele ići u školu. Što je razumljivo. Zašto bi išao u školu koju će završiti za desetak godina, i u najboljem slučaju naći posao kojim može zaraditi puno manje nego što zaradi ordinirajući na plaži?

Nisam imao odgovor na to pitanje. Samo sam, uzimajući mu kamenčiće s drvene ploče, pomislio na sve situacije na putu u kojima sam pokušao pomoći nekome. Jesam li im zapravo pomogao? Ili sam pomogao isključivo sebi, pošto me sam čin pomaganja usrećuje? Put do pakla popločan je dobrim namjerama.

Raspravljali smo i o drugim sudionicima turizma, prvenstveno o beach boysima koji za život zarađuju šećući plažom i opsjedajući turiste. Nekad budu i prenaporni, ne dajući ti mira. Oni su pak jako dobro organizirani, i podijeljeni u deset skupina po desetak ljudi u svakoj od njih. I kako je u Cape Maclearu deset smještajnih kapaciteta, svaki tjedan se rotiraju i posluju ispred različitih mjesta. Dobro uvježban posao.

Imaju i svoj cjenik usluga, koji vam se nakon nekoliko (tje)dana proboravljenim u CM-u, čine smiješne. Jer znate koliko zapravo košta neki proizvod/usluga, a cijene su desetorostruko više. To je još jedna stavka u čitavoj Africi – cjenkanje. Nije mi prvi put da boravim u državama u kojima je cjenkanje sastavni dio trgovine, ali ono što me je iznenadilo početna je cijena s kojom trgovci započinju čitavu igru. Dok je primjerice u Aziji uobičajeno očekivati cijenu višu za 50-100%, ekipa u Africi nema srama. Nonšalantno će ti pokušati prodati nešto za 1000 novaca, makar to nešto vrijedilo 50 ili 100.

Sjetio sam se odmah lekcije koju me je naučio Tony – kad procjenjuješ vrijednost nečemu, uzmi u obzir dvije stvari. Kolika je cijena sirovog materijala, i koliko je vremena potrebno za samu izradu. Uzevši u obzir stanje u ekonomiji i količinu novaca koliko prosječan Malavijac zarađuje na normalnim poslovima, nije teško doći do neke fer cijene.

Ali, na kraju krajeva, najveći je problem što sav novac koji ekipa generira u turizmu, ide na krive stvari. Najčešće alkohol i prostituciju. Pa ostatak stanovnika, svih 99%, na turizam ne gledaju blagonaklono. Donosi im više štete nego koristi. Ali, po dobrom starom običaju diljem svijeta, nitko ih ništa ne pita.

Poznata priča?

Dok čekamo da vozač ode do obližnjeg sela i zakrpa gumu, sve oči suputnika i prolaznika su uprte u mene. Ništa novo, naviknuo sam na to u Aziji, ali – ne volem to. Jedna od najdražih stvari na putovanjima mi je – uklopiti se, biti lokalac, snaći se u novom okruženju, biti neprimjetan. U Aziji je to, a očito i u Africi, gotovo nemoguća misija. Uvijek si poseban, uvijek si primjetan, uvijek si bogati bijeli turist. Osim kada ostaneš na jednom mjestu više vremena, kao što sam, primjerice, napravio na jugu Indije. Malo naučiš jezik, oblačiš se kao oni, jedeš lokalnu umjesto zapadnjačke hrane, nisu ti strani običaji – to volem. Možda ja zapravo ne volim putovati nego svako malo živjeti na različitim mjestima. Pustiti korijene, ne biti u prolazu. Hm.

Radim li ono što želim? Ili samo dovršavam započeto? Najverojatnije kombinacija. Da nemam projekt koji sam naumio privesti kraju, možda bih rado bio doma. Barem nakratko. Onda se malo smirio, započeo neki projekt, proveo više od par (tje)dana s istim dragim ljudima, nebitno gdje.

Eto, tako izgledaju misli putnika za vrijeme depresivnog dana. Srećom, tih je dana iznenađujuće malo. I obično traju do trenutka kada prestanem razmišljati, prepustim se trenutku, i zaboravim. Što se dogodilo svega par sati kasnije, kad sam popio prvu pivu sa svojim domaćinom u Maputu – Brazilcem Thiagom. Dobri ljudi i piva uvijek rješavaju probleme.

Idućih par dana u Thiagovom društvu pijem pive, jedem, družim se s njegovom ekipom, upoznajem curu iz Etiopije kojoj je jako smiješan vic o Etiopljanima koji idu u lov s dva koplja – znate taj?

Prije nego sam ovdje stigao, čuo sam da je Mozambik skup. Morao sam se složiti s tom činjenicom, ali opet, sve ovisi o stilu života koji tamo prakticirate – ako vaši domaćini idu po restoranima, ako pijete pive u kafićima, ako idete vanka…naravno da je sve skupo. Tim više ako ste zadnja dva mjeseca bili lišeni svakakvih ovozemaljskih užitaka, pa si malo date oduška.

U Maputu sam prvi put od odlaska iz Hrvatske pogledao nogometnu utakmicu, onu između Porta i Dinama. Bilo ju zanimljivo gledati u bircu prepunom kvaziportugalaca. Vratili se stari osjećaji, i sjećanja kako je Dinamo odigrao važnu ulogu na mojim prvim putovanjima – prvo solo putovanje i prvo kaučsurfanje je bilo 2007. u Amsterdamu kad je Dinamo pobijedio Ajax 3-2. Tekma za pamćenje, ali meni u pamćenju nije ostala tekma već sve ostalo što sam u Amsterdamu doživio. Taj jednotjedni boravak u glavnom gradu Nizozemske (kojeg ću kasnije posjetiti još 5-6 puta) označio je početak putovanja na način koji danas prakticiram.

Gledam tekmu, čak sam i malo opsovao kad je Sammir pogodio vratnicu. Ali naravno, Dinamo ubrzo prima gajbu pa se s osmjehom na licu sjećam zašto sam prestao ići na tekme i pratiti sport generalno – tekma s Turskom u ljeto 2008. je bila prekretnica – ne vrijedi gubiti živce na takvim stvarima. Uživati u pobjedi – da, plakati zbog poraza – ne. Savršena kombinacija.

Dan nakon poraza krećem u nove pobjede – potragu za malavijskom ambasadom. Gubim se po razrovanim ulicama Maputa, malo tko priča engleski, a ja se sramim svog španjolskog, koji će svi razumijeti prije nego engleski. Mozambik je bio bivša portugalska kolonija od početka 16. stoljeća, te je dobio samostalnost prije 40-ak godina. Do početka devedesetih je bio poprište krvavog domovinskog rata, a sada je, iako je siromaštvo još uvijek dosta izraženo, jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta.

Pronalazim ambasadu, veselo ispunjavam jednostavne i nezahtjevne formulare, ali mi pada mrak na oči kad službenica mrtva-hladna govori cijenu – 150$! Najskuplja viza ikada, za jednu od najsiromašnijih i najnerazvijenijih zemalja na svijetu.

Imam par opcija. Opcija broj jedan – stisnuti zube i platiti poveliku cifru za novu naljepnicu u putovnici. Opcija broj dva – kockati se i otići do granice bez vize i nadati se da će mi uspjeti podmititi carinika i na neku šemu ući u Malavi. Opcija broj tri – preskočiti Malavi.

Do kockanja i preskakanja mi taj dan nije bilo, pa odlazim do obližnjeg bankomata, dižem potrebne novce sa svoje MasterCard kartice, kupujem dolare u obližnjoj mjenjačnici, i vraćam se u ambasadu. Dobra vijest je što će viza biti gotova za manje od 24 sata. Za 150$ su mi je trebali izdati na licu mjesta!

Prilikom krađe bežičnog interneta u jednom od lokalnih bircuza upoznajem lika koji mi prilazi kada je primjetio moju CouchSurfing naljepnicu na laptopu. Upuštamo se u priču, nudi mi društvo do kraja dana, koje bez razmišljanja prihvaćam. Njegovim automobilom idemo do predgrađa grada u kojem mu živi obitelj, a nakon toga završavamo u brice koji me lišava rekordne bradurine – ponovno izgledam ko dječarac.

Šećući okolnim ulicama primjećujem da ljudi ne vole bijelce s fotićima. Mašu rukama i viču čak i prije nego se spremiš na okidanje slike ili videa. Osjećam se kao voajer. Kao da guram nos u njihovu nelijepu stvarnost, koju oni ne žele dijeliti. Kako mi nitko nije dodijelio pravo guranja nosa gdje mu nije mjesto, prestajem s voajerizmom. Osim u iznimnim slučajevima, kad ti ljudi dopuste ili zamole za sliku. Ili s leđa.

S malavijskom vizom u putovnici (još svega 7 slobodnih stranica) nemam više što raditi u Maputu pa dajem petama vjetra. Ponukan neudobnom vožnjom od granice, odlučujem stopirati do gotovo 500 kilometara udaljenog Maxixea, u kojem me čeka idući CS domaćin. Trebalo mi je svega 7 sati, i pet promijenjenih prijevoznih sredstava, od kojih me nitko nije tražio da udijelim nešto novaca za gorivo, iako sam odlučio da mi neće biti teško dati koju kunu za vožnju.

U Maxixeu me dočekuje Nelio, koji je dosta zauzet i nezainteresiran za druženje. Tu večer bacam solo đir po gradu i odlučujem se ne zadržati ovdje, iako sam svega par kilometara udaljen od Tofua, najpoznatijeg turističkog odredišta u Mozambiku. Lijepe plaže, more, piva, i te fore. Kako sam se svega toga nagledao u zadnjih nešto mjeseci, i kako nisam zainteresiran provesti još jedan dan s nezainteresiranim domaćinom, bez grižnje savjesti ujutro se dižem i krećem dalje prema sjeveru.

Po običaju, izbjegavam dignuti palac kad vidim prolazeće kombije, te se koncentriram na osobne automobile. Bez obzira na moju taktiku, gotovo se svaki kombi zaustavlja, ali im uporno odmahujem rukom da nastave dalje. Taman prije nego ću dehidrirati od jakog jutarnjeg sunca, staje lik u osobnom automobilu. Auto je nov, udoban, za razliku od svih ostalih u kojima sam se vozio u Africi. S šeretskim osmijehom govorim mu da idem do Mocube, koja je udaljena dobrih 1200 kilometara, gdje me čeka jedna Finkinja koju također nađoh preko CSa. Vozač mi lošim engleskim odgovara da me može odbaciti nekih 600 kilometara u mom smjeru, ali da će me to koštati handred novaca. Kako znam da inače vožnja u Mozambiku košta oko 1 novac po kilometru, uskačem unutra, vežem pojas i prosječnom se brzinom od 130 km/h vozimo prema sjeveru.

Vozačev engleski je slab, ali uspijevamo izmijeniti par rečenica. Gledam klince pored ceste koji za neku siću prodaju indijske oraščiće, prenatrpane kamione koje prevoze svakakav teret, prirodu koja se zeleni.

Nakon par sati brze vožnje stajemo na benzinskoj postaji, te mi vozač pokazuje da mu dam novce kako bi mogao natočiti gorivo. Velikodušno mu dajem mu 110 novaca, ali nešto nije u redu. Vozač gunđa, maše rukama, i prstom na staklu ispisuje broj 1000, te nanovo izgovara handred, handred. Odmah mi je jasno da je zbog njegovog negleskog nastao nesporazum – zamijenio je tauzent i handred. Ups.

Govorim mu da mi je žao, ali da je greška njegova – dogovor je postignut na handred, handred ću mu i platiti. Vidi i on da je u krivu pa pognute glave šuti, a ja mu se zahvaljujem na dosad pređenom putu, uzimam ruksak i izlazim iz automobila. Nakon nekog vremena me zove nazad u auto, ali situacija je nekako čudno napeta pa mu se iznova zahvaljujem, ispričavam i odbijam ponudu.

Usred ničega, palac je opet u zraku.

Staje par automobila koji traže pretjerane iznose, ali nakon par njih staje čovo koji me pristaje odbaciti gotovo do mog odredišta za samo 200 novaca. Engleski mu je puno bolji od prošlog vozača pa se ne trebam brinuti zna li razliku između sto i tisuću.

Cesta postaje sve rupastija, a saznajem i da je vozač na cesti zadnjih 14 sati, iscrpljen. Buni se da je umoran, oči su mu snene, pa preuzimam ulogu zabavljača – ispitujem ga pitanja, zabavljam pričama, mijenjam pjesme na radiju…sve kako bih ga održao budnim.

Na kraju uspijevam u svom naumu te točno u ponoć stižemo do Nicoadale, koja je nekih stotinjak kilometara udaljena od Mocube. Ulice su prašnjave, rasvjete nema, jedino se čuje neki domaći melos iz lokalnog bircuza. Po naputku vozača, izbjegavam znatiželjne poglede usputnih prolaznika s pivom u ruci, pronalazim policijsku postaju, upoznajem se sa čuvarom, primjećujem obližnji kamion u kvaru čija je prikolica bila kao stvorena za moj samonapuhavajući madrac, i ubrzo tonem u san.

U pola noći me je omela lagana kiša pa sam se premjestio ispod prikolice, ali osim jednog znatiželjenog psa, nije bilo ometajućih faktora do same zore.

Umoran od jučerašnje cjelodnevne vožnje, upadam u prvi autobus koji vozi do Mocube, mog posljednjeg odredišta u Mozambiku. Kako moram čekati svoju finsku domaćicu da završi s poslom, lutam selom s ruksakom na leđima, pronalazim jedini otvoreni restoran te naručujem doručak. Ali, doručka još nema. Jedino mi preostaje jedan drugi prehrambeni proizvod na meniju, koji se pak u tijelo unosi – cuganjem.

Kako sam se napio u rano jutro, počelo mi se spavati. Neizbirljiv nakon što sam proveo noć ispod prikolice kamiona, nalazim napušteni kućerak uz glavnu cestu, ponovno napuhujem madrac i odlučujem ubiti oko. Oko mi je oživjelo za nekih sat vremena kada je pola sela odlučilo okružiti kućicu i dobronamjerno pronjuškati tko sam, i što me dovodi u njihove krajeve. Nenaspavan, pripit i mamuran u isto vrijeme, dajem sve od sebe biti dobar gost i odgovoriti na njihova pitanja, te opaljen od podnevnog sunca krećem u misiju pronalaska svoje domaćice. Uspijevam u naumu te s njom nastavljam gdje sam stao koji sat ranije – na pivi.

Idućih par dana provodim u kišnoj Mocubi, šećem gradom, razgovaram s Finkinjom, pijem, jedem. Ništa pretjerano zanimljivo.

Opet razmišljam o istome – što radim u Africi?

Pojma nemam.

Napuštam Mocubu i krećem prema Malaviju. Pokušavam stopirati, ali ne iz razloga jer ne želim platiti vožnju već mi se ne vozi javnim prijevozom – poluraspadnutim kamionima prepunim sardiniranim ljudima koje prevoze do 200 kilometara udaljene granice. Na prvom takvom koji je prošao pored mene uspio sam izbrojati barem 40 ljudi na prikolici. Toliko ih je otprilike bilo i u četvrtom, u koji sam se ukrcao i ja, nakon dvosatnog iščekivanja barem jednog osobnog automobila koji ide u mom smjeru. Nula bodova.

Vožnja je trajala gotovo osam sati. Kvarili smo se dvaput, a barem pedesetak puta zaustavljali pri ukrcaju/iskrcaju putnika. A ja strpljiv i bezbrižan. Iransko/pakistansko granično čekanje od 78 sati + 41 sat vožnje nakon toga ostavilo je traga. Pozitivnog, dakako. Malo me stvari mogu izbaciti iz takta i unervoziti. Duge i neudobne vožnje više nisu jedne od njih.

Na granicu dolazim u zadnji tren, deset minuta prije nego se zatvorila. Ulazim u četvrtu državu u zadnja dva tjedna.

Tmuran sam nekako u ovoj Africi. Bezvoljan. Ubrzan. Možda u Malaviju nađem potrebni mir…

Šaljem roditeljima poruku da sam živ, zdrav, i na kopnu. Veseli su. Pogotovo jer ću sada konačno moći nastaviti dobri stari običaj svakodnevnog javljanja. Mama mi u šali (?) poručuje da se idućih 45 dana moram javljati dvaput dnevno kako bi nadoknadio propušteno.

Šaljem poruku i Daveu, lokalnom kaučsurferu, koji će me ugostiti idućih par dana u svom malom hotelu za – homoseksualce. O tome nešto kasnije.

Ulice Durbana me podsjećaju na dragu mi Indiju. Kasnije ću saznati da to nije samo slučajnost – Durban je grad s najvećom populacijom Indijaca izvan Indije. Na ulicama bijelaca ni za lijeka, plijenim poglede prolaznika, raspitujem se o smjeru kretanja, ljudi pomažu, ili barem pokušavaju. Završavam u autobusu, koji je poput ulica, cijepljen od bijelaca, ali ne i od preglasnih zvučnika iz kojih trešti neki domaći melos i probija mi bubnjiće.

Nakon nešto vozikanja i još malo hodanja, nalazim bircuz u kojem ću se ubrzo naći s Daveom. A u bircu sušta suprotnost ulici – nigdje niti jednog crnca. Tu se znači bijelci skrivaju! Naručujem veliku, hladnu, točenu pivu, i sretan sam. Tim više jer cijene više nisu australske. Možda se uspijem i napiti bez da bankrotiram.

Dave stiže u pratnji svoje kćerke, a meni nikako nije jasno kako se kćer uklapa u život jednog homoseksualca. Ubrzo ću dobiti odgovor – Dave je bio oženjen, ima sina i kćer, a tek je nakon hrpe godina priznao sebi i drugima da mu se ipak više sviđaju muškarci. Njegov partner, Llewellyn, također je bio oženjen i ima troje djece. Kako sam putujući upoznao mnoge ljude drugačijih sklonosti od mojih, nije me uopće sve to iznenadilo, ali sam bio znatiželjan.

Najviše me zanimalo kako su tu vijest primile njihove obitelji, supruge i djeca. Dave mi je rekao da su u početku svi bili šokirani, ali kako je vrijeme prolazilo svi su ih prihvatili i shvatili da njihova uzajamna ljubav, kao i bilo čija druga, u bilo kakvom obliku – nikome ne može naštetiti.

Tijekom idućih par dana koje ću provesti u Durbanu, upoznat ću im obitelji (niti jedno od petero djece nije traumatizirano neuobičajenom roditeljskom situacijom), hrpu gej prijatelja i uvjeriti se u jednu stvar koju sam odavno ustvrdio – homoseksualci su mi baš kul. Iako ne volim generalizirati, u ovom slučaju hoću.

Kako dolazim iz zemlje u kojoj je još uvijek izražena netrepeljivost prema ljudima koji su drugačiji od većine, postavio sam si par pitanja. Kako bi moji roditelji reagirali da im kažem da sam u vezi s drugim muškarcem? Kako bi na to reagirala moja obitelj? Kako bi tu činjenicu prihvatili moji prijatelji? Isto pitanje vrijedi da sam u vezi s osobom druge rase, vjere, nacionalnosti.

Ali najviše me od svega zanima – svi ti ljudi koji imaju predrasude prema ljudima drugačijih sklonosti, jesu li si ikada dali truda i upoznali neke od tih ljudi? Putujući, upoznao sam puno dobrih ljudi. Bilo je tu svakakvih – bijelaca, crnaca, homoseksualaca, biseksualaca, muslimana, židova, katolika, pravoslavaca, hindusa, budista…i iako su svi oni naoko bili jako različiti, imali su više sličnosti nego razlika. Dobrota se ne može kategorizirati.

Edukacijom se stvari mijenjaju – u razvijenim zemljama je puno lakše biti drugačiji. U nerazvijenima – jako teško. U Iranu, primjerice, gotovo nemoguće. Jedan od najvažnijih razloga putovanja – edukacija. Ona praktična, ne samo teoretska.

Iskreno, volio bih da sam gej. Čisto da napravim čistku, i rješim se osoba koje me ne bi prihvatile takvog kakvog jesam. Ali eto, nisam. Preostaje mi jedino da počnem hodati s djevojkom iz Srbije, muslimanske vjeroispovjesti, i crne boje kože. Ako netko zna jednu takvu, javite mi mejlom.

—

Zauzet druženjem, cuganjem i roštiljanjem s kul ljudima, i uživajući u svojoj novoj sobi s tušom, toaletom, spremačicom i besplatnim doručkom, nisam vidio previše od Durbana. Po dobrom starom običaju, jel. Kako je jedan od gostiju u hotelu četvrto jutro mog boravka išao automobilom prema sjeveru, pridružio sam mu se. Imam spoj s ocem za koji mjesec u Keniji, a Kenija je sjeverno.

Darren me odbacuje do Richards Baya, i eto me nazad na cesti. Prvi put od Australije. Nedostajala mi je. Putem sam spazio par autostopera, ali su bili drugačiji od stopera koje sam viđao po Europi ili Australiji. Prva razlika je u načinu stopiranja – ne dižu palac nego stopiraju s visoko podignutom rukom, kažiprstom pokazujući u kojem smjeru idu. Malo mi to nepotrebno, kao da ekipa koja prolazi autoputem ne kuži u kojem će smjeru. Druga razlika je što je kod njih običaj da putnik plati dio troškova, obično onoliko koliko bi koštala vožnja javnim prijevozom.

Ja sam odlučio dignuti palac, pa kud puklo. Automobili prolaze, bijeli vozači okreću glavu, crni znatiželjno gledaju, poneki i pozdravljaju. Prošlo mi je kroz glavu nečije upozorenje kako je stopiranje u Južnoj Africi opasno, ali sam se sjetio kako su me tako upozoravali u gotovo svakoj zemlji kroz koju sam prošao.

Trebalo je dvadesetak minuta da stane prvi auto, tj. kombi, koji mi želi naplatiti puno novaca – odbijam. Ubrzo nakon njega, staje mladi lik, dreadovi, osmijeh na licu. Upadam unutra i u roku odmah postajemo najbolji prijatelji. Barem idućih stotinjak kilometara.

Sviđa mu se što ja putujem, i on bi, samo da nema desetero braće i sestara koje mora uzdržavati. Mama i tata, hvala! Uči me kako se ekipa u Africi pozdravlja dlanovima, i pita me kako se mi u Hrvatskoj pozdravljamo. U pomanjkanju ideja i vremena, pokazujem mu kako se Princ s Bel Aira pozdravljao sa svojim kompićima. Jadni Južnoafrikanac sad misli da se tako svi Hrvati pozdravljaju. Nadam se da neće u skoroj budućnosti nabasati na jednog, došlo bi do nesporazuma.

Kada izlazim iz automobila, pomaže mi napraviti znak koji će dati vozačima do znanja da idem u Svazilend, ništa ne naplaćuje (kaže da imam novaca za platiti, platio bih taxi), i prije nego je upalio auto i krenuo dalje, staje novi automobil.

Vozač me odmah pita koliko mi je naplatio prijašnji vozač, na što mu odgovaram – ništa. Ovaj očito hoće. Kaže da će mi dati popust i da će me odbaciti do granice, koja je par kilometara van njegove rute. Kako imam još podosta kilometara do odredišta, a i ne cjenka mi se, prihvaćam cijenu i buksam se na stražnjem sjedalu. Kako se sad osjećam kao u taksiju, mogu se odmoriti i ne moram razgovarati s vozačem i suvozačicom, što inače uvijek radim kad se mogu sporazumijeti s njima. Ovako samo šutke gledam krajolik kroz koji prolazimo. Sve je puno zelenila. Nikako se ne uklapa u tipičan izgled Afrike koji ljudi očekuju, koju su vidjeli u nebrojenim dukomentarcima. Ceste su bez rupa, ali razlog tome je najvjerojatnije činjenica da je JAR jedna od najrazvijenijih zemalja Afrike. Nedavno završeni apartheid se još uvijek osjeti, ali su ceste bez rupa. Prioriteti, jel.

U Svazilend ulazim pehaka, viza nije potrebna. Mladić nakon granice me pozdravlja s hej Isuse. Možda bih se zbilja trebao obrijati. Prošlo je već tri mjeseca. Rekord.

Nakon još dvije vožnje, stižem u selo Ngomane. Vani je mrkli mrak, struje nema, a ja imam zadatak – pronaći Danni, američku volonterku. Sretnik koji jesam, prva osoba na koju sam nabasao sišavši iz kamiona – bila je ona.

Vodi me u svoju kućicu, usput govoreći da imam sreće jer, za razliku od hrpe kolega iz Mirovnih snaga, ima pitku vodu i funkcionalni tuš. Spremno prihvaćam novi dom, navikao na ekstreme – jedan dan si na ljuljajućem brodu, drugi u gej hotelu s najudobnijim krevetom i vlastitom kupaonicom, a treći dan spavaš na podu usred siromašnog sela u Svazilendu.

Danni je tu već par mjeseci, a do kraja roka ju dijeli još godinu i pol. Jedina je blijedolika u čitavom selu, što će reći da sam dolaskom poduplao broj bijelaca! Njezina zadaća u ovom selu je educirati ljude, osobito mladež, da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti, naučiti ih samostalnosti, proširiti horizonte, potaknuti na inicijativu, ohrabriti ih da slijede svoje snove. Posao je težak, jer zahtjeva mijenjanje duboko ukorjenjenih stavova, običaja i razmišljanja. Ali, nitko nije rekao da je lako.

Također, kao jedina bjelkinja u selu, uvijek je u centru pažnje. Osim kada ju posjete ljudi poput mene pa se sva pažnja preusmjeri na novu osobu. Oko deset puta tjedno ima ponude za brak, obećavaju joj krave na poklon (to je glavna valuta u Svazilendu – prilikom sklapanja braka mladoženjin otac mora dati određeni broj krava kako bi kupio sinu ženu) i slično.

Još niti jednu ponudu nije prihvatila, a rekla mi je i jedan od razloga. Noć prije svadbe mladić pozove buduću suprugu u svoj dom, i kad ona zaspe, on se išulja iz kuće, a na njegovo mjesto dođu žene iz njegove obitelji. One pak svuku jadnu curu, navuku joj tradicionalnu odjeću, daju joj koplje, obojaju lice. Nakon toga ju odvedu na mjesto gdje se poji stoka, gdje ju maltretiraju kako bi ju prisilili na plač. Jer, jednom kad je u braku, suza više ne smije biti. Izlazim iz dugovanja, ulazim u dug. To buduća supruga mora ponavljati, simbolizirajući odlazak iz svoje obitelji i ulazak u novu. Na taj predivan način žene zajedno dočekaju zoru, i idući dan svadba može započeti. Divno, zar ne?

Još jedna od zanimljivosti u Svazilendu vezana za brak je godišnja smotra toples djevica-plesačica, koje plešu svake godine pred kraljem, koji na kraju parade uzme jednu za novu suprugu. Kralj, koji je poznat kao posljednji apsolutni monarh u Africi, trenutno ima 14 supruga, koje zna častiti lijepim poklonima, skupim izletima u inozemstvo i slično. Malčice rastrošno za zemlju kojoj dvije trećice stanovništva živi u bijedi i siromaštvu. Ali to ne sprječava djevojčice, djevojke i žene da se svake godine okupe u impozantnom broju (2012. ih je bilo 80.000) i uzvikuju parole poput Ja sam djevica, dođi i provjeri moju čistoću! i Mi ne želimo političke stranke u Svazilendu! Brejnvošing na najjače.

HIV/AIDS je također ogroman problem – Svazilend je svjetski rekorder u postotku stanovništa zaraženih virusom HIV-a, a taj postotak iznosi zaprepašćujućih 40%. To ga čini glavnim uzročnikom smrti, dok broj dva i broj tri čine ugrizi zmija i udar groma. U selu gdje Danni volontira postotak zaraženih osoba je oko 75%, a svaka druga trudnica u državi je također zaražena. Prostitucija je također jedan od većih problema.

Danni je hrabra cura, očito. Predaje u školi, druži se s djecom, organizira nogometne utakmice za djevojke, uči ih engleski, itd. Hvale vrijedan posao.

I ja sam se jedan dan podružio s klincima – zagrijavao sam ih prije tekme, vježbali smo engleski, divili su se mojoj nekovrčavoj kosi i svijetlim dlakama što mi rastu na rukama, koje nitko od njih nikad nije vidio. Fora klinci.

Danni je imala neke dogovore u glavnom gradu pa sam nakon samo dva dana opet na cesti. Vozim se s kamiondžijom do granice s Mozambikom, granicu opet prelazim pehaka, vizu plaćam 82$, tri puta objašnjavam matematiku carinicima kako bi mi vratili točan ostatak, i ulazim u Mozambik.

Brz sam – u samo pet dana sam promijenio tri države. Kako u Mozambiku gotovo nitko ne priča engleski, već portugalski, sumnjam da ću se i tu dugo zadržati.

Pobili smo tu teoriju. Za vrijeme čitave plovidbe ulovili smo – jednu jedinu ribu. Koja je, kako nemamo hladnjaka, bila potamanjena za jednu večeru. Gdje su nestale ribe? Gdje se skrivaju? Ni dupina, kitova, morskih pasa. Tu i tamo pokoja leteća ribica koja završi na palubi, nekad te promašujući za svega par centimetara.

U Africi ću, par mjeseci nakon plovidbe, pogledati dokumentarac “Sharkwater”, koji će mi dati realan i tužan odgovor na nestašicu riba u morima. Polako ih, ali sigurno, istrebljujemo. Morski su psi primjerice, gospodari mora zadnjih 400 milijuna (!) godina, jako blizu istrebljenja. Razlog je prilično jasan i uvijek isti – profit. Pogledajte dokumentarac, možete ga naći na internetu. Postanite svjesni, ako još niste, što radimo našem Planetu.

Kada su noći mirne, spavam na otvorenom, u kokpitu. Lijepo je biti na svježem zraku, samo što se mora paziti valova koji znaju zapljusnuti. Osim zvijezda koje su divne, ali još uvijek nedovoljnog sjaja za izbirljivog mene, razlog spavanja (i cjelodnevnog boravka) u kokpitu je nesnosan smrad što dolazi iz unutrašnjosti broda. Pokvarila se nekakva pumpa za odvod pa se zaštopalo pa smrdi ubij bože. A moj krevet-klupica pored samog izvora miomirisa.

Deset dana, plus onih prvih pet do Kokosovih otoka. Toliko mi je trebalo da se sprijateljim s morem. Uskladili smo ritam, počeli razgovarati, jedno smo. Ne vidim ga kao nužno zlo, kao prijevozno sredstvo, već kao velikog brata koji mi je odlučio pokazati put i praviti mi društvo do odredišta.

Štokholmski sindrom. Skompao sam se s otmičarem – oceanom. Jer, ploviti u jednu ruku u mnogočemu podsjeća na zatvor. Nisam nikad bio, ali gledao sam na teveu. Zapravo, razvio sam teoriju (imao sam vremena) kako je zatvor puno bolji od prekooceanske plovidbe. S broda ti nema makac, isto kao u zatvoru. Dijeliš prostor s par ljudi koje ne možeš birati, isto kao u zatvoru. Odbrojavaš dane do slobode/kopna, isto kao u zatvoru. Na brodu moraš kuhati sam za sebe, u zatvoru ne. Plus jedan za zatvor! Riba se češće jede u zatvoru. +2. Zatvor se ne ljulja neprestano. +3. Nema nevremena za vrijeme kojeg se pitaš hoćeš li preživjeti. +4. Nema munja koje mogu udariti u brod i napraviti štete da ga, da citiram kapetana, možemo komotno ostaviti nasred oceana. +5. Na brodu nema posjeta. +6. Komunikacije s okolinom. +7. Tuširanje je u prosjeku jednom svakih pet dana, i to s pretežno slanom vodom pa sapunjanje ide malo teže. Na vedrije strane, nitko ti na brodu ne vreba iza leđa prilikom sapunjanja. +1 za život na brodu!

Kao što vidite, zatvor je bolji. Čisto ako se netko dvoumi…

Čak je i kapetan par puta rekao – Dva su najljepša dana u životu vlasnika broda – onaj dan kada ga kupi, i onda dan kada ga proda. I ne nužno tim redoslijedom.

Nije čak toliko teško na brodu koliko je – monotono. Svjestan sam da plovidba preko oceana zvuči kao avantura života, kao pustolovina i pol, kao nešto romantično…ali – nije. Ako moram jednom rječju opisati moje iskustvo, riječ monotonija prva pada na pamet. Pročitao sam čitavog Gospodara prstenova, par kapetanovih knjiga, bacio se na editiranje video klipova, pisao. Usput, razmišljao o najtežim trenucima putovanja. Najvećim izazovima.

Najteže je bilo otići. Krenuti. Koliko god znao da je to što činim ispravno, nije bilo ugodno imati gorak osjećaj krivnje za bol koju odlaskom nanosim svojim najbližima. Ali, kad je krenulo, krenulo je.

Najveći izazovi uopće nisu bili izazovni. Stopirati kroz sve te zemlje, biti beskućnik, spavati u domovima neznanaca, iskočiti iz aviona, ploviti preko oceana. Za vrijeme sprovođenja svih tih aktivnosti, osjećao sam se normalno, kao da tu spadam, kao da to trebam raditi. Srce je bilo na miru. Nikako se nisam osjećao kao netko poseban, netko pustolovan. Tajna mora biti u činjenici da nisam previše mozgao o tim stvarima prije nego sam ih sproveo u djelo. Ne valja previše razmišljati, zna dovesti do odustajanja. Također: planovi = očekivanja = razočaranja. Jedna od najvažnijih lekcija.

Zanima me koliko ljudi odustane od svojih životnih želja/strasti zbog strahova. Zbog previše razmišljanja. Zbog igranja na sigurno. Zbog savjeta okoline. Zbog tradicionalnih vrijednosti. Zbog misli poput – ja to nikad ne bih mogao/mogla. Zbog bilo kojeg razloga. A nijedan dovoljno vrijedan odustajanja.

Uglavnom, ne vjerujte drugima kad vam govore kako je nešto teško, nemoguće ili posebno. Time si samo dižu ego, i obeshrabruju druge da isprobaju isto, jer se onda njihova avantura više ne čini tako avanturističnom. Što god netko radi, možete i vi. Ako vam je to prioritet. Ako dovoljno želite. Ako.

Kapetan Mike je fora lik. U mladosti je bio poznata američka rock zvijezda, svirao i pjevao u par bendova, jedina je osoba koja je na Harleyu prešla od najjužnije do najsjevernije točke u SAD-u, bio je milijunaš. Imao sve, onda mu je karijeru prekinuo artritis. Kupio je brod, sa suprugom krenuo na put oko svijeta, ali se ona vratila kući jer ju je na putu do Galapagosa uhvatila morska bolest koja nije popuštala. Kako im je u to isto vrijeme gotovo svu životnu ušteđevinu pojela financijska kriza, odlučili su se na prodaju broda. Ali kako je kriza, kupaca ni za lijeka. Iz tog razloga kapetan zadnjih par godina plovi sam, tu i tamo uzimajući lutalice poput mene da mu pomognu oko rada na brodu, i pokušava ga utopit. Ne doslovno.

Sebastien je belgijski murjak. Dao otkaz kad je vidio da ga posao ne usrećuje, i preselio se u Kinu, gdje većinu vremena provodi sa svojom draganom, Li Ti. I u Kini im bilo dosadno pa su se, poput mene, odlučili na nesvakidašnji potez – preploviti Indijski ocean. Iako niti oni nemaju ni dana iskustva na otvorenom moru.

Prošlo je osamnaest dugih dana prije nego smo ugledali kopno. Mauricijus!

Pristali smo u luku, obavili carinske dužnosti, dobio sam pečat koji mi omogućuje ostanak do 15 dana. Gledajući pečate raznih država, uvidio sam nešto o čemu do tad nisam ni razmišljao – ubrzo ću ostati bez praznih stranica u putovnici.

S pečatom u putovnici, glavna misao mi je bila – kupiti lokalnu karticu za mobitel i nazvati doma. Nikad u životu nisam ne komunicirao s roditeljima 18 dana, kao sada. Zapravo, rekord koji sam držao prije toga je bio pet dana, koliko je trajala prva dionica ove iste plovidbe, od Božićnog do Kokosovih otoka.

Mamin mobitel zvoni par puta previše. Tata se javlja. Nikad prije nije odgovarao na mamin mobitel. U djeliću sekunde mi crne misli prolaze glavom – što se moglo desiti u zadnjih 18 dana? Ali ubrzo, nakon par izmjenjenih riječi, pretpostavljam – mama je vidjela nepoznati broj na zaslonu svog mobitela, i od straha nije sama htjela odgovoriti pa ga je tutnula tati u ruke. Izgubljeni sin moreplovac je živ i zdrav! A taman su se bili zabrinuli jer je neka opaka oluja poharala SAD-om. Nema veze što ja plovim drugim oceanom…

Nakon razgovora sam si ispunio drugu najveću želju – biti neumjeren u jelu i piću. Osamnaest dana tjestenine u umaku od rajčice i bljutave tople vode je učinilo svoje. Đank fud, svježe voće i povrće, hladna voda, sladoled. Kao dijete u trgovini igračaka.

Vraćam se na brod, nas troje potrčaka ga čistimo, dok kapetan obilazi jedropopravljače zbog nekih krpanja koje ćemo morati imati prije nego nastavimo put. Presuda je donešena – na Mauricijusu ćemo provesti barem tjedan dana! Jako dobra vijest. Potrebno mi je kopno.

Nakon što je brod bio očišćen, možda čak i malo ranije, dajem petama vjetra i s malim se ruksakom na leđima opraštam od svoje obitelji. Idem posjetiti svoju novu, onu kaučsurfersku. Maja i njen muž Xavier, srpsko-mauricijski par, će biti moji domaćini. Smiješak, zagrljaj i kupnja pive u prvom supermarketu – odmah sam se osjećao kao kod kuće. Jeo sam kruh i sir. Išao na rođendan Xavierove seke. Navečer legao u topli, veliki i neljuljajući krevet. Sreća neizmjerna.

Sutradan selimo u kuću Xavierovih djeda i bake, koja je na samoj plaži. Tamo ću se odmarati idućih tjedan dana, tu i tamo otići s njima na kratki kajak-izlet do otoka koji je proglašenim parkom prirode, na večeru s prijateljima, na parti na plaži uz bubnjeve i logorsku vatru, i slično. Mauricijus nisam previše istražio, niti se previše interesirao o povijesti i kulturi. Ništa novoga, jel.

Ali šetnja gradskim ulicama me vratila dobrom starom kaosu. Osjećam kako stižem u Afriku, nema više reda i čistoće Australije, ulice su šarene, mirisne i glasne, ljudi znatiželjno pilje u tebe, uskače se i iskače iz jurećih autobusa, svi nešto prodaju. Vidio sam to negdje prije – znao sam da me u Africi čeka, uz male devijacije, kopija Azije. Opet postajem bogati bijeli turist, za razliku od imidža skitnice i beskućnika koji me prati po Europi i Australiji…i kojeg sam naučio cijeniti.

Nisam bio siguran želim li se preobraziti ponovno u bogatog bijelog turista. Dok sam bio na Mauricijusu dobio sam ponudu jednog drugog kapetana da se pridružim njegovom katamaranu na plovidbi od Južne Afrike do Kariba, samo par tjedana nakon što ćemo pristati na afrički kontinent. Kada bih samo došao do Amerika, iako bih bio u nerazvijenim zemljama, ne bih nužno bio bogati bijeli turist. Španjolski bih usavršio u roku par mjeseci, a poznavanjem jezika sve je lakše.

Opet, to bi značilo da preskačem Afriku. To bi značilo još minimalno mjesec i pol usred oceana. A što je najbitnije, to bi značilo da odustajem od ideje koja me veže za Afriku već par godina. Naime, jednom prilikom sam s roditeljima kod kuće gledao neki dokumentarac o afričkoj divljini. Tada je moj otac, možda po prvi put otkad znam za sebe, otkrio jednu od svojih životnih želja – eh, da mi je otići na safari i vidjeti sve ove životinje, mogao bih mirno umrijeti nakon toga.

Svih ovih godina mi se ta misao vrmzala po glavi – kako bi bilo lijepo priuštiti mom starom safari. Da, za razliku od svih dosadašnjih godina, ja njemu ispunim barem jednu želju. I sad je bio pravi trenutak za to – biti ću u Africi, imam nešto zarađenih sponzorskih novaca koje ne trošim, a i nisam vidio oca već godinu i pol.

Mama se boji aviona.

Nakon par dana smišljanja, odluka je pala – provesti ću par mjeseci u Africi, dati joj priliku. Zanemariti činjenicu da mi se baš i ne putuje, a možda i prokockati priliku da preplovim još jedan ocean i dođem do kontinenta koji me je oduvijek najviše privlačio. Nije bitno, stvari će se posložiti, kao što se uvijek poslože.

Kontaktirao sam svoje cure u Da da da agenciji, pitao ih za najbolji turistički aranžman za safari, i ubrzo sam, uz blagoslov MasterCard kartice, imao spoj s ocem – sredina veljače, u Keniji. Safarizirat ćemo se osam dana, kao pravi penzioneri, a nakon toga imati šest dana klošarenja do njegovog povratnog leta za Hrvatsku. Nešto čemu se veselim!

Jedra su popravljena, zalihe namirnica obnovljene, novi žig je u putovnici, a mi smo natrag na pučini. Trebat će nam dva tjedna da doplovimo do Durbana, koji se nalazi na istočnoj obali Južne Afrike. Kapetan se ovog prijelaza najviše pribojava, kaže da će biti kao u veš mašini kad budemo južno od Madagaskara. Ah.

Ponovno su prva dva – tri dana prošla u znaku blage morske bolesti, a ostatak po običaju – odmoru i monotoniji.

Dani su prolazili jedan za drugim, uz samo jednu olujnu i grmljavnu noć.

Jednu večer na straži vidio sam žarko zelenu zvijezdu padalicu. Toliko je bila nevjerojatna da sam morao probuditi kapetana i pitati ga koje je boje signalni pištolj koji ljudi upotrebljavaju kad su u nevolji. Nije bio zelene.

Vidjeli smo i dva dupina posljednjeg dana plovidbe. Dva, u 36 dana plovidbe i pređenih 4,500 nautičkih milja.

Trinaesto jutro je svanulo, a novi kontinent se ukazao pred nama. Četvrti kojeg posjećujem. Svaki dosadašnji je dao nešto bitno mom životu – ostaje za vidjeti što će donijeti Afrika.

Share

* ostati na brodu,

* u ništa ne udariti,

* jarbol mora biti okrenut prema nebu.

Upravo zbog tog zadnjeg pravila naša je brodica nosila ime “This Side Up”, što u prijevodu znači “Ova strana gore”. Uz naziv su, kako slučajno ne bi došlo do zabune, i dvije strelice koje pokazuju prema nebu. Ako je jarbol prema dole, u pravilu to znači samo jedno – evakuacija. Ako uhvatiš vremena, jel.

Isplovljavanje s Božićnog otoka je bilo laganini – od vjetra nas je štitio otok, vidjeli smo divan suton, a čim smo izišli na otvoreno more pripremio sam se na prvu zadaću u mjoj mornarskoj karijeri – dizanje jedara. Bilo mi je malo neugodno pitati kako se to točno radi i time priznati da nemam apsolutno nikakvog iskustva u jedrenju, pa sam samo slijedio što su ostali radili. Za divno čudo, glavno i prednje jedro bili su uspješno podignuti, vjetar je udarao o njih te smo uhvatili brzinu od 6-7 čvorova. Inače, za ljude koji nikad nisu plovili niti se interesirali što su ti čvorovi znače – ako idete brzinom od jednog čvora, za sat vremena preći ćete jednu nautičku milju, koja je nešto manja od dva kilometra!

Jedra su bila gore, koordinate odredišta unešene u autopilot, i to je bilo to. Mogli smo se odmoriti nakon naporne četiri minute koliko je sve to skupa trajalo. Čekao sam kapetana da nam zada neki novi zadatak, ali je samo rekao da će on odraditi prvu smjenu noćne straže, a mi možemo na spavanje.

Lakše reći nego učiniti – kad god sam uspio nakratko zatvoriti oči na svom novom krevetu-klupici, probudilo me ljuljanje broda koje nikad do tada nisam iskusio. Nakon jednog glasnog udara vala o trup broda, panično sam se ustao i brzo otišao do kapetana da vidim trebamo li započeti evakuaciju, ali me je dočekao mrtav hladan s riječima – imamo dobru brzinu, more je relativno mirno. Mirno? Valovi od 2-3 metra, jedrilica se ljulja na sve strane, namirnice se koturaju po policama, a on smireno govori da je more mirno? Što je meni ovo trebalo?

Nakon kapetana odrađujem svoju smjenu (smjene su inače podijeljene na po tri sata dežurstva između 7 navečer i 7 ujutro, za vrijeme kojih morate paziti na brodove koji se mogu zateći u okruženju, a primjetiti ih možete ili golim okom ili putem radara) i nakon nje uspijevam zaspati. Još sam se par puta prenuo iz sna, očekujući da će posada slijediti moj primjer, ali ništa od toga. Vidi se da sam dijete asfalta.

Jutro je donijelo malčice slabiji vjetar i manje valove, što je obradovalo samo mene – ostali su htjeli što jači vjetar kako bismo što prije doplovili do idućeg odredišta. Nikog nije bilo briga za moje paranoje. Ali, dosta cviljenja, rekao sam sam sebi – nalazim se na jedrilici koja će me besplatno prevesti do Afrike, pod vodstvom kapetana koji bi me mogao naučiti par stvari o jedrenju. Iskoristi to!

Kapetan je bio kul – imao je pregršt strpljenja s nama početnicima, objašnjavao nam je sve što nas je zanimalo, odgovarao na glupa pitanja više puta, učio nas kako vezati mornarske čvorove, i slično. Također, bio je zadužen za prvi doručak na brodu – američke palačinke s čokoladnim namazom. Odmah sam primjetio da će nam prehrana biti relativno monotona – hladnjak ne funkcionira, voće i povrće je konzervirano, kruha imamo za puna dva dana, a za desert su jeftini indonezijski keksi kojima su se opskrbili na Baliju. Puno tjestenine, riže, i umaka od rajčice. Nije da mi je prehrana inače puno raznovrsnija.

Ali, glavni problem prvih par dana bio je samo jedan – morska bolest. Kao u slučaju s jedrima, bio sam preponosan priznati da mi je konstantno muka. Seb i Li Ti su se već bili naviknuli na ploveći život, dok je meni sve to bilo novo. Testirao sam si tijelo i promatrao njegovo ponašanje – kada ležim u kabini zatvorenih očiju, dobro mi je. Sjedeći, stojeći ili otvorenoočijski položaj pak stvara čudan osjećaj u trbuhu, ali ne onaj o kojem pjeva Elemental. Boravak na palubi i promatranje horizonta – dobro mi je. Čitanje knjige, rad na laptopu – opet problemi. Nakon testiranja sam, sukladno rezultatima – ili spavao, ili sjedio na palubi i gledao u plavetnilo s gornje i donje strane.

Ipak, bliski susret s morskom bolesti bio je neizbježan – došao je red na mene da pokažem svoje kulinarske sposobnosti. Krenuo sam pripremati špagete u umaku od rajčice u našoj minijaturnoj, sparnoj i ljuljajućoj kuhinjici. S mislima na mučan osjećaj u trbuhu i kvalitetu ručka kojeg ću poslužiti, iznenadio me jedan val pa sam, zajedno s punom posudom vode, tresnuo na pod, usput udarajući u par ormarića i drvenih pregrada. Rezultat je bio par masnica koje ću otkrivati u idućih nekoliko dana, te prolivena voda. Srećom, nije bila kipuća.

Ručak je bio gotov, ali bio je toliko grozan da mi nije bilo ni najmanje žao kad sam ga par minuta kasnije – povratio. Kolege mornari su za to vrijeme bili velika podrška – niti su kritizirali kvalitetu ručka (dapače, pojeo se do kraja), niti su se rugali mom hranjenju riba prožvakanom tjesteninom i nešto kiselijim umakom od originala.

Kad smo već kod riba, prije polaska sam očekivao da ćemo gotovo svaki dan uhvatiti neku morsku neman pa ju tamaniti za večeru, ipak smo usred Indijskog oceana. Nula bodova. Iako smo konstantno imali dvije udice u moru, uhvatili smo samo dvije – plastične vrećice.

Dok plovite, imate jako puno vremena za razmišljanje. Zapravo, to je glavna aktivnost. Jedra se spuštaju, dižu ili im se mijenja položaj samo par puta dnevno, ako i toliko. Noćna dežurstva uzimaju tri sata u danu, tj. noći, i to je to. Ostatak vremena je slobodno. Puno se spava, čita i – razmišlja.

Smislio sam i kako da opišem jedrenje nekome tko nikad nije plovio preko oceana. Iako, mišljenja sam da bi bilo bolje ne znati, jer se možda u tom slučaju predomislite. Uglavnom. Zamislite lunapark. Onaj simulator leta. Uđite u njega. Stavite na uključeno. Smanjite turbulenciju na nekih 60%. I eto ti jedrenja. Ali u simulatoru morate ostati 0-24, kuhati, jesti, piti, ići na toalet, spavati. I tako iz dana u dan. Iz dana u dan. Iz dana u…shvatili ste.

Treći dan plovidbe morska bolest je dala znakove povlačenja pa sam bio bolje volje. Čak sam i vodio razgovore dulje od tri rečenice s kolegama mornarima. Jedanput smo vidjeli teretni brod u daljini, porazgovarali s njim preko radio veze, i to je bio jedini kontakt s vanjskim svijetom u 5 dana, koliko nam je trebalo da stignemo do prve postaje – Kokosovih otoka.

Zadnjih 12 sati plovidbe bili su najgori – bili smo primorani spustiti jedra kako bismo usporili i izbjegli stizanje na pristanište usred noći. Jedrilica je, zbog spuštenih jedara, bila prepuštena na nemilost jakoj struji i trometarskim valovima koji su je ljuljali kao da je od papira. Namirnice padaju s polica, Li Ti prosipa svoju večeru po podu, Seb joj priskače u pomoć samo da bi se i njegovi špageti rasuli po kuhinji. Kao da je potres, konstantno. Ma, kaos.

Kako je jaki vjetar bio popraćen jakim pljuskovima, otkrili smo da paluba pušta vodu na par mjesta, od kojih su dva bila točno iznad mog kreveta-klupice. Ali, s vedrije strane, barem nije propuštalo s donje strane broda, to bi bio malo veći problem.

Uglavnom, nije bilo ugodno. Nije ugodno nalaziti se usred oceana, i nemati apsolutno nikakvu kontrolu nad svojom sudbinom. Uhvatio sam se kako razmišljam o strahu kojeg sam u tim trenucima osjećao. Strah. Ima li ikakve koristi od njega? Nema. Može li ga se kontrolirati? Možda i može. Kako? Pozitivnim mislima. Humorom. Otišao sam do kapetana, i počeo se derati na njega da već jednom smiri taj brod, da mi je svega dosta i da hoću svoje novce nazad! U trenutku se smijeh i zezancija prenijela na sve članove iscrpljene posade.

Nebo kao da je sve to promatralo pa nas je nagradilo svitanjem novog dana, slabljenjem kiše i – kopnom.

Kako smo se približavali, nebo je poprimalo sve vedrije tonove, kiša je u potpunosti stala, vjetar je iščezao, a priroda se odjednom odlučila pokazati u svoj svojoj raskoši boja.

Posada je zanijemila, međusobno se pogledala, i samo osmjehnula, čitajući si misli. Stigli smo u raj.

Usidrili smo se, primjetili male morske pse koji se vrmzaju uokolo u potrazi za ostacima hrane, i sjeli na palubu uživajući u bojama mora, nedalekim palmama i bijelom pijesku, čekajući carinsku kontrolu. Primjetili smo i malo plovilo nedaleko od nas, oblijepljeno šarenim sponzorskim naljepnicama. Pristigli carinici su nam rekli nešto više o tome – radilo se o čamcu s  jednim Nizozemcem koji je također doplovio jutros s istoka, ali – veslajući.

Svi smo zajedno prasnuli u smijeh i izrazili poštovanje prema njegovom pothvatu, tim više što mu je ovo treći ocean kojeg prelazi na taj način. Carinici su samo gestama pokazali da misle da je lik malo prolupao, a rekli su nam i jednu od njegovih anegdota, koja je uključivala par ogromnih morskih pasa koji su mu prije par dana pravili društvo usred oceana, plivajući uokolo i lupajući njuškama u dno plovila, znatiželjno testirajući kakva se to živina nalazi na njihovom teritoriju. A mi mislili da smo mi veliki avanturisti.

Ostatak dana provodimo na mekanim plažama nenaseljenog Direction Islanda, jednog od 24 otočića koji čine atol (prstenasti koraljni greben), prepun kokosovih palmi i ostale egzotične vegetacije. Od svih otočića, naseljena su samo dva, i broje čitavih 600 stanovnika.

Idući dan posjećujemo Home i West Island, na kojem smo vidjeli ljude koji naseljavaju ovaj tropski otok – ne izgledaju ništa drugačije od normalnih ljudi iz kopnenog dijela Australije. Nema toples plesačica, šarenih cvjetnih okovratnika, voćnih koktela…prilično razočaravajuće. Obnovili smo zalihe, oprezno izbjegavajući većinu svježeg voća i povrća kojem cijena zna doseći i 5-6$ po komadu! U jedinom internet kafeu na otoku javio sam roditeljima da sam sretno stigao i da me sada neće biti u internet svijetu cca tri tjedna, dok ne vidimo iduće kopno.

Ne mogu ni zamisliti kroz što su morali prolaziti za vrijeme moje plovibe, pogotovo jer sam ih na dosadašnjem putu razmazio i javljao im se svaki dan, gotovo bez iznimke. Ah, roditeljstvo – jedva čekam!

Kada smo treće jutro ponovno digli sidro i isplovili prema zapadu, bio sam tužan. Ne iz razloga što napuštamo jedno od najljepših mjesta koje sam ikada vidio, nego upravo suprotno – jer me to mjesto nije pretjerano oduševilo.

Po glavi su mi se motala pitanja – što je potrebno za oduševiti se nekim mjestom? Zašto ja uopće putujem kad me ni dosad vizualno najljepše mjesto na svijetu ne ushićuje?

Kopanjem po sjećanju pronašao sam dva odgovora. Prvi je bio zapisan na listu papira koji mi je poklonio prijatelj iz Njemačke prije par godina. Na njemu je napisan odgovor na to identično pitanje, i glasi:

Putuješ da upoznaš sebe i uvidiš razliku između tvojih svjesnih izbora i onoga što ti je usađeno tradicijom. Kako bi to uvidio i napravio usporedbu, moraš vidjeti koje izbore i tradicije imaju drugi ljudi. 

Drugi odgovor bio je od jedne nepoznate djevojke koja mi se javila porukom preko fejsbuka, ponukana nekim mojim riječima na blogu:

Poanta tvog putovanja nije prvenstveno upoznavanje svijeta (to je divan bonus), već upoznavanje samog sebe kroz druge ljude, različite kulture, različita iskustva, te njegovanje empatije, zajedništva, otvorenosti svijetu.

Da. Tu i tamo se moram prisjetiti.

Po prvi put mi se pojavila misao – jesam li se zasitio putovanja? Jesam li pronašao sve što sam, prije više od godinu dana, krenuo tražiti? Vidio sam već toliko predivnih mjesta, prešao hrpetinu kilometara, upoznao divnih i neobičnih ljudi, kušao ukusne hrane i popio egzotičnih pića, savladao naoko nesavladive izazove, pobijedio strahove…ali najviše – napravio reda u svojoj glavi i svome srcu. Je li stiglo vrijeme za nešto drugo, nešto novo?

Morat ću razmisliti o tome kada stignem u Afriku. Najprije se treba pobrinuti da preživim, fizički i psihički, još minimalno mjesec dana koliko ću provesti na svom plutajućem domu, uz samo jednu postaju do cilja – Mauricijus.

Još jednom, pravac – zalazeće sunce.

Šefu sam u restoranu spomenuo da nemam radnu vizu i da ću, ako budem ostao raditi, raditi na crno. Na tu činjenicu reagirao je uzdahom i poznatom našom rečenicom – probat ćemo nešto srediti. Naposlijetku smo to i učinili – kako je bio zadovoljan mojim radom u kuhinji, dogovorili smo se da ću ostati sve dok mi ne istekne viza (za cca. dva mjeseca), s mogućnosti produžetka. Radno vrijeme mi je pet dana u tjednu, osam sati dnevno. Satnica – minimalac, koji je u Australiji – 16$. Užas. Pogotovo za težak i zahtjevan posao kao što je pranje suđa, guljenje krumpira i čišćenje kuhinje.

Kako sam radio u kuhinji, imao sam pristup i besplatnoj hrani, koja mi je inače bila najveći trošak u Australiji, ali i na čitavom putovanju. Primjetio sam da se nešto neprodane hrane baca, pa sam obavijestio osoblje u kuhinji da ostatke samo spreme sa strane pa sam ih ja na kraju dana nosio doma te na taj način imao večeru, ali i doručak idući dan. Par puta sam krišom i maznuo ostatke hrane s tanjura gostiju, onih koji su izgledali netaknuti. Odavno nisam gadljiv.

Javio mi se i Mike, kapetan broda koji će ubrzo na put prema Južnoj Africi, s odbijenicom. Nažalost, našao je sve članove posade, ali stavit će me na listu čekanja, u slučaju da se nešto promijeni u zadnji trenutak.

Josh, moj cimer, odletio je u Afriku na par tjedana te me ostavio bez doma. Tu je na scenu stupio Kiarash, prijatelj iz Irana kojeg sam upoznao na početku svog putovanja u Istanbulu. Odmah mi je ponudio svoj dom – kuću koju dijeli s još osmero ljudi. Kad je tek došao u Melbourne, posredstvom jednog prijatelja je našao tu kuću, i prvih par mjeseci živio u minijaturnoj sobici za projektor. Ta je soba sada bila moja. Iako se vrata nisu mogla otvoriti kad je madrac bio na podu, imao sam svoj mali dom.

I to je bilo to. Melbourne mi je bio novi dom. Propješačio sam grad uzduž i poprijeko, vozio se u tramvaju, švercao se – isto kao doma. Za vrijeme jedne vožnje iz prve ruke sam vidio primjer jednog od najvećih problema u Australiji – netrpeljivost između Aboridžina i blijedolikih. Par Aboridžina ušlo je u tramvaj, i počelo glasno razgovarati. Kako je jedna djevojka među njima imala upaljenu cigaretu, jedan od putnika joj je prigovorio te je počela svađa – ona mu je odgovorila psovkama i prijedlogom da se ukrca na brod i vrati odakle je došao, na što joj je on odgovorio da ne bi imala cigareta za pušiti niti tramvaja za voziti se da nije bilo njegovih predaka. I tako u krug.

Raspitivao sam se o mogućnosti produljivanja vize za još tri mjeseca, išao na kave, izlazio s novim i starim prijateljima. Većinu vremena sam proveo s Ozrenom, koji je došao u Australiju iz Hrvatske kao klinac, a sada dane provodi tetovirajući ljude i napijajući mene šljivovicom u obližnjem bircuzu. Gledao sam oglase za povoljni gradski bicikl. I baš na dan kad sam išao istražiti bicikl-ponudu u Melbourneu, stigao mi je mejl:

Tom, srećkoviću.

Igrom slučaja jedan je član posade promijenio plan, i sad ti mogu ponuditi mjesto na “This Side Up” na putovanju prema Africi. Jesi li još uvijek zainteresiran? Ako jesi, pridruži nam se za točno dva tjedna, kad isplovljavamo s Balija.

Kapetan Mike.

Mike je u pravu. Srećković sam. Imam pred sobom dvije fenomenalne opcije. Prva je ostati u Melbourneu, raditi, štedjeti, i za par mjeseci skupiti dovoljno novaca za obići svijet, dvaput ako poželim. Druga je opcija ostaviti sve to, odraditi još dva tjedna na poslu, kupiti avionsku kartu do mjesta gdje se nalazim s kapetanom i posadom, te krenuti na besplatnu i dugačku plovidbu prema Africi.

Kao i inače, donio sam odluku, pa tek onda razmišljao o posljedicama – idem preploviti Indijski ocean. Avantura se vraća na velika vrata!

Šetajući ulicama Melbournea i razmišljajući što sve trebam napraviti u iduća dva tjedna, sjetio sam se sna kojeg sam sinoć/jutros usnuo – bio sam na otvorenom moru na nekoj splavi, kad je odjednom počeo puhati jak vjetar i nositi čamce i brodove koji su bili oko nas. U jednom trenutku našao sam se u čamcu za spašavanje, te kao pravi putopisac pospremio kameru i laptop na sigurno, i tek onda razmišljao što dalje.  Čitavo vrijeme sam bio smiren, iako je san bio dosta intenzivan i zastrašujuć. Nadam se da značenje sna ipak nije toliko duboko, osim predviđanja da će mi se čovjek-brod javiti par sati kasnije s nevjerojatnom vijesti.

Usuglasili smo se za mjesto nalaska – brod isplovljava s Balija za točno dva tjedna, a kako je procedura za dobivanje indonezijske vize za Hrvate dugotrajan proces, pričekati ću brod na njegovoj prvoj stanici – Božićnom otoku. Do njega ću pak morati avionom, jer nemam vremena tražiti alternativu. Iako sam mogao – Sharna, koja radi u imigracijskom uredu, dala mi je broj obalne straže, koja često plovi na toj ruti, ali sada je već kasno. Let do Božićnog otoka će me koštati malo manje nego što bi me izišao let do same Afrike, ali iskustvo plovljenja Indijskim oceanom biti će – neprocjenjivo. Iz upravo tog razloga uzeo sam svoju MasterCard karticu, i nakon par klikova na internetu, kupio aviokartu.

Iduća dva tjedna proletjela su brzo, a za to vrijeme nisam uopće razmišljao o putovanju koje je preda mnom – bio sam zauzet pokušavajući srediti vize za Južnu Afriku i Mauricijus, na kojem ćemo stati par dana na putu do konačnog odredišta. Iako mi je taj čitav proces ganjanja viza bio dosta stresan (vizu za Južnu Afriku sam dobio doslovce manje od 24 sata pred let), u jednu ruku me je činjenica da sam bio prezauzet da razmišljam o prekooceanskoj avanturi – spasila. Da sam si dao vremena i truda proučiti kako zapravo izgledaju prelasci Indijskog oceana u maloj jedrilici, možda bih odustao od svega.

Ovako sam odradio još dva tjedna na poslu, zarađenim dolarima pokrio trošak prve godine putovanja, s Annom i Sharnom se provozao Great Ocean Road-om, posjetio veličanstvenih 12 Apostola, te odletio do Božićnog otoka.

Na Božićnom otoku sam, gdje je najjeftinije noćenje 120$, trebao provesti par dana, čekajući brod i tročlanu posadu, moju novu obitelj. Od aerodroma do Flying Fish Cove-a, glavne luke na otoku, sam ustopirao jedan automobil, i od vozača saznao da se na desetak minuta hoda od luke, na jednom brežuljku, nalaze napuštene vojne barake. Jednu sam odmah prisvojio, u nju ubacio svoj madrac na napuhavanje, i imao novo prenoćište.

U blizini moje barake bili su tuševi, besplatni javni wc, supermarket i…zapravo, to je bilo to. Malo je ovo mjesto. Iako sam za njega čuo puno puta – u Australiji su u zadnje vrijeme kod političara popularne priče o ilegalnim imigrantima koji dolaze do australskog teritorija pomoću brodova iz Indonezije, te traže azil. Većina ih završava svoje višemjesečno putovanje upravo na Božićnom otoku, a jedan od takvih brodova je u prosincu 2010. godine završio na oštrim hridima otoka, usmrtivši 50 ljudi. Spomen ploča bila je deset metara od moje kućice.

Iduće jutro sam se mogao i sam uvjeriti kako to izgleda uživo – poluraspadnuti ribarski brodić s pedesetak ljudi u flourescentnim prslucima, pod pratnjom opasnog vojnog broda, pristaje u luku. Izbjeglice su većinom bile s Šri Lanke, a nerijetko budu podrijetlom iz Iraka/Irana/Pakistana/Afganistana, i iza sebe imaju tisuće krvavo pređenih kilometara kako bi došli iz svoje zemlje do Indonezije, gdje se ukrcavaju u brodove koji ih onda švercaju do Australije. U većini slučajeva čitav križni put košta jako puno novaca, a putnici su sponzorirani od strane čitave svoje obitelji, koja žrtvuje sve kako bi omogućila jednom članu familije da ode na to teško putovanje u potragu za boljim životom.

Priča je komplicirana, i tužna. Pogotovo kad par puta čujete iz prve ruke nacionalistički nastrojene stanovnike Australije, koji psuju ilegalne imigrante i pozivaju ih da se ukrcaju natrag na brodove i vrate odakle su došli, dok u isto vrijeme tramvajski Aboridžini traže istu stvar od njih. Smiješno bi bilo, da nije žalosno.

Nisam vidio previše od Božićnog otoka, koji ne broji niti 1500 stanovnika (azilanti se ne pikaju!), od kojih je čak 70% kineskog podrijetla. Otok je otkriven na Božić 1643. godine, a zadnjih pedesetak godina je pod juridistikcijom Australije. Kako je bio nenaseljen do kraja 19. stoljeća, Božićni otok je poznat po raznovrsnoj flori i fauni (dvije trećine otoka je proglašeno nacionalnim parkom), a najpoznatiji je ipak po migraciji crvenih rakova koja se odvija samo par tjedana nakon što ću ga ja napustiti. Ako ste ikad gledali poznati YouTube video Where The Hell Is Matt?, sjetit ćete se scene s bezbrojnim trčećim crvenim rakovima na plaži. Procjenjuje se da ih bude oko 100 milijuna.

Uz migrirajuće rakove, postoji još par stvari/mjesta na otoku koje bi bilo vrijedno posjetiti, ail kako je otok prevelik za pješačenje (pogotovo na +40 stupnjeva), automobila za stopiranje nije bilo nigdje, a unajmljivanje skutera košta 50$ po danu, odustao sam. Dane sam provodio gledajući u pučinu, iščekujući barku, uživljen u ulogu žene koja iščekuje svog muža moreplovca. Noći sam pak provodio pijući rum, uživljen u ulogu moreplovca koji iščekuje skori susret sa svojom ženom. Bilo je zanimljivo.

Četvrto jutro, ranom zorom, jedrilica pristaje u luku. Prva otkad sam stigao na otok. Čudan osjećaj u trbuhu – to bi moglo biti to. Spremanje stvari, napuštanje svoje male barake te spuštanje do luke. Kako se približavam, ime barke postaje sve vidljivije – This Side Up. To je to.

Dok nestrpljivo čekam da posada spusti gumeni čamac u more i doveze se do luke, postajem sve uzbuđeniji, ali i nervozniji. S ovih troje ljudi ću provesti idućih mjesec i pol na minijaturnom prostoru, koji će se, uz to, neprestano ljuljati lijevo-desno, naprijed-nazad. I tako u nedogled. Upoznajem se s kapetanom Mikeom (SAD), Sebastienom (Belgija) i Li Ti (Kina). Ne izgledaju kao ljudi koji će me baciti s broda usred oceana, na milost i nemilost morskih pasa. Olakšanje.

Nakon obavljene carinske procedure ostavljam prtljagu na brodu, i saznajem neke osnovne informacije – kako funkcionira wc, gdje nam stoje namirnice, kako se kuha i slično. Kako je trinaestmetarska jedrilica dosta ograničena prostorom (samo su dvije odaje s krevetima – u krmi spava kapetan, a u pramcu Seb i Li Ti), ja ću morati spavati na – klupici u hodniku. U tom trenutku se opraštam s bilo kakvim oblikom privatnosti u idućih puno puno dana. Da sam nešto platio, tražio bih novce natrag. Ali ovako, izbora nema. Jedno od pravila na putovanjima, koje sada važi i za vožnju brodom – tko bira, bankrotira.

Kapetan me pita o mom iskustvu s plovljenjem, na što mu malčice lažem i odgovaram da sam dosta plovio po Hrvatskoj (trajekti se isto broje, zar ne?), ali da se ipak nikad nisam odmaknuo toliko da se ne vidi kopno. Kapetan se na to samo smješka. Još ga ne poznajem pa ne znam jel taj smiješak znači – mali, nemaš ti pojma što te čeka, ili mu pada mrak na oči jer je dobio potpuno neiskusnog putnika na prelasku drugog najvećeg oceana na svijetu.

Seb i Li Ti me pitaju jesam li ikad imao morsku bolest – kao da su znali o čemu sam najčešće razmišljao u protekla dva tjedna.

Morska bolest, o kojoj sam čuo samo najgore, mi se činila kao jedini nerješivi problem koji bi me mogao zateći na plovidbi (o olujama i sudarima s drugim plovilima nisam ni razmišljao). Njih dvoje su ju imali prva dva dana, ali je kasnije bilo okej. Kako mi je nakon par minuta boravljenja u kabini bilo malo vrtoglavo, nadao sam se da će i mene morska bolest držati samo prva dva dana. Jer zbilja ne bih htio biti kao jedna osoba iz priča koje sam čuo – koja se bacila u more usred oceana kako joj više ne bi bilo muka.

Odveo sam posadu na kopno gdje su se otuširali prvi put u pet dana, do supermarketa kako bismo malčice obnovili zalihe (to mi je bio jedini izdatak na prelasku oceana – trošak jedne četvrtine namirnica), do internet kafea gdje obavještavam majku kako se neću javljati idućih 5-6 dana dok ne pristanemo na sljedeći otok. Razmišljam da snimim video s oporukom u slučaju da me proguta ocean, ali ne želim izazivati sudbinu. I nije da baš imam šta ostaviti iza sebe.

Noć provodimo u luci, te nakon jutarnje šetnje po obližnjoj šumi, još jednog tuširanja i ručka na brodu, dižemo sidro, namještamo jedra, i isplovljavamo prema zalazećem suncu.

Iduća postaja – tisuću kilometara udaljeno Cocos otočje.

Nakon doručka (ostaci jučerašnje večere) s francuskinjama sam se uputio prašnjavom cestom natrag prema križanju gdje su one okrenule prema istoku, a ja prema zapadu. Usput smo spazili par crvenih klokana koji su najveći od sviju braće klokana, a također su i najveći domaći sisavci u Australiji. Iako ih je teško promašiti, šmugnuli su svaki put kad sam ih naciljao fotoaparatom. Prokleti Mrfi!

4 vožnje, 800 kilometara i 12 sati kasnije, eto me u Broomeu.

Nalazim najjeftiniji smještaj u gradu – kampiranje za 17$, i po drugi put u tri mjeseca Australije plaćam smještaj. Uz činjenicu da moram plaćati spavanje u vlastitom šatoru, malo deprimira činjenica da nema nikog od lokalaca da me dočeka, popije pivu sa mnom, provede po gradu. Razmazili me moji brojni domaćini, a lijeno mi upoznavati nasumične ljude na ulici, iako bih mogao i na tome poraditi.

Kako sam stigao za vrijeme noći, odlučio sam provesti još jedan dan u Broomeu, te navečer posjetiti Cable Beach, poznatu po svojim sutonima i devama koje turisti vole zajahati. Ali, prvo je trebalo naći zanimaciju za čitav dan. Izležavanje u glavnom gradskom parkiću u društvu jednolitarskog sladoleda bio je prvi potez. Nedaleko mi je pravilo društvo par Aboridžina, koji su besposličarili poput mene, minus sladoled. Po najvećem suncu odlučio sam baciti đir do par kilometara udaljene plaže, na kojoj ću biti do sutona.

Hodajući ulicama primjetio sam NO GAS! plakate na kućama s kojih se može iščitati da se lokalno stanovništvo protivi masovnoj eksploataciji prirodnih resursa Australije.

Rudnički boom posljednjih je godina zemlji donio puno toga pozitivnog ako govorimo o financijama, izbjegavanju krize, životnom standardu ljudi, ali u isto vrijeme je poguban za okoliš. Što je, naravno, u drugom planu – sve dok se okreće lova. Pa se lokalno stanovništvo bori protiv svega toga plakatima, protestima, raznim eventima…nažalost, bez prevelikog učinka. Putujući kroz Australiju par puta sam prošao pored rudnika, a jednom sam primjetio samo ogromnu rupčagu u zemlji, duboku barem 50 metara, površine od par nogometnih igrališta.

Sve me to podsjetilo na izreku:

Tek kad posječete posljednje drvo,

Tek kad zatrujete posljednju rijeku,

Tek kad upecate posljednju ribu,

Tek tada ćete saznati da se

novac ne može jesti…

—

Do sutona sam vrijeme kratio lutajući gradom i izležavanjem na Cable plaži.

Naposlijetku sam dočekao deve i njihovu romantičnu šetnju noseći brojne turiste na svojim leđima.

To je ujedno i razlog mog dolaska u Broome, svjedočiti tom lijepom prizoru i igri boja, sve to poslikati i posnimiti. Razmišljao sam i o položaju deva u australskoj divljini, te saznao da su uvezene većinom iz Indije i Pakistana u drugoj polovici 19. stoljeća te su uz njihovu pomoć u Australiji izgrađeni telegrafska veza, rudnici, nošene su zalihe do udaljenih gradova i slično. S motorizacijom početkom 20. stoljeća su pušteni na slobodu te danas trčkaraju australskom pustoši. Procjenjuje se da ih je između 150 i 200 tisuća. Pedesetak ih radi na Cable plaži.

Kad su deve obavile svoje, obratio sam pozornost na nebo.

Prilično impresivno, moram priznati. Broome je inače poznat po velikim razlikama plime i oseke, koja može doseći i po 5-6 metara. Svjetlucavo-vlažna zrna pijeska tako omogućavaju divan trag zalazećeg sunca. Uglavnom, ubuduće ću tragati za ljepšim sutonom od ovoga. Neće biti lako.

Ujutro slažem šator i krećem dalje prema zapadu. Čitavim putem do South Hedlanda, gdje sam našao zadnjeminutnog domaćina preko CSa, vozim se s likom od nekih 50ak godina, te psom koji je križanac dinga i neke opake pasmine. Obzirom na gene, relativno miran pas.

Domaćina u South Hedlandu nisam upoznao jer je morao hitno otići na jug Australije, ali je informirao svoje cimere da me puste u njegovu sobu kako bih mogao prenoćiti i sutradan krenuti dalje. Poanta CouchSurfinga nije samo u besplatnom smještaju, ali sam spremno prihvatio udoban krevet, te ujutro krenuo dalje. South Hedland je, poput puno gradova u Zapadnoj Australiji, rudarski grad. I ako u njega niste došli poslovno, nemate što tamo tražiti.

Dižem palac, staje kamion. Na prikolici prevozi tri slupana automobila. Ide skroz do Pertha, koje je i moje konačno odredište, ali drugačijom rutom nego sam ja planirao. On siječe kroz unutrašnjost, dok sam se ja nadao vožnji uz obalu. Uzimam novčić od 1$, pitam vozača hoće li me povesti do kraja puta ako mi novčić to naredi, na što on kima glavom. Glava – izlazim iz kamiona nakon par kilometara gdje se cesta razdvaja na dva dijela i idem obalnim putem; pismo – ostajem u kamionu sve do Pertha, nekih 1600 kilometara.

Pismo.

I tako sam odradio zadnju vožnju na mom okoaustralskom putu, na kojem sam, otkad sam počeo stopirati kojih mjesec dana ranije, prešao oko 12.000 kilometara uz pomoć 60ak dobrih vozača koji su me pokupili negdje usput. Zadnja je vožnja, istini na volju, mogla biti i bolja – mladom kamiondžiji sam posudio 200$ kako bi imao za gorivo do našeg odredišta. Nisam se nadao da te novce više nikad neću vidjeti. Na kraju krajeva, to je samo novac. Dnevnica u Australiji.

U Fremantleu, koji se nalazi nešto južno od Pertha, dočekali su me moji KORAKOR prijatelji, Keveen i Gina. Zadnji put sam ih vidio nekih pola godine ranije u Kuala Lumpuru, a prije toga na početku mog putovanja, u Indiji. Gina, koju sam sreo i u Francuskoj 2009. godine, je zapravo druga osoba koju sam sreo na tri različita kontinenta.

Umoran od stopiranja, Freo je odlično poslužio za odmor od putovanja. Putovanja umaraju, ponekad.

Kev i Gina su u Australiju stigli kojih par mjeseci ranije, našli su posao, a preko interneta nabasali na jedan stariji par koji su tražili nekog da im pripazi na kuću dok su oni u Europi. Na taj su se način bacili na zarađivanje novaca potrebnih za njihov IT’SKOOL projekt u Meksiku s kojim kreću početkom iduće godine. Imali su dobru satnicu (oko 20$), besplatan smještaj, a hranu su nabavljali u supermarketu. Zapravo, u kontenjeru ispred supermarketa. U tom kontenjeru, kao i u mnogim kontenjerima diljem grada/države/svijeta, završava hrana koju supermarket sutra više neće prodavati – namirnice kojima ističe rok trajanja, voće/povrće koje nema šanse na izboru ljepote, i slično.

Na hranu su Kev i Gina u zadnjih par mjeseci potrošili svega par stotina dolara – jednom tjedno odlaze do velikog supermarketa u vrijeme zatvaranja, opskrbljeni s par vrećica u koje potrpaju sve jestivo što nađu u kontenjeru, i odu doma. Kod kuće dezinficiraju voće i povrće (kontenjer-prehrana je pretežno vegetarijanska), i to je to. Drugi dan u tjednu odu do drugog kraja grada gdje jedna pekarnica u kontenjer svaki dan baci pregršt kruha i igara, lijepo zapakiranih.

Tako izgleda život ovih dvoje, posređenih prioriteta, posvećen višem cilju.

Već sam na početku okoaustralske epizode kupio aviokartu iz Pertha do Kuala Lumpura (uz pomoć stručnog osoblja Da da da agencije, i par klikova na internetu upisujući podatke s moje MasterCard kartice) jer sam australskom vizom bio ograničen na tri mjeseca jednokratnog boravka u zemlji. Odletio sam do KL-a, i treći put odsjeo kod svog brata Henryja, ovaj puta samo na četiri dana, kad mi je let nazad za istok Australije (na istok sam se vraćao očekujući da će me poslodavac iz Brisbanea pozvati da mu opet pomognem par tjedana na poslu).

U Kuala Lumpuru se dogodio naizgled beznačajan događaj koji će u idućih par tjedana, u stilu domino kockica, sve promijeniti – upoznao sam djevojku iz Botsvane. Znatiželjan, bacio sam pogled na kartu svijeta da vidim gdje se točno nalazi Botsvana. Kako je karta svijeta na koju sam bacio oko bila ona koja pokazuje za koje države (ne) trebam vizu, primjetio sam je situacija za većinu zemalja na istoku/jugu Afrike dobra za nositelje hrvatske putovnice – većina viza može se dobiti na granici. Jedini problem bi mogla biti viza za Južnu Afriku.

U tom trenutku sam se sjetio da ne znam gdje ću nakon Australije. Novi Zeland je otpao zbog vize, plovidba preko Pacifika je gotovo nemoguća jer ruta prema Južnoj/Srednjoj Americi nije baš popularna, a letjeti prema Amerikama je skup sport.

Afrika. Zašto ne?

Posejdon mi je bio naklonjen – baš u to vrijeme godine jedrilice prelaze Indijski ocean iz JI Azije/Australije prema Južnoj Africi. Ako ne uspijem naći brod koji traži neiskusnog člana posade, ostati ću malo dulje u Australiji, pokušati zaraditi nešto novaca i odletjeti u Afriku, do koje su letovi dvostruko jeftiniji od onih prema Amerikama.

Vratio sam se na istok Australije, ali poziv od bivšeg poslodavca nije stizao. Posjetio sam i čovjeka s hotelom za pse, koji me je poveo par mjeseci ranije i spomenuo mogućnost da će trebati zaposlenika, ali trenutno mu nitko nije bio potreban.

Idem u Melbourne. Toliko sam priča o njemu čuo, desetak ljudi koje poznajem žive tamo, a nije da imam nekih drugih planova.

Na putu do Melbournea sam iskočio iz aviona.

Kako mi je baš u ovo vrijeme bio prvi rođendan mog putovanja, dragi sponzori iz MasterCarda su me odlučili počastiti sa skajdajvingom, što sam dugo vremena priželjkivao, ali se i bojao. Strahove treba pobijediti, jel. Ujedno, imao sam i iskustvo kojeg ću se zauvijek sjećati. Konačno sam pobio davnu tezu da je bolje ispasti glup nego iz aviona.

Click here to view the embedded video.

Nekako sam se dovukao do Melbournea, uz par kraćih stajanja. Na jednom od tih stajanja, kod rođaka u Sydneyu, stupio sam u kontakt s Michaelom preko internet stranice findacrew. Michael je šezdesetogodišnjak iz Texasa, i zadnjih par godina plovi oko svijeta na svojoj 13-metarskoj jedrilici. Trenutno je na Baliju, gdje traži par članova posade koji će mu pomoći s jedrenjem i praviti društvo na gotovo dvomjesečnom putovanju do Južne Afrike. Poslao sam mu mejl, nadajući se da bi me sreća mogla pomaziti te da će Michael izbrati baš mene, u moru drugih molbi koje je zasigurno primio od ljudi koji bi se htjeli uputiti na istu avanturu. Tim više što bi cijelo putovanje bilo besplatno, osim troškova hrane koje bismo svi dijelili.

U Melbourneu sam se našao s Joshom, kojeg sam ugostio u Zagrebu 2009. godine, sreo u Pragu i Dresdenu par mjeseci kasnije, te prespavao kod njega u Berlinu. 2010. godine smo se sreli u Istanbulu, a početkom 2012. u Kuala Lumpuru. Viđanjem u Melbourneu, Josh je postao treća osoba koju sam vidio na tri različita kontinenta. Ugostio me je na par dana, a ja sam upoznavao grad, nalazio s prijateljima koje sam upoznao u Europi zadnjih par godina, te sretao nove. I čekao kapetanov odgovor.

Čekanje ne volem. Pa sam odlučio potražiti posao. Ako me kapetan prihvati, do njega ću morati letjeti, a za kartu treba zaraditi. Josh mi je predložio gumtree internet stranicu, iako će biti teško obzirom da nemam radnu dozvolu, a Australija je prilično stroga što se tiče rada na crno.

Sjeo sam u McD čiji sam internet krao svaki dan, te nabasao na prvi oglas, objavljen prije svega nekoliko minuta – traži se osoba za rad u kuhinji. puno radno vrijeme. dobra plaća. prijave odmah.

Kako je adresa restorana bila relativno blizu stana u kojem sam odsjeo, odmah sam poslao poruku na broj naveden u oglasu, navodeći da imam iskustva s radom u kuhinji u Hrvatskoj, Turskoj i Indiji, i da sam spreman započeti već danas. Odgovor je bio brz i kratak – dođi što je prije moguće.

Do restorana je potrebno sat vremena hoda. Ja sam stigao za 24 minute. Uspuhan sam ušao u kuhinju, predstavio se glavnom kuharu, koji mi se nasmijao, pitao mogu li me isprobati na licu mjesta, te mi u ruke gurnuo gumenu pregaču i uputio u prostor rezerviran za perača suđa. Prihvatio sam izazov, i bez spominjanja da nemam radnu vizu, pokušao se snaći u kuhinji koja je barem pet puta veća od bilo koje kuhinje u kojoj sam dosad radio. Prvi put sam upravljao velikom perilicom za suđe, pogađao gdje je čemu mjesto, pomagao u pripremi jela. Nakon tri sata rada, posao je bio moj. Glavni šef je uz ostatak osoblja u 4 sata popodne napustio kuhinju te mi nabrzaka objasnio proceduru čišćenja kuhinje, te me ovlastio da, u slučaju da netko prije zatvaranja naruči pomfri ili juhu, glumim kuhara, pripremim i poslužim naručeno. Srećom, nije bilo narudžbi.

Vraćajući se kući te večeri, zavolio sam Melbourne. Magija je tu. Stigao sam u nepoznat grad, i u roku par dana našao posao. Za razliku od većine gradova, osjećao sam se ugodno. Kao doma.

Moglo je započeti novo poglavlje mog života.