Lisa Stublić

Tri najbolje - Lisa Stublić (Hrvatska), Subotić i Stolić (Srbija)

Prije par tjedana otrčala sam poznatu IAAF Vidovansku cestovnu utrku na 10 km u Brčkom, BiH. Ova utrka je bila dobra za pripremu za maraton u Londonu jer je puna zavoja prvih nekoliko kilometara, slično kao staza za OI u Londonu. Tako smo bolje mogli procijeniti koliko će na mene utjecati staza s mnogo zavoja. Osim sličnosti staze, ovo je bila prilika za trčati brzu utrku sa suparnicama. Sudjelovale su djevojke iz Srbije, Poljske, BiH…

Moj plan za utrku je bio start u vlastitom tempu, a zatim nakon 1 km vidjeti gdje su sve ostale djevojke. Nikada ne znate kako će se utrka odigrati, da li će druge početi prebrzo i onda samo pokušati zadržati taj tempo dok ne počnu usporavati, hoće li početi polako i zatim posljednjih nekoliko km podići tempo ili će početi kontrolirano i trčati ujednačenim tempom tijekom cijele utrke? Dok sam trčala kraće utrke, uvijek sam samo slijedila skupinu tako dugo koliko sam mogla, ali sada od kada trčim maraton postala sam “pametnija” u pogledu taktike. Uvijek započnem svojim tempom, a zatim vidim da li postoji netko s kime mogu trčati. Kada startam na ovaj način uvijek sam u stanju ubrzati prema kraju i proći neke djevojke koje su krenule prebrzo, ali kada startam prebrzo, uvijek izgubim puno jer na kraju počnem previše usporavati.

Prva na 10 km Lisa Christina Stublić iz Hrvatske

To možda i nije važno kod kraćih utrka, ali ako u maratonu započnete sa nekoliko sekundi po kilometru brže, možete završiti nekoliko minuta sporiji na kraju. Kada jednom počneš usporavati i “umirati”, ne možeš napraviti ništa drugo nego se boriti protiv sebe kako bi nastavio. U prva dva maratona koja sam trčala nisam imala ovaj problem. Naravno, prema kraju su mi noge postajale sve teže, ali tempo nije padao. Prvi put sam to iskusila tek na Svjetskom prvenstvu u Daeguu. Možda sam zbog ekstremne vrućine i vlage trebala početi sporije…prvu polovicu sam trčala prema planu, ali u drugoj polovici sam počela padati. I nisam mogla ništa učiniti. Osjećala sam se bespomoćno. Usporavam, a tijelo mi ne dopušta da ubrzam. Iako je bilo teško, ipak je to bilo dobro iskustvo.

U Brčkom je bilo jako vruće i na stazi nije bilo sjena, sunce je sjalo na nas cijelo vrijeme. Zbog toga nisam mislila da ću moći trčati brzo koliko sam htjela. Na kraju sam pobijedila, uz malo razočaranje jer sam mislila da ću trčati malo brže, ali ne mogu se žaliti. Sve u svemu, bio je to odličan brzi trening. Do ove točke treninzi se odvijaju prema planu. Ako tako nastavimo, očekujemo rezultat među prvih 20 u Londonu.

U ovoj utrci sam doživjela i jedno iznenađenje. Neki su ljudi čak znali tko sam ja! U Hrvatskoj imam osjećaj da ljudi ne mare mnogo za male individualne sportove i da me poznaje samo uski krug ljudi koji i sami trče. To me ne smeta. U stvari, volim biti malo povučenija.

BRČKO - Atletičarke na postolju

Prije utrke sam trčala 20 min zagrijavanja i pritom sam naišla na skupinu tinejdžera koji su počeli vikati “Lisa, Lisa!” – izbacili su me iz fokusa, (obično kada trčim ne mislim na ništa, samo trčim, kao da meditiram) i uspjela sam im doviknuti “Ej, bok!” …uvijek pozdravljam ljude, bez obzira na to da li ih poznajem ili ne. Pitali su me da li ću pobijediti i rekla sam da da će morati pričekati i vidjeti. Jer, utrka je utrka, svašta se može dogoditi. Bilo bi nezahvalno i bez poštovanja za moje konkurentice da se proglasim pobjednicom, prije nego što je počelo.

To je bila moja zadnja utrka prije Olimpijskih igara. Sada idemo na finalni dio priprema u St. Moritz!