navigacija

12. dio: Laži se ne mogu oprati s plahtama

Osti

Njen muž je bio s ljubavnicom. Zapravo jednom od njih, što je kasnije postepeno saznala. Posvađali su se, ona ga je ostavila kad je shvatila da nikad neće napustiti suprugu i djecu.

Tog prosinca, dok je na prozorskoj dasci prskala vodom zrna pšenice, posijana na blagdan svete Lucije, uživajući u šalici kave, nakon što su blizanci siti i čisti spavali na njenom krevetu, nekadašnjem bračnom, začula je zvono s ulaznih vrata. Pohrlila je da ih čim prije otvori, kako zvuk ne bi probudio djecu. Na vratima je ugledala lice nepoznata muškarca koji se krenuo predstavljati, pa je tek tada vidjela i snuždeno lice Antinog prijatelja, liječnika iz brigade.

Odgurno je muškarca pred sobom, zakoračio i uzeo ju pod ruku.

"Iva, žao mi je"- tiho je izustio Željko i nastavio "Ante naš.....nastrada je puno, ne znan oće ostat živ..."- i zagrlio ju blijedu od šoka.

U trenu joj se srušio cijeli svijet. Pred očima nije vidjela ništa. Kao u kaledoskopu, mislima su joj se miješali krugovi i boje, nejasni obrisi. Zujalo joj je u ušima kao da se našla pored najvećeg transformatora struje. Mislila je da će ostati mrtva na licu mjesta. Beživotnu ju je liječnik posjeo na kauč i donio čašu s prošekom iz kuhinje. Kad joj se vratila moć govora, nazvala je majku i oca da dođu čuvati blizance i od tada je pune dvije godine njen život bio orjentiran na kretanje od bolnice do stana njenih roditelja. Anti je to bio predzadnji dan na terenu, prije odmora, kada je trebao biti kući osam dana. Željko ju je tješio da je sve sredio i da će joj biti sad puno bolje u životu. Anti je bila olakotna okolnost što je nastradao dok je službeno bio na terenu i što se to dogodilo s vojnim automobilom. Povod vožnji na dionici van fronte je on smislio kao alibi za službeno izvješće.

Nije joj mogao lagati o istini. Nije htio. Bila mu je oduvijek draga. Njen muž je bio s ljubavnicom. Zapravo jednom od njih, što je kasnije postepeno saznala. Posvađali su se, ona ga je ostavila kad je shvatila da nikad neće napustiti suprugu i djecu. Uzrujan i pijan, sjeo je u auto i doživio nesreću. Željko je kao liječnik podebljao dijagnoze da dobije što veći invaliditet, te preko svojih poznanika iz komisije ubrzao proces da se Anti dodijeli status sto postotnog invalida. Ante je pretrpio velike ozljede kralježnice, imao polomljenu zdjelicu i desnu bedrenu kost. Uz pomoć fizioterapije uspio je pomicati šake, ali je ostao zauvijek prikovan za krevet i invalidska kolica.

Iva je dala otkaz i od tada se brinula za njega, što joj s izdašnom invalidskom mirovinom nije bilo nimalo teško. U početku, bio je tih pacijent. Skrušen i poslušan. Nije joj nikada htio ispričati istinu koju je odavno saznala od Željka. Kada je završila rehabilitacija u toplicama, postepeno je postajao neugodan i bezobrazan prema njoj. Dozivao ju je za svaku sitnicu. Ili bi ju dozivao bez razloga samo da joj se sarkastično nasmije i naruga. Znala je da od mnogih lijekova koje je uzimao kao terapiju mjenja raspoloženje, ali prelomilo se odavno nešto u njoj. Nije mu dozvoljavala da je iskorištava više od onoga što je morala kao supruga, a sve više samo njegovateljica obavljati.

Nakon tri godine od nesreće, preselili su u prizemnicu na rubu grada, blizu mjesta Zablaće. Ona je dane provodila ponajviše brinući oko djece, a Anti je priskakala u pomoć samo kad je morala. Obilazila ga je svakodnevno patronažna sestra koju je unajmila. Na taj korak se odlučila kad je postao nesnošljiv. Kao uvijek strastven muškarac, bio je vidno opterećen što za njega više ne postoji seksualni život. Njegova muškost je u svoj toj nezgodi još uvijek bila u funkciji, ali njoj nije padalo na pamet voditi ljubav s njim. Gadio joj se. Beskrajno joj se gadio. Jednom ju je, dok mu je davala da popije popodnevnu dozu lijekova dograbio za zapešće i s odurnim cerekom stavio njen dlan na svoj nabrekli organ i počeo pričati prostote. Nije ju puštao minutama, dok je u njoj rastao bijes pomješan s mučninom. Otrgnula se, zabijajući mu nokte druge ruke u prste i pobjegla praćena njegovim pogrdnim riječima i psovkama. Često ju je znao dočekati, kad bi ušla u njegovu sobu, raskopčanih hlača, držeći u ruci svoju muškost i nagovarao ju na oralni seks. Kad više nije mogla podnositi njegove gadarije, unajmila je njegovateljicu, umirovljenu patronažnu sestru.

Nakon nekog vremena, sve je manje zalazila u njegovu sobu. Nije mu kuhala, nije mu nosila terapijom propisne lijekove, sinovi su ga isto izbjegavali sve češće, jer je i prema njima bio ili šutljiv ili neugodan. On im je bio zapravo stranac. Od malena su ga navikli vidjeti nepokretnog, mučaljivog ili bjesnog. Često je znao za Ivom, kada bi izlazila iz sobe, bacati predmete koji bi mu se našli pod rukom, s namjerom da je ozlijedi. Vikao bi za njom da je drolja, da ta djeca nisu njegova, da ne želi kopilad vidjeti pred očima. Djeca su se vezala potpuno za nju. Iako su živjeli svi pod istim krovom, ni oni ni ona nisu imali osjećaj da Ante postoji u njihovim životima.

Iva se distancirala od prijateljica selidbom. Bilo je teško doba, sve su se one borile prehraniti obitelj, neke nisu više imale posla i bilo im je skupo odvojiti za autobusnu kartu i posjetiti je u njenom domu, a ne donijeti barem kavu, kutiju keksa i slatkiše djeci. Odlazila je jedno vrijeme do njih, ali s vremenom je shvatila da su se njihovi životni putevi i stavovi skroz promijenili. Bile su, osjećala je, ljubomorne što u ničem ne oskudjeva, što se zaposlila na četiri sata samo iz razonode. Spočitavale su joj to što s mužem nema normalan bračni život. Prigovaranja su u početku bila usputna, suptilna. Kako je vrijeme odmicalo, otvoreno i jasno su joj dale do znanja da više nije poželjna u njihovom društvu. Pomirila se s odbacivanjem, razočarana.

Njen život se vrtio samo oko sinova, koji su, činilo joj se, prebrzo odrasli i postajali dječaci na pragu puberteta. Negdje oko njihove desete godine, shvatila je da joj nedostaje ljubav. Ljubav muškarca. Oduvijek je bila romantična, obožavala je čitati ljubavne romane, sanjariti, slušati sentiše. Od nekadašnje anoreksične djevojke, postala je zgodna njegovana žena. Imala je novca i vremena, redovno je odlazila frizerki, na manikuru, pedikuru, masažu. Mogla si je priuštiti najbolju preparativnu kozmetiku, zdravo se hranila i nije naporno radila. Da je znala kako preskočiti moralne stepenice prema braku, uživala bi u romansi s nekim muškarcem.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (14 ocjena)

Komentari

Registracija
  • malaispravka malaispravka

    07.01.2016 u 18:31h

    Koji ogavni tekst. Zasto se takva zena, kojoj se invalidni suprug gadi kao muskarac, ne rastane i pusti njega i njegovu invalidsku mirovinu na miru? Odnosno on, stradava u sluzbenom automobilu kad ide na susret sa ljubavnicom dobiva itekako izdasnu mirovinu, kao da je bio u sluzbi obrane domovine.
    3 75% 1
  • mileudarcina 1

    07.01.2016 u 22:56h

    Ovo štivo obavezno ubacit u srednjoškolsku lektiru ako ne i u osnovnu, idealan scenario za turske drame, ma šta drame, dugokilometražni film napravit o ovom nemilom događaju....nego samo da vas pitam poštovana spisateljice, jel se ovaj invalid na kraju balade objesio, vjerovatno je, grizla ga je grižnja savjesti zato šta je osto invalid, biće da je to, jedva čekam nastavak......
    2 67% 1
  • mileudarcina 1

    07.01.2016 u 22:56h

    Ovo štivo obavezno ubacit u srednjoškolsku lektiru ako ne i u osnovnu, idealan scenario za turske drame, ma šta drame, dugokilometražni film napravit o ovom nemilom događaju....nego samo da vas pitam poštovana spisateljice, jel se ovaj invalid na kraju balade objesio, vjerovatno je, grizla ga je grižnja savjesti zato šta je osto invalid, biće da je to, jedva čekam nastavak......
    2 67% 1
  • malaispravka malaispravka

    07.01.2016 u 18:31h

    Koji ogavni tekst. Zasto se takva zena, kojoj se invalidni suprug gadi kao muskarac, ne rastane i pusti njega i njegovu invalidsku mirovinu na miru? Odnosno on, stradava u sluzbenom automobilu kad ide na susret sa ljubavnicom dobiva itekako izdasnu mirovinu, kao da je bio u sluzbi obrane domovine.
    3 75% 1