navigacija

25. dio: Bejb, što imaš na sebi?

Foto: Marks & Spencer

Mnogi ljudi pojave se u našim životima niotkud. Ušuljaju se na neka mala, bočna vrata našeg Svemira poput kakvog noviteta. Ne očekujemo ih, ne trebamo, nismo svjesni njihova postojanja do tog trenutka. Dio takvih ljudi s vremenom ostane uredno raspoređen u pretince: “bolji poznanici”, “manje poznati poznanici”. Neki od njih budu samo kratka šetnja kroz naš prostor, nestanu. Neki od njih ostave trag, trajne uspomene, a neki izblijede poput niti jutarnje magle nadvijene nad barkama u luci. No kad se sve zbroji, od tog silnog prometa ljudima, uvijek se nameće ono pitanje “koga zadržati, koga pustiti da ode i pri tom ne pogriješiti”?

Iva je po drugi put čitala kilometarsku poruku, koju je primila u inbox Facebooka, u rubrici “zahtjevi za poruku”, poslanom od posve nepoznate osobe. Kad je počela čitati prve redove, shvatila je da joj piše Mirko, sa kojim se nije čula skoro dva mjeseca. Otišla je jednom iz dosade i znatiželje na njegov profil, no nije više postojao, bio je deaktiviran. Sve što se događalo u vezi tog muškarca, nizalo je u njoj sve više i više nejasnoća.

U jednom periodu je bio zabavan, ugodan, u drugom se prestao javljati. Poruka koju je dobila iznenadila je ju jako. Pojasnio joj je kako je, nakon što su saznale za njihovo poznanstvo, imao problema sa kćerima. Trudio se da joj da do znanja kako ona mora shvatiti da njima dvjema, koje je sam odgajao od malena, on nije samo otac, već mnogo više i da su jako vezane za njega. Njoj je sve to zvučalo kao patološka posesivnost djece, no nije se htjela u mislima zamarati jeftinom psihologiju.

Priznao joj je i da se pokušao zaručiti prije tri godine sa  ženom sa kojom se viđao tajno dvije godine i da ju je morao napustiti jer mu se mlađa kćer od stresa da ga ne izgubi, razboljela do anoreksije. Iva nije mogla vjerovati kako nije prije primjetila što se dešava unutar njegove obitelji. Iako, nakon susreta sa njim onog dana u Primoštenu, razočarana njegovim ponašanjem uživo, nije imala ni volje ni želje razvijati to poznanstvo.

Zapravo laknulo joj je, što joj je napisao da zbog ljubavi svojih kćeri i njihovih želja, kao prioriteta nad svojima, mora biti prisiljen prekinuti sa njom trajno komunikaciju. Otpisala mu je samo kratko zahvalu što se javio i da ga potpuno razumije i podržava, te mu poželjela sreću. Osjećala se čudno prazno. Bio joj je nebitan, pojavio se, začinio neki kratak period njena života i nestao na posve neugodan način. Nije da se nešto bunila protiv takvog slijeda događaja, ali je potponula u misli i niz pitanja.

Koliko će još imati takvih poznanstva, takvih ljudi koji će doći i nestati, da li će ikada itko od njih ostati, biti pravi, a ne krivi? Zahvatio ju je onaj stari, dobro poznati osjećaj usamljenosti. No odahnula je, Mirko definitivno nije bio muškarac kojeg je trebala u svojoj blizini.

Pobrisala je njegovu poruku i otvorila Branimirov profil, da vidi što ima novo kod njega, s namjerom da mu otpiše na poruku. Vidjela je da je bio na nekoliko putovanja po inozemstvu, pretpostavljala je poslom, oko potencijalnih izložbi skulptura koje je radio od žice i drveta. Sviđao joj se njegov stil, naginjao modernoj umjetnosti, sa segmentima reciklaže. Bio je jako spretan i pun vizija koje su je fascinirale. Nekoliko posljednjih uradaka bile su sklupture žena koje su udobno smještene na stolicama u raznim pozama koje su varirale od lacljivih, do ranjivih.

Njihova nagost, pojedini komadi tijela obrisima fine pocinčane mreže definirani da dobiju toplinu i putenost, s detaljima od drveta u žarkim bojama, koji bi pomalo bizano isticali tipične ženske predmete: torbicu, ruž, cvijet ili pticu na dlanu. Uspoređujući njegova djela i njegov karakter, nije to nikako mogla povezati u jednu osobu. Činilo joj se kako ima barem nekoliko podvojenih ličnosti u sebi. Mogao je biti nježan, mogao je biti sanjar, hedonist i u drugom trenutku, bez najave, samo “homo simplex vulgaris”- pohotno muško stvorenje u vječnoj potrazi za ženkom. Čudilo ju je kako svoje skulpture žena formira s toliko suptilnosti, senzibiliteta, dok bi se prema njoj u porukama odnosio kao da je ništa više do komada poželjnog tijela. Bilo bi joj draže da je prema njoj njegovao odnos kao prema svojim umjetničkim djelima.

Otvorila je njegovu poruku, na koju nije par dana imala volje odgovoriti. “Gdje si prijateljice, zaboravila si na mene, tužan sam”.

Nasmješila se, zamišljajući njegovo markantno muževno lice, kako sa tužnim pogledom koker španijela piše tu rečenicu. Nije mu nimalo pristajao taj izraz lica. Kratko mu je otpisala da je imala dosta obaveza i manjak vremena, da sad ima malo mirniji period, te ga upitala što kod njega ima novog, kako potraga za galerijom koja bi izložila njegove nove radove, kolekcije “Ona je sjena”.

Pročitao je poruku odmah i stigao je odgovor: “Bejb, što imaš na sebi?”

U trenutku se uspjela i nasmijati i osjećati instant poželjno. Nekada joj je godilo što ju doživljava virtualno kao zgodnu ženu, draškao je njeno nerjetko potonulo samopouzdanje.

“Pidžamu, a što bih drugo u ponoć i deset?”- odgovorila mu je

“Koji je nemaštoviti idiot dozvolio ženama dozvolio da nose pidžame??!”- uzvrati Branimir

“Očito neki koji ima manje prljavu maštu od tebe” – otpiše, sa popratnom nasmješim znakom

“Ali draga, ženu treba grijati muško tijelo, čipka, svila i mnogo poljubaca!”- poetski će Branimir

“A što je sa zvjezdanim svodom, to ti više nije na pameti?”- upita, sjećajući se njegove maštarije kako bi on nju nagu pokrio zvjezdanim plaštom i svojim maljavim grudima

“Odbila si našu zvjezdanu noć, zar si se predomislila?”- sjetio se i on te prepiske, koja je umalo završila još jednom njihovom svađom

“Nudio si ljetno noćno nebo, a ja ne volim komarce”- otpiše, provocirajući ga

Tada joj je u odgovor dodao link na pjesmu Arsena Dedića “ Sa okusom soli” i poželio laku noć.

Uvijek ju je uspjevao uvesti u stanje opuštenosti, zanesenosti, čarolije i ostaviti samu da se koprca sa mislima i nekim iskrama kojima bi njegove riječi raspirile njena uspavana čula. Kao da je bio vičan manipulirati sa njom, sa njenom dušom. Iz tog razloga bio joj je jako privlačan. Mističan, dvosmislen, uvijek s pravim riječima koje bi u trenu uklonile njemu mrzovolju ili loš dan. Upravo je to opet i iznova učinio. Znao je da voli tu pjesmu, uveo ju je dvosmisleno da u stihove uplete njih dvoje i nestao, bez da je pročitao njeno “laku noć”. Nije se ljutila, bila je malo razočarana što je nestao naglo. Ali bilo je kasno, ona već pospana i mislima prepunih pijeska, soli, toplih tijela i poljubaca, sa melodijom obožavanje pjesme u mislima.

 

(nastavlja se)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (11 ocjena)

Komentari

Registracija
  • Šokac1 Šokac1

    07.04.2016 u 14:27h

    Ovo je zbilja pjesma u prozi, budi osjetila i sentimentalna sjećanja. Bravo !
    0 0% 0
  • Šokac1 Šokac1

    07.04.2016 u 14:27h

    Ovo je zbilja pjesma u prozi, budi osjetila i sentimentalna sjećanja. Bravo !
    0 0% 0