navigacija

69. dio: Sudbina miješa i dijeli karte, a tijek igre ostavlja nama

Foto: M&V

“Leticija, ma pitala bih vas nešto glupo. Vjerojatno griješim, ali imam neki osjećaj da smo se nekad, negdje, davno upoznale, vidjele, bile…Ne znam ni sama.Vaše lice mi je iz nekog razloga tako poznato”- Iva iznenada izrecitira toliko neočekivanog.

“Da budem iskrena i ja imam taj osjećaj od kad sam vas jutros vidjela. Imam prijedlog. Prvo, prelazimo na ti, generacija smo, a drugo, dok se bavim tvojom kosom, imati ćemo vremena za istražiti taj obostran osjećaj. Može?”- namigne joj zavjernički.

“Važi!”- Iva će radosno, namještajući se pred rukama spretne frizerke.

“Jesi  već dugo piturana u crveno?”- upita Leticija u namjeri da uspostavi ležerniji kontakt, prolazeći istovremeno četkom kroz Ivinu kosu, kako bi ju pripremila za nanošenje boje.

“A zapravo i nisan, nekih po godine. Mali mi se ode kod tebe šiša, pa me odvuka na radikalnu sanaciju.Bila san cili život duge kose, nepiturane, neka mišje sivo kafena..”- raspričala se Iva odmah.

“Sina imaš? Nije nikad naletija onda u moju smjenu,bar se ne sićan  da san te vidila, osim onaj put samu”- paralelno je prebirala po mislima i sjećanjima blago namrštena, kao da će joj ta grimasa  pomoći...

“Dva ti iman, blizanci, studenti. Ma sami oni dođu”- Iva će ponosno.

“Ma daj? Pa ko bi ti da tako dva velika momka? Ti pariš divojka bate!”- Leticija je ostala  iskreno začuđena.

“A mlada mater, taman dvadeset imala. Ti? Imaš dice?”- odvrati.

“Onda si koju starija godinu od mene, ja iman tridesetsedan. Ko bi ti ih da ženo!? A dice, a neman ni kučeta ni mačeta, šta bi rekli. Udovica san znaš…”- Leticija će, bez one jasno vidljive sjene koja bi joj prekrila lice ianče u takvoj prilici kada bi se pričalo o njenom pokojnom suprugu.

“Žao mi je. I ja san Leticija moja. Udovica jel. Skoro će tri godine od kad…”- izusti suosjećajno, ali bez pretjeranih emocija.

“O Bože. Meni će evo tri godine na lito, da san bez Frane..”- na pola glasa će, ne znajući ni sama kakvi je osjećaji obuzimaju. Kao da je tek sad postala svjesna koliko je dugo sama.

“ Frane, Frane…Isuse, onaj pomorac? Jel ti to bija muž?”- ispali Iva širom otvorenih očiju.

“Je..Znala si ga?!”- Leticija odloži kist u zdjelicu sa bojom i pogleda Ivu u ogledalu.

“Ka dite, sićan ga se malo, njegova mater radila sa mojon u dućanu, doli poviše Alpe”- Iva će, pokušavajući na silu izvući još koje sjećanje.

“Priča mi je Toni, brat mu, da je doli radila u butigu o cipela. Onda znaš da su poginili kad je bija u osnovnu, nisan ih poznavala”- sjetno će, pitajući se jednim djelićem mozga, kako im je sada svima na okupu, u Raju.

“Sićan se, ajme koja je to tragedija bila. Mater mi je bila prija sa njegovom od škole još, teta Vanja, koliko pamtim. Oca mu ne znan, a ni brata”- Iva će, sjećajući se tuge i suza svoje majke tih dana, zbog tragičnog gubitka prijateljice.

“Brat mu je stariji dosta, predaje u srednjoj. On ga je i odgojio. Odličan čovik, prijatelji smo”- pojasni sa smješkom koji je izražavao njenu radost kod pomisli na Tonija.

“A ženo moja, onda mi je sve jasno, odakle se znamo. Nakon Franinog sprovoda, pokopali su mog muža, Antu. Nisan mogla doći, a i kako bi..Odatle se znamo!”- sinulo je Ivi.

“Živote, koje slučajnosti! Ante kažeš. Nije mi poznato”- Leticija će, očekujući još koju informaciju, u želji da nađe još koju poveznicu u slučajnosti koja ju je vezala sa Ivom.

“Mi smo ti bili dosta godina izolirani, strada je na terenu, dugo godina invalid, nepokretan, pošlo po zlu, cukar, gangrena i …”- iznenađujuće hladno, kao da se radi o zagorjelom loncu će Iva.

“A tako, zato mi nije poznato. Onda si imala težak život, tribalo je to iznit na leđima, bolestan muž, mala dica”- brižno će Leticija.

“O mrtvima sve najbolje, neću grišit dušu, ali iskreno da je on meni gorkih i prije i poslin stradavanja. Gruba priča, prošla san je, izdržala, da mi nije bilo dice ko zna kako bi i ja skončala..ma…”- hladan izraz preletio je Ivinim nježnim licem.

“Oprosti, nisan imala namjeru zabadat nos..”- Leticija se ispričala tiho.

“Ma šta bi ti bila kriva, pričamo, eto grubo je sa moje strane, ma i žalosno ako ćemo iskreno, da nemam baš nekih osjećaja empatije prema čoviku koji je otac moje dice. Pribolila sam sa godinama sve to i prije nego li je umra. Život ide dalje, ne mogu živit u prošlosti niti se vratit u nju, popravit išta, Tako je, kako je. Svako od nas ima svoj križ. Nadan se da je oti moj bija dovoljno velik, da bar neko vrime iman mir koji će potrajat”- bilo joj je neugodno zbog Leticije, pa je nastojala umanjiti značaj cijele svoje životne drame.

“Jebeš ti taki život ženo moja. Ništa i nikad nije pošteno. Uvik se borit i nikad ne stat. Druge nema. Sritna si šta imaš dicu. Da san ja barem..a štaš, sudbina”-Leticija će u maniri svoje vlaške genetike, koja je pokazivala sve osim izražajne ženstvenosti.

“Nego, jesi za kavu, sok, čaj dok pitura učini svoje?”- ponudi.

“Može kavu, jednu žešću. Imala san ajme noć, nikako zaspat, A ovo šta si mi umasirala pituru, već me počelo opuštat do spavanja!”- nasmije se veselo.

Leticija je uključila mini espresso aparat za kavu, čekajući da se voda zagrije, puneći malu sivo roza zdjelicu pralinama i servirajući ih na kaveni stolić.

“Leti, ovo si u najmu ovdje ili?”- upita ju Iva.

“Bila sam do prije tri i po godine, Frane mi taman prije smrti pomoga da otkupim prostor. Navalija je bija da prvo to sredimo, pa je svu ušteđevinu uložija ode, tako das mo stan morali na kredit”- pojasni.

“Predivan ti je salon, uređen sa puno ukusa, meni se pari ka neka umjetnička galerija ili da san doma. Zapravo i u mene je interijer u ovom tonu i stilu. Volimo isti đir”- udijeli joj kompliment, šetajući prostorom, razgledavajući detalje.

“Fala draga. Je ,volin ja vako ovo malo starinski, a da je umiksano sa modernin, mora mi imat dušu prostor. Nisan od onih sterilnih plastika, staklo, ravne linije, žarke boje i šta već ne rade. Je koštalo doduše učinit sve da bude meni po guštu, ali Frane nije tija ni čut da bude ikako drugačije od onoga šta mi je u srcu bilo. Sve bi učinija za mene. A di si ono rekla da živiš?”- sa uzdahom završi izlaganje.

“Mi smo ti ono kad je Ante strada, uzeli neku jeftinu zemlju doli između Brodarice i Solarisa, u brdu. Onda se još moglo za bagatelu nać lipi komada, sagradili prizemnicu usri maslina i makije. Došlo nas jeftinije nego kupit dvosoban stan. Vako je sve ka u tebe, baš uživan tamo. Jedino šta je kuća velika za mene samu, ali dobro, sutra će dica imati mista…”- nježno zaključi misao, uživajući u okusu kave.

 

(nastavlja se…)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (10 ocjena)