navigacija

70. dio: Urnebesna muška fantazija koju od nas skrivaju kao zmija noge

Izvor: pexels.com

Bilo je nešto manje od četiri sata poslijepodne, kad je Iva konačno završila posao za taj radni dan. Bio je sam kraj godine, knjigovodstveni godišnji obračun je zahtjevao sate dodatnog rada, no produljeni rad nije joj bio težak jer ionako nakon posla nije imala nekih posebnih obaveza.

Uputila se šetnjom kroz labirit malih uskih ulica, koje su vodile od gradske tržnice do crkve Gospe van Grada. Potpetice njenih uskih, mekih kožnih čizama u boji karamele, pratile su simpatičnim klepetanjem po pločniku ritam glazbe koja je dopirala iz malih slušalica, preko kojih je slušala glazbu iz mobitela. Jedna od njenih navika, koje je vukla iz dana kada su joj sinovi odselili u Zagreb na studij, bilo je upravo slušanje glazbe na taj način. Podsjećalo ju je to na njene dječake, koji su imali isti običaj, a ona  naslijedila od njih. Čak je imala nekoliko foldera sa glazbom koji oni slušaju, mladenačkom, modernom, “em-ti-vijevskom”, kako ju je običavala zvati.

Upravo je sad baš taj popis pjesama glasno, možda i preglasno odzvanjao u njenim ušima, oblijevajući joj cijelo tijelo dinamičnim ritmovima, tjerajući srce da ih prati, ali i korake. Tijelo bi joj u koračanju poprimalo spontanost plesnog koraka. Sve ju je to činilo pomalo euforičnom, podizalo joj je adrenalin i nije se osjećala usamljena.

 Došavši do male fontane, koja u odnosu na mnoge nedavno viđene zagrebačke djelovala pomalo zapušteno, retro i skromno, zastala je vidjeti da li je tko gleda, pa je prekoračila malu metalnu ogradu koja je prolaznicima branila prilaz fontani i djetinje znatiželjno pokušala vidjeti ima li unutra još zlatnih ribica i kornjača. Konjače su doduše bile male i bojom stopljenje u stijenke fontane, pa ih nije uspjela vidjeti, ali pet poprilično debeljuškastih riba jest. Ponovila je isti manevar, pogleda lijevo, desno i brže bolje se vratila na stazu. Zapravo, ne bi joj vjerojatno nitko prigovorio na radoznalosti i što se ne ponaša u skladu sa natpisom istaknutim pred fontanom, ali bi joj bilo pomalo neugodno da je netko uhvati u kršenju pravila i opomene.

Grad je već pokazivao znakove želje da a navlačenjem halje od mraka, prošarane tek pokojom zlaćano rubinskom trakom ostataka zalaska sunca. Prešla je cestu, te se našla na Poljani.

Blagdanska rasvjeta i dekoracije bljeskali su posvuda. Na lijevo, u parku, službenog imena perivoj Roberta Visianija, sve je bilo već tjednima posloženo da upriliči proslavu adventskih događanja za građane. Još samo jedan tjedan i Božić je bio na vratima. Na tren je zastala, nećkajući se da li da prošeta parkom i razgleda ponudu kućica u kojima je bilo raznih sitnica na prodaju, ali i za jelo i piće.

Videći da u park hrle manja ili veća društva, parovi, predomislila se. Kao samac bila bi se čudo osjećala među razdraganom masom, ali opet, nije mogla odoljeti da barem ne prođe dijelom staze, koja je bila bajkovita, onako nadsvođena raskošnim dekoracijama. Polako je koračala po šljunku, utišane glazbe. Voljela je slušati graju ljudi, smijeh i glazbu 80-tih, koja je dopirala sa razglasa.

Prije nego li je na pola parka skrenula pločnikom prema crkvi sv.Frane, učinilo joj se da je netko doziva imenom. Bilo je preglasno, pa produži dalje, pretpostavljajući da su povici bili upućeni nekoj od djevojaka u skupini pored koje je prolazila. Nakon nekoliko koraka, buka je bila manja, te se krene ulicom uzbrdo penjeti prema Kalelargi. Tad opet začuje da je doziva ženski glas. Okrene se i primjeti Leticiju kako joj maše i pokazuje da stane. Odmahnula joj je sa smješkom i stala uz fasadu obližnje kuće da je pričeka.

“A zato ti mene ne čuješ, glasnice su mi se ofucale dozivajući te! A nazivam te uzalud i na mobitel paralelno”- srdačno je pozdravi Leticija, pokazujući pokretom glave na dvije male slušalice u bijeloj boji koje su Ivi ostale visjeti niz ovratnik kaputa.

“Joj sori draga, mislila sam da se ona dica dozivaju, čula sam još doli bila, nisam ih imala u ušima”- ispriča se, dodirujući kablove slušalica.

“Haha, ajde zezam te, lako ja potrčim. Imaš li kakvih obaveza sad?”- upita Ivu veselo.

“Ma kakvi, slobodna ka ptičica. Lunjam bezveze, ostala sam dulje na poslu, pa da se malo protegnem. Znaš šta, nije mi se dalo iz zatvorenog ići opet u zatvoreno i prazno, ilitiga doma”- pojasni.

“Onda se nemaš sa nikim naći ka ni ja…e super! Jesi  voljna za to da lunjamo zajedno? Možemo malo bacit oko na izloge, svratiti u kafić se ugrijat i tako to”- predloži Leticija.

“Da jesam li, naravno!” – cikne radosno.

Uskoro su ulicama Šibenika odzvanjala dva para ženskih potpetica, popraćeni smijehom i razgovorom. Dva sata, koliko je trajalo bilo dotjerivanje Ivine frizure, zbližilo je dvije mlade žene u razgovoru. Osim što su ih povezivale slične godine, hobiji i interesi, te niz slučajnosti i podudarnosti, osjetile su veliku povezanost, gotovo sestrinsku. Izmijenile su brojeve mobitela, obećale jedna drugoj da će se naći na kavi kad se ukaže prilika. Ono što ih je najviše povezalo, bila je činjenica da su obje usamljene, bez društva, bez partnera.

“Idemo li u “ Dvojke” na nešto?”- zastane Iva u podnožju kamene zgrade u Zagrebačkoj ulici, u kojoj je na katu bio smješten mali obiteljski restoran.

“E ta ti je pametna. Nisam danas niti ručala, osim ako se tost sendvič ne naziva tako”- Leticija će, trljajući hladne dlanove.

Ušle su u tijesni prostor, koji je bio sačinjen od velikog šanka i separea, dio u kojem su se služila samo pića. Uske, drvene stepenice vodile su na kat, koji je bio prepunjen malim stolovima, za četvero, iako su bili više namjenjeni samo za dvije osobe. Rustikalan ambijent je mamio tradicijom, onako sačinjen od kamenih stoljetnih zidova, drvenog škriputavog poda i drvenog namještaja. Dekor je bio jednostavan, sačinjen od zavjesa i stoljnjaka od identične tkanine sitnog kockastog bijelo plavog uzorka, nekoliko starih vitrina sa posuđem, bukara napunjenih osušenim dalmatinskim biljem, ogledala uramljena u nekadašnje okvire goblena i mnogo svjećnjaka.

Iako je prostorija bila potpuno prazna, odabrale su mali stol za dvoje pored prozora koji je gledao na ulicu i šetače. Preko puta u razini očiju, bili su prozori susjednih kuća, napuštenih uglavnom, samo ostakljeni, prekriveni višegodišnjom paučinom ili su ih skrivale škure, načinjene od crvljiva, “bišava drva”, kako bi ih opjevali u stihovima dalmatinskih klapa. Obje su u sebi imale taj osjećaj simpatije za starine, povijest, tradiciju, što su već ustvrdile u prijašnjem razgovoru, kao i to da su na ovo mjesto dolazile i prije, nekih davnih dana.

Iz kuhinje je dopirao miris jela pripremljenih na vatri, što je obje žene natjeralo da osluhnu zvukove sad već praznih želudaca. Bez da pretjerano promatraju menije, odlučile su se na kombiniran morski jelovnik sačinjen od malih raznolikih porcija. Složile su se uglas da im je za početak i za sedimentaciju prijeko potrebna butelja domaćeg crvenog vina. Za želudac su namijenile riblju paštetu uz tople kruščiće za predjelo, salatu od hobotnice, brudet od muzgavaca, te liganje sa žara.

“Jesi vidila kako nas je konobar odmirija kad je zapisa narudžbu haha! Dobro mu oči nisu izletile!”- smijala se Leticija,

“Nije zbog spize, kad smo od svega po malo sve za jednu osobu količinski uzele. Zablesija je u tvoje poprsje ludo, šta nisi primjetila da si petljala naprid po čičama dok je prilazija”- Iva se smijala Leticijinoj smušenosti.

“Nemoj me zezat! Bate, nisam ni ubrala kad sam to radila, iman ovu debilnu kopču sa prednje strane, pa me žulja, glupi neki ređipet”- Leticija je prvo ozbiljno čedno i tobože zgrožena, a onda prasnula u smijeh.

“Opaljena li si haha, al živila ti meni draga!”- Iva približi čašu punu vina Leticijinoj da nazdrave.

“Aj muči, bar će me večeras netko odvest sebi u krevet. Nadan se da će znati šta radi haha! A jesu ti muški prozirni,a? - i zastane, "O evo nam homo sapiens vulgarisa sa pašteticom, pssssst!”- zavjernički namigne Ivi da su uozbilje.

(nastavlja se…)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (39 ocjena)

Komentari

Registracija
  • dnl812c dnl812c

    17.02.2017 u 11:10h

    I koja je sad tu fantazija?Jedino znam da bi dvi od 40 mijenjao za cetiri od 20
    1 100% 0
  • dnl812c dnl812c

    17.02.2017 u 11:10h

    I koja je sad tu fantazija?Jedino znam da bi dvi od 40 mijenjao za cetiri od 20
    1 100% 0