navigacija

Gastronomske bajke

Veljko Barbieri

Kuhajte uz Gastronomske bajke Veljka Barbierija

Prve radove pisao je u zagrebačkom Poletu. Prva knjiga Priča o gospodinu Zaku objavljena je 1972. Od 1973. profesionalni je književnik, publicist i propagandist.

Rođen je 14. svibnja 1954. godine, od oca Frane i majke Zagorke Mihaldžić, koji su živjeli razdvojeni. Rodio se u Splitu "slučajno", jer je u Makarskoj, gdje je živjela njegova obitelj, tada vladala epidemija šarlaha. Sutradan je već bio u krugu obitelji.

Otac je bio poznati novinar, a majka je u Zagrebu i predavala povijest umjetnosti na V. Gimnaziji. Kaže da nije "ni probao majčino mlijeko", ali je ona s njim održavala trajnu vezu i povremeno ga vodila u Zagreb.

Odgajali su ga nona i nono, prihvatili ga kao trećega sina, a ne unuka. Njegov stric i imenjak Veljko Barbieri je poznati osnivač ACI marine, koji je umro 2013. u 84. godini života.

Zbog školovanja se preselio u Zagreb, u Novakovu ulicu pod Šalatom. Za pohađanja tada osmogodišnje klasične gimnazije imao je problema s niskom razinom dotadašnje naobrazbe, ali mu je uveliko pomogla "zagrebačka baka" čeških i belgijskih korijena Ljubica Mihaldžić, rođena Hajek-de Quelfe. Maturirao je.

Otac Frane, osnivač i urednik mnogih hrvatskih novina, bio je kao dopisnik Politike iz Beograda 1964. poslan za dopisnika u Meksiko. Poveo je i sina Veljka. Dvije godine je ondje živio i išao u školu. Nastavu je pohađao na španjolskom, francuskom i engleskom jeziku.

U Zagreb se vratio u zadnji razred gimnazije. Po maturi je na fakultetu bio upisao čistu filozofiju, francuski jezik i arheologiju koje je poslije zamijenio za španjolski jezik. No, studirao je čak 11 godina jer je puno putovao, obiša čitavu Europu. A počeo je i pisati.

Prve radove pisao je u zagrebačkom Poletu. Prva knjiga Priča o gospodinu Zaku objavljena je 1972., odmah potom i zbirka pripovijedaka Novčić Gordijana Pija. Bio je urednik kulture u Studentskom listu, a kasnije pisao i u Vjesniku u srijedu i Startu.

Od 1973. profesionalni je književnik, publicist i propagandist. Autor je niza putopisa, novela, kratkih priča, pjesama i romana, kazališnih, radijskih i televizijskih dramskih djela u kojima se bavi europskom i sredozemnom baštinom, posebice baštinom Dalmacije. Popularni je gastronomist, iznimno prisutan u medijima u tuzemstvu i izvan granica Hrvatske.

Bio je sudionik Domovinskog rata od 1991. do 1995. i bojnik je HV-a. Početkom 90-ih pisao je turističke monografije Makarskoga primorja. Rat ga je zatekao na Visu, na snimanju turističkog promidžbenog dokumentarca. Odmah se pridružio Zboru narodne garde, potom otišao u 156. brigadu, s njom u Stonu, Čepikućama, Čapljini, Dubrovniku, Cavtatu, Konavlima...

Neko vrijeme 1993. bio je u specijalnim analitičkim postrojbama, početkom 1994. već kao časnik za vezu MUP-a i HV-a stigao sam u Pakrac gdje ga je zatekla akcija Bljesak. Zbog zasluga u ratu i kulturnoj obnovi grada proglašen je počasnim građaninom Pakraca .

O ratnom putu napisao je prozni dnevnik Tko je sa mnom palio kukuruz. U međuvremenu, baveći se kulinarstvom, postao je „brend“, popularni autor koji spaja kulinarsko umijeće s kulturnom poviješću.

A sve je počelo 1974., kada ga ja na ulici u Hvaru posve slučajno venecijskasnki kuhar Piero Bianchi pitao gdje je tržnica. Nakon razgovora angažirao ga je da kuha za njega i goste na njegovoj jahti. Svidjelo im se što je naučio od Piera, koji je u međuvremenu umro, pa je i nagodinu plovio s njima. Postupno se njegov život pomalo pretočio u profesionalnu književnost.

Objavio je 1977. knjigu Zatvor od oleandrovog lišća. Desetljeće kasnije po njoj je Lordan Zafranović snimio film Haloa – Praznik kurvi, u produkciji RTV Zagreb i Jadran-filma. Godine 1983. objavio je Epitaf carskog gurmana, kasnije prozvan u Šuvarovoj Bijeloj knjizi.

Prema njoj je godinu poslije uprizorena predstava u Teatru &TD. U Epitafu... je gastronomija polazište u borbi pojedinca protiv autoritarne vlasti. Tiskan je u nekoliko izdanja u ukupnoj nakladi većoj od 200.000 primjeraka, a na njemačkom govornom području tiskano je više od 100.000 primjeraka, pa se tako Barbieri svrstao među prva pera nekadašnje države.

Poticaj njegovu autorskom radu na područjugastronomije bilo je i nezadovoljstvo kolumnama i tekstovima drugih autora koji su to radili, kako je ocijenio i izjavio – površno. Otišao je tako daleko da je od njega Vijeće Europe naručilo tekst o hrvatskoj kuhinji.

Bio je jedan od 40 autora knjige Europe - culture, food and diversity. Hrvatska je u njoj dobila više mjesta nego Mađarska i Austrija zajedno. Dobila je Gourmandovu nagradu u Kuala Lumpuru. Tekstove nisu pisali ni kuhari ni gastronomi nego književnici i publicisti.

Gastronomske novinske kolumne ukoričio je u četiri knjige Kuharskoga kanconijera i u knjigama s naslovima 134 male priče o hrani, 100 mitova o hrani, 200 legendarnih recepata, Priča o dalmatinskoj kuhinji i Večernje bajke o hrani. Voditelj je televizijske emisije Jelovnici izgubljenog vremena i gastronomskih rubrika u tiskovinama, poput Večernjega lista.

Onako kako slaže povijesne epohe od jela do jela, tako Barbieri slaže etape povijesti svoje obitelji u Kuharskome kanconijeru, u četiri toma. Oni su spoj književnosti i autohtonih dalmatinskih recepata, od antičkih vremena do onih iz kuhinje njegove none Anke. Zapravo je riječ o književnosti.

Za njemački BRV snimao je emisiju o vinima i gastronomiji dalmatinskih otoka u antičkom kontekstu, radio je i dokumentarno-igrane filmove o Hanibalu Luciću i Petru Hektoroviću. Čak i libreta je pisao za balet, poput Kentaura XII koji je na bini HNK izvođen šest godina. S tim zasigurno ima veze i to što je njegova kći Sara profesionalna izvođačica suvremenog plesa.

Njegovi romani i pripovijetke prevedeni su na nekoliko stranih jezika. Godišnju nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa dobio je 2006. za djelo Dioklecijan. Preveden je i na bugarski te slovenski.

Uvršten je Barbieri 2002. u antologijski izbor hrvatskog putopisa od 16. stoljeća do danas, kao i u antologiju hrvatske kratke priče, koju je priredio Miroslav Šicel. Na filmu radi i danas. Filmskoj umjetnosti pridonio je čak i kao glumac - u filmu Izgubljeno blago.

Svi dalmatinski Barbieriji potječu od Francesca Barbierija koji je 1576. bio mletački guverner Trogira. Obitelj inače potječe iz Brescie, ali su se kroatizirali. Veljko Barbieri zaslužan je što je i njegov 19 godina mlađi brat Andrej profesionalni kuhar.