navigacija

Sveti gomolj spas je za prazan želudac i poslastica za gurmane

VL

Imao sam prijatelja Niku iz Konavala, koji je umro ranih osamdesetih i kojega sam njegova posljednjeg dana ispratio u društvu nekolicine prijatelja. Došli smo ga posjetiti u bolnicu Sv. Duh kad je on, naoko dobro raspoložen, odjednom zastao u razgovoru. Šutio je nekoliko trenutaka, a onda čeznutljivo rekao: “Da mi se još samo najest patata od janjetine!”

Živio je tako nekih pola sata, ali to je bilo posljednje što smo čuli od njega jer su nas bolničarke i liječnici potjerali iz sobe kad su nastupili znakovi konačnog pogoršanja. Niko je potjecao iz siromašne obitelji iz okolice Molunta koja je nakon očeve muke na njemačkoj “baušteli” od njegove skromne ušteđevine uspjela prvo otvoriti točionicu, pa konobu, na koncu restoran koji je i omogućio da Niko pođe na studije. Za njega kratke, jer je preminuo već na drugoj godini filozofije. Mnoge su uspomene vezane za Niku, ali meni je pak najviše ostala u sjećanju njegova pritajena težačka i ribarska muka i ljubav prema krumpiru i prženim ribicama, koja se u Niki prelamala s njegovim velikim, ali neostvarenim književnim talentom, pretočenim u ciničnu ruralnu erudiciju koja je napadala sve što je imalo prizvuk izvještačenosti, ali i urbanosti, one građanske agramerske uljuđenosti koju je ovaj Konavljanin teško podnosio.

No, kad bi se sjetio krumpira, odmah se vraćao u spasonosni zavičaj.

Zavičaj onog crnog krumpira iz Konavoskog polja, lešanog s blitvom ili pirjanog s pancetom, koji je u Nikinim zažarenim pričama poprimao gotovo mitsko značenje, kao da su svi krumpiri potekli iz crnih krumpira iz Nikina doca. Taj je gomolj imao snagu povrtnog stvoritelja svijeta. Kao da će jednom, kada završi uzvišena i sveta povijest krumpira, tamo u Konavlima preživjeti posebna rasa koja će čitavu vrstu sačuvati za budućnost i tako, nakon neke futurističke kataklizme, opet obnoviti život na Zemlji. Kada bismo ogladnjeli u predasima studentskih okupljanja po kafićima, Niko je redovito predlagao spasonosno rješenje: “Ajmo u ‘Turist’, na pomfrit sa šugom!”

I učas bismo svi zajedno prešli ulicu, između krčme i studentskog samoposluživanja, i ubrzo, svaki sa svojom pliticom u rukama, nestrpljivo gutali krumpiriće prelivene umacima kakvih je toga dana bilo na jelovniku, od gulaša i punjenih paprika, do paprikaša ili nekog pirjanca od piletine. “Ovo nijesu nikakve patate” ili: “Ovo nema veze s pravim krumpirima”, bunio bi se Niko dok je svejednako halapljivo gutao, kao da svakim zalogajem želi zatomiti uspomenu na muklo siromaštvo koje je još spavalo u njegovu želucu, samo prividno ugašeno krumpirom, s čijim će imenom, kao posljednjom rečenicom, završiti njegov kratki, ponekad i naprasit život.

Tom krumpiru, američkom gomolju, došljaku kojemu europska sirotinja, ali i gastronomija, uz kukuruz možda duguju najviše, posvećena je ova kratka priča o mom nesretnom prijatelju iz Konavala i njegovu kultnom jelu.

Kao plod iskupljenja, ovaj sveti gomolj graditelja veličanstvenih kaskada koje se ruše s visokih andskih masiva, poduprte megalitskim kamenim zidinama, kao govornicima zanijemjelog vremena, bio je spas za prazan želudac i poslastica za gurmane.

Ponekad u liku začinjenih španjolskih tortilla od krumpira i jaja, francuskog pekarskog krumpira s krušnim mrvicama ili onih pogača s kapulom, petrusimulom, brašnom i jajima, sve do običnog kuhanog ili prženog krumpira, koji je hranio od Provanse i južne Italije do Dalmacije i Panonije.

Jela oblikovana kao tajanstveni gomolji, glasnici zemlje, poput keramičkih sarkofaga u obliku krumpira, u koje su Inke pokapali svoje mumificirane poglavice, a mi svaki svoga Nika, buntovnog tribuna krumpira iz konavoske crnice, kojima je nemoguće naći premca jer se njihov najvatreniji zagovornik već odavno vratio svojoj škuroj zemlji.

KRUMPIR IZ PEĆNICE 
S POVRĆEM
Posudu za pečenje namažite s 5 dag maslaca rastopljenog u maslinovom ulju. Po masnoći slažite red 1 kg na ploške sječenog krumpira, pa red 2 kapule rezane na kolute, potom red ploški od 2 rajčice, pa red od ½ kg tikvica u ploškama i na kraju red 10 dag izrezanog ementalera. Posolite, popaprite i pecite u pećnici dok povrće ne bude gotovo, a na površini rastopljenog sira se uhvati korica. Moj recept.

KUHANA BLITVA 
S KRUMPIROM
U posoljenoj vodi stavite kuhati prvo 40 dag oguljenih krumpira nasječenih na kocke, pa kad malo omekšaju, ubacite ½ kg mlade oprane blitve koju ste očistili od korijenja i donjeg dijela stabljika. Nakon 15 min kuhanja blitve, procijedite blitvu i krumpire zajedno, ali ostavite malo vode u kojoj su se kuhali, oprezno posolite i služite jelo podliveno sa 1 dl maslinova ulja. Ovako pripremljena blitva izvrstan je prilog ribi i mesu, a paše i uz slanu ribu. Prastari tradicionalni recept.

ŠUFIGANI KRUMPIR 
S PANCETOM
Očistite 1 kg krumpira i izrežite ih na kockice. Ubacite u tavu na 2 dl maslinova ulja i šufigavajte ili pirjajte stalno miješajući tako da se krumpir počne pretvarati u smjesu nalik na pire krupnija zrna. Dodajte 15 dag mesnatije pancete isječene na deblje trakice, 4 sjeckana režnja češnjaka, posolite i popaprite pa i dalje miješajući šufigavajte dok krumpir ne bude gotov. Pospite sa malo petrusimula ili peršina, popaprite i ukrasite sa žličicom slatke paprike. Pučki recept iz dalmatinskog zaleđa.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)