Vero, ja sam kopile! Stalno tražim majku koja me se odrekla

Onaj tko piše uvijek ima što reći, ali samo dok vjeruje u ono što govori Tonka je, nakon što je ponovno našla inspiraciju, nagrađena za svoja djela

PHOTOS.COM

PHOTOS.COM

Moj život je kao iz romana, rekla je Tonka i uzdahnula. ‘’Majka me napustila još kao novorođenče. Zapravo, odrekla me se. Bila sam smetnja njezinoj mladosti. Rodila me kao srednojškolka. Je li zatrudnila u trećem ili četvrtom razredu medicinske škole nisam baš sigurna. Živim od pretpostavki što me užasno frustrira. Prave podatke o njoj nigdje ne mog saznati. Svi nešto kriju od mene, a ja se i dalje trudim prikupljati podatke. Obilazim ustanove, ispitujem poznate i nepoznate, misleći možda mi se posreći. Ali, jok! Nekako osjećam da je moram pronaći i postaviti joj par ključnih pitanja o sebi. Uostalom imam pravo saznati kakva je žena koja me rodila i što ju je ili tko ju je natjerao da me odbaci kao opušak od cigarete. Često je sanjam. Volim vjerovati kako smo vrlo slične, izgledom. O njezinom karakteru ne želim razmišljati, jer se razljutim pri pomisli da je loša osoba. Sigurna sam da me nije uspjela zaboraviti bez obzira kojim je smjerom otišao njezin život.

Odgojila me baka,majka po ocu. Mala ženica toplih očiju, uvjeravala me kako je majka imala veliki razlog za svoj postupak. Ali, kada bi upitala’’koji, bako, koji je to razlog’’, baka bi samo odmahnula glavom i nastavila obavljati poslove. Nikad odgovor nisam dobila. Otac je često putovao. Bježao je od svojih sjećanja. Umoran od sjećanja i života, izvršio je samoubojstvo. Objesio se u štali. Tada sam imala sedam godina, bila đačić prvačić. Baka i ja ostale smo same, prepuštene bolnim uspomenama i zajedljivom susjedstvu. Posebno pamtim muškarca s brkovima, koji me onako u prolazu zvao kopiletom. I onda u mojoj dvanaestoj godini umre i baka. Valjda od tuge i razočaranosti. Smjestili su me u dom, jer nitko od rodbine nije pokazao interes za skrbništvo. Počela sam mokriti u krevet. Proganjale su me i noćne more, pa bi se budila vrišteći, dozivajući majku. Iako su djelatnici doma bili brižni i suosjećajni prema meni trudeći se objasniti mi da vrijeme prilagodbe prolaze sva djeca, ja sam ipak zalutala u neku svoju krajnost.

Postala sam djevojčica koja se povlači od ljudi i traži svoj mali izmišljeni svijet. I pronašla sam ga. U knjigama. Ako ste pomislili da su bile bajke u pitanju, varate se gospođo Vera. Njih sam izbjegavala čitati, ali ne zato što sam ih prerasla, nego zato da ne priznam samoj sebi kako je moje rođenje promašaj. Odlučila sam pomoći samoj sebi. Svakodnevna emotivna previranja koja su lupala po mojoj ranjenoj dječjoj duši pričala sam papiru. Papir je postao moj najbolji prijatelj. On je bio ispovijedaonica olakšanja, a tragovi suza na njemu jedini svjedoci kako se dijete može osjećati usamljeno u moru ljudi oko sebe. Dnevnik moga djetinjstva ponijela sam sa sobom u koferu kada sam napustila dom. Dnevnik je bio moja obitelj, pa sam mu se u nevolji obraćala za pomoć. Želite znati kako? Otvarala bi njegove stare stranice i čitajući ih glasno komentirala kao da imam sugovornika.

Dijalog sa papirom postao je moj redovni ritual u kojem sam počela uživati. Kada imate sugovornika koji vam ne sugerira, ne prigovara ili vas ne ispravlja i kada čujete samo vlastiti
glas postajete jasno svjesni puta na kojem sebe želite vidjeti. Ili ćete izabrati put jadnosti ili veličine’’, završila je Tonka svoju dugu priču. ‘’Vi ste izabrali put veličine i sada ponosno koračate životom. Ili, upitala sam je. ’ Postala sam spisateljica i ne mogu se požaliti. Moje se knjige dobro prodaju, ali nedostaje inspiracije. Muž i sin me uvjeravaju da se odmorim, pa će se inspiracija vratiti.

Ali, ja ne osjećam umor. Mene rad osvježava. No, o čemu da čovjek više piše? Kao da je sve rečeno i to me zbunjuje. Izgubila sam onu jasnost o sebi’’, rekla je pomalo pokunjeno. ‘’ Čitala sam vaša djela i meni se jako sviđaju. Vrlo su živa, kao da ih čovjek gleda, a ne čita. Jedino se u vašem posljednjem djelu nazire ponavljanje. A tko ponavlja Tonka, upitala sam. ‘’Valjda onaj koji više nema što za reći’’, zabrinuto je odgovorila. ‘’ Nije tako, Tonka. Onaj koji piše uvijek ima što za reći, ali samo dok vjeruje u ono što govori. Prestankom vjere u izgovoreno prestaje i inspiracija’’, vratila sam Tonki jasnost o nedostatku inspiracije. Žena koju su nekada zvali kopiletom primila je nagradu za svoj rad.

Share

Post to Twitter

3 Responses to Vero, ja sam kopile! Stalno tražim majku koja me se odrekla

  • tresnjevka says:

    bravoooooo

    poslije kise uvijek dolazi sunce
    pozdrav

  • Zlatka says:

    Teško je lako i otvorena srca sagledati ovakvu sudbinu, no moje je mišljenje da Vas je Vaša majka uvijek voljela i uvijek će Vas voljeti, gospođo Tonka; možda su okolnosti i tada prisutni neki drugi ljudi uvjetovali takvu odluku. Po mom mišljenju Vi ste napredna duša koju čuva Božje oko i zato neka Vam Vaše breme postane svetinja a Vas osobno uzdigne kao Feliksa iz pepela !

  • beli joca says:

    Meni se čini da je ovu priču teta Vera naprosto izmislila….


Foto: 'Boris Scitar/VLM/PIXSELL'

Pitaj Veru!

Pitanja šaljite na:
pitajveru@vecernji.net

Brojevi Centra Vere Čudine
098/236 551
099/59 90 255

Nova knjiga

Arhive