OTVARANJE DUŠE Jesmo li ljude počeli koristiti kao kante za emotivni otpad?

Teško je kada čovjeku nedostaje nešto materijalno. Ali kada čovjeku počne nedostajati čovjek, a to se upravo događa, teže ne može biti.

Potreba da nekom otvorimo dušu, podijelimo ljutnju, tugu ili strah još uvijek ne nedostaje. Ali očito su potrebe tog tipa uzaludne ako nema ljudi s kojima bismo ih podijelili.

Istresanje frustracija

Izmjena informacija ili dobra trač partija dijele prvo mjesto u natjecanju zvanom život. Ne samo da smo zastranili u komunikaciji nego i u provedbi bilo kakvog djela koje bi drugom čovjeku bilo od koristi. Jer posluži li nas sreća pa naiđemo na humano biće, rijetko ga i poslušamo. Nevjerojatno. U isto vrijeme tražimo čovjeka i odbijamo ga. Zašto u stvari želimo s drugima dijeliti naše probleme? Iz istinske potrebe ili možda tek toliko. Zar nam dežurni ispovjednik služi svrsi da svoj nakupljeni stres ili frustracije istresemo u njegovo krilo. Jesmo li ljude počeli uspoređivati i koristiti kao kante za naš emotivni otpad? Strašno, kamo ide ovaj svijet! Dok je naša priča zbroj brzopoteznih zbunjujućih informacija koje ni sami ne razumijemo, odakle nam ideja da nam itko može pomoći. Zbunjen pripovjedač zbunjuje slušača. Komunikacija bez glave i repa postaje bujica izvrnutih dojmova i osjećaja, a uspjeh ništavan. Ako naša pitanja tragaju za odgovorima, smjernicama ili preporukama, onda prije pripovijedanja moramo sebe smiriti.

Samo smiren čovjek može ispričati povezanu priču. Olakšati probleme nepovezanim izbacivanjem rečenica jalov je pokušaj. No čini se da mi ljudi i dalje inzistiramo upravo na tim beznadnim slučajevima. Kao da uživamo u vlastitom mučenju. Predozirani problemima ponavljamo istu priču različitim ljudima zaboravljajući pritom da je onaj tko sluša također prepun problema. Naša ga problematična priča može jedino iritirati pa je skreće s putanje nekim tračem ili doskočicom.

U biti čovjek je postao lutalica u potrazi za svojom vrstom. Važno je znati kako sve što imamo ne samo da neće opstati bez čovjeka nego će izgubiti značenje za čovjeka. I što smo na kraju postigli? Ništa! Neurotična rasa međusobno stvara nerazumijevanja, a nerazumijevanja množe nesporazume jednako teške svakom pojedincu. Od nesporazuma do sporazuma jednostavan je put. Primarno smiriti ton.

Problemi su kao blizanci

Miran ton otvara mogućnost praćenja vlastite riječi. Ako su vlastite riječi konstruktivno izrečene bez suvišnih dodataka, slušatelj će početi u njima uživati. Uživanjem u tuđoj priči pronaći će barem mali izlaz i za svoje probleme. Jer realno gledajući, ljudski su problemi poput blizanaca. Povezani istom vrpcom koja jednog steže, a drugi je osjeća. Zato, ako tražite čovjeka, skratite priču. Jer kratka priča se lakše i duže pamti.