PRKOS I PONOS Je li bolje isprobati svaki put dok ne shvatimo koji je za nas najbolji ili treba proširiti istragu?

PUT bez čovjeka s dušom prazan je put, zato mu čovjek više svrhe ne nalazi. ISTINA bez ljubavi postaje laž, zato vjera gubi smisao nade i utjehe. Sramotno smo sišli s puta predajući sebe nepravdi u ruke. Stisnutih šaka obraćamo se nebu skrivajući pritajeni bijes negdje podsvjesno svjesni da smo izvan puta. Od bijesa smo zaboravili kako stisnute šake ne mogu ništa primiti, a još manje dati. Prkos nam ne popušta ni pod spregom ni pod stegom.

Sve humano gubi svojstva. Omekšava zbog koncentriranog omekšivača prkosa. No odakle se skupilo toliko prkosa u čovjeku da prkosi čak i vlastitom biću? Iz ponosa sigurno nije, jer prkos i ponos se ne ljube već sudaraju poput jahača osvajača koji ostavljaju pustoš jada jadnicima. Najgori je izbor ostati bez puta, a jahači osvajači naposljetku tako i završe. Možda je zato dano toliko putova u životu. Je li bolje isprobati svaki dok ne shvatimo koji je za nas najbolji ili treba proširiti istragu? Dopunsko znanje širi prostor ljudskog djelovanja, a šire djelovanje samo stvara put kojim tog trenutka čovjek treba ići. I idi njime, iskoristi trenutak dok se ne ukaže novi.

A novi će se ukazati puno prije ako ne luduješ, nego miruješ. Mirovanje ne izostavlja kretanje, ali je važno kuda si krenuo. Krenuti možeš u rat ili mir. Ali moraš znati što te čeka na kraju puta kojim si krenuo. Ako još uvijek nisi doznao kakav bi kraj mogao iskusiti jer si instinkt isključio, dopuni znanje. Na to imaš sva prava, jedino te nedostatak volje može sputavati. A stati na put volji mogu samo oni koji zaziru od krajnje istine. Jer krajnja istina za neke je previše bolna. Oni se boje razotkrivanja vlastite nesigurnosti. Jer sigurni u sebe i zadovoljni svojim putem ne prisiljavaju nikog da ih slijedi. Čovjek odlučuje sam koga će slijediti, ikog ili nikog.

Kada bi izabrali slijediti pravi Put, iskren i pravedan, tada bi srcem ljubili i svoga izdajnika. Iako nas izdajnici proglašavaju krivima kažnjavajući ‘zatvorom’, čovjek će u svojoj duši uvijek ostati slobodan. Nju nam nitko ne može uzeti dok vjerujemo nebu. A nebo prihvaća i dužne i nedužne. Slobodan u duši živi život svojih snova. Na taj je način zalupio vrata onima koji su mu stajali na putu.