OTUĐENJE Danas nas zanima samo trač, tuđa nevolja, a to je način koji vodi u propast

Davno nisam pisala pismo. To su neka prošla vremena kada sam bujicu riječi mogla prebaciti na papir. Nisam zato morala biti spisateljica, a još se manje moje djelo moralo ikome svidjeti. Bila sam slobodna u izražavanju s upitnicima i uskličnicima bez straha kako će netko kome je upućeno pismo ocijeniti moju pismenost. Osjećala sam privrženost prema osobi kojoj opisujem svoje događaje jer sam unaprijed znala koliko je svaki detalj moga života zanima. Danas ću se vratiti u to zaboravljeno vrijeme, jer papir još jedini može podnijeti svu moju muku. Čovjek očito ne može. On je previše zaokupljen vlastitom. Da, to su moderna vremena kada ovisimo o izmišljenim prijateljima.

Moj je najbolji prijatelj, naučio me život, ipak postao papir. Jednostavno se dogodilo, jer nisam željela opterećivati nikoga. A i da jesam, ne bih imala koga. Izbor je postao previše sužen barem što se tiče ljudskih bića. Svatko živi u svojoj fantaziji. Treba preživjeti. No je li ovo život ili iživljavanje ako oni istinski osjećaji čovjeka izumiru? Mrvimo život poput suhog kruha, a emotivni kruh odbacujemo kao kakav ogrizak jabuke.

Pisati drugom o sebi sve je manje zanimljivo. Pisati o pikantnom traču s upotrebom pljuvačke, e to se traži. Ja tako ne želim, jer tako ne postupa čovjek s dušom. Čovjeka s dušom pljuvanje ne može oraspoložiti. Ali što će biti kada takvoj zabavi jednog dana dođe kraj? Što ćemo tada izmisliti, masovno ubijanje drugih ili samih sebe? Sebe već ionako polako ubijamo svatko na svoj specifičan način. Ali najgori način ubijanja je biti emotivno odsutan. Zar ćemo doista postati živi mrtvaci zaboravljajući da jedino pomoću osjećaja možemo preživjeti. Tko misli da može bez njih, neka pokuša, ali kako će pokušaj završiti, opet će osjetiti na svojoj koži.

Zato ću ja papiru posvetiti svu svoju pažnju, jer želim osjetiti sebe onakvom kakva zaista jesam. Pisati ću dušom. Papiru ću sigurno sve iskreno reći, a što je najvažnije, u tom nijemoj komunikaciji on me neće tješiti lažnom nadom niti mi glavu ostaviti iznad vode. Kada mu sve ispričam, neću se morati ispričavati ni za što, jer ako ću pljuvati, to će biti pljuvanje po samoj sebi. Nazvat ću to nekom vrstom psihosamoanalize onog što sam bila i onog što sam postala. Nakon čitanja vlastitog rukopisa, bila sam razočarana. Pa ovo nisam prava ja? Očito se nisam dobro brinula o sebi. Od danas ću drukčije!