ODRASLI MALIŠANI
Roditelji stalno upućuju djecu i pri tome su zaboravili živjeti svoj život dok djeca rastu, roditelj je u drugom planu pa se odvikao ispunjavati si želje

Kada su mi kao mladoj majci, poučeni iskustvom, rekli: “Mala djeca piju mlijeko, a velika krv”, nasmijala sam se. Takvu izjavu tada sam smatrala šalom. Moja reakcija i odgovor: “Nisam znala da naša mladunčad odrastanjem postaju vampiri”, to su i potvrdili. Ali da u svakoj šali ima pola istine, potvrdilo je vrijeme. Roditeljski trud nikad ne prestaje, a što je dijete starije, još se i pojačava. Negdje je zamka. Ili mi roditelji nismo u stanju prihvatiti starenje pa se držimo skuta naše djece dok ne izdahnemo ili ne vjerujemo vlastitoj djeci i njihovu samoodlučivanju. Iako rastu mijenjajući ne samo izgled nego i ponašanje, mi ih i dalje tretiramo kao mališane koji ne mogu bez naših savjeta svladati životne probleme.

Roditeljski savjet uvijek je dobrodošao, ali uz uvjet da ga djeca sama zatraže. No mi ih nudimo na pladnju bez njihova odobrenja ne procjenjujući pravilno trenutak. I tada smo povrijeđeni ako budemo odbijeni, i to većinom oštrim riječima djece. Umjesto da nam njihova oštrina izoštri razum i da smo ponosni što samostalno žele riješiti neki svoj problem, mi se hvatamo ukoštac s njima dokazujući kako je roditelj uvijek u pravu. To nam zapravo dokazuje kako malu djecu lakše razumijemo jer im ne moramo dokazivati tko je u pravu. Oni ovise o nama u svakom pogledu, pa svaka naša riječ sjeda na mjesto koje na kraju nama odgovara. Male pobune smirujemo blagim kaznama.

Ali kako se postaviti prema djetetu kada više nije dijete? Je li bolje biti danonoćno na raspolaganju ili ako baš zatrebaju našu pomoć? Uvijek bolje prođu roditelji koji se prema svojoj odrasloj djeci ponašaju poput prijatelja. Tako djetetu dajemo dovoljno prostora da razmisli čiji mu je savjet korisniji. Prijatelja njegovih godina ili roditelja-prijatelja koji ga poznaje u dušu. Jer dođe vrijeme kada roditelji moraju urediti vlastiti život i početi obnašati novu dužnost. Dužnost prema sebi. Dok djeca rastu, roditelj je uvijek u drugom planu i već se odvikao ispunjavati vlastite želje.

To ne znači da su želje nestale, samo se treba prisjetiti. I onda se dogodi nevjerojatna kontradikcija. Sad kad si možemo ispuniti barem neke od odgođenih želja, mi i dalja visimo za vratom djeci. Davimo i sebe i njih. Jesmo li mi roditelji možda zaboravili živjeti? Bit će da jesmo kad ispunjavamo preostalo nam vrijeme upućujući “odrasle mališane”. Pa valjda oni najbolje znaju što hoće. Zar doživotno nama roditeljima moraju polagati račune za svoje izbore. Promijenimo ponašanje prihvaćajući njihove izbore i prestat će nam piti krv.