SAM SEBI SUDAC Najteže je suočiti se sa samim sobom

Možemo pobjeći od ljudi, možemo pobjeći od nagoviještene opasnosti, pa čak i od zakona. Uz dovoljno opreza moguće je ostati neokrznut, ali jednom dođe sudbonosni dan za sve nas. I taj dan shvatimo da su naši uspješni bjegovi bili samo trenutačno zadovoljstvo. Trenutačno zato što smo postali svjesni da nikada nećemo uspjeti pobjeći od samih sebe, od toga kakvi smo i što smo činili. Unutarnji dijalog, preispitivanje većinom prošlih a manje sadašnjih postupaka nikoga ne zaobiđe.

Je li to savjest ili mudro prizemljenje onih koji bježe od sebe? Moj je izbor da je u svakome od nas mudrac. Taj brižnik pun obzira ukazuje nam da sve što smo pokušali sakriti od drugih ne znači ništa, jer nismo to uspjeli sakriti od nas samih. Zato takve unutarnje dijaloge treba zbog rasterećenja voditi što češće. Nazovimo to čišćenjem uma. Izbjegavanjem čišćenja može u nama nastati zbrka, a zbrkani ljudi postaju izgubljeni. Najteže je izgubiti samoga sebe, jer dok imate sebe i svoj čisti um, nadoknadit ćete propušteno, vratiti oduzeto, početi iz početka. Početaka se ne treba bojati. Oni su zapravo najslađi jer nude nove snove.

Usporedimo to sa zaljubljenošću. Zaljubljenom čovjeku ništa nije teško. Leptirići u želucu dovoljan su mu motiv za život. Kada leptirići uginu, javlja se njegov unutarnji mudrac i predlaže mu dijalog. I ne čini to zbog optužbe za grijeh, već za čovjekovo oslobađanje od grijeha. Jer čovjekov grijeh nitko ne može ispraviti osim čovjeka koji ga je počinio. A mi ljudi smo grešnici. Imamo skrivene grešne misli, skrivamo grešna djela, ispravljamo grešne rečenice…

Priznamo li da bezgrešnih nema, zašto onda neki izbjegavaju dijaloge sa sobom? Samo mi jedan razlog pada na pamet. Jer misle da će se takvim unutarnjim interaktivnim govorom morati osuditi. Očito je da mi ljudi vlastitu sudnicu u kojoj smo sami sebi i porota i suci doživljavamo poput smrtne kazne. Nije li veća kazna zatajiti grijehe, ali ne od drugih već od nas samih.