Privatno postaje nacionalno, nacionalno ostaje – privatno!

Iz jednog ludog tjedna prelazimo već neko vrijeme u još luđi. Prošli je tjedan po ludosti bio jedan od «jačih», a očekujem da će ga sljedeći – nadmašiti.

Nakon dugo vremena naše se Ministarstvo kulture počelo aktivnije pojavljivati u medijima.

U utorak, 8. travnja u emisiji HTV-a Treća runda kao jedan od «boraca u ringu» pojavio se zamjenik ministrice Berislav Šipuš. Pokazao je iznimno umijeće u izbjegavanju odgovora na izravna pitanja urednice i voditeljice Jelene Jindre.
Štoviše, nije odgovorio ni na jedno jedino pitanje.
Nula bodova.
U «borbi» zvanoj «kako ne reći ništa» svesrdno mu je pomagao sparing partner, novinar Branimir Pofuk. Umjesto različitih mišljenja imali smo prilike svjedočiti novoj TV formi koju bismo mogli nazvati «dogovorenim suprotstavljanjem».

Na kraju emisije očekivala sam da će se Šipuš i Pofuk primiti za rukice i radosno odlepršati iz studija, zadovoljni izvrsno uvježbanim i odigranim igrokazom.
U sličnoj nam se maniri u srijedu u emisiji Pola ure kulture ukazala i ministrica Zlatar-Violić. Na izravne i argumentirane komentare kulturnjaka o neučinkovitosti njezina resora odgovorila je monologom u trajanju od 4.41 minute (dobro da nije 4.48!), iz kojeg smo saznali mnogo lijepih stvari. Izdvojit ću najzanimljivije trenutke:

• Kulturnjaci već sedam (7!) godina šute, i tek su se sad probudili. Iskreno, čini mi se da smo mi itekako budni, pače, nemamo prilike ni zadrijemati, a da se upravo naša ministrica probudila iz dubokog sna u koji je utonula krajem 2011. godine, netom po preseljenju u Runjaninovu.

• Kaže ministrica da mi, koji se, kao, nešto bunimo, ne vidimo «veću sliku». Čini se da je ministričina slika velika kao nebo u Arizoni, a naša je, eto, mala, pa nismo u stanju vidjeti kako se ona zapravo cijelo vrijeme brine za nas. Ma stvarno smo nezahvalni!

• Saznadoh da je ministričin posao štititi proračun kulture. Ostala sam zatečena: ako joj je proračun pao na 0,49 % BDP-a, znači li to da ministrica ne radi svoj posao zaštite proračuna? S druge strane, uvijek sam mislila da je dužnost ministra kulture štititi «mnogo veću sliku» nego što je to – proračun. Do sada su me učili da ministar skrbi o kulturnoj politici, a proračun/financiranje samo je jedan od instrumenata svake kulturne politike. Možda su me krivo učili!

• Napokon smo svi saznali da je financiranje Teatra Ulysses zapravo financiranje strateškog mjesta nacionalne kulture. Mogla nam je to ministrica reći još prije dvije godine, kada je prvi put podigla programsko financiranje Teatra Ulysses s predviđenih 70 na gotovo 400 tisuća kuna. Shvatili bismo mi to, nismo glupi. Valjda bismo joj i sami predložili da im poveća financiranje da smo samo znali da je ovo privatno kazalište postalo strateško mjesto nacionalne kulture.

Znate li kako iz perspektive Ulyssesa glasi definicija recesije?
Recesija je ono kada ti se sredstva u dvije godine povećaju za 1000 % od početnog iznosa.

Ono što me baš muči jest da u nedavno objavljenom Strateškom planu Ministarstva kulture nigdje ne vidim da će Mali Brijun s Teatrom Ulysses postati strateško mjesto razvoja hrvatske kulture na nacionalnoj razini, mjesto spoja kulture, znanstvenih seminara, nacionalnog parka
Auuuu!

Otišla sam na internetsku stranicu Ulyssesa malo proučiti te programe, znanstvene seminare i slično, no, jedino što sam našla je prošlogodišnji program.
Čudna mi čuda… Valjda je to znanstveni vrhunac, sakriti strateško mjesto razvoja hrvatske kulture na nacionalnoj razini.
I na kraju naručene izjave u Pola ure kulture, ministrica je s Brijuna izravno skliznula u – Europu.
Logično.

 

Ovo je bila prošlotjedna vidljiva razina.

Sad prelazim na nevidljivu, a koja će u sljedećem tjednu prijeći u vidljivu.
Već pretpostavljate da se radi o HNK-u u Zagrebu.
Za slučajne prolaznike koji su se nekim čudom našli na Slamki spasa – ukratko: U tijeku je peti natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu. Na natječaj se prijavilo četvero kandidata, a Kazališno vijeće zaključilo je da uvjete natječaja zadovoljavaju njih troje: Sanja Ivić, Dubravka Vrgoč i Veseljko Barešić.
Natječaje su na uvid dobili članovi Vijeća i predstavnici sindikata, a za širu javnost programi nisu bili dostupni.

No, znate onu narodnu Zaklela se zemlja raju… pak su i programi nekim čudom doplovili u moje računalo.

Estetikama se u Slamci nikada nisam bavila. Neću ni ovom prilikom. Bavim se strukturama, organizacijskim oblicima i strategijama. Pak ću reći svoje mišljenje.

Od tri programa koja su navodno zadovoljila kriterije smatram da je u skladu s natječajem pristigao samo jedan, onaj Sanje Ivić, trenutačne v. d. intendantice.

Ostala dva programa, Dubravke Vrgoč i Veseljka Barešića, nemaju razrađene četverogodišnje financijske i kadrovske planove te kao takvi uopće nisu smjeli doći do finala, završnog izbora koji trebaju obaviti ministrica Andrea Zlatar Violić i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Kako je moguće da je utvrđeno kako tri programa zadovoljavaju formalne uvjete kada tomu nije tako?
Hoće li se javno objaviti programi pa da porezni obveznici mogu i sami vidjeti o čemu se radi?
Vidjet ćemo.
Ufam se da hoće.
Znamo da će politika i ovaj put odraditi svoje pa je suvišno razgovarati o programima.
Oni ionako nisu bitni.

Stoga sam odlučila otvoriti temu koja me dok sam čitala programe zainteresirala.
Naime, Dubravka Vrgoč je u svom programu napisala da bi, bude li izabrana za intendanticu, Festival svjetskog kazališta organizacijski bio pod HNK-om, te bi postao neodvojivim dijelom repertoara tog teatra.
Prisjetila sam se prvog izdanja FSK-a kad sam ulaznice došla kupiti u kazalište Gavella. Sjećam se da je tamo bio i sadašnji pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević.

Pretražujući internet za desetak sam minuta došla do zaključka da ni dan-danas nije jasna vlasnička struktura ovoga Festivala.

Prvo je izdanje 2003. godine organizirano u okviru djelatnosti Hrvatskog centra ITI UNESCO.
Nakon toga može se vidjeti da je osnivač Festivala Grad Zagreb (?), a nailazim i na podatak da je nositelj projekta udruga Festival svjetskog kazališta.
Udruga.
Grad Zagreb.
TKO JE OSNIVAČ?

 

Početkom 2007. godine mediji bruje o ovoj temi: dotadašnja producentica Valentina Zeljak Božović, ujedno i predsjednica udruge FSK, optužuje Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana da su neovlašteno uzeli ime Festivala. Očito su i odvjetnici imali posla, Vrgoč i Buljan izašli su iz Udruge, a prije njih, čini se, povukao se i Stojsavljević. U članku pod nazivom «Vrgoč nam otima festival kazališta» od 1. prosinca 2006. godine Stojsavljević kaže: Festival je bio u koalicijskom programu, a osnivač je Grad Zagreb. Osobno sam zamolio Vrgoč i Buljana da prve četiri godine budu selektori. No, plan je bio da se oni izmjenjuju, a sada Vrgoč bojkotira sazivanje sastanka vijeća festivala kako je ne bi smijenili. Ako želi imati svoj festival, neka joj ga tata plati. Dodao je da su neutemeljene optužbe da je on, kao član udruge koja je organizirala festival, koji se financira iz proračuna (ove je godine dobio oko dva milijuna kuna iz gradskog proračuna), u sukobu interesa. Tvrdi da se iz organizacije festivala povukao već nakon prve godine i prepustio to udruzi koju sada “na silu želi preuzeti Vrgoč”.

Hm, iz ovog teksta ispada da je osnivač FSK – KOALICIJA!
Stranka?
Stranke?
Ajoj, nagrada za milijun kuna: tko je osnivač FSK?

Nakon okršaja s kraja 2006. godine, Vladimir Stojsavljević i Valentina Zeljak Božović, producentica, ne pojavljuju se više uz ime FSK, a financiranje ovog festivala iskazuje se pod djelatnost ZKM-a.

Priča o vlasništvu Festivala, pala je u zaborav.

Natječajem za intendanta HNK-a u Zagrebu eto se ponovno otvara: pitam se, čiji je ZAPRAVO Festival svjetskog kazališta?
Ako ga Vrgoč nosi sa sobom u HNK, onda je ipak privatni.
A da ga nosi, nedvojbeno je.
Kako je Stojsavljević kao član Kazališnog vijeća HNK-a podnio ovu moguću selidbu FSK iz ZKM-a u HNK?
Što se u međuvremenu dogodilo da se jedan od najjačih zagrebačkih festivala samo tako seli iz javnoga kazališta u nacionalno, i to uz blagoslov nekad suradnika, pa ljutog protivnika, pa jednog od onih čiji će glas biti važan za izbor, Stojsavljevića?
Ma tko će se više u ovoj našoj kazališnoj džungli snaći?

Ulysses je postao strateški važna točka nacionalne kulture, a festival nedefiniranog vlasništva (FSK) možda će također postati od nacionalnog značaja. Hoće li onda možda HNK-ovi krenuti u privatizaciju?

Privatno, dakle, postaje nacionalno, a nacionalno ostaje – privatno!
Isuse, više se ne snalazim…

Prema mojim saznanjima, s visina brdovitog dijela Zagreba (znate ono, ima i Boga iznad Boga…) došla je naredba da se ovaj natječaj mora okončati u tjednu koji je pred nama i da odgode više nema.
Ako je informacija točna, intendanta ćemo dobiti na sjednici Vlade 17. ili najkasnije 24. travnja.
Je li moguće da će to postati netko tko nije predao četverogodišnji financijski i kadrovski plan (Vrgoč ili Barešić)?
Ili će to biti Sanja Ivić čiji program sadrži sve potrebne elemente, ali ne nudi drastičnu promjenu?
Vidjet ćemo.
Hoćemo li najesen FSK gledati kao produkciju HNK-a ili ZKM-a, i to ćemo saznati u tjednu koji je pred nama.
Tko preživi – pričat će!

P. S. U međuvremenu sam dobila nevjerojatnu količinu novih dokumenata o radu HNK-a u Splitu, Varaždinu, čudnovatom poslovanju GKM-a u Splitu, otkazima na HRT-u, a koji su vezani uz teme o kojima pišem, o izborima za novog čelnog čovjeka Zagrebačke filharmonije… Tema za najmanje 20 novih Slamki spasa! Zahvaljujem svima na povjerenju, šaljite dalje!

P. P. S. S. A za kraj – slatko!

Sjećate li se Slamke o Milanu i Milani?

Novost je da je Aktom gradonačelnika od 7. ožujka umjetnička organizacija Milane Vuković Runjić (KLASA: 402-09/14-06/10, UEBROJ: 251-03-02-14-2) dobila 35 tisuća kuna za projekt Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima.

Zašto projekt nije išao na Javni natječaj? Ne zna se. Ne piše.

Ali u ožujku to nije sve!

Ponovno Aktom gradonačelnika od 31. ožujka (KLASA: 402-09/14-06/35, URBROJ: 251-03-02-14-2) otkupljeno je od Milane Vuković Runjić knjiga u vrijednosti od 45.700,00 kuna! Kupio je Milan, kako piše u Zaključku o korištenju sredstava proračunske zalihe: Roberto Bolaño: 2666 (50 primjeraka), Mario Vargas Llosa: San jednog Kelta (50 primjeraka), Orhan Pamuk: Naivni i sentimentalni romanopisac (50 primjeraka), Karl Kerenyi: Eleuzinske misterije (50 primjeraka), Miroslav Kirin: Zenzancije (50 primjeraka), Milana Vuković Runjić: Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima (50 primjeraka) za Knjižnice grada Zagreba.

U kojima je Milana članica Upravnog vijeća!

Mašala!

Share

Post to Twitter

Arhive