„Brže, više, jače“ hoće i čitatelji
Kritičarima novinara izvještača s Olimpijskih igara, udobno zavaljenim u foteljama uz kavu i piće, smeta svaka dlaka, a sami Olimpijskim igrama nikad nisu ni prismrdili
Sportaši kažu da je odlazak na Olimpijske igre za njih vrhunac sportske karijere, a osvoje li i medalju ostvarili su sve svoje snove. I sportski novinari odlazak na Igre doživljavaju kao vrhunac novinarske karijere, premda to bile i pete koje pokrivaju.
I čuveno olimpijsko geslo „citius, altius, fortius“ (brže, više, jače) vrijedi i za sportaše i za novinare, ali i za nas – čitatelje, slušatelje i gledatelje. Očekujemo informacije promptno, želimo znati više od samog toka natjecanja i da sve to bude plasirano tako jako i jasno da se do informacije dođe što lakše.
I dok se sportaši bore za medalje, novinari se bore za čitatelje, gledatelje i slušatelje. Britanske se novine hvale da su im Olimpijske igre digle nakladu, Bolta je na BBC-u gledalo 20 milijuna ljudi, a svaki drugi Britanac hoda sa slušalicom u ušima. Kod nas nije zamijećena baš takva euforija, ali naklade se dobro drže i HTV će se na kraju sigurno pohvaliti većom gledanošću nego je imaju druge tv kuće.
Da su naši sportaši u središtu pažnje publike, čemu pogoduje i ljetna suša događaja, nije neka novost, ali nikad kao sada publika nije pratila rad novinara, izvještača s Olimpijskih igara. Sve je počelo sa svečanim otvaranjem Igara, a HTV-ovi komentatori prvi su popili šalicu gorkog engleskog čaja, jer su domaći kritičari u njihovu prijenosu vidjeli same promašaje, proglasili ih „beskorisnim i tragikomičnim“. Kritiziranje teve komentatora nastavlja se iz dana u dan. Sportski novinari iz tiska manje su na udaru profesionalnih kritičara, ali zato čitatelji imaju štošta reći o tome kako su izvijestili o uspjehu Sandre Perković ili neuspjehu Filipa Udea. Prigovara im se da su vidjeli ono što nitko nije ili da su zabilježili ono što „nikoga ne zanima“.
Pripreme za praćenje Olimpijskih igara jedan je od najvažnijih poslova svake medijske kuće. Ekipe novinara u Londonu imaju svoje, a ekipe koje Igre prate iz Zagreba, recimo, imaju svoje zadatke. I vjerujte, ni jednih ni drugih ni u jednom mediju nikad dovoljno. Natjecanja počinju u devet ujutro, a završavaju poslije ponoći, mnoštvo sportova i lokacija, tisuće sportaša, trenera, političara, slavnih osoba… sve to treba pokriti. Uza sve sportske rezultate novinari moraju doznati što se zbiva u Hrvatskoj kući ili kako je spavala Sandra Perković, na primjer, što ćemo mi rado čitati.
Tisuće informacija i stotine razgovora na dan, dogovori s uredništvima, promjene u zadnji čas, u radnom vremenu koje je dulje od trajanja samih natjecanja nije jednostavan ni lak posao. Stoga se ne bi trebalo ljutiti ako je novinar pogrešno izgovorio ili napisao neko prezime (a mi slučajno znamo kako se ono izgovara) ili ako je navijao za nekoga. Objektivan ionako nitko nije, ali bi mogao biti pošten.
Sudeći po onome što se čita ovih dana kritičarima novinskih izvještača s Olimpijskih igara, udobno zavaljenim u foteljama uz kavicu i kakvo piće, smeta svaka dlaka. Znaju sve o svemu, a sami su odavno zaboravili kako je to raditi u cajtnotu, a Olimpijskim igrama nikad nisu ni prismrdili.
Share 
Ma naravno da ima svega kad prijenosi idu u živo. Jedini naćin da se ne greši bio bi da reporter npr. kaže tko baca disk i onda šuti dok ne dođe drugi bacač.
Šalim se.
Ljudi u najvećem broju slućajeva kritiziraju druge da pokažu okolini kako su oni pametni, pametniji čak od onoga koga kritiziraju.
Velika većina nije,tek poneki neki jesu ali ti obično nemaju potrebu da se pokazuju..
Tako i u ovom slučaju.
No da li baš Mićo Dušanović mora klafrati dok traje poen u tenisu?
Cijeli stadion šuti, muha se može čuti samo on, bla, bla, bala, i neprestaje a ja bih htjeo u miru odgledati poen kao što sam naučio na stadionu.
I ni to mu nije dosta nego, gle čuda, sad novinar kritizira, daje savjete Federeru šta bi mu bilo bolje da je igrao pa ” bi bilo bolje da je odigrao paralelu nego slice bacfkhend, izašao na mrežu nego ostao na zadnjoj liniji , etc!
On uči Federera igrati tenis!
Uvijek kad on prenosi neki sportski događaj meni se diže kosa na glavi!
Jer, ili on smatra da su i igraći i gledaoci glupi ili želi staviti sebe u prvi plan.
Jedini ljek je utišati TV i gledati k’o čovjek.
Kritičarima novinara izvještača s Olimpijskih igara, udobno zavaljenim u foteljama uz kavu i piće, smeta svaka dlaka, a sami Olimpijskim igrama nikad nisu ni prismrdili
Malo ste pretjerali, poštovana gospođo zastupnice…
Jedina razlika između “kritičara” udobno zavaljenih u foteljama i onih koji sebe smatraju novinarima, a gazda im je platio put, je isključivo privilegija putovanja na tuđi račun…
Izgleda kao da su “kritičari” nekad bili kakvi takvi sportaši, dok oni koje nazivate novinarima to nisu bili nikad…
Zašto tako mislim?
Dasu “vaši” “novinari” ikad nešto radili što se može smatrati nekom vrstom sporta čitatljestvo i slušateljstvo, a pogotovo gledateljstvo, ne bi imalo razloga ktitizirati, jer oni koji su se stvarno bavili sportom bi znali cijeniti napore svakog sportaša…
Pogotovo onih koji uopće uspiju dostići i “prebaciti” olimpijsku normu…
Za takvo nešto naprosto morate trenirati četiti godine, ili jasnije objašnjeno – 1460 dana…
Uz to takav trening zahtijeva precizno tempiranje fizičke i duševne spreme kako biste u točno određenom trenutku bez problema izvukli iz sebe najbolje od tih 1460 dana…
A za to vam trebaju praktički idealni uvjeti:
trener koji vas razumije
obitelj koja vas bez rezerve podupire
prostor u kojem trenirate
volja koju imate, čista i bez imalo sumnje u uspjeh
A onda dolaze praktički lešinari koji vas žele na bilo kakav način uništiti, jer niste zadovoljili njihova pretparačka očekivanja…
Nisu “vaši” “novinari” “krivi” za takvo sakaćenje sportskih izvješća i komentiranja događanja…
Zašto?
Zato što je takvo cijelo društvo, a oni nisu imuni loših utjecaja, čak ih to i ponese pa trabunjaju i više nego što je nepristojno…
No, postoje i novinari koji su se bavili sportom, a i njihovi komentari se dovoljno razlikuju da publika može shvatiti kako su stvarno rijetki oni koji su uspjeli doći do Olimpijskih igara, makar bili i odmah vraćeni doma, jer su neki drugi bolji…
I sportski novinari odlazak na Igre doživljavaju kao vrhunac novinarske karijere, premda to bile i pete koje pokrivaju.
To je samo dokaz koliko imaju malo u prostoru kojeg imaju iznad ramena…
Od kokoši se razlikuju jedino što ne seru po dvorištu, već po ljudima, pogotovo sportašima…
I to je stvarno vrhunac njihove karijere, premda to bile i pete koje pokrivaju.
Zbog čega?
Zbog toga što su one koji su, možda, bolji i sposobniji od njih, odgurali i uvjerili pohlepne vlasnike da su oni “najzaslužniji” i “najbolji”…
Najgore od svega je to što što se ovi naši “peti puta” tim činom hvale…
Samo si zamislite – 5 X 4 = 20 – dvadeset godina u “novinarstvu”, a onda slušamo i čitamo nebuloze o neuspjehu ili razočaranju sportaša i sportašica na Olimpijskim igrama…
Takvi nisu ništa naučili, nego tračersku matematiku što bi bilo kad bi bilo…
Pa ipak su uvjerili kako su najbolji za praćenje Olimpijskih igara…
To je pak dokaz da urednik i vlasnik uopće ne mare, niti znaju, što je sport i treninzi za takvo natjecanje u “našim” uvjetima..
I čuveno olimpijsko geslo „citius, altius, fortius“ (brže, više, jače) vrijedi i za sportaše i za novinare, ali i za nas – čitatelje, slušatelje i gledatelje. Očekujemo informacije promptno, želimo znati više od samog toka natjecanja i da sve to bude plasirano tako jako i jasno da se do informacije dođe što lakše.
Osobno nematih problema..
Zašto?
Kad želim gledati O.I. uključim jedan od sportskih programa u kojem mogu pratiti natejcanje u živo, izravni prijenos…
Kad nemam vremena, onda samo pogledam jedanu od snimaka u i tako kopiranim vijestima pa mogu vidjeti ono što nama “vaši” “novinari” serviraju kao “najzanimljivije”…
A u živo ima mnogo zanimljivijih događanja na terenu pa kad vidim i čujem što govore “vaši” “novinari”, može vam biti jasnije zašto tako reagiram…
Dobro ide uz prethodni zapis, parafrazirat ću ga – sportaši drumom, jadnici šumom…
HTV će se na kraju sigurno pohvaliti većom gledanošću nego je imaju druge tv kuće.
Što je tu čudno?
Platili su više pamogu i više snimati te pratiti i prikazivati od drugih…
No, pitanje je što je njima bila namjera?
Promovirati sport i sportaše, ili sebe?
manje tv kuće prenose sportove koji nisu toliko popularni u Hrvatskoj, ali zato imaju svijesne i savjesne komentatore koji su pozvali sportaše, trenere, stručne osobe koje znaju objasniti što gledamo i koilko je napora potrebno u našim uvjetima dase uopće može razgovarati o dostizanju olimpijskih normi…
A dolazak na Olimpijske igre već je “zlatna medalja” samo po sebi…
Sve je počelo sa svečanim otvaranjem Igara, a HTV-ovi komentatori prvi su popili šalicu gorkog engleskog čaja, jer su domaći kritičari u njihovu prijenosu vidjeli same promašaje, proglasili ih „beskorisnim i tragikomičnim“.
Da, iiii?
Da ste vi, poštovana gospođo zastupnice, te nazovi novinare, kritizirali do početka, danas bi bili novinari ili bez posla naulici…
Bez uvrede ,molim lijepo, znam da niste dugo zastupnica, samo pišem kako su stranci davno naučili što je novinarstvo, a što tračeraj i “žuta štampa” i kako takvo “novinarstvo” niti nakon 22 godine od osamostaljenja nije napustilo mozgove onih koji smatraju da im je uspijeh novinarske karijere biti i nakon 20 godina najbolji izbor “njihovog” urednika sportskog programa javne kuće, a što su im sportski novinari ovih dana jasno pokazali…
HRT se samo može posramiti, jer je na Ove igre poslala mediokritete i osramotila Hrvatsku…
A onda se takvi nazovi novinari bune što ih vlast želi smjeniti i dovesti neke nove i sigurno pametnije od ovih starih i ofucanih, davno vremenski pregaženih spodoba…
Najsmješnije je to što se HRT hvali kako je najgledaniji i najslušaniji, ato “prenose” ostale medijske kuće, uopće ne brojeći koliko oni imaju programa, akoliko ih ima HRTi tome još plaćeno našim novcem nasilno oduzetim…
čitatelji imaju štošta reći o tome kako su izvijestili o uspjehu Sandre Perković ili neuspjehu Filipa Udea
Uspjeh i neuspjeh na OI je samo za one koji se boje i riječi – sport..
Da biste uoće došli do OI-a, morate trenirati 1460 dana, ustajati rano, nekoliko sati stalno ponavljati slične pokrete i spremati se za samo jedan dan pred publikom…
I onda je netko bio bolji, imao više sreće od vas…
zatim dolaze lešinari koji vas trgaju, jer niste zadovoljili njihova očekivanja, a dasu došli do sporta isključivo prema naređenju urednika, ane zato što se u nešto nazvano sport uopće razumimju…
Takvima je i sam pojam – sport – srana i nepoznata riječkoju su morali učiti i kojaim je oduzela vrijeme namjenjeno opijanju i drogiranju ili spavanju i ljenčarenju…
No kao i u svemu, negativnom selekcijom uspjeli su doći do OI-a i sad ne smiju razočarati namjenu kojoj služe takvim izvještavanjem…
Zašto?
Zato što oni koji ne uspiju na OI-ma jednostavno neće opteretiti državnu blagajnu slijedećih četiri godine pa će više novca ostati onima koji naganjaju umjetnu kuglu, ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a zarađuju mjesečno više nego košta primjereni sportksi objekt za treniranje Filipa Udea…
Natjecanja počinju u devet ujutro, – zaboravili kako je to raditi u cajtnotu
Ma, molim Vas lijepo, koga to vi štitite, ili zastupate, poštovana gopođo zastupnice????
Malo rada u stvarno radnoj državi nikom neće naštetiti…
Nek vide i nek nauče kako se radi…
Možda nešto u tih dva tjedna i shvate – nije novinarstvo samo tračanje i nagađanje, ašto se sve više prakticira unutar hrvatskog novinarstva…
O cajtnotu smo mogli pisati u 19. i 20. stoljeću, ali ga danas, u 21. soljeću nije pristojno pisati…
Zašto?
Zato što je već davno tvorničar Ford odredio “pravila igre”, znači odredio kako se poslovi organiziraju da bi bili uspješni…
U cajtnotu mogu biti samo aljkavi i nesavjesni novinarikojima je prvo kavica i konjak, a tek onda razmišljanje, dok im je nazadnjem mjestu organizacija rada – što i kako pokriti dio dana u nepoznatom okruženju…
Kad to usporedite sa sportašima koji su trebali 1460 dana da bi uopće smijeli doći do natjecanja, onda možete shvatiti da se novinarima živo fučka što će i kako izvještavati u tih četrnaest dana plaćenog putovanja…
Ne smijem zaboraviti i dobro naglasiti – novinari koji prate sport dobro znaju da se svakih četiri godine, i to svake prestupne, znači one koja ima 366 dana, negdje u sviejtu odvijaju Olimpijske igre..
Čak znaju i u kojoj državi te kojim gradovima tih država će se odvijati koja natjecanja…
A onda vi pišete o vremenskoj stisci, cajtnotu…
Kao da nisu imali osam godina vremena proučavati mejsto događanja budućih OI-a…
I to je samo dokaz kako rade kampanjski i “preko koljena”, bez volje i želje, ali prema naređenju urednikakoji im je platio putovanje, aoni u čudu ne znaju kuda i što moraju raditi tamo gdje dođu…
Dokaz da i mi možemo organizirati sortske igre i da možemo zadovoljiti novinare cijelog sviejta su sportske igre mladih zvane Univerzijada…
Stranci su nas hvalili, barem su tako naši mediji prenosili, organizacija je bila dobra, novinari i sportaši su imali “sve”…
Što su ti novinari, naši unutar Hrvatske, naučili današnje, koje su poslali u London prititi sadašnje OI-e?
Ne vjerujem da su pomrli pa da nisu nikog ništa naučili…
Ili su ih mladi ignorirali i nisu slušali njihove savjete?
Treća je najgora mogućnost – izbačeni s posla sad lutaju ulicama bez novčićau džepu, dok mladi takozvani novianri sramote Hrvatsku svojim potpunim nepoznavanje sportsko-novianrske struke…
ajme meni , od vite prijeti PTSP
ribolina:10. kolovoz 2012. u 15:11
Da bi netko uopće smio komentirati sportske događaje prvo mora biti sportaš i biti barem na jednom većem natjecanju kao član timakoji se natjeće…
Razmisli:
Koliko je “sportskih” komentatora u hrvatskim medijima ikad bilo registrirano kao sportaši?
A ovim današnjim koji nam prenose sportske događaje su prije svega babe vračare i kvazi matematičari udobno zavaljeni u foteljama uz kavicu i kakvo piće, smeta svaka dlaka.
Da, da, za njih vrijedi ona – “žuja je zakon” – dok o sportu znaju, poneki, čak i što ta riječ znači…
Politička podobnost je i danas na prvom mjestu kad se uzimaju sopdobe za komentiranje sportskih događanja…
Nije isitina?
A zašto javna kuća ponovo ustoličuje malograđanskog poltrona na mjesto urednika sportskog programa?
Tako naš sport ponovo nazaduje, koče ga “krave muzare” koje o sportu znaju manje od okruglog predmeta kojeg naganja 20 neškolovanih spodoba s IQ-om, akoje imaju više novaca od države, samo zato što je takvo “javno mišljenje” o najvažnijoj stvari…
Draga Ružice,
Nikada nisam bio na Olimpijskim igrama, nemam posebnu želju niti ići na njih (tek da me netko ili nešto natjera) i ne kritiziram novinare. Dat ću, pak, jednu kritiku samih Olimpijskih igara. Naporno mi je bilo praćenje otvaranja Igara, usporedbe s Kinezima, silne milijarde novca koji je u sve to utrošen. Lijepo je bilo gledati naše vaterpoliste protiv Sjedinjenih država, Sandru Perković i Giovannija Cernogorza. Neki dan sam pomislio i sinoć dobio potvrdu jednog stanovnika Londona, koji je rekao da slučajno nema uključen televizor ne bi ni znao da su Olimpijske igre u Londonu. A moja misao kretala se na slijedećem tragu; osim prisutnih milijun ljudi koji su došli u London na Igre, najveći broj ljudi u svijetu prati te igre na televiziji, ili putem radija ili tiskovina. Milijarde ljudi ih vide samo putem televizije. Televizija je, kao i radio ili novine, za krajnje konzumente zapravo virtualni svijet (bez obzira kojem mediju više vjerovali, svaki od njih nije naše prisustvo u Londonu ili na bilo kojem drugom mjestu – dakle, to je virtualno)…Da ne duljim. Danas programeri mogu u mikroprocesorima napraviti Olimpijske igre za cijeli svijet, osim za onih mali milijun ljudi koji su posjetili te Igre, a da ja (ili bilo koji drugi gledatelj u svijetu) u svom domu uopće ne primijeti razliku između pravih događaja u Londonu i onih ‘događaja’ koje vidi na ekranu televizora. Ugađaj isti, ili bolji; cijena neusporedivo manja. Razliku – uložiti u razvoj svijeta… Je li to budućnost? Ili, da ne budemo posve virtualni. Neka Sandra baca disk u Dubravi, neka Blanka skače u Splitu, Neka Giovanni gađa u Novigradu…neka vaterpolisti igraju u Dubrovniku…neka programeri/režiseri sve to smiksaju i ja doma gledam Olimpijadu za ‘nula’ dolara/kuna/funti, možda bolje nego sada jer milijarde utrošenih novaca u London možda preusmjerene djelomično poboljšaju i moj prijam signala u Zagrebu (novi monitor, računalu, opreme…). Hm, fantaziram? Gledat ćemo (možda) neke slijedeće Olimpijske igre koje će se održavati na cijeloj Zemaljskoj kugli istovremeno…Spomenuti stanovnik Londona opet neće primijetiti nikakvu razliku, kao ni sada ( a niti ja, također). Novinari će se još bolje moći pripremiti za izvještavanja (ne, nemam nikakvu primjedbu na njih ni sada, kako sam već rekao).
vito ….stani malo, ohladi od 14 komentara 11 je tvojih…..sadržaj uopće ne komentiram a iskreno niti ih ne čitam
svim sportašima koji su prezentirali Hrvatsku, hvala, a specijalno hvala osvajačima medalja
Hajduk igra briljantno: Zagreb teško stradao na Poljudu
Mandžo zabio Dortmundu, Niko zabio dva za rođendan
Evo, to am je pravi sport – koliko platiš toliko “dajem od sebe”…
A mi ovdje laprdamo o takozvanim sportašima i medaljama…
Ovi točno znaju što su medalje i sport…
Nema “medalja”, nema sporta…
Dokazalisu to u Poljskoj i Ukrajini…
Ne plaćaju niti porez u Hrvatskoj, a “naše” javno mišljenje” ih reklamira bolje od bilo kojeg novog radnog mjesta i nečeg pozitivnog što ova vlast radi…
Vitomir:
13. kolovoz 2012. u 7:16
>A mi ovdje laprdamo o takozvanim sportašima i medaljama…<
PA PRESTANI
ribolina:12. kolovoz 2012. u 18:38
Vidiš, to ti je isto kao što se i “spotrski novinari” bave sportom – puno komentara, aniti jedan o sportu…
No, poštovana gospođazastupnica je pak mislila kako će tema o spotru i novinarima koji lapradju o “sportskim” događajima biti zanimljiva njezinim čitateljima…
Kad ono, ništa, jedini koji je nešto konkretno i logično ovdje napisao o “sportu” je mihael p…
Kad bi njegove ideje o praćenju sporta proveli u svim državama stanovništvu bi ostalo dovoljno novaca za stvarne životne potrebe…
Ovako “dinamo” svake godine uzme od stanovništva najmanje 20.000.000 kuna, ne plaća porez u Hrvatskoj, a “sportski novinari” ga “kuju u nebo” kao jednog od uspješnih “sportskih klubova” koji “zaslužuje” takav novčani teretman…
Da novce takvi takozvani sportaši ne dobivaju naše ustanove za brigu o djeci od rođenja do kraja obrazovanja bi imale dovoljno prostorija, dovoljno obrazovanih ljudi, dovoljno sredstava za sve potrebe u obrazovanju mladih i kulturnih sportaša…
Da novce takvi takozvani sportaši ne dobivaju naše ustanove za brigu o zdravlju bi imale dovoljno sredstava za stvatrnu brigu o zdravlju svih potrebitih, a ne samo sretnih i zdravih koji se tu i tamo prehlade pa im je potreban jeftini lijek – limun i šipak…
No, bivši sustav bivše države nagrađivao je niškoristi, što je nastavio i u ovom sustavu, samo kako bi stanovništvu mazao oči i skretao pozornost sastvarnih problema…
Prema onoj starnoj rimskoj uzrečici – daj masama kruha i igara paćeš ih lakše podijelili i vladati…
No, budući si počela vikati, očito sam te pogodio tamo gdje te svrbi…
Jedino mi nije jasno – dobivaš li plaću od svog “sportskog rada” ili ti je to “samo dobro plaćeni hobi”…
Jer znam puno onih kojima je sport “hobi”, a od njega ugodno žive cijelu godinu i kukaju kako im država ne daje dovoljno novca…
Kao i onim “volonterima” kojima je, objavljeno u “večernjaku”, grad Zagreb ostao “dužan” hrpu novaca…
Vidiš, ribolino, bavio sam se sportom, bavim se i sad samo manje, cijeli život pa mi je puno toga jasno u i oko sporta i “sporta”…
Jako se radujem novom zakonu o sportu i nadam se daće napokon razdovijiti sport od “sporta” pa da će mladi koji se bave i žele baviti sportom napokon i dobivati novac namjenjne njima…
Danasse događa da veći dio novca namjenjen sportašima završi u džepovima “krava muzara” koje sasportom imaju dodirnih točaka samo kad je riječ o izvlačenju novca pomoću zakonskih odredbi ugrađenih u zakone o sportu i udrugama…
Tako se i moglo vidjet, možda i pročitati, da uz trenere i sportaše na Olimpijske igre odlaze nanjihov račun i neki kojima je mjesto u traženju hrane po kontejnerima, a ipak ih zakoni tertiraju kao “sportke” radinke…
Čudno?
Da, zato se zapitaj – kako sportski klub može biti u minusu, dok sportaši tog kluba voze skupocjena vozila?
A to je samo ono što se vidi odmah…
sve ćeš to ti zajedno sa ministrom Jovanovićem riješiti….moraš mu sugerirati
“Pripreme za praćenje Olimpijskih igara jedan je od najvažnijih poslova svake medijske kuće. Ekipe novinara u Londonu imaju svoje, a ekipe koje Igre prate iz Zagreba, recimo, imaju svoje zadatke.” kaže zastupnica kojoj promakne ovaj članak u svojim novinama:
http://www.vecernji.hr/sport/vijesti/finalni-izbor-ovo-je-10-najljepsih-sportasica-olimpijskih-igara-clanak-441761
Zanemarit ćemo što je članak nepismen i u krajnjoj liniji nebitan za Olimpijske igre, ali… Darya Klishina UOPĆE NIJE SUDJELOVALA na Igrama u Londonu. Kako je članak objavljen 14. kolovoza, pitam se gdje je tu ‘cajtnot’?
Zastrašujuće je na što se Večernji srozao.
Uzasno je slusati neke sportske komentatore,posebno onoga non plus ultra Cosica.Taj covjek je zaista fenomen,koji moze “strucno i objektivno” komentirati takmicenja u svim sportovima,a koliko nam je poznato,da se sportom intenzivno nije bavio nikad,osim ako se sportom ne naziva trcanjem
za tramvajem.No,taj gospodin je stekao kvalifikacije sportskog novinara svojim freneticnim navijanjem za nacionalnu vrstu,i to nacionalistickim navijanjem,koje granici sa sovinizmom.D.Cosic nije jedini reporter te sorte.
Treba ga ipak razumjeti : pripadnik je on nacije,koja sebe,onako a priori,
smatra na svim podrucjima sporta,kulture,znanosti,umjetnosti… u svemu.Nacionalni naboj je kod nas izrazen kao nigdje u svijetu,osim kao kod istocne brace i,kao sto se je na otvaranju igara vidjelo,kod Engleza.Jos nam samo fali : “Hrvatska über alles” !!!
I kod sportskih novinara u tisku,stalno se pojavljuju komentari,koji nisu nigdje provjereni,a cesto su pogresni.Specijalno rado pratim sportsku rubriku u Jutarnje,jer tu nalazim nevjerojatne gluposti,kao sto je napr.recenica :”Ta momcad moze do kraja”,bez da se zna na koji se to kraj misli.Obicno zurnalisti misle na put do odlicja,ali kraj moze biti i do prvog poraza (rukometasi).
Za gradjane ove drzave zlatne medalje Giovannija Crnogoreza ili Sandre Perkovic,sportasa koji sa minimum sredstava osvajaju odlicja,nemaju istu vrijednost,kao i ona nasih vaterpolista (nemamo niti nas izraz za taj sport !).Giovannija su pri povratku u domovinu docekali roditelji i nekoliko prijatelja u njegovom selu,Sandri je docek priredjen u njezinoj zagrebackoj Dubravi,a visoko placene vodometne sampione je docekao drzavni vrh,cijela Hrvatska i posebno Dubrovnik.Znaju dobro fenomenalni Zvone Boban i Janica Kostelic zbog cega se ne guraju u sport i medije : sve je to,blago receno,u ovoj zemlji “drek i smrdocina”…tu mozes kao posteni sportas dozivjeti samo neugodnosti.
U toj nasoj “najljepsoj” profitiraju samo opskurni likovi kao sto su,izmedju ostalih,Mamic,Stimac i Suker…sacuvao nas u buducnosti dragi bog i svi sveci.jer si sami,dokazano je,pomoci nemozemo…
Jedino kada budemo skromniji,kada cemo vise raditi i budemo li se pristojnije ponasali,mozda ce netko u svijetu registrirati da uopce postojimo.Medalje sim ili tam………
ribolina:14. kolovoz 2012. u 10:19
Prvi članak – sportaš mora biti amater
Drugi članak – sportaš koji dobije novac za sport kojim se bavi postaje profesionalac i kao takav nema nikakava prava više od običnog radnika iste kvalifikacije
Treći članak – ugovor o radu profesionalac sklapa s tvrtkom točno određenom za tu struku
Četvrti članak – svaki profesionalac mora izdavati račun za svoje usluge i plaćati porez u mjestu u kojem radi
Peti članak – vlasnik profesionalnog kluba mora izdavati račun za svoje usluge i plaćati porez u mjestu u kojem ima sportske prostorije
Šesti članak – svaki porofesionalni sportski klub moraimati svoj sportski teren
Sedmi članak – profesionalni sportski klub koji nema svoj sportski teren ne može poslovati bez ugovora o najmu i uredno plaćenih troškova tog najma
Osmi članak – lokalna zajednica ne smije sklapati ugovore o najmu svojih sportskih terena vrijednosti manjoj od 90 % prihoda svakog profesionalca profesionalnog kluba kojem taj prostor iznajmljuje
Deveti članak – ako iznajmljuje za manji iznos, on morabiti u količini da prvu slijedeću godinu nakon najma lokalna zajednica može izgraditi novi sportski teren za svoje stanovništvo, a ovaj prodati profesionalcima
Deseti članak – čelništvo lokalne zajednice koje se ne pridržava ovog zakona kažnjavase oduzimanjem imovine i radom dok ne namiri svu izgradnju novih sportskih terena za stanovništvo koje su prevarili
REZ4 – evo, i računalo se slaže s takvim rezom te ga odobrava za postavljanje naovaj zapisnik
456,
ako je pogreška, ispričavam se , mpa ma o čemu da je riječ.
Međutim, dopustite, nabrajanje krasotica je tekst za razbibrigu i ta me pogreška manje boli od one kad napišemo da je Usain Bolt osvojio pet olimpijskih medalja, na primjer.
Gospođo Ružice
“kritičarima novinskih izvještača s Olimpijskih igara,udobno zavaljenim u foteljama uz kavicu i kakvo piće, smeta svaka dlaka.”
Je …..
Bormeš ….. i Vašim komentatorima udobno zavaljenim u foteljama uz kavicu i kakvo piće, smeta svaka dlaka.
.
.
PS
A deda je lepo povedal kakov je onaj kojemu svaka dlaka smeta.
Švajcaracka
“budemo li se pristojnije ponasali,mozda ce netko u svijetu registrirati da uopce postojimo.”
.
.
Je …
Ništ se ti ne sekiraj.
Ja sam tebe registriral i kad si nepristojan.
Gospođo Ružice
Kaj sam ja Bogu zgrešil da me sa stranica Večernjaka gledi Štrbac?
Jura Luzer
“Kaj sam ja Bogu zgrešil da me sa stranica Večernjaka gledi Štrbac?”
.
.
.
Znate ….. gospođo Ružice…..
Deda je rekel da se tikve, onome ko ih s vragom sadi, navek o glavu obijaju.
A da zanimljiva situacija nastane kad dva vraga skup tikve sade.
Pa obadva računaju da buju se tikve, o glavu obijale, onom drugom.
A tikve …. ko tikve.
Obijaju se o glavu obojici.
.
.
I sad mi stvarno nije jasno čime je to Štrbac zaslužil da on broji o čiju ih se glavu više obilo.