Svjetski humanitarni dan – što je to?
Poznata pjevačica Beyonce podučila nas je da je danas, 19. kolovoza, Svjetski humanitarni dan. Možete li se sjetiti kad ste vi nekome ili je netko vama nekom gestom olakšao život?
Prije koji dan mogla bih se zakleti da me riječi neke pjesme koju izvodi Beyonce nikad neće potaknuti da napišem bilo kakav tekst. Beyonce mi nije mrska, ali nisam ni ovisnica o njezinoj glazbi. Realno, trebala bi mi biti malo simpatičnija, ipak je prvorođenoj kćeri dala ime Blue Ivy (plavi bršljan) po drvetu koje joj se svidjelo za vrijeme lanjskog ljetovanja na Hvaru, ipak, gledam je kroz njezino pjevanje., a složit ću se s muškim dijelom slušatelja, Beyonce izgleda fantastično.
I onda mi stečena uvjerenja jučer Beyonce poremeti najavljujući Svjetski humanitarni dan (World Humanitarian Day), koji se obilježava danas, 19. kolovoza. Nikad nisam čula da postoji taj Dan, a ona je snimila video s naslovom „Bila sam ovdje“ i pozvala ljude da budu dobri jedni prema drugima. Pozvala je da barem 19. kolovoza budemo zajedno, da napravimo nešto dobro za drugoga.
Brzopleto sam pomislila čemu uopće takav Dan kad je najnormalnije da svakog dana u godini napravimo nešto dobro za drugoga, a onda sam počela razmišljati kako je ipak dobro da je postoji Svjetski humanitarni dan, jer to ne znači samo činiti nešto dobro, nego i olakšati život drugome. Baš zato treba ga popularizirati.
Možete li se sjetiti kad ste vi nekome ili je netko vama nekom gestom olakšao život?
Svojedobno me jedan prijatelj, koji je u tom času s razlogom mislio da je sretniji ili, bolje rečeno, zadovoljniji od mene, pa se čak pomalo bahatio, pokušao uvjeriti da je činiti nešto za drugog, zapravo vrlo sebična gesta, jer zapravo činim dobro da bi se ja dobro osjećala, a briga za onog drugog je površna ili je u suštini i nema. Činim dobro, dakle, zbog sebe, a ne zbog drugog.
Malo sam se zamislila, ali realna, kakva jesam, odmah sam zamislila konkretne situacije i shvatila da to ipak nije tako. Kad novinarski članak pomogne u rješenju čitateljskih problema zaista sam zadovoljna, ali nisam time nahranila svoju taštinu nego dobro odrađen posao na korist stotine čitatelja. Kada dam kunu prosjaku invalidu na semaforu, ni malo nisam veselija i zadovoljnija, idem dalje čak potištenija. Jesam li mu svojom kunom olakšala život? Nisam.
Zato je bolje da se mi novinari držimo novinarstva jer mi smo u divnoj prilici da svakog dana obilježavamo Dan humanosti. Ako budemo pisali članke u kojima ćemo čitateljima objasniti kako legalizirati bespravno sagrađenu garažu, olakšat ćemo im život. Ako budemo pisali da se državu može tužiti, jer nije reagirala na nasilje školaraca nad jednim dječakom i dobiti odšteta, olakšat ćemo čitateljima život. Ako budemo pisali o gubicima malih banaka i mogućim posljedicama na građane, olakšat ćemo im život. Itd., itd…
No, nisu u pitanju samo takve teme, nekome život može olakšati i prikaz sa Sajma automobila u Ženevi, s Tjedna mode u Zagrebu ili noviteta u glazbenoj industriji.
Ponavljam pitanje i molim vaše odgovore, dragi čitatelji: Možete li se sjetiti kad ste vi nekome ili je netko vama nekom gestom olakšao život? Razmislite, danas je Svjetski humanitarni dan!
Share 
humanitaran – koji nasoji da “dobročinsvima” poboljša život svojih bližnjih, čovjekoljuban
Svjetski humanitarni dan – što je to?
briga za onog drugog je površna ili je u suštini i nema
Možete li se sjetiti kad ste vi nekome ili je netko vama nekom gestom olakšao život?
Paaa, mogu, pogotovo kad se još danas može komentirati članak o montažnoj školi u Hrvatskom Leskvcu…
Humanotarci, novinari naravno, su dopustili linkove koje sam stavio u komentare uz taj članak pa izgleda dasu mi tom gestom olakšali život…
Za razliku od prije osamnaest mjeseci, kad su kontejneri bili moj izbor za studentski dom na Borongaju i kad su uporno brisali te linkove ne želeći stanovništvu pokazati kako se jeftino i brzo može izgraditi nekoliko tisuća stambenih jedinica i nekoliko desetaka nastavnih prostorija i sportskih dvorana…
Izgleda da je nekom došlo do mozga pa sad razmišlja i ne uništava linkove korisne svima koji nemaju nikog u građevinskoj mafiji, ali imaju djecu koja ne mogu imati jednosmjensku nastavu zbog građevinske mafije i njihovog lobija u novinarstvu…
Gospođo Ružice
“Možete li se sjetiti kad ste vi nekome ili je netko vama nekom gestom olakšao život?”
Aha.
Gospođo Ružice
“Ako budemo pisali članke u kojima ćemo čitateljima objasniti kako legalizirati bespravno sagrađenu garažu, olakšat ćemo im život.”
Jooooooj gospođo Ružice !
Jadni Vi kad Vas napadne ona rospija koja je suseda tužila zbog bespravne gradnje.
I pridruži joj se Vitomir.
Gospođo Ružice
“Ako budemo pisali o gubicima malih banaka i mogućim posljedicama na građane, olakšat ćemo im život.”
Kome bute olakšali život?
Građanima?
Najte se šaliti.
Sam bute doveli male banke do bankrota i olakšali život velikim bankama.
Gospođo Ružice
“Ako budemo pisali da se državu može tužiti, jer nije reagirala na nasilje školaraca nad jednim dječakom i dobiti odšteta, olakšat ćemo čitateljima život.”
Je ….
Vidi mi se da bi s takvim pisanjem naveliko olakšali život fiškalima, a pošto su i oni čitatelji …… moram se složiti s Vama.
Bu Vam fiškalsko udruženje takovo pisanje honoriralo?
Draga Ružice,
Hvala za upozorenje na današnji dan. Lijepa je to prilika da se podsjetimo da svi dani u godini zapravo trebaju biti takvi. Vaš prijatelj, koji se malo uzoholio, potpuno je u krivu s tezom da činimo dobro kako bi se sami bolje osjećali, jer se neki čineći zlo jako dobro osjećaju.
Što se mene tiče puno bih se situacija sjetio u kojima je netko prema meni, ili u kojima sam ja prema drugima sitnim gestama olakšao život. Ne bih se hvalio, a na koncu niti neće biti samohvala, jer prava gesta zahvalnosti je došla s druge strane. … Svojevremeno, skoro davno, u ambulanti se ushodala starica. Vidim nije joj dobro. ‘Bako Vama nešto treba’, pitam ju. Da, kaže ona, trebam WC. Pa tu Vam je, iza Vas. Da, veli ona, ali je zaključan. Pokucam kod sestara u ambulanti i zamolim da ga otključaju. Ne, kažu, to je samo za osoblje ambulante. Kako, zar ne mogu pacijenti…? Ne, odlučne su one… Sav zdvojan sjetim se da je simetrično s ovom ambulantom u istoj zgradi još jedna ambulanta. Pogledam, tamo WC otvoren. Eto, tamo je otvoren, kažem starici….Vrati se ona, zahvaljuje, ne zna što bi od zadovoljstva. Pa nije to ništa, kažem, prava sitnica. Zaista sitnica, zar ne? A ne, veli, vi ste mi toliko pomogli da ću kad budem umirala misliti na vas. … Eto, svojom izjavom ta starica uljepšala mi je život. Kad pričam o odlikovanjima uvijek kažem da je to najveće odlikovanje koje sam ikada dobio. Tumor, radi kojeg sam bio u toj ambulanti uskoro je nestao, i što ćete većeg zadovoljstva. Živio Svjetski humanitarni dan – živjela Beyonce! Živio 19. kolovoz, rođendan mog oca!
Imam u novčaniku uz vozačku dozvolu i donorsku karticu od 2003.
Ja mislim da je dobro ljudima ćiniti dobro i to je geslo kojeg se držim cijeli život.
Jesam, puno puta, u stvari kad god sam vidio da treba, pomogao sam koliko sam mogao.
U ratu sam i glavu riskirao, ne jednom.
A pomogli su i drugi meni. Često ne oni od kojih sam očekivao pomoć već ljudi koje sam površno ili u opće nisam poznavao.
Ima puno dobrih ljudi, više nego zlih, samo što zlo pravi velike štete pa što jedan pokvarenjak napakosti stotine, tisuće i da ne brojim koliko dobrih ljudi moraju stradati dok se zlo ne pobjedi.
Možete li se sjetiti kad ste vi nekome ili je netko vama nekom gestom olakšao život?
Teško, jer o tome ne mislim budući pomažem onima koji me okružuju svakodnevno pa niti ne vidim da bi nekom morao pomagati i zatim tražiti zahvalu…
No, kad čitam ove zapise, sjetih se kako su mi ljudi, nepoznati, prilazili i zahvaljivali, a kad sam ih u čudu gledao objasnili su mi kako sam ih prije agresije na Hrvatsku učio raznim vještimana koje su im dobrodošle u kasnijem životu..
A meni je to samo hobi, rekreacija i sport kojima se odmaram od svakodnevnog redovnog posla…
Beyonce pak na tome zarađuje milijune pa joj malo besplatne reklame “ništa ne znači”…
Pogledao sam snimku tog reklamiranog, (anti)propagandnog, materijala i vidim da licemjerju nema granica…
Hoće li milijarda koja je kupila njezinu snimku pomoći onoj izgladnjeloj djeci koju prikazuju i pjevaju “bili smo tu”?
Naravno da neće…
No, siguran sam da će ta milijarda pomoći nekom od političara država te izgladnjele djece, a najviše će koristi imati farmaceutske tvrtke koje će “humanitarno” dijeliti lijekove kojima je istekao vijek trajanja, a teško ih je jeftino uništiti…
Moždase pronađe i koji “konzum” sa starom i (ne)pokvarenom hranom koju će poslati izgladnjelima kako bi izbjegli plaćanje uništavanja pokvarene robe…
Naravno, sve je to za “gladne u Afrci”, jer drugi kontinenti imaju “profilirano” političko i vjersko opredjeljenje, dok “borba za Afriku” i dalje traje, budući da se kolonijalisti još uvijek nisu “dogovorili” čiji je koji dio pa i dalje huškaju pokvarene političare na ubijanje vlastitog naroda za korist kolonijalnih veleposjednika daleko u udobnim foteljama penthausa neog od “civiliziranih” megapolisa…
No, koga to danas zanima, prošao je dan siječanja na humanost…
Samo “raju sitnog zuba” koju ovakvim načinom stvaranja “javnog mišljenja” zatupljuju do koštane srži…
Kao što je, povjesno ne tako davno, “ujak Sam” rekao –
ne pitaj što država može napraviti za tebe, već što ti možeš napraviti za državu
Evo, i danas sam bio tu, no, hoću li vam time pomoći, hoću, samo što će te to, neskromono pišem, saznati nakon četiri do sedam godina, ovisno o sapunici koja vam je u glavama…
Vrijeđam?
Može biti, samo, vrijeđaju se oni kojima je mozak toliko ispran da niti nemaju svog mišljenja…
Kako to mislim?
Dolazi dan slijepih osoba, prošlaje još jedna godina, a što se u tom razdoblju promijenilo za njih?
Kad gledam iz tramvaja u prolazu kroz Draškovićevu, na semafore pričvrščeni zvučni signali, na asfalt stavljene su gumene podloge do njihovog sastajališta i to je “ljudima” dovoljno da im ne moraju pomagati kod prijelaza ceste pa ih obilaze kao da su zarazni…
Imaju li bolje uvjete koje traže dugi niz godina?
Nemaju, nešto sitno su “dobili” samo kako bi država zadovoljila statistiku, no boljim pogledom jasno je da nisu ništa bolji uvijeti od “redovnog razvoja” koji se događa silom prilika, a ne voljom zaposlenika državne administracije…
Novinari su usporedbe s boljima objavlili nekoliko puta tijekom nekoliko desetaka dana slijepih u nekoliko desetaka proteklih godina…
Postoje i dani invalidnih, pardon, osoba s posebnim potrebama, a niti njima nije bolje, još uvijek ne mogu nogostupom do ulaza u HNK usred glavnog grada Hrvatske – Zagreba…
Moraju po cesti, kao što su nekad konji dovozili gospodu u kočijama…
Dobro što stupiči nisu uže postavljeni pa mogu “kroz” njih…
No, idu li uopće osobe u kolicima s kotačima u kazalište?
Kad malo bolje pogledate u druge “institucije” osobe u kolicima moraju “na stražnja vrata”, “jer je tako zgodnije”, “praktičnije” “arhitektonski izgrađeno”…
O Hrvatskim braniteljima i njihovim pravima “moram šutijeti”, jer se sam moram brinuti o sebi i rješavati svoj problem, neće ga rješavati novinari kojima je očito to zabranjeno…
Evo, TEM7 – i računalo navodi dapostoji barem sedam tema o “dobrim dijelima” oje novinari zanemaruju cijelu godinu, sve dok ne “dođe taj dan”…
Dati savjet temeljen na vlastitom iskustvu nikad nisam gledala kao dobro djelo. Danas znam da je to ipak bilo dobro djelo. Osmijeh prijatelja i poznanika nagrada su za dani savjet. Ponekad se dobro djelo izrodi iz niza slučajnih događaja. Uglavnom, ne sjećam se da sam nekom ”namjerno” učinila dobro djelo. Jesam li zato loša osoba?
oktopad
“Imam u novčaniku uz vozačku dozvolu i donorsku karticu od 2003.”
Je ….
Vidi se meni da buš ti drugima olakšal život tek kad umreš.
Jura Luzeru,
pretpostavljam da oobno ne poznajete oktopada, pa upozoravam, ovo je teški i neprilični “crnjak”.
Jura Luzer:20. kolovoz 2012. u 10:34
Ti buš olakšal život na isti način svojoj obitelji, daj molim te, požuri, napraprvai napokon dobro djelo…
Čak ne moraš sa sobom nositi donorsku karticu, tvoje djelo će biti priznato i bez nje…
Gospođo Ružice
“pretpostavljam da oobno ne poznajete oktopada,”
Je …..
Pak ja onjemu znam samo ono kaj je sam osebi napisal.
A napisal je osebi jako puno.
(Ne samo privami nego i na drugim komentatorskim mestima v Večernjaku.)
.
.
“pa upozoravam, ovo je teški i neprilični “crnjak”.”
Je “crnjak”.
Ali nije crnjak (bez navodnika).
Jer sam mu ja samo malo pojasnil kaj je, praf za praf, napisal.
A deda me vučil da v pojašnjavanju potrebitom nema nikaj neprilično.
.
.
.
PS
Kad se samo setim kakovo veselje nastane kad neki bolesnik dobije novu priliku s transplantiranim organom, onda je sasvim jasno da bu oktopod svojom smrču izazval veliko veselje.
Naravno, pod uvetom da nebu predugo čekal i vmerje dok buju njegovi organi još upotrebljivi.
“Pomozi sirotu na svoju sramotu!”
Vitomir
“Ti buš olakšal život na isti način svojoj obitelji, daj molim te, požuri,”
Je ……
Slabo se buju oni s mojim organima zapomogli.
Ja sam svoje izraubal.
Deda me vučil da čovek mora koristiti ono kaj mu je Bog dal.
A vidi mi se da su tvoji ko novi.
Nekorišteni.
Ružica Cigler:
20. kolovoz 2012. u 13:18
> ovo je teški i neprilični “crnjak”.<
kak to mislite?
kao živ, može donirati samo organe koji su u "paru"…. na pr. od 2 bubrega može donirati 1….veće mogućnosti su s drugog svijeta, kaj ne? i kaj je tu crno ?
Dan iza pada Vukovara, otišla sam u Caritas na Kaptolu ,odnesla sam cipele koje su mi bile viška , među njima i jedne medicinske klompe crne boje….nedaleko mene stajala je žena u mokrim platnenim špagericama, uprljane blatom, pohabanog izgleda, samo što se nisu raspale, volonterka ju je pozvala da si izabere nešto iz moje vreće s cipelama….odabrala je spomenute klompe.
Na izlazu nekako smo se strefile u prolazu, očito je da me je jadna mokra i promrzla žena prepoznala, jer mi se je zahvalila što su joj stopala sada bila u suhom. Trenutak je bio jeziv…rasplakale smo se obje.
Coriolan
““Pomozi sirotu na svoju sramotu!””
Aaaaa zaaato se ti trudiš pomagati bogate.
Ribolina,
znamo čemu služi donorska kartica, je li?
Ribolina,
da to je vrijedna priča.
Ružica Cigler:
21. kolovoz 2012. u 16:42
ma ništa mi neznamo….ni da je crno , crno
Jura Luzer:20. kolovoz 2012. u 21:54 Slabo se buju oni s mojim organima zapomogli. Ja sam svoje izraubal.
Da, da, zato je to preskupo za održavanje, nema rezervnih dijelova, a ovi ne funkcioniraju normalno…
Ružica Cigler:21. kolovoz 2012. u 16:42
Znamo, prenijeli mediji prošli tjedan -
kako bi bogati platili i lakše došli na vrh liste za transplantaciju i doktorima koji presađuju organe lakše bogaćenje…
Još kad biste pokrenuli temu mita i korupcije u medicini i farmaciji gdje bi nam bio kraj…
Davno je bila potreba za davanjem krvi, ljudi nahrlili “vampirima” i poklonili svoju krv…
Onda strani, možda i “naši”, novinari objavili velikim naslovom – brod krvi jugoslavija prodala egiptu…
I tu se točno zna čemu služi poklonjena krv…
ribolina:21. kolovoz 2012. u 14:55
Da, bilo je to u ono vrijeme…
Pokušaj danas donirati robu – odbiju te, ne trbaju nam krpe, skladišta su nam puna…
A kad si kod donacija u ono vrijeme:
dođem s fronta u firmu, vidim okupljene prijatelje, kolege na poslu…
Nešto gledaju kod “Starog”…
“Probijem se” do njega i imam što vidjeti – drži uzi u rukama i maše s njim, govori – nešto je zapelo…
Velim mu – daj da pogledam i uzmem mu iz ruku..
Pogledam i “padnem u nesvjest” – pun okvir metaka i jedan poprijeko pred cijevi…
Od kuda mu?
Dobili milicajci, njegova žena je radila u miliciji a on uzeo i donio u tvornicu kako bi se hvalio…
Drugi puta je donio kantu prešane šunke – donacija iz vana, došli u milicijsko dvoriše (bilo na televiziji) i tamo raspoređivali kamo što odvesti…
Vidim kako jedna u kamionu oblači bundu…
Druga je “rasporedila” pet kila šunke nama u Zagrebu, da njezin muž podijeli “gladnim radnicima”…
Došao jedan iz dijaspore na Velebit i pitao – gdje je snajper kojeg sam poslao po alanu?
Čude se dečki o čemu ovaj govori…
Nema alana da ih uputi, a kad je došao priznao je da ga je ostavio kod kuće…
Zašto?
Zato što je preskup da bi se nosio po šumi i nevremenu…
To su samo male anegdote povezane s dobrim dijelima donatora, karitasa i ostalih humanitarnih djela i djelatnika…
ribolina:21. kolovoz 2012. u 14:55
Nije ništa “strašno” s karitasom, no, danas imaš poštenije mjesto gdje možeš pokloniti svoju nesikorištenu robu pa i donirati prehrambene proizvode onima koji stvarno trebaju…
Gdje?
Dalekovidnice ponekad objavljuju mjesta po Hrvatskoj u koja možeš donijeti sve za domaćinstvo, jedino je problem što nsi stalno otvoreni, već jedan dan u mjesecu, a najava je nekoliko dana prije pa moraš pratiti programe ili “biti u tijeku”…
Raspitat ću se pa kasnije ovdje objaviti, jer preko ljeta su “zatvoreni”…
Evo, jednom mjesečno jedan dan u crkvi Svetog Jeronima u maksimiru održava se doniranje odjeće i ostalih potrepština u korist djece s posebnim potrebama…
Vrijeme i dan “sajma” se najavljuje “samo” dva, tri dana prije…
Što je novinarima teško “pratiti” pa često i nemaju priliku objaviti takav humanitarni mjesečni događaj…
Svjetski humanitarni dan – što je to?
Ljuba se tereti da je 2006. godine iskoristila položaj te na ljetovanje u policijsko odmaralište u Dramlju, na trošak MUP-a, povela prijateljicu i njezinu djecu, žrtve obiteljskog nasilja s kojima je radila. Time je, prema optužbi, MUP oštećen za nekoliko tisuća kuna. Ljuba je poslije sama platila cijeli trošak ljetovanja.
Vitomir
“Da, da, zato je to preskupo za održavanje, nema rezervnih dijelova, a ovi ne funkcioniraju normalno…”
Je …..
S funkcioniranjem organa navek problemi.
Buš videl kad ih počneš koristiti.
Vitomir
“Ljuba se tereti da je 2006. godine iskoristila položaj te na ljetovanje u policijsko odmaralište u Dramlju, na trošak MUP-a, povela prijateljicu i njezinu djecu, žrtve obiteljskog nasilja s kojima je radila.”
Je …..
Jel ti to sugeriraš gospođi Ružici da bi tebe trebala povesti na ljetovanje v Večernjakovo odmaralište.
PS
Jel to ona Ljuba koja je na radno mesto došla zato kaj je njena prethodnica bila sestra fiškala generala Ante?
Tikve, moj Vitomire, tikve!
U mom mistu va jednoj robnoj kući kupovale žena nove veštite i nisu se mogle načuditi od tega mirakula kad su va žepiman našle pisma va kojima je pisalo nešto na njemačkom pa su to odnile da jim prevedu i ispalo je da su ti veštiti iz donacije jerbo su na ciduljama bile poruke podrške našim ženama od donatorica iz Austrije.
Nij Kerum bija sam. Svako naše misto ga je jemalo a ona veća i po nekoliko.
A , Vitomire, ća se tiće snajpera jeman i ja jednu storiju, naime čaća do jednog našeg vojnika je prepozna svoju optiku koju je regala brigadi na lovačkon karabinu zapovidnika brigade kad ga je ka gosta vodija va lov.
Ali je muća zbog sina mu pa tek posli sve isprića kad je doša drugi za zapovidnika brigade.
Vitomir:
22. kolovoz 2012. u 6:20
naj se preveć truditi….BOGCI, si na njih mislil?….no vremena su se promjenila, mislim da su nam sve pocicali i da više nemamo kaj za šenkati
a oni kaj imaju….njima nigdar dosta i saldo bu -0
joj ispravak, da nebih bila slična jehumenima bogci….BOKCI, kako nebi vito odnesel milodare na krivu adresu
Prijateljica mi se razbolila, svaki drugi dan sam kod nje, kao prvo da joj činim društvo a drugo da popije ljekove, kako nešto nebi zaboravila sa poduljeg popisa …naravno sin radi cijeli dan i to ima svoj privatni posao i svoju obitelj.
Organizirao je tako, da mu majka jedan dan ima med. sestru a jedan dan mene…ne trebam hvalu, ali se dobro osjećam.
oktopad
“55na lovačkon karabinu zapovidnika brigade kad ga je ka gosta vodija va lov.”
I …..?
Su vlovili kojeg četnika?
ribolina:22. kolovoz 2012. u 15:07
Ne bu Vito odnesel milodare na krivu adresu, pogotovo ne “bokcima”…
Zašto?
Zato što s njima ima loša iskustva, ne žele ništa, imaju sve, ali se i dalje plaću kako su bokci koji nemaju ništa…
U više navrata sam se uvjerio u to, kad su se moji selili pozvali su bokce da im polkone namještaj – nisu htijeli, a onda gledam i slušam kako plaću da nekom treba namještaj, frižider…
Zaboravi…
Slično je i s “udrugom potrošač”, jadikuju kako ih država ne smatra ozbiljinima, a kad sam ih nazvao i rekao što se događa u jednoj trgovini, odgovorili su mi da platim pa će reagirati…
Za što da platim?
Zato što ih upozoravam na nepravilnosti?
Jura Luzer:22. kolovoz 2012. u 12:48
Vidi, vidi, napokon si priznao da te organi koriste…
……………… rc ………………..
Vitomire,
ne izazivajte tužbu za klevetu.
Vitomir
“Vidi, vidi, napokon si priznao da te organi koriste…”
?????
Si pukel?
Ja sam napisal da koristim ja njih.
Bitno je da sam ja njima gazda.
A ne oni meni.
I da sam svestan toga kolko od kojega morem očekivati.
A ne pred njih staviti prevelike zahteve.
Ko ti.
Pa onda niti od jednoga nemaš nikakvih rezultata.
Vitomir:
23. kolovoz 2012. u 5:45
interesantno moja su iskustva sasma drugačija…”Bokci” su došli na moju kućnu adresu i odvezli si metalni krevet….preuzeli su veliku najlon vreću garderobe na Prisavlju….možda su osjetili neiskrenost darivanja kod tebe
a dobra iskustva sa Caritasom potjeću iz vremena gospođe Brajše…
Svijetom vlada duhovna invalidnost u kapitalistickom egoizmu sa
bolesnom pohlepom.