I sumnja može biti korisna informacija
Novinari se ne bi trebali skrivati iza tuđih riječi, nego jasno reći da u informaciju koju imaju sumnjaju.
To bi bilo pošteno prema čitateljima
Nekim je medijima trebalo 48, a nekim čak i 72 sata da postave pitanje kako to da je baš sad javnosti otkrivena sumnja da načelnik karlovačke policije Josip Ćelić mnoge vrijedne nekretnine, koje posjeduje, nije stekao posve legalno. Predugo su čekali da bi čitateljima rekli kako povod nije bez vraga. A ni to nisu rekli novinari, nego “nepoznati izvori”.
Čitatelji Večernjeg lista reagirali su vrlo brzo, pozivi u redakciju svjedoče o tome. Nisu stali na Ćelićevu stranu, nisu ga ni bezuvjetno optuživali, ali im je vrijeme objave bilo krajnje sumnjivo. Nepovjerenje je potaknuo uvod u tekst Večernjakovog novinara Marka Špoljara, koji je napisao:
“Josip Ćelić, načelnik PU karlovačke, teško da će dobiti novi mandat (danas u 18 sati ima intervju za svoj reizbor) na čelu karlovačke policije nakon što je izbio skandal o podrijetlu njegove imovine. Pod sumnjivim okolnostima kupio je, piše Slobodna Dalmacija, u Lokvi Rogoznici pokraj Omiša golemu kuću na šest etaža s bazenom za samo 200 tisuća eura…”
Marko Špoljar objašnjava svoj neobični uvod ovako:
“Htio sam biti pošten prema čitateljima. Prvo, dan prije Slobodna Dalmacija je objavila tu priču pa sam spomenuo Slobodnu da se zna odakle poticaj za priču. Drugo, iako u Slobodnoj nije spomenuto da je Ćelić baš ovih dana u utrci za reizbor u karlovačkoj policiji, ja sam taj podatak znao i mislio sam da to trebam reći čitateljima. Barem ovako, u zagradama. Pametnome dosta.”
I jest. Marku Špoljaru pohvale, a nama ostaje pitanje: kako čitatelje ubuduće upozoriti na sumnje? Naime, u novinarskom se poslu događa da sumnjivu informaciju u danom trenutku nije moguće ni potvrditi ni demantirati, a šteta bi bilo ne objaviti je.
Jer, i sumnja je informacija, ali mora biti jasno rečeno da je i sama redakcija nepovjerljiva prema njoj. Mediji to obično izbjegavaju reći pa se pozivaju na neimenovane izvore, što nije dobro. Čitateljima je “izvora bliskih ovome i onome” i sličnih alibija već preko glave i ne vjeruju ni u novinarsku priču ni novinaru koji se takvim sintagmama prečesto služi.
U slučaju Ćelić objavljivanje afere baš u ovom trenutku druge novine problematiziraju kroz riječi nepoznatog “Ćelićeva kolege”: “…uvjeren je kako mu ‘pakiraju’ priče o sumnjivom porijeklu njegove imovine zbog natječaja za izbor načelnika PU karlovačke” – Jutarnji list, ili kroz “riječi upućenih”: “Sam Ćelić smatra da je aktualna afera čisto ‘pakiranje’…” – Novi list. Vrijedno je spomenuti da je jedino Vladimir Faber, bivši ravnatelj policije, stao pred novinare svojim imenom i prezimenom.
Čitatelji su, vidimo, shvatili poruku novinara Špoljara, no ipak bi radije da im novinari otvoreno kažu kako i sami sumnjaju u savršenu usklađenost izbijanja afere Ćelić i njegova intervjua za reizbor na dužnost koju i sad obavlja. Jer, to je istina. Većina je novinara sumnjala i rekla tuđim, a ne vlastitim riječima. Napisati da je nešto sumnjivo, jer to taj čas nije moguće dokazati ili opovrgnuti, nije novinarski grijeh, nego dokaz poštenja i vjerodostojnosti.
Share 
Poštovana gospođo zastupnice, svi smo predugo živjeli u komunističkom režimu da bi slobodno govorili imena i prezimena kriminalaca…
Sjetite se samo “verbalnog delikta”…
U ovom režimu su “verbalni delikt” primenovali u “kelvetu”..
Sjetite se samo tko su suci, ne moram im pisati imena i prezimena, već samo postaviti pitanje: kad su rođeni,kad su završili školovanje i kad su postali suci?
Sjetite se samo advokata i istog pitanja: ad su rođeni,kad su završili školovanje i kad su postali suci?
Na kraju (ovog zapisa): sjetite se kako ste ne tako davno “ovdje” citirali članak zakona kaznene odredbe u njemačkim markama…
Tako da javno objavljivanje imena i prezimena sumnjivih službenima državne uprave, pogotovo izvršne i zakonodavne vlasti, nije najsretnije rješenje…
Zašto?
Ne znam gledaju li po cijeloj državi seriju “Chicago code”, ali je ona odličan primjer korumpiranosti samog vrha vlasti i umreženosti vladajućih i njihovih podčinjenih…
Protiv njih se bori samo petero policajaca i dvoje troje političara kao podrška…
Kome unutar Hrvatske vi, kao novinarka možete vjerovati da vam ne izmišlja kad govori, ili piše o saznanjima?
Vjerujem nikome, jer da vjerujete i objavljujete sve što čujete i pročitate ne biste radili novinarski posao toliko dugo, bez uvrede molim lijepo, ali to su činjenice naučene i dokazane dugim nizom primjera…
Primjeri kako se policiji mora vjerovati u zagradam svih vrsta – okruglim, kockastim, vitičatsim – su objavljeni u crnoj kronici pa i na prvim stranicama i sekundama u medijima…
Dojavite policajcu da netko dila drogu, a onda saznate da policija hvata baš njega, policajca koji dila drogu…
Dojavite da policajac pljačka banku, a onda saznate da policija hvata baš njega, policajca koji pljačka banku…
Objavite slike, snimke, kako policajac uzima mito od zaustavljenog vozača, a onda saznate da dobije packu, da drugi puta pazi gdje uzima novac kako to javnost ne bi krivo protumačila…
Ne tako davno je pisalo u novinama (…da sam bio glumac…) kako su vratili na posao policajca koji je “odslužio kaznu” nekakvog kriminalnog postupka i vraćen je na radno mjesto kao da se ništa nije dogodilo…
U isto vrijeme je otpušteno nekoliko tisuća poštenih policajaca, jer država smanjuje troškove…
Sjetite se samo kako milanu bandiću nije pala dlaka s glave, dok je mladi policajac ostao bez posla…
Sjetite se direktora “zagrebačke ceste d.o.o.” premlaćenog samo zato što je objavio kriminalne radnje u tvrtki koju je dobio na upravljenje…
Nitko niti danas “ne zna” tko je platio njegovo premlaćivanje, a gradonačelnik ga je došao posjetiti u bolnički krevet…
Kao da su Amerikanci pratili događaje u Hrvatskoj i to prenijeli u scenario za odličnu televizijsku seriju…
Skoro identična scena u seriji “Chicago code” – guverner da ubiti policijsku zapovjednicu, no, ona preživi pa ju posjećuje u bolničkom krevetu…
Onda huška udovicu ubijenog policajca koji je branio svoju zapovjednicu i poginuo na zapovjednicu, jer je imala “pancirku”, a nije smijela…
UUUUžžžžaaaassss, ne ću više pisati kako se ne bih “izajao” prije nego pročitam druge komentatore…
priče o sumnjivom porijeklu njegove imovine
Dajte ne nasmijavajte nas…
Ovo je ozbiljna tema…
Zar ne znate kako je ivica mudrinić došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je gojko šušak došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je ivica mudrinić došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je jure radić došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je tomislav horvatinčić došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je darko milinović došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je ivo sanader došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je franjo tuđman došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Zar ne znate kako je milan bandić došao s milijunima američkih dolara i bio bogati Hrvat u dijaspori?
Sve ime do imena s tročno poznatim podrijetlom imovine – baka, djed, majka kućanica, otac domaćin, brat, sestra,…, raznorazna rodbina, svi prepuni novca s odličnim temeljima u radnim knjižicama i stažom u najbogatijim stranim tvrtkama koji sad dobivaju mirovinu iz država u kojima su proveli radni vijek koji pomažu svojim uspješnim sinovima, kćerima, unucima…
Da, ne mogu se sjetiti svih dvije stotine bogatih imena, a da ih i napišem to bi bilo točno četiri stranice gusto napisanog teksta…
Sam jedno još nerješeno pitanje:
zašto još uvijek nije iz poreznog zakona maknuta riječ:ZASTARA
Kako se sidikalni voždovi ne bi bunili da ih svrstavam među političare o njima pišem malo, jer su mali, i još mi se više gad pisati njihova imena, ali jednako tako i za njih vrijedi:
priče o sumnjivom porijeklu njegove imovine
Ovo je jezivo – računalo me upozorava – 9MM9
Gospođo Ružice
“Većina je novinara sumnjala i rekla tuđim, a ne vlastitim riječima.”
Je …..
Pa ko bu znal ako ne novinarji, da se novine koriste u obračunima s konkurencijom.
Političkom i …… svakom drugom.
Još kad počnu pisati svojim rečima …….
“Naime, u novinarskom se poslu događa da sumnjivu informaciju u danom trenutku nije moguće ni potvrditi ni demantirati, a šteta bi bilo ne objaviti je.
Jer, i sumnja je informacija,”……………
________________________________________________
E svašta nad svašta.
Koliko je tako ljudskih života uništeno bez stvarnih razloga?
Katastrofa !
Sumnja je korisna informacija, da, ali da je sumnja osnov za nešto napisati, ne?
Pa valjda se ” sumnja” mora prvo provirit iz nekoliko izvora, utvrditi ća je istina pa onda ili pisat ili odbacit temu.
To je osnova novinarskog zanata.
Doklen smo stigli?
Piše se na temelju sumnji a ne činjenica.
Probajte to va SAD pa ćete vidit kakvu ćete odštetu platit.
Draga Ružice,
Evo, da sam novinar izrazio bih sumnju da žena koja je pljačkala banke kako bi vratila porezni dug uopće ne bi bila u situaciji pljačkati da je sustav kako treba. Ona bi bila cijenjena zaposlenica, recimo, Zavoda za zdravstveno osiguranje, ili čega već drugoga, a ne bi se bavila kafićima koji joj nisu donosili dobit. Sumnjam da sam i sam djelomično doprinio njezinoj slaboj poslovnosti jer ne pijem kavu, pa joj nisam ni mogao povećati promet. Isto tako i mnogi drugi, bilo da nisu kavopija ili su daleko od njezina kafića. Sumnjam, dakle, da je cijeli sustav odgovoran za njezinu pljačku (pa i školstvo koje ju nije naučilo vrijednostima kad je pohađala neku našu školu). Zašto? Zbog toga što je ona sigurno imala dobre namjere kad je bila prisiljena otvoriti kafić. Trgovački sud je tada trebao, a nije, reći da u njezinom kvartu postoji već, recimo, 6000 kafića, da svaki kavopija popije najviše tri (prosječno, dvije) kave na dan, da je prosjek kavopija među Zagrepčanima iznosi, recimo, 12,5% i da uz te računice ona neće moći zaraditi da si kupi kruh, a kamo li mlijeko (čamce i dva auta da ne spominjem) te da će za poreze morati izdvajati, recimo, 200% svog dohotka i…da će na koncu morati pljačkati banke ako krene putem takvog kafića koji ne nudi baš ništa posebno u odnosu na svih 6000 kafića u njezinom kvartu, te da joj neće izdati registraciju za njezin kafić, jer kad joj izda registraciju i sam Sud postaje odgovoran za ono što će se kasnije događati. Dakle, sumnjam da je ovaj sustav unaprijed postavljen tako da vodi zacrtanim smjerom, a sad više ne sumnjam, to znam da, recimo, Trgovački sud njoj ništa (baš ništa) od spomenutog nije rekao, već samo da joj se kafić ne može zvati ‘U zdravlje’, jer takav već postoji, i da se ne može zvati ‘Marina’, jer takav već postoji i…hrpa ili čak samo rečene sporedne informacije. Sumnjam, nadalje da će, recimo, Milanovićeva, i bilo koja druga, Vlada ovo pisanje pročitati i zahtijevati temeljitu reviziju sustava koji bi onda narodu omogućio bitno usmjerenje pri njegovoj želji da doprinesu napretku Hrvatske države. Sumnjam, kažem. A opet se nadam da će i ova Vlada prepoznati silan potencijal koji u takvim, i sličnim sumnjama postoji i koji će nas za 20-tak godina izvući iz krize, te napraviti Hrvatsku prvom zemljom u svijetu po svemu dobrome. Ono u što ne sumnjam jeste da ćete ovaj komentar pažljivo pročitati i izvijestiti svoju redakciju da postoji niz gledišta, od kojih neka mogu biti jako inovativna, kao npr. da su pojedinačni slučajevi samo dio mozaika sustava koji najčešće uopće ne zamjećujemo, a koji je nužno dovodi do dane pojedinačne situacije.
Mihael p.,
zanimljiva teza.
mihael p.
“Trgovački sud je tada trebao, a nije,”
Je …..
A more biti i da bi osnivačima novih političkih stranaka trebalo pri osnivanju reči kolka im je konkurencija i da na izborima baš i nemaju nekakve šanse.
I da bi im se moglo dogoditi da počneju pljačkati banke da podmire troškove predizborne kampanje.
(A ne samo da im veliju koje ime za stranku je več rezervirano.)
A vidi se meni da je tebi najlepše bilo kad je bila samo jedna stranka i kad je sve v ekonomiji bilo unapred dogovoreno.
Samo zaboravljaš da nas je to dopelalo tam kam nas je jedino moglo dopelati.
V krvoproliče.
A opče ne sumnjam vu to da i danas postoje neki koji bi nas šteli vratiti v to vreme.
Pa makar opravdanje za to tražili i v pljačkašima banaka.
oktopad
“Pa valjda se ” sumnja” mora prvo provirit iz nekoliko izvora, utvrditi ća je istina pa onda ili pisat ili odbacit temu.”
Da.
Ak pišeš svojim rečima.
Ali ak se koristiš tuđim rečima ….. onda si sasebe skinul odgovornost.
A vutom su naši novinarji majstori.
.
.
PS
Da samo novinarji …..
priče o sumnjivom porijeklu njegove imovine
Zanimljivo je kako se novinari obrušavaju na vlast i vladu zato što ne omogućuje malim i srednjim poduzetnicima otvaranje radnih mjesta…
No, nigdje ne mogu pročitati:
kako je moguće (samo) u jednoj zagrebačkoj ulici odjednom otvoriti tri otkupljivaonice zla?
Kod svake tramvajske stanice po jedna, a novinari su objavili kako je ulica dugačka devet stotima (900) metara…
Iako postoji zakon da svaki vlasnik moram pored table s imenom svog poslovnog prostora imati i svoje ime: zlatarnica vl. pedro viseći
I tako je cijeli Zagreb preplavljem “malim” poduzetikom koji otkupljuje zlato, a nitko ne zna njegovo ime i prezime…
Stvarni mali poduzetnici, obrtnici, marljivi radnici, su morali zatvoriti svoje tradicionalne obrte, jer nisu mogli plaćati niti najamninu, kamoli porez…
A niti “sekunde” nakon zatvaranja, praktički preko noći, u taj prostor se useljava bezimeni otkupljivač zlata…
I nitko se ne pita – a kako je to moguće?
Gledajući u prošlost, izgleda da smo toliko bogati i da sjedimo na zlatu pa ga sad prodajemo kako bi kupili šnitu kruha…
No, kako kupiti šnitu kruha, kad sam jučer, vozeći se zetom, u Ilici na stanici, čitao:
otkupljujem zlato…zlatne zube,… zubno zlato…
Onda mi je palo na pamet:
smijali smo se rusima, jer kad su se oni smijali pokazivali su zlatne zube, mladi, stari, djeca, “svi”…
I danas se smijemo debelim zlatnim lancima oko vratova onih koji sebe zovu drukčije…
Zašto?
Zato što im je zlati jedina imovina koju su mogli imati, i danas jedino imaju, a da im režim u kojem su živjeli, i danas još uvijek žive, to ne uzima…
A što se događa u Hrvatskoj?
“Zakonito”????
Uzimaju zlato stanovništvu praktički na skoro svakoj tramvajskoj stanici u Zagrebu…
Kako je u drugim naseljenim mjestima znaju oni koji tamo žive, no vjerujem da i tamo postoji vlasnik koji si može pruštiti plaćanje tolike najamnine za poslovni prostor, a da mu nitko ni imena ne zna…
No, čitam da ćemo od tako “otkuljenog” zlata, mi Hrvatsaka “dobiti” oko 600.000 eura – oko 4.500.000 kuna
Kad to usporedim s objavljenom najamninom od 100.000 kuna mjesečno, što dobijem… oko tri godine najamnine od jednog lokala…
Koliko ih ima po Hrvatskoj koji otkupljuju zlato?
Od kud novac za otkup, kad maknemo plaćanje najamnine i režija samo jednog poslovog prostora?
priče o sumnjivom porijeklu njegove imovine
Vidite, bivša trostruka (u tijeku su olimpijske igre pa koristim takvo iznošenje brojeva) predsjednica nije imala te probleme, u roku “bržem od svjetlosti” hrvatsko sudstvo joj je napisalo “priznanicu o porijeklu imovine”…
Dok ostatak hrvatskog stanovništva desetljećima muči muku kako uopće doći do potvrde o svom stoljetnom vlasništvu…
I sad, kad se država želi upristojiti i omogućiti svima jednako “brzo” dobivanje priznanica, onda se pojedinci bune zbog takvog načina dobivanja potvrda o porijeklu imovine…
Da, dugo je trajalo bezakonje pa se može objasniti ona stara poslovica:
dovoljno dugo govori laži pa će postati istina
Tako je nesretna vlasnica kafića shvatila – pljačka je jedina poštena stvar za preživljavanje u Hrvatskoj..
Jedino što nije shvatila da se prvo mora javiti koordinatorima kako ne bi bilo sukoba interesa, jer u protivnom će ju uhvatiti i optužiti za krive namjere – pljačku njihovog, pardon “našeg” dobra…
A kad razmislite – nije pljačkala Poštansku banku, jedinu hrvatsku banku, već nečiju stranu, mislim talijansku…
Zato je i koordinator morao reagirati…
Ružica Cigler:31. kolovoz 2012. u 12:07
Da, sad shvaćam da baš i ne razmišljate dalje od pet novinarskih pitanja, bez uvrede molim lijepo…
teza: postavka, tvrdnja… -.. polazni stupanj razvoja rasprave…
Kako vi onda objašnjavate stupanj razvoja koji nas je doveo do stupnja blizu “smeća”?
Imamo zakone, imamo sve kao i, na primjer Danska…
No, Danci dolaze na Jadran i kupaju se u njemu…
A “mi”, čak i oni koji žive uz Jadran, ne mogu si to priuštiti – sjetite se preminulog beskućnika u barci na vezu u jednom našem turističkom mjestu…
Zar mislite da većina od 300.000 na burzi rada u Hrvatskoj ne želi živjeti kao turisti u najskupljim hotelima u Hrvatskoj?
A tko im to onemogućava?
Niti Premijer Milanović, niti ostatak vlasti, niti Hrvatski sabor…
Već oni koji su pisali takve zakone, anonimni apartčiki koji su se prilagodili pojedincima, “neimenovanim autorima” ideja o 200 bogatih u državi s preko 4.500.000 stanovnika…
KAd to podijelimo dobijem da jedan bogataš ima osnovu od 22.500 siromašnih… napisat ću – duhom)…
Ne znam koliko među tih 22.500 ima novinara, ali su oni ti koji su “kumovali”, i na žalost još uvijek “kumuju”, takvom stanju bolje glasati “protiv”, nego “za”…
Zato i imamo “vječno” pitanje – kad će Hrvatska napokon biti slobodna i nezavisna?
Jer, kad razmislimo, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Dansaka, sve su one slobodne i nezavisne, njihovi stanovnici mogu si priuštiti odmor u Hrvatskoj…
Nas pak uvjeravaju da smo nezavisni, a ne možemo si priuštiti odmor unutar vlastite države, prisiljeni smo ga tražiti daleko od domovine…
Teza….
Kakva teza, to su činjenice, jedino je pitanje kada, gdje, tko, zašto to nije na vrijeme spriječio pa da ne dođe do takvog stanja uopće…
Jer, takvo stanje nismo imali u bivšoj državi, već smo ga sami napravili, u ovoj državi…
Samo je pitanje – tko ne želi viknuti – car je gol
Mediji to ne žele, stanovništvo vidi, ali je nemoćno, vlast pokušava objasniti da je car gol, ali to mediji ne vide…
No, zato su mediji puni golih, razgolićenih, za stanovništvo potpuno nebitnih spodoba..
No, zato su mediji puni galame o zakonima tipa “žuja” i “bečaraca”…
A o porijeklu imovine takvih “zakonodavaca” mediji šute…
Ja kontan da judi koji tako piskaraju ” na osnovu sumnji” ni nisu novinari jerbo ni svak koji piše va novinan novinar. Jema tu judi koji su zalutali va profešiju . Pravi novinar je ka rasni centarfor, ridka pojava
Ali nije najodgovorniji novinar koji piskara monade.
Nikako nesmimo zaboraviti ni gospodina urednika koji takvu monadu pusti va život.
Pravi urednik bi triba bit ka rasni golman: gazda va svoji 16 metar, komadirat s obranon i ne primat golove kroz noge. Malo nji to zna a i oni više vode računa o prodaji lista vengo o judskin sudbinan pa čak i vole tiskat takve monade jerbo narod baš to i traži a kad narod nešto traži triba mu to dat i naplatit.
U ovoj slučajnoj drzavi u kojoj se dogodilo i otkrilo puno namjernih i nenamjernih slučajeva, i još će ih biti otkriveno, treba sumnjati u sve i svakoga.
Sumnjati – znači ispitati, istraziti, provjeriti!
Novinari su jako dobro informirani i nemaju pravo ne sumnjati!
Ma cuj Joza,samo ti delaj,pa niko ti nis nemre.Kaj ne vidis da tu,okolo,svi gradiju kak god hoceju i kaj god hoceju.Daj nemoj biti pizdek i strasljivec !
Ko se oce kladit da se nis nebu premenilo,dajem soma eura za deset…!
Dost je procitati kaj je o Horvatima pisal Krleza…a pametnijeg imali nismo…
Dragi komentatori,
ispričavam se što od nedjelje do danas na ovom blogu nisu objavljivani vaši komentari, a pa ni običajeni nedjeljni prilog.
Bila sam na Svjetskom novinaskom kongresu koji je održan u Kievu i imala sam problema sa spajanjem na internet. To je bio više moj problem, nego neki općeniti. Dosad sam odlazila na put ili na godišnji odmor i takvi mi se propusto nisu događali, a sad sam četiri dana bila bez kontakta s vama.
Još jednom se ispričavam svima i nadam se da ćemo se vratiti starom ritmu “razgovora” na ovom blogu.
Sredačno vas pozdravljam,
Ružica
Gospođo Ružice
“i imala sam problema sa spajanjem na internet.”
Ja sam se več prestrašil da Vam je mode-raptor krepal.
Mislil sam si ….. da je mode-raptor živ …. več bi on našel načina svojega posla obaviti.
(Znam kojega straha ste mu v kosti naterali)
Ružica Cigler:
6. rujan 2012. u 9:53
Dragi komentatori,…………………
____________________________________
Ma niste ništa propustili
oktopad
“Ma niste ništa propustili”
?
Kak nije?
Propustila je moderirati dva moja komentara s kojima komentiram tvoj rasizam.
Još čekaju mode-raptora.