Obiteljsko nasilje i pop kultura
Već nekoliko tjedana slušamo o Rihanni i Chrisu, točnije o Rihanni. Podsjetimo se, riječ je o dvoje pjevača koji su bili u vezi koja je završila brutalnim fizičkim nasiljem.
Slike pretučene Rihanne završile su u novinama i od svega je napravljen spektakl. Priča se nastavlja jer se čini da se njih dvoje poslije svega druže. Naravno, opet senzacionalistički imamo napade na Rihannu. Imamo i one malo razumnije koji upozoravaju da napadima na žrtvu ne činimo ništa dobro te da je potrebno razumjeti otkud takvo ponašanje.
Ono što mi se čini da nedostaje u svim tim osvrtima jest razmatranje šireg konteksta, a to je hip hop/rnb/pop kultura i industrija čiji su njih dvoje dio.
Naime, tekstovi koji se bave ovim slučajem pa čak i oni „ozbiljniji“, pišu uglavnom o ovoj priči u okvirima „privatnog“. Nasilje nad ženama nije privatna stvar osobe koja ga trpi već je ono društveni problem. Isto tako, rješenje nije samo u postupku pojedinke nego u mijenjanju društvenog, kulturnog konteksta.
Popularna kultura, posebno takozvana „Bro culture“, obiluje mizoginijom, seksizmima, ismijavanjem nasilja nad ženama. Žene su dehumanizirane, objekti, a prvi postulat Bro kodeksa kaže: „Bros before hoes”. Ili doslovno „Braća prije kurvi (žena)”. Bro kultura nije ograničena samo na hip hop, ali tu su primjeri možda najeksplicitniji. Fizičko nasilje samo je (očekivana) posljedica ovakvih stavova.
Jedan od feminističkih principa za rad sa ženama žrtvama nasilja kaže da trebamo podržavati odluke žena pa i onda kada se s njima ne slažemo. To je jedini način da se osoba osnaži, da stekne povjerenje u sebe, svoje procjene i odluke. Umjesto osude žrtve nasilja, potrebno je vidjeti zašto ona donosi odluku koju donosi.
Tako u ovoj priči prestaju biti važni Rihanna i Chris a postaje važna industrija, industrija zabave koja proizvodi sadržaje u kojima su oni samo trenutni nositelji uloga. Ipak, industriju se ne napada, jer iza nje stoje novac i moć, i „ozbiljni“ poslovni ljudi poput Jay-Z-a, Rihanninog producenta.
U jednom od svojih intervjua Rihanna je izjavila da joj je prilikom potpisivanja prvog ugovora Jay-Z rekao da „Može potpisati ugovor i izaći kroz vrata njegovog ureda ili ne potpisati i izaći kroz prozor!“ (ona je tom trenutku imala 17 godina). Ovo se ne tumači kao prijetnja, nego kao znak da je riječ o ozbiljnom poslovnom čovjeku i dobrom pregovaraču.
Nitko zbog ovog neće razvlačiti Jay-Z-a po naslovnicama, on je fin obiteljski čovjek. Lakše je razvlačit „klinku“ od 24 godine koja radi od svoje 16.-te jer je lakše napasti pojedinke nego sustav i jer je nasilje u obitelji nešto za što se sudi pojedincima, a ne sustavu. Kao i u pitanju financijske krize, kada se razlozi traže u psihologiji, mentalitetima (jer su banke dobre, a ljudi su lijeni), samo da bi se spasio sustav.
Share 
“Jedan od feminističkih principa za rad sa ženama žrtvama nasilja kaže da trebamo podržavati odluke žena pa i onda kada se s njima ne slažemo. To je jedini način da se osoba osnaži, da stekne povjerenje u sebe, svoje procjene i odluke. Umjesto osude žrtve nasilja, potrebno je vidjeti zašto ona donosi odluku koju donosi.”
Kako to izgleda u Hrvatskoj?
Vrlo često možemo čuti u medijima borbeni poklič borkinja za ženska prava:
Žene ne mogu biti nasilne i žene nikada ne lažu!?
Ovakve izjave dovele su do toga da je u 89 % slučajeva prijava nasilja prilikom povjeravanja djece na zajednički život jednom od roditelja lažno (izvor Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba).
Zašto se žene u toj situaciji koriste lažnim prijavama?
Odgovor je vrlo jednostavan, kako bi stekle prednost, diskreditirale djetetovog oca i na duži period vlastitom djetetu onemogućile viđanje oca
Koliko su uopće vjerodostojne statistike o nasilju u Hrvatskoj rađene po narudžbi?
Nimalo. Ako ih uspoređujemo sa statistikama američke državne agencije o nasilju prema djeci, a oni te statistike javno i transparentno objavljuju u zadnjih 20 godina, iz njih proizlazi da su majke nešto nasilnije od očeva prema djeci.
no coment!
Dobro rečeno, nažalost ima o toj temi još puno toga za napisati…….
Za razliku od nevinih žrtava nasilja, bojim se da Rihanna NIJE nikakva žrtva nasilja. Jer, za razliku od običnih, dakle bezimenih žrtava nasilja, Rihanna će dobro naplatiti svoju žrtvu. K’o što vidimo, izgleda da je upravo krenula po još jedno mlaćenje. Očito nije dovoljno zaradila na prvom.
Vjerovatno se posavjetovala sa svojim PR agentom što joj je činiti. Kao svaki pravi PR agent, ovaj joj je rekao da bi još malkice nasilja moglo postati zlatni rudnik. I za žrtvu i za nasilnika.
Braća prije kurvi znači da smo braća – dakle dobri si i pouzdani, prije nego što uronimo u životne probleme koji od nas naprave teške teške radnike koji ne prezaju pred ničim. Moj dojam.
Sam pojam ”ženska soba” predstavlja ”pop kulturu”, jer poziva određeni dio populacije da se odvoji, separira i bez utjecaja drugog dijela populacije, razmjenjuje jednostrana i uska razmišljanja, često najnižih moralnih vrijednosti. Kao ”one koje trebaju i imaju više vremena za sebe”, žene su aktivnije i organiziranije, prema vlastitim potrebama, dok su muškarci uglavnom nesvjesni jačanja takve ”pop kulture” koja ih gura na marginu društveno-kulturoloških, a često i životno-egzistencionalnih pozicija. Štoviše, ista je ”pop kultura” izgurala muškarce preko margine pravno-socijalnih dobrobiti demokratskog društva (koje pripadaju svima). Tako danas postoje ”ženske sobe” i razne umjetne umotvorine žena, a koje se takvima uglavnom ne osjećaju. Unatoč činjenici da su ”žene” prigrabile sebi sva zamisliva ”ljudska prava” koja jamči demokratsko uređenje, mušpkarci još uvijek funkcioniraju na način da ”dame imaju prednost” i da ”treba štititi slabije”, odnosno njihove ”bolje polovice”. Dakle, jedno nepopravljivo kavalirstvo, jedno intelektualno (ne)svjesno propuštanje žena u prvi plan i uzmak muške populacije, kako bi ”slabijem spolu” omogućili sve što požele, doveo je do ove monumentalne zlouporabe temeljnih vrijednosti demokracije. Žene su se, bez ”ispaljenog metka” i bez ikakvog otpora zatupljene muške mase, ušetale u sam epicentar demokratskih blagodati, postavile stožer, logistiku, oformile gardu, sastavile statut ”ženskih prava” i nametnule ga odavno kastriranim muškim pojedincima, kao imperativ njihova opstanka u borbi za koricu kruha.
Tako danas, namjesto ”ljudskih soba”, postoje ženske sobe, a namjesto prioritetnog poštivanja ”dječjih prava, imperativ je poštivanje ”ženskih prava”. Nikada u povijesti čovječanstva nije bilo ovako drastične masovne podjele ljudi, koja, da bi opsatala i po mogućnosti se širila, mora ponajprije razbiti obitelj, što kao temelj (bivšeg) društva, a što kao uvriježeno općenarodno socijalno ponašanje. Danas ne postoji obitelj, kao cjelina i zajednica koju osjeća svaki pripadnik iste obitelji, jer u svakoj obitelji postoji neka ”žena” koja svoju obitelj takvom ne osjeća. Njena prava obitelj su ”žene” koje se nalaze u ”ženskim sobama” i ”furaju ženska prava”. Svaka najnormalnija ”ženska obaveza” unutar obitelji, danas, zahvaljujući djelovanju ”ženske pop kulture”, predstavlja zlostavljanje žena, njihovo izrabljivanje, potčinjavanje, degradaciju i omalovažavanje. Međutim, kada se muškarac ponudi, ili biva prinuđen, preuzeti ”ženske obaveze” na sebe, on biva ožigosan kao nepoželjan intrudor u područje za koje nije niti psiho-fizički, a niti emocionalno ”osposobljen.
Primjerice, žene danas majčinstvom smatraju samopodrazumijevajuću činjenicu da isključivo ”one” mogu rađati djecu. I to je to. Sve ostalo što se s djetetom događa tijekom djetinjstva, ne spada više u majčinstvo, jer tu je cijeli niz umjetnih tvorevina modernog društva, koje podržava ženu kao majku, u svakom smislu, odnosno sve više i šire, jer je sve manje žena-majki, a sve više ”rodiomata”, odnosno žena koje smatraju (i tako osjećaju) da je porod vrhunac majčinstva. Pogledajmo već sam hrvatski Ustav, koji ”štiti djetinjstvo i majčinstvo” te tako nakardno i besramno namjenski propušta štititi ”očinstvo”. Da li stoga što je toliko nebitno, ili stoga što je toliko nepriznato?! Pogledajmo samo ”rad” pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koja besramno otvoreno i upravo cinično (smijući se muškarcima ”u oči”) spolnom, iliti rodnom ravnopravnošću smatra isključivo ”žensku nadmoć u društveno političkom pogledu”. Pogledajmo samo ”rad” pravobraniteljice za djecu, čiji je ured pretrpan kutijama dokumentacije, s ”mali milijun” prijava nasilja koje majke počine nad vlastitom djecom, što u vidu zanemarivanja, a što u vidu zlostavljanja. Nikada niti jedna majka nije niti opomenuta zbog toga, nikada kažnjena, nikada sankcionirana.
Eto, Hrvatice su, prve i jedine na svijetu tako postale besprijekorne u svakom smislu, a Hrvati svi redom nasilnici, obiteljski zlostavljači, ”balkanski grubijani” i nedostojni ljudskog ophođenja, a kamoli samilosti. Pogledajmo javnu izjavu današnje zamjenice Ministra pravosuđa, koja glasi – Najgora majka bolji je roditelj od najboljeg oca! Nije to izjavila ”baba Julka” s placa, koja eventualno ima utjecaja na svojih pola metra štanda i 12 kg krumpira, nego najutjecajnije ženske osobe u društveno-političkom životu nacije, razmišljaju i djeluju upravo tako. Pored njih, a kako bi dokazali uspješnost psiho-emocionalne kastracije i lojalnost ženama, još su gori seksisti, mjuškarci, kastrati, kojima je zajedno s mudima iščupana i kičma. Tako ovi nemaju više nikakvih skrupula, jer se ne osjećaju niti ženama, niti muškarcima, nego pukim izvršiteljima seksističkih naredbi. Dobiti, primjerice, muškog suca u brakorazvodnoj parnici, ocu-muškarcu unaprijed je zajamčeno izgubiti svaki kontakt sa vlastitom djecom, jer će sudac još besćutnije od sutkinje rasparati i slomiti dječje pravo na oba roditelja.
Ženske sobe su stoga potrebne. Ne društvu, ne muškracima, ne djeci, ne starcima, ne bolesnicima, ne stradalnicima domovinskog rata, ne zakinutim potrošačima, ne ugroženim životinjskim vrstama, pa niti ženama. Potrebne su u cilju sloma svih društvenih vrijednosti kakve smo ”do danas” poznavali. Nisu potrebne u cilju ”zaštite žena”, jer su žene i prije bile zaštićenije od muškaraca. Pogledajmo samo ”famu” o Islamu i ”masovna zalievanja žena kiselinom”, dok u stvarnosti stoji činjenica da raznoraznih manijaka ima u vidu oba spola, svugdje na svijetu, a Islam je oduvijek drastično kažnjavao svako nasilje, daleko drastičnije nego ovo naše, kak’ti demokratsko društvo. Mnogim muslimanima, nasilnim nad ženama, u svrhu kazne, amputirani su razni ekstremiteti, uključno s ”tintilinićem”. No, o tome se ne govori.
Ženske su sobe svojevrsni simbol seksizma i otvorenog naslađivanja ”ženske moći” nad muškom nemoći. Osobno, kao muškarac, u tome ne nalazim najveću tragediju, jer ovo najveće zlo koje razara društvo, ovaj bolesni, povamiperi i sverazarajući militantni feminizam doslovno masakrira djetinjstva hrvatske djece. To je najveća tragedija i pravo ogledalo realnog stanja stvari, u kojem društvom vladaju toliko besćutne i toliko nakaradne frakcije, da uživaju čak i u krajnje neljudskom mučenju djece. Kada bih rekao ”fuj”, odbacio bih razum i ostavio gađenju najvećeg prostora. No, premda mi se gadi, upućujem na razum. Neka postoje ”ženske sobe”, ali ne kao oaze zla i ”borbene jedinice za krađu ljudskih prava” ostatka populacije. Neka postoje kao oaze znanja, mudrosti i nadoknade topline za sve žene koje se u nekom trenutku osjete ”izgubljenima” ili ugroženima. Neka postoje kao oaze mira i ljubavi, a ne ovako, kao generalštabovi mržnje, nepodnošljivosti i kvazi-inteletktualnog nadjebavanja ionako slomljene muške populacije.
Stoga molim da ovakve ”ženske sobe”, koje ljude seksistički dijele, pozatvarate, dok smo svi skupa još iole živi kao ljudi u punom smislu tog pojma. Otvorite sobe zajedništva i međusobne pomoći, nazovite ih, ako treba i ”ženskim sobama”, ali prestanite u njima osmišljati zlo koje nas, polako ali sigurno, ubija gore i besćutnije od globalnog zatopljenja i međunarodnog terorizma. Kada se toliko dičite empatijom i osjećajnošću, stavite djecu u prvi plan. I bez da nas zovnete, mi ćemo tada doći, mi kastrati i poneki preživjeli priplodnjak s rudimentiranim testisima, da se zajedno skrbimo za prava djece i učinimo im život što ljepšim, u svakom smislu.
Diskriminacija djece i očeva u Centrima za socijalnu skrb i na obiteljskim odjelima sudova, kako se pune statistike tobožnjeg nasilja prema ženama najbolje svjedoče sljedeći primjeri:
http://www.vecernji.hr/vijesti/djecu-razvodu-uvijek-osuduju-odrastanje-bez-jednog-roditelja-clanak-453603
Iako postoji značajna razlika u tome kakve mogućnosti ima netko poput Rihanne kao žrtva i neka siromašna žena, reći da Rihanna nije žrtva nasilja je promašeno. Unatoč razlikama u imovinskom i socijalnom statusu žrtava, žene žrtve rodno uvjetovanog imaju i nešto zajedničko, a to je da su žene, i da je zbog te činjenice društveno prihvatljivo da se “njihovi” muškarci malo ispušu (jer imaju problema) tako što će biti nasilni prema njima. Naime, fino patrijahalno džentlmenstvo ne dopušta da tučeš tuđu ženu (jer time vrijeđaš njenog muža, vlasnika) nego svoju (ti si njen vlasnik pa je to u redu). Muškarci su nasilni prema ženama (a ne svojim šefovima, recimo, koji im zagorčavaju život) zato jer to mogu, jer društvo i država i njene institucije koje ne sakcioniraju nasilje u dovoljnoj mjeri, to manje ili više odobravaju. Stoga, unatoč, razlikama među ženama, kada je u pitanju obiteljsko nasilje tu nije ključan društeveni status nego rod.
Značenje rečenice “Bros before hoes.” nije pitanje Vaše ili moje interpretacije, nego onog što ona znači i kako se najčešće ili uvijek koristi , a koristi se upravo u smislu koji sam napisla.
Koliko mržnje i predrasuda je na ovim stranicama prema muškarcim, da se slediš. I ovo se izdašno financira novcem poreznih obveznika!?
Nasilje nije rodno uvjetovano, za nasilje jednake predispozicije imaju oba spola, to je nešto što se na prvoj godini fakulteta nauči.
Brrrrr kakva mržnja pa ovaj blog treba ugasiti zbog širenja mržnje.
Ne mogu a da ne povučem paralelu sa dešavanjima, u ne tako dalekoj povijesti, prije otprilike cca 70 godina, kada su u nekim zemljama postojali rasni zakoni i kada se jednu naciju okrivljavalo za sve i svašta. Pripadnike te nacije zatvaralo se, mučilo, ubijalo samo zato jer nisu bili kao i oni jer su drugačije mislili. Ali svi znamo kako su takvi režimi prolazili i kako su završavali ….
Dr. Ante potpisujem svaku tvoju riječ!