a) Usprkos ukidanju Odluke kojom se uveo Zdravstveni odgoj, Ustavni sud je odbio sve zahtjeve podnositelja da ispituje sadržaj i navodni svjetonazor Kurikuluma zdravstvenog odgoja, a Odluku ministra znanosti, obrazovnja i sporta je ukinuo zbog nedostatnog uključivanja zainteresirane javnosti u proces donošenja te odluke. Posljedično to znači da će nova odluka o uvođenju zdravstvenog odgoja morati proći javnu raspravu u koju će biti uključena i roditeljska vijeća, te će se nakon toga zdravstveni odgoj nastaviti s implementacijom. Pozivamo nadležno ministarstvo da to učini što prije kako bi na jesen svi učenici u RH imali zdravstveni odgoj, za koji je Ustavni sud rekao da je izuzetno važan predmet u obrazovanju i odgoju. Ustavni sud nije doveo u pitanje sadržaj niti jednog modula zdravstvenog odgoja, već je ukinuo cijelu odluku zbog navedenih proceduralnih nedostataka.

b) Ustavni sud je donio značajnu Odluku s puno širim opsegom od ovog pojedinačnog slučaja, a kojom je demokratsku proceduru donošenja javnih politika u smislu obveze uključivanja zainteresirane javnosti učinio obveznim sastavnim dijelom procesa donošenja takvih politika , te je osim toga deklarirao svoju nadležnost za ispitivanje procesa i ishoda takvih politika na područja života koje uređuju. To bi se onda nužno odnosilo i na sve druge obrazovne programe, posebice one koji ni po čemu manje od zdravstvenog odgoja uključuju i svjetonazorsku dimenziju, poput hrvatskog jezika, povijesti, filozofije, etike, geografije, biologije i drugih. Ovo je za građane i civilno društvo u Hrvatskoj velik korak prema transparentnijoj i uključujućoj proceduri donošenja politika i propisa, te pozivamo Vladu i Sabor da sada započnu s potpunom primjenom Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata koja se do sada (prema posljednjim podacima) primjenjivala samo u 24% postupaka donošenja takvih propisa.

c) Ustavni sud u svojoj odluci citirao je odluku Europskog suda za ljudska prava Folgero protiv Norveške, te između ostalog rekao: „Ustavni sud posebno naglašava visoka demokratska mjerila koja je ustanovio Europski sud u predmetu Folgero i drugi protiv Norveške…..U toj odluci Europskog suda jasno je izraženo stajalište kako demokracija ne znači da stajališta većine moraju uvijek prevladavati. Naprotiv, potrebno je izbjegavati bilo kakve zlouporabe dominantnog položaja i postići ravnotežu koja osigurava pravedan i prikladan tretman manjina kada su u pitanju uvjerenja roditelja o načinu odgoja i obrazovanja vlastite djece, a koja su vrijedna poštovanja u demokratskom društvu i nisu nespojiva s ljudskim dostojanstvom.“ Upravo citiranje ove odluke i usvajanje takvih visokih demokratskih standarda od strane Ustavnog suda pobija navode predlagatelja da i zdravstveni odgoj mora odražavati katolički odgoj i obrazovanje jer je većina građana te vjeroispovijesti, te otvara mogućnost preispitivanja dijelova vjeronaučnog kurikuluma kojim se izričito i otvoreno diskriminiraju određene društvene skupine, a s kojima se dio roditelja čija djeca pohađaju vjeronauk također ne slažu, a bez dovođenja u pitanje provedbe vjeronauka kao predmeta.

Nadamo se da će Ustavni sud načela usvojena u ovoj Odluci primjenjivati i na ostale propise i javne politike, te da će i druge slučajeve prijedloga za ocjenu ustavnosti ispitivati s jednakom brzinom i pažnjom, čime bi se se spriječilo i to da se ova Odluka naknadno percipira kao politički uvjetovana.

Međutim, javna objava ove odluke jučer je jasno pokazala da postoji čvrsta koordinacija između HDZ-a, Hrasta i osoba koje su pokrenule ovaj postupak, te koje sudjeluju u prikupljanju potpisa za referendum; HDZ-ovo traženje rasprave o Incijativi u ime obitelji ujutro na Saboru, nakon toga objava Odluke Ustavnog suda i tempiranje press konferencije Inicijative nikako ne mogu biti slučajni. To sve pokazuje izrazito političku pozadinu ovih inicijativa, kojima je očigledno cilj demonstracija političke moći utjecanjem na sva privatna područja života građana; od braka, obrazovanja do zdravstvenih pitanja (poput pitanja umjetne oplodnje). Mada se radi o korištenju demokratskih mehanizama da bi se ti ciljevi ostvarili, njihov ishod neće biti demokratski niti pluralistički, već vodi u stvarnu dominaciju radikalnih, ali dobro organiziranih i financiranih grupa nad onime za što su se građani ove države već izborili, a to je pluralističko društvo i svjetovna država.

Upozoravamo još jednom da je povijest pokazala da su upravo najgori autokratski i nedemokratski režimi na vlast također dolazili demokratskom procedurom; nažalost sama procedura, kolikogod bila važna, nije uvijek jamac demokratičnosti ciljeva.

„Platformu 112 – za Hrvatsku vladavine prava“ čine sljedeće organizacije:

B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum, Transparency International Hrvatska, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama – Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život – PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija.

„Platformu 112 – za Hrvatsku vladavine prava“ podržavaju sljedeće organizacije:

Amnesty International Hrvatska, Brodsko ekološko društvo, Centar inkluzivne potpore IDEM, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN Pakrac, DEŠA – Dubrovnik, Humanitarna i mirotvorna organizacija, Eko Pan, Eko-eko Komin, Ekološko turistička udruga Šolte, Eko-Zadar, Forum za slobodu odgoja, Hrvatsko debatno društvo, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Hrvatski savez slijepih, Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga Info zona, Koalicija udruga u zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Krka Knin, Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska grupa Kontra, MIRamiDA Centar regionalne razmjene mirovnih iskustava, Mirovna grupa Oaza Beli Manastir, Mreža mladih Hrvatske, Multimedijalni institut, Projekt građanskih prava Sisak, Radio Mreža, Roditelji u akciji, Udruga Delta, Udruga LET, Fade In – Fantastično dobra institucija, Savez udruga stanara Hrvatske (SUSH), Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbing, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga Protagora, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Udruga za zaštitu ljudskih prava i humanitarne aktivnosti “Dalmatinski odbor solidarnosti-DOS”, Volonterski centar Zagreb, Zaklada Slagalica, Zelena Istra, Zeleni Osijek, Ženska soba.

Ipak referendumima se može i manipulirati. Zbog lošeg zakona, referendum o Srđu nije prošao. Jednostavno, Zakon je napisan tako da maksimalno oteža uspješnost referenduma. Sada imamo skupljanje potpisa za referendum, pokrenuto 12.05., kojim bi se pokušale unijeti promjene u Ustav.

I ovo skupljanje potpisa za referendum je manipulacija, manipulacija idejom demokracije i mogućnošću referenduma. Naime, ovaj referendum uz argument većine (ako je zaista riječ o većini) traži promjenu Ustava. Argument većine nije demokratski argument, to je argument sile, ne argument poštovanja i tolerancije. Cilj demokratskog djelovanja bio bi poboljšanje kvalitete života svih, ne poboljšanje kvalitete života nekih (pa makar oni i bili većina) na račun nekih drugih. Isto tako, ako odlučimo da većina kreira prava, što to znači za budućnost? Što je sljedeće, zabrana kontracepcije ili razvoda braka?

Jeste li se ikad našli u poziciji da ste bili manjina? Možda ste u nekom razgovoru s prijateljima imali mišljenje različito od ostalih, recimo vi ste htjeli u kino, a ostali su htjeli gledati utakmicu. Kako biste se osjećali da su Vam prijatelji zabranili odlazak u kino? Da su Vam uskratili pravo na izbor?

Kada se zagovara argument sile, događa se upravo to, da oni koji su manjina ostaju uskraćeni za prava koja ima većina. To nije pravedno, i zato se tretira kao diskriminacija. S tzv. Referendumom o braku događa se upravo to, to je pitanje snage/moći, samo većina koja je moćna ovdje testira svoju snagu na onima koji ne pripadaju većini, a da to nije časno naučili smo već u školskim dvorištima. Oni koji zagovaraju referendum često koriste priču o Davidu i Golijatu. Razmislite u ovoj situaciji, na čijoj ste strani? I na kraju najvažniji su oni koji nisu dio niti jedne niti druge skupine, oni su ti koji imaju izbor i koji odlučuju. Ovo je takav trenutak, trenutak odluke, trenutak kada pokazujemo kakvi smo ljudi i trenutak kada odlučujemo o svojoj budućnosti.

Hoćemo li pod izgovorom većine uskraćivati prava i oblikovati svoju budućnost na sili i isključivanju različitih, ili ćemo pokazati da poštujemo različitost i zagovarati pravednost?

Danas, 17.05. je Dan borbe protiv homofobije i transfobije. Pokažite tko ste. Nasilnik, koji drugima uskraćuje pravo na brak na temelju izbora partnera/ice ili ona/onaj koji zagovara pravednost ili jednaka prava za sve?

Dalibor & Paula

Share

No što je zapravo nasilje, kao generički pojam?

Prema WHO-u nasilje je definirano kao ‘namjerno korištenje fizičke sile ili moći, prijetnjom ili uistinu, protiv sebe, druge osobe, ili protiv grupe ili zajednice, koje rezultira ili postoji visoka vjerojatnost da će rezultirati ozljedom, smrću, psihološkom štetom, nerazvijenošću ili deprivacijom’.

Također nude tipologiju nasilja koja, premda nije jednoglasno prihvaćena, može biti korisna za shvaćanje konteksta u kojima do nasilja dolazi, kao i interakcija među tipovima nasilja.

Ova tipologija razlikuje četiri oblika nasilja:

- FIZIČKO

- SEKSUALNO

- PSIHOLOŠKO

- DEPRIVACIJA

Opća definicija nasilja dalje se dijeli u tri podtipa u zavisnosti od odnosa žrtve i počinitelja nasilja.

Nasilje usmjereno na samoga sebe odnosi se na nasilje u kojem su počinitelj nasilja i žrtva ista osoba i razlikuje se samozlostavljanje i suicid.

Interpersonalno ili međuljudsko nasilje odnosi se na nasilje među osobama, i dijeli se obiteljsko i partnersko nasilje, te društveno nasilje. Prva kategorija uključuje zanemarivanje i zlostavljanje djece; nasilje partnera u intimnim vezama, i zlostavljanje starijih; dok druga kategorija obuhvaća nasilje povezano sa strancima ili poznanicima i uključuje maloljetničko nasilje, napad počinjen od strane stranca, nasilje povezano s imovinskim kriminalom, i nasilje na radnom mjestu i ostalim institucijama.

Kolektivno nasilje odnosi se na nasilje počinjeno od strane veće grupe pojedinaca i može se dijeliti u društveno, političko i ekonomsko nasilje.

Nasilje se često opravdava ili umanjuje kroz argumente kulture ili tradicije, te ga to čini „nevidljivim“, a zatim i ne kažnjivim. Važno je reći da za nasilje nema opravdanja i da je potrebno govoriti o nasilju i raditi na osvještavanju.

Mnogi muškarci misle da ravnopravnost i feminizam jesu muške teme, postoje brojne organizacije muškaraca koje podržavaju feminizam i brojni muškarci koji se deklariraju kao feministi. John Stuart Mill engleski filozof iz 19.st., John Lennon ili Kurt Cobain neki su od njih…

Što znači biti feminist? Feminizam se zalaže, prije svega, za slobodu i pravo na izbor te pravednost i ravnopravnost, za sve, žene i muškarce. Feminizam je mjesto za one koje/i žele biti biti slobodni i koji poštuju slobodu drugih, pa biti feminist znači biti slobodna duha.

Što je potrebno da biste bili feminist? Snaga i hrabrost, ponekad nije lako usprotiviti se predrasudama i stereotipima o ženama i muškarcima, koje ih dijele i predstavljaju kao da su dva različita svijeta ili kao da ne mogu biti prijatelji/ce. Osjetljivost na nepravdu i podržavanje različitosti i prava na izbor, ponekad može biti popriličan „izazov“ i zbog omalovažavanja koje će te doživjeti.

Naravno, praksa je najvažnija. Podržavati druge i njihovo pravo na izbor znači ne tražiti za sebe povlastice koje patrijarhat daje muškarcima, znači aktivno preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i ne raditi ono što dovodi do neravnopravnosti. To znači, podijeliti ravnopravno kućanske poslove i brigu o djeci i starijim i bolesnim članovima/icama kućanstva jer upravo zbog toga što se ovi poslovi smatraju ženskima i očekuje se da ih rade uglavnom žene, žene nemaju izbora/vremena za neke druge aktivnosti. Znači zagovarati ravnopravnost za sve u svim poljima, znači biti protiv seksizma, rasizma, nacionalizma, homofobije, ksenofobije, socijalnih nepravdi jer se borimo za ravnopravnost i slobodu samo ako se borimo za ravnopravnost i slobodu SVIH.

Znači ponašati se prema drugim osobama kao jednako vrijednima, neovisno o njihovom rodu, rasi, seksualnoj orijentaciji ili drugim osobinama ili izborima, sve/i su jednako vrijedni bez obzira na razlike, a razlike je potrebno poštovati i uvažavati, jer tako osvajamo i za sebe prostor za različitost.

Zašto je važno da muškarci podržavaju feminizam? Jer vas borba protiv nepravde čini čovjekom. Mislim da je to dovoljan argument.

Što feminizam nudi muškarcima? Slobodu i pravo na izbor, mogućnost da budete drugačiji; ne volite nogomet, volite kuhati, mislite da ne postoje muški i ženski poslovi te da svaki/a ima pravo izabrati što želi raditi i želite aktivno raditi na tome, dobro došli jer kako kaže bell hooks: „Femnizam je za sve!“

Svaka žena se u tim situacijama suočava s mnogim pitanjima kao što su kamo otići, koje postupke poduzeti, kako se dalje financirati, prilagoditi život novonastaloj situaciji. Teška su to pitanja i životne odluke. Ali lakše je rješavati ta pitanja nego polomljene kosti i svakodnevni strah i bol.

Nasilje nad ženama iznimno je važan društveni problem koji je nažalost prisutan u svim društvima. Nasilje nad ženama često se naziva i rodno uvjetovano nasilje. Rodno uvjetovano nasilje uključuje one oblike nasilja u kojima su žene žrtve u 90% slučajeva a počinitelji su muškarci. Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji u 2012. godini prijavljeno je 14 874 djela. Što se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji, prema Kaznenom zakonu (čl.215A), službeni podaci Ministarstva unutarnjih poslova ukazuju da je u 2012. godini prijavljeno 622 kaznenih djela, od čega su žene žrtve u 81% slučajeva. U 2012. godini prema službenoj statistici Ministarstva vanjskih poslova RH prijavljeno je ukupno 512 kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. Navedeni podaci ukazuju na činjenicu koliko je rodno uvjetovano nasilje (seksualno nasilje i nasilje u obitelji) rašireno te koliko je to veliki društveni problem.

Ženska soba pokrenula je web stranicu Sigurno mjesto koja ženama žrtvama bilo kojeg oblika nasilja daje odgovor na sva potrebna pitanja te olakšava te prve korake u donošenju odluke o izlasku iz nasilne okoline. Na taj način pokušavamo ženama koje odluče napustiti nasilnu okolinu i nasilnika olakšati i pružiti pomoć osiguravanjem dostupnosti informacija na jednom mjestu.

Anamaria Drožđan-Kranjčec

Share

Javna kampanja „U tri klika biraj život bez nasilnika“ provodi se u sklopu projekata:  „Centar za žrtve seksualnog nasilja“,  kojeg Ženska soba provodi u suradnji s Gradom Zagrebom  – Gradskim uredom za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, a kojeg financijski podržava Ministarstvo socijalne politike i mladih, te projekta „Sigurno mjesto“ kojeg financijski podržava Europska unija.

Blaženko Lacković, Marko Kopljar, Damir Bičanić i Lovro Šprem za potrebe podrške kampanje otvoreno su progovorili o važnosti prepoznavanja problema nasilja nad ženama u hrvatskom društvu te naglasili važnost kampanje „U tri klika biraj život bez nasilnika!“.

Neke od poruka koje su rukometaši uputili javnosti su „Zaustavimo nasilje nad ženama! Posjetite web stranicu www.sigurnomjesto.hr i recite NE nasilju nad ženama!“ a ujedno se nadaju da će ovu poruku prenijeti osobito na mlađu mušku populaciju, ali i sve fanove rukometa i sporta općenito. „U tri klika biraj život bez nasilnika“ velika je nacionalna, dvogodišnja kampanja protiv nasilja nad ženama koju su već podržale brojne javne osobe iz svijeta glazbe, umjetnosti i znanosti te predsjednik RH Ivo Josipović. Kampanju „Sigurno mjesto“ zajedno s Hrvatskom rukometnom reprezentacijom podržalo je i vodstvo reprezentacije te Hrvatski rukometni savez.

http://www.jutarnji.hr/djevojke-se-udruzile-protiv-splitskog-casanove–zele-ga-i-prijaviti-policiji–/1093136/

Radi se o tekstu koji počinje sa ‘Djevojke, oprez!‘ i koji se nastavlja objašnjenjem kako ‘Splitom hara opasni Casanova koji će reći sve, ali baš sve da vas odvuče u krevet, a nakon što se to jednom dogodi, vjerojatno vam se neće ni javiti’.

Ispod velikog podnaslova koji glasi ‘Rekao je da ima biznis’ iznosi se priča kako se dotični momak jednoj Barbari činio ‘miran i pošten’, te je ‘rekao da je športaš, da ima vlastiti biznis’ – i Barbara mu je povjerovala. Bilo joj je sumnjivo što nema profil na Facebooku, ali je tvrdio da želi ozbiljnu vezu.

Barbara je kasnije saznala kako dotični ima djevojku, kako je koristio lažno ime i prezime, kako je prevario i druge djevojke, te sada želi upozoriti ostale da ne nasjednu kao ona. ‘Dodaje da joj je zavodnik, kada mu je rekla da ga je prozrela, rekao da je “život ionako samo igra”, te da ima još dovoljno cura koje će nasjesti ako su ga one prozrele.‘

Kontaktiran je i galeb, on nakon početnog šoka misleći kako ga netko zeza kaže da slobodno napišu kako je ‘veliki zavodnik kojem je Hrvatska postala premala’, i da je to sigurno ‘neka bivša ljubomorna što je on u sretnoj vezi’.

Članak završava za novinarsku struku poprilično tužnim zaključkom: ‘Uz to što je priča zabavna jer na neki način kriminalizira poznato dalmatinsko “galebarenje”, ima i drugu dimenziju. Jer, čini se da stvarno imamo ozbiljnih problema u međuljudskim odnosima kada činjenica ima li netko tvrtku ili ne može biti bitna za izbor partnera.’

Dakle, promotrimo samo zaključak novinara Tomislava Kukeca.

Meni nije baš jasno što je u ovoj priči zabavno, možda to što se jedna djevojka drznula kontaktirati svetu kastu novinara i progovoriti o tome da možda postoji netko tko vara i laže djevojke kako bi izvukao korist? I to u namjeri da to spriječi?

Je li smiješno zbog toga što je ‘poznato dalmatinsko galebarenje’ regionalni sport, nedodirljiva tradicija, izvor ‘smiješnih muških priča’ jer je naravno svaka žena koja padne na galeba naivna potrošna roba, a galeb velika faca? Možda je autor članka u galebarskoj reprezentaciji, pa se osjeća prozvanim?

Ali ako je galebarenje zaista takvo kakvim se u ovom članku implicitno prikazuje, zbog čega ga ne kriminalizirati?

I dotaknimo se druge strane nespretnog novinarskog teksta – zbog čega proširivati priču na sve dalmatince koji ‘galebare’ i prešutno potvrditi da su galebi u očima žena prevaranti i lažovi koji drugačije ne mogu doprijeti do ženskog roda?

I ako ti galebi postoje, i ako sastanče u nekim za to specijaliziranim udrugama, sportskim savezima ili si pišu tajne poruke u dnevnim tiskovinama, zar više nema onakvih koji zavode urođenim šarmom ili slatkorječivošču koja se ne bazira na lažima?

Ovaj članak napisan je pretenciozno i pristrano, neprofesionalno i neobjektivno, što ga zapravo čini višedimenzionalno lošim, a samim time i nimalo zabavnim.

Jer kada autor kaže kako su se ‘djevojke udružile protiv splitskog Casanove’, to malo čudno zvuči osviještenom čitatelju koji možda pomisli da ženski glas vrijedi kao uvrh glave pola muškoga, kao primjerice u Iranu, pa se trebaju udružiti, ili je možda bolje da zapravo zauvijek šute?

Zanimljivo je i što je prevarant koji ima djevojku i dalje stabilan i neprikosnoveni uzor ‘snažnog i sposobnog muškarca’ komentatorima ispod članka u čijim komentarima se osjeti zadivljujuća mržnja i gotovo jednostrana osuda žena, a to je način njihovog tretiranja koji mi se nimalo ne sviđa.

Daleko od toga da se internet komentatore može uzeti zdravo za gotovo kao relevantni društveni uzorak, ali zaista mislim da je u ovom slučaju izostanak neke zdrave pameti prilično indikativan, i zaista me brine opći nedostatak suosjećanja, i osuda onih za koje bi zapravo trebali imati razumijevanja.

Vjerojatno bi si autor članka čupao kosu da mu se radi o sestri, ili da sazna od buduće djevojke kako joj se to dogodilo, jer se najvjerojatnije radi o običnim djevojkama koje samo žele biti voljene, a budimo iskreni – pritom financijska stabilnost budućeg partnera koji obećava vjernost nije na odmet.

A kada se slučajno pojavi djevojka koja očekuje stvari koje nemam, mogu samo poručiti da se u meni pojavi taj osjećaj i stav da ne želim nikoga osvojiti silom ili na prijevaru, jer to više govori o meni, jer mislim da imam dovoljno za ponuditi i mimo toga, a oni koji to ne vide – niti me ne zanimaju.

Da, dragi Tomislave s Jutarnjeg, čini se da stvarno imamo ozbiljnih problema u međuljudskim odnosima. Jer ovo čak i nema veze s muško-ženskim, koliko s ljudskim.

Neven Vulić

- Pozdrav svima, ja sam Neven Vulić, i ja sam ženomrzac.

Da, ja mrzim žene, ali moja mržnja nije ekskluzivna i usmjerena samo prema njima. Ona nije one vrste koja će me nagnati da nekoga ubijem, ili ona koja će povećati ionako poraznu statistiku seksualnog ili obiteljskog nasilja. Tako da o manifestacijama tog mog negativnog osjećaja nećete čitati u člancima crne kronike dnevnih novina, nerijetko prezentiranima na nezdravo senzacionalistički način.

Moja mržnja je sasvim drugačije vrste, tiha je i većini gotovo nezamjetna, u tom pogledu nije statistički vidljiva, ali je poprilično očigledna, pogotovo kada se osvijesti taj dio moje osobne i kolektivne ličnosti.

Moja mržnja je za svaku osudu, niska je, nezdrava i motivirana strahom, ali isto tako, moja mržnja je osviještena i gotovo je nestala, jer želim živjeti bolje i kvalitetnije nego što sam do sada činio.

Mogu reći kako mi je teško smatrati žene jednakima sebi, jednakima muškarcu, jer su me tako odgajali, jer sam to nekritički preuzimao od okoline, iz društva, iz filma u kojem Ally McGraw bude šamarima disciplinirana od strane Steve McQueena, iz ortodoksnog stava da je ženi mjesto u kuhinji, pa do time potaknutih izjava da su one ‘za madraca, a ne za mudraca’, i to navodno u obranu digniteta našeg Sabora.

Moja mržnja je osviještena sasvim slučajno, igrom prilika, i to sada shvaćam kao ozbiljan problem, jer ako meni nije bilo stalo, postavlja se pitanje koliko je ljudi zapravo meni slično, i koliko je to zapravo opasno.

Ne želim živjeti u društvu u kojem zastrašujući postotak srednjovječnih muškaraca temu ženske ravnopravnosti smatra neakademskom i trivijalnom, očiglednom u svojoj logičkoj netočnosti.

Kada pomislim kako ću možda jednoga dana imati djecu (možda s namjerom, a možda i slučajno, što se na trenutak postavilo kao realna mogućnost ovih dana), i kada zamislim kako bih istom vjerojatnošću mogao imati kćer kao i dječaka, nekako ne želim da se oni rode u ovakav svijet, u svijet kojem nisam ništa niti pokušao promijeniti.

No bez brige, naivnost je iz mene odavno isprana, tako da ne gajim ni neke iluzorne nade kako će se naše malo društvo transformirati na bolje toliko skoro ili potpuno bezbolno, ali gruba realnost govori kako je u prosjeku oko 90% seksualnog ili obiteljskog nasilja izvršeno nad ženama, i to je nešto što treba glasno i oštro osuditi.

Moja mržnja prema ženama plod je istog straha koji me priječi da prihvatim stvari koje su mi strane, koje me uznemiruju i koje su mi ponekad nedostižne, no to nije ništa manji razlog da osudim taj dio sebe i da možda nekome barem na tren pružim poticaj za promišljanje.

I premda moja mržnja prema ženama ne uzrokuje direktnu fizičku patnju i doživotne ožiljke, svejedno ne želim da moje prešućivanje i izostanak reakcije uzrokuju nešto što se moglo izbjeći, samo da se na vrijeme reagiralo.

I to sam ja.

A tko smo mi?

Nadam se da smo mi oni koji za početak žele posvjedočiti pripitomljavanju zastrašujućih brojki koji govore o nasilju nad ženama, jer je i od tih neosjetljivih postotaka realnost također surovo drugačija – većina se kaznenih djela niti ne prijavljuje.

Gruba statistika kaže kako je potrebno da 8 od 9 nasilnika odustane od svog zločina nad nekim ženskim ljudskim bićem kako bi se statistike nasilja izvršenog nad ženama i nad muškarcima brojčano izjednačile.

Tek tada bismo, u tom manje nasilnom imaginariju, svi, bez obzira na rod i spol, bili jednaki, a broj počinjenih nasilnih djela pao bi za 80%. To je taj toliko bolji svijet o kojem se usudim sanjati, što dovoljno govori o poraznosti i ozbiljnosti trenutne situacije.

Na putu do tog manje nasilnog imaginarija stojimo ispriječeni gotovo svi mi, i muškarci i žene, okamenjeni u svojim stavovima i percepciji naših odnosa, obuzeti strahom od nepoznatog i uronjeni u javni prostor preobilan nezdravim stavovima koji samo perpetuiraju ovu tragediju, jer su neki i dalje nespremni na promjene, ponekad nesvijesno, ali gotovo uvijek nauštrb drugoga.

Potreba da se o ovom pitanju govori pristrano, nažalost, i dalje postoji. Danas žene trpe previše upravo zbog naše neosjetljivosti, i to je zaista težak uteg oko naših kolektivnih udova.

 Neven Vulić

“Je, mala, ne buš to našla nigdje osim u izrescima iz novina.”

“Kako to mislite? Nemate stranicu, nemate Facebook?”

“Pa imamo nekaj, ali mi se time ne bavimo. Mala, mi ti delamo, nemamo mi vremena za te moderne gluposti.”

Ovako je izgledao moj ulazak u Žensku pomoć sada, kad sam pokušala shvatiti priču hrabrih žena koje su svoju borbu započele još davne 1988. godine. Baš na današnji dan prije 25 godina!

Današnja generacija naučena je da se nije dogodilo ono čega nema na Internetu ili Facebooku. Isto tako, ako nije bombastičan i spektakularan naslov sa slikama, oči ne percipiraju niti um pamti.

Kopajući po arhivi Ženske pomoći sada shvaćam kakve je to zabluda, kako smo kao društvo pogrešno negdje skrenuli. Danas je sve obrnuto, ništa se ili gotovo ništa ne radi, a piše se o svemu kao da su te vijesti od presudnog nam značenja. Glamur, šokantni naslovi i lažno blještavilo prikrivaju priče malih ljudi koje su u ovom našem skloništu često nekome taman dostatna svjetlost da ne odu u vječni mrak. Novinski članci koje sam dobila od najstarijih volonterki, požutjeli od stajanja, pričaju povijest koja nije ni najmanje nastajala u medu i mlijeku. Puno teških borbi ove su žene prošle da bi došlo do zakonskih promjena kao i do podizanja svijesti o potrebi prestanka  nasilja nad djecom i ženama.

Među mnogim pričama, svakako treba spomenuti projekt PAŽ (Pokretna ambulanta za žene)1991 god.u kojoj je Ženska pomoć sada aktivno sudjelovala. Projekt je osmislila Gordana Cerjan Letica i realizirala ga uz pomoć naših tadašnjih volonterki, kao i uz stručnu pomoć škole narodnog zdravlja Andrija Štampar. Dio opreme bio je poklon njemačkog grada Gronaua. Naše su volonterke tada obilazile kampove i pomagale ženama da budu zdravstveno zbrinute. Na taj je način ambulanta obišla sve kampove u Zagrebu i okolici. U to su vrijeme naše volonterke priskrbile jednokratne vrijedne donacije za prognanike i izbjeglice, a za neke su uspjele dobiti i stalnu novčanu pomoć. Koliko god je tada bilo teško, iz najtežih su priča proizašla i najbolja druženja i poznanstva od kojih neka traju i danas.

A kako je sve počelo…?

Ženska grupa Trešnjevka 3. ožujka 1988. godine osnovala je SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, prvi takve vrste u Istočnoj Evropi. Godine 1989. registirale su se kao udruženje građanki pod imenom Ženska pomoć sada. Prva takva udrugu na ovim prostorima, nastala s ciljem zaštite ženskih ljudskih prava, bila je i rasadište aktivistica  koje su kasnije osnovale brojne ženske grupe te stvorile jaku žensku scenu. Ženska pomoć sada nastavila je svojim putem, sa svjetlijim i manje svjetlijim trenucima, postepeno se razvijajući u uspješnu udrugu sve do današnjih dana. Osim SOS telefona, danas postoji i savjetovalište i sklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Jedno od vrlo nam važnih priznanja jest ono Ženske mreže Hrvatske 2006. godine za “uspješan dugogodišnji rad i predanost ideji ljudskih prava žena, za razne oblike podrške ženama koje trpe nasilje, za ustrajni aktivizam i doprinos razvoju drugih organizacija”.

Danas, 25 godina od otvaranja skloništa, možemo reći da imamo novih problema. Sredstva kojima raspolažemo često nisu dovoljna da priuštimo sve što bi trebalo našim štićenicima. Najveći je problem uvođenje besplatne linije jer u ovim teškim vremenima neke žene nemaju dovoljno novaca ni da nas nazovu kada im je najpotrebnije. Često tražimo sponzore ili donatore koji bi nam pomogli sitnicama, a koje nama puno znače. Nije da se možemo požaliti – ima ljudi, ostat će ljudi dok je i svijeta i hvala svima koji su već pomogli!

Da uvijek netko prepozna plemenitu priču dokazali su već mnogi koji su nam pomogli svojim angažmanom. Trenutno nam redizajn web stranice rade čak dva studija (Fritula d.o.o. iz Rijeke i Marker d.o.o iz Varaždina) koji su ponudili svoje sponzorstvo. Tako da bez obzira na to što nam je sve ove godine bilo jedino važno jesu li i kako su nam štićenice zbrinute, ipak smo odlučile svoje bogato iskustvo skupljano 25 godina i ispričati, tako da ćete uskoro moći pročitati sve o nama i našem radu na našoj novoj web stranici www.zenskapomocsada.hr. Do tada smo aktivni na našem novom profilu https://www.facebook.com/pages/%C5%BDenska-Pomo%C4%87-Sada/105068659663590

Pored mnogih tvrtki (Gradsko komunalno poduzeće Zagreb,Robni terminali Zagreb, Ina, Lions club Zrinjevac,FA „Zagreb-Markovac“ ,Lidl Hrvatska, Dm, Gloria, Suzy modna agencija…) pojedinaca, Grada Zagreba koji je ustupio na korištenje stan za naše sklonište, najveću zahvalu želimo ovim putem izraziti onima koje su bile uz nas i koje i dan-danas dežuraju 0-24 na telefonima i u skloništu, a to su naše volonterke: Eva, Nuša i Nevenka, a kasnije su se pridružile Marjana, Biserka, Ela, Ljubica, Lana, Romana, Sonja, Silvija, Jasenka, Nina i ostale…hvala vam od srca svima.

Nina

Kad je izbio rat, 35 pacijenata/ica u mojoj bolnici u Lemeri, u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo, ubijeno je u svojim krevetima. Pobjegao sam u Bukavu, 100 km sjevernije i otvorio bolnicu napravljenu od šatora, te rodilište s operacijskom salom. No, sve je ponovno uništeno 1998. godine, pa sam 1999. godine krenuo iz početka.

Upravo te godine pristigla nam je prva žrtva silovanja. Nakon što je bila silovana, ispucani su meci u njene genitalije i bedra. Tada sam mislio da se radi o izoliranom barbarskom činu rata, no pravi šok nastupio je 3 mjeseca kasnije.

Četrdeset i pet žena došlo nam je sa istom pričom i sve su govorile: “Ljudi su došli u moje selo, silovali me i mučili”. Neke žene dolazile su nam s opeklinama. Rekle su nam da su silovane te nakon toga polivene kemikalijama po genitalnom području.

Počeo sam se pitati što se to događa. Ovo nisu samo nasilni činovi rata, već dio veće strategije.

Događale su se situacije gdje je velik broj ljudi bilo silovano u isto vrijeme, javno – cijelo selo je znalo biti silovano tijekom noći. Na taj način nisu se zlostavljale samo žrtve već i čitave zajednice s obzirom da su bili prisiljeni gledati sva silovanja koja su se događala. Rezultat ovakve strategije jest da su ljudi bili prisiljeni napuštati svoja sela, polja, izvore preživljavanja, sve. Bilo je vrlo efikasno.

Moje kolege/ice i ja imamo organizirani sustav skrbi za žrtve. Prije velike operacije pristupa se psihološkom pregledu jer je nužno da su žrtve dovoljno snažne kako bi mogle izdržati operaciju.  Nakon toga prelazimo u slijedeću fazu koja može uključivati operaciju ili samo medicinsku skrb, nakon čega slijedi faza socio – ekonomske skrbi s obzirom da većina pacijenata/ica dođe bez ičega pa čak i bez odjeće. Moramo ih nahraniti, brinuti se za njih. Nakon što ih otpustimo biti će ponovno ranjive ukoliko ne uspiju zadržati stabilnost u svojim životima. Upravo iz tih razloga moramo im pomoći i na socio – ekonomskoj razini, primjerice pomoć ženama u razvoju novih vještina i omogućavanje školovanja. Četvrta faza jest pravna pomoć.  Često žrtve znaju tko je počinitelj te im putem naših odvjetnika/ica pomažemo da slučaj završi na sudu.

U 2011. godini zamijetili smo pad broja slučajeva silovanja. Mislili smo da se možda približavamo kraju užasne situacije u kojima se nalaze žene u Kongu. No, tijekom prošle godine kada se rat nastavio, broj slučajeva silovanja ponovno se povećao. Radi se o fenomenu koji je u potpunosti  povezan sa ratnom situacijom.
Rat u Kongu ne vodi se između grupa i vjerskih fanatika niti između država. Uzrok ovog rata su ekonomski interesi koji vode ka uništavanju žena u Kongu.

U trenutku kada sam se vraćao s puta izvan države, zatekao sam 5 muškaraca koji su me čekali. Četvero ih je imalo AK- 47 puške, a peti je imao pištolj. Otvorili su vrata i ušli u moj auto upirući pištolj u mene. Nakon toga su me izvukli iz auta i dok me jedan od tjelohranitelja pokušavao spasiti, pucali su u njega i ubili ga. Pao sam, a napadači su i dalje nastavili pucati. Zapravo ne znam kako sam preživio. Nakon toga otišli su s mojim autom i nisu ništa drugo uzeli. Kasnije sam saznao da su moje dvije kćeri i njihova rođakinja bile u tom trenutku u kući. Bile su prisiljene otići u dnevnu sobu gdje su sjedili napadači čekajući mene.Čitavo to vrijeme imali su uperene puške u moje kćeri. Bilo je užasno.Vidio sam napadače samo na trenutak i ne znam tko su bili ti ljudi. Isto tako ne znam zašto su me napali – to znaju samo oni.

Nakon napada Dr. Mukwege je pobjegao sa obitelji u Švedsku, pa u Brisel, ali su ga prošlog mjeseca nagovorili da se vrati u Kongo.

Bio sam inspiriran da se vratim zbog ustrajnosti i odlučnosti žena iz Konga da zaustave ovakve zločine. Ove žene hrabro su odlučile protestirati Vladi zbog napada na mene i moju obitelj. Čak su se i skupile kako bi mi platile kartu za povratak kući, a to su žene koje nemaju ništa i žive s manje od 1 dolara dnevno. Nakon ovakve geste zapravo nisam mogao reći ne, a i sam sam odlučan u borbi protiv ovakvih zločina. Moj život se morao promijeniti nakon povratka. Sada živim u bolnici i morao sam poduzeti brojne mjere zaštite, tako da sam izgubio dio svoje slobode. Kada su mi izrazile dobrodošlicu, rekle su mi kako će se pobrinuti da budem siguran tako što će me one čuvati kroz dežurstva čitav dan i noć u grupama od 20 žena. One nemaju oružje – one nemaju ništa, ali to je oblik sigurnosti putem kojeg osjećate bliskost s osobama s kojima radite. Njihov entuzijazam daje mi snage da nastavim svoj posao.

Izvorni tekst: http://www.bbc.co.uk/news/magazine-21499068

Intervju možete pogledati na:  http://www.bbc.co.uk/programmes/p013fv8t