Duhovna obnova

Uzašašće je riječ koja nam dozivlje u pamet vrhunce kao što su Sljeme, Učka, Triglav, Mont Blanc. Uzašašće izražava temeljne čovjekove želje: razvoj nerazvijenih naroda, viši stupanj života, društveno promaknuće, stručno usavršavanje, porast vrijednosti dionica, rast popularnosti, napredovanje u profesiji i na poslu. Sve su to usponi, uzdizanja, uzašašća u našem ljudskom iskustvu. Oko toga se i te kako trudimo.

U vjerskoj terminologiji, kako nam to i naše Vjerovanje ističe, govorimo o silasku nad pakao i o uzašašću na nebo. Sav taj svijet vjere smještamo u tri dimenzije, onako kako to živimo u prostoru u kojem se svakodnevno krećemo od podruma do tavana. Biblija, a potom onda i obična vjera jednostavnog čovjeka, izražava se prepoznatljivim i običnim rječnikom. Nebesa su mjesto gdje Bog stanuje i to mora biti u visinama; zemlja je nastamba ljudi; pakao, obitavalište je zlih mrtvih ljudi i demona, mora biti negdje dolje, u crnim dubinama. Kada Bog pohađa ljude, tada “silazi s nebesa”, spušta se na razinu čovjeka, a potom natrag tamo “uzlazi”. To je slikoviti govor.

O cjelokupnosti svemira ne može se govoriti u dimenzijama gore-dolje, lijevo- desno. Prema tome ni Bog nije gore ili dolje; a jednako tako ni nebo. Tako i Bog, on je jednostavna i apsolutna prisutnost. Tri dimenzije pojavljuju se i u evanđeljima: geografski locirana zemlja i njezino “gore” i “dolje”. Na njoj se Bog u Sinu svome utjelovio, hodao, radio, susretao ljude, i to je zemlja na kojoj je raspet. Druge dimenzije kamo “silazi” ili “uzlazi” duhovne su naravi. To su “dubine” grijeha i smrti ili “visine” susreta s Bogom. To dakle nisu mjesta, nego su to situacije u odnosu na Boga, Boga koji je posvuda i iznad svega.

U svjetlu ovakvog razmišljanja valja shvatiti i određene poruke blagdana Uzašašća, blagdana što ga Crkva slavi 40. dana poslije Uskrsa, 10 dana prije Duhova. Uzašašće Isusovo zapravo počinje razapinjanjem. Isusova smrt u daru iz slobode zauvijek je, na nebu i na zemlji, vrhunac ljubavi. Vrhunac ljubavi Sina za svog Oca, Brata za svoju braću grešnike, vrhunac ljubavi Božje, vrhunac ljubavi čovjeka Isusa. Vrhunac patnje i smrti, upravo zato jer je vrhunac ljubavi, rascvjetao se u uskrsnuće i proslavu. Hod Isusove Pashe (“prijelaz”) k Ocu označuje sve etape: križ, uskrsnuće, uzašašće, proslava. Tri vida a ista stvarnost, jedan čas i jedan te isti misterij. Duh Sveti daje Petru i apostolima da izreknu tu trodijelnu i jedinstvenu tajnu: “Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo.

Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja.” (Dj 5,30). Obješen, uskrišen, uzdignut: tu je uzašašće – bolno i slavno. Sve to označuje riječ “uzdignut”, kako je donosi sveti Ivan. Upravo rječnikom slave u jednom potezu Ivan ocrtava taj “čas” koji u spasiteljskoj ljubavi počinje časom muke. To je svakako vrhunac ljubavi, jer nema veće ljubavi od ove: dati život svoj za svoje! Uzašašće je zapravo i poziv: da pravi vjernici upravo u toj predanoj i požrtvovnoj ljubavi pokušaju doseći taj vrhunac što sjaji iz Isusova primjera. Nećemo ga nikada doseći, ali on je uzašao da nas privuče k sebi, on je uzašao da nas podigne, da nama pripravi mjesto.

Comments are closed.