Duhovna obnova

Sveti Rok čudan je i čudesan svetac davnih vremena. Ipak, kod nas u Hrvatskoj a i svuda gdje Hrvati žive on se posebno štuje te se njemu u čast podižu kapele i crkve, a vjernici hodočaste u njegove crkve moleći ga za najrazličitije potrebe, a osobito za pomoć u bolesti svih vrsta. Živio je davno. Rođen je 1295. godine u Montpellieru u Francuskoj gdje je i umro 1327.

Dakle, doživio je jedva 32 godine. A ipak je iza sebe ostavio tragove svetosti i ljubavi. U njegovo vrijeme harala je Europom opasna kuga. Zvali su je ljudi crna smrt. Kad se negdje pojavila, ljudi koji su mogli bježali su iz tog okruženja ne bi li spasili goli život. Tako je bilo puno raseljenih i siromašnih ljudi koji su kao bjegunci pokušavali oteti se strašnoj crnoj smrti. I upravo u tome je sveti Rok bio čudesan. Dok su drugi ljudi bježali iz sela i mjesta koja su bila zahvaćena kugom, on je bez straha išao tamo gdje se kuga pojavila. Umjesto da bježi s drugim ljudima, on je progonio kugu gdje se pojavila. Počelo je to u Firenci. Kao hodočasnik prema Rimu naišao je u taj grad i čuo je da kuga hara. Pošao je u bolnicu ponuditi svoje usluge.

Ravnatelj bolnice ga je pitao ne boji li se crne smrti, a on je odgovorio da se boji samo grijeha i ničega drugog. Uporno i svesrdno služio je bolesnicima. Nakon Firence došao je u Rim, uvijek kao hodočasnik. I tu se dao na isti posao istom revnošću. Potom se na povratku zadržao u Piacenzi i predao istom poslu. Pritom je i sam obolio od kuge. Da ne bi bio na teret nikome, iskrao se iz bolnice i otišao na neko samotno mjesto.

Posebno je nedostajao jednom čovjeku koji je svjedočio kako je po Rokovoj njezi, ali i po njegovoj molitvi i po znaku križa kojim je obilježio njegove rane i njegovo čelo, on ozdravio, a mislio je da je već bio osuđen na smrt. Htio ga je naći. Pronašao ga je pomoću psa koji se u to vrijeme čudno ponašao: uzimao je u kući komad kruha i nosio ga prema šumi. Slijedeći psa našli su Roka u ranama i u bolesti kuge. Odmah su se dali na njegovanje i Rok je ozdravio.

Vratio se potom kući u Montpellier, ali ga njegovi mještani više nisu prepoznali. Nitko nije znao za njegovu nesebičnu ljubav i smatrajući ga nekom skitnicom bacili su ga u tamnicu gdje je proveo pet godina i tako i umro. Tek je poslije njegove smrti stigla u njegovo rodno mjesto vijest o njegovim herojskim djelima ljubavi i o njegovu svetačkom životu. Crkva ga je rehabilitirala i priznala svecem, osobito zaštitnikom svih bolesnika, posebno od kuge. U našoj je domovini prije 150 i više godina pa sve dalje u povijest često u nekim krajevima i mjestima harala epidemija kuge i kolere. To su bile neumoljive bolesti od kojih se i kod nas strepilo.

U kršćanskoj je svijesti već bilo prisutno ime svetog Roka kao nebeskog zaštitnika svih takvih bolesnika i zaštitnika od takvih epidemija. Zato su nicale kapele i crkvice, redali se zavjeti vjernika. I danas u mnogim mjestima štuje se ustrajno i pobožno taj svetac jer je u sjećanju kraja i ljudi. Ono što na osobit način pobuđuje i što poziva i danas to je Rokova nesebična ljubav. I uz opasnost da i sam oboli, da se zarazi, nije se ustručavao njegovati takve teške bolesnike. Sav se predao ljubavi za bližnjega.

Comments are closed.