Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, Katolička crkva u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, bila je jedina snaga koja se mogla oduprijeti novom, komunističkom režimu. Komunistički režim, osim što je optuživao Katoličku crkvu za suradnju s ustaškim režimom, nije se mogao pomiriti s time da u zemlji postoji jedna tako brojna i snažna, te osim vjerski i nacionalno angažirana organizacija, koja nije pod njegovim nadzorom. Istovremeno Katolička crkva nije se mogla pomiriti s činjenicom da će državom, i to ponovno jugoslavenskom, upravljati vlast, koja je svoje djelovanje zasnivala na ateističkoj ideologiji. Već na samom početku prisilne simbioze, dviju vlasti suprotnih svjetonazora, u državi je stvorena podjela na “mi i oni”.

Iako je komunistički režim u sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, krenuo oprezno, njegovi postupci u praksi, stvorili su dodatnu netrpeljivost Katoličke crkve prema novoj vlasti. Komunistički režim na čelu s Josipom Brozom Titom, pokušavao je djelovati na crkvenu vlast u Jugoslaviji, da oslabi veze sa Svetom Stolicom, i formira “narodnu crkvu”, koja bi bila pod nadzorom nove vlasti. Takvoj politici se najviše protivio nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupske konferencije biskupa Jugoslavije, Alojzije Stepinac. Ostali biskupi su ga u pravilu podržavali, iako je bilo i onih koji su bili spremni na veću suradnju s vlastima, ali nikad u smislu, da bi se odrekli odanosti Svetoj Stolici. Komunistički režim računao je na moguće nejedinstvo biskupa, međutim kada su svi biskupi jednodušno potpisali pastirsko pismo u rujnu 1945., u kojem oštro osuđuju postupke nove vlasti, odustao je od taktiziranja, i krenuo u otvoreni rat protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve. Još je žešće nastavljeno s uhićenjima svećenstva, gušenjem vjerskog tiska, oduzimanjem crkvene imovine, smanjivanjem vjerske obuke, zatvaranjem vjerskih škola i sličnih oblika gušenja vjerskih sloboda.

Vrhunac udara komunističkog režima, na Katoličku crkvu, bilo je suđenje i presuda nadbiskupu Stepincu 1946. No zatvaranjem nadbiskupa Stepinca, vlast ipak nije uspjela staviti Katoličku crkvu pod svoj nadzor, a izazvala je još veću netrpeljivost, kako velikog dijela hrvatskog naroda tako i demokratskog dijela svijeta prema jugoslavenskom režimu. Namještenim sudskim postupcima pripadnicima Katoličke crkve i drugim protivnicima režima, te uvođenjem jednopartijskog sustava, Jugoslavija je u demokratskom svijetu pokazala svoje pravo lice, kao totalitarna država. Zbog nepovoljnih međunarodnih prilika Jugoslavija je nastojala po svaku cijenu održavati, kakve takve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.

U vrijeme sukoba jugoslavenske vlasti sa SSSR-om došlo je do prividnog zatišja u crkveno-državnim sukobima. No vlasti su sve to vrijeme smišljale način kako da razbiju jedinstvo Katoličke crkve. Posljednji pokušaj za ostvarenjem tog cilja, bilo je osnivanje staleških svećeničkih udruženja. Cilj vlasti bio je da pomoću udruženja razbije jedinstvo Katoličke crkve, odnosno oslabi crkvenu vlast, te tako ostvari svoj cilj o stvaranju “narodne crkve”. Nešto veći uspjeh vlasti u osnivanju udruženja, u kojoj je vlast tjerala svećenstvo što silom, što povlasticama, bio je u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj, doživjela potpuni neuspjeh. Kako su biskupi u Jugoslaviji, uz podršku Svete Stolice, zabranili svećenstvu članstvo u udruženjima, došlo je do dodatnog zaoštravanja odnosa između Katoličke crkve i komunističkog režima. Jugoslavenska vlada je zbog te odluke uputila prosvjedno pismo Svetoj Stolici, na koje je Sveta Stolica odgovorila svojim prosvjednim pismom, u kojem je iznijela sve probleme koji narušavaju vatikansko-jugoslavenske odnose. Uslijedila je odluka Svete Stolice o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom, nakon čega je jugoslavenska vlada prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 1952. godine.

Jugoslavenska vlast je okrivljavala Svetu Stolicu za sve što se događalo u svezi s Katoličkom crkvom u zemlji, ali i za sve međunarodne nedaće koje su joj se događale, a naročito u svezi s Trstom. U hajci na Svetu Stolicu i Katoličku crkvu u zemlji državni mediji su odigrali veliku ulogu, bespoštedno vodeći kampanju, bez mogućnosti obrane, da ih ocrni u narodu. Tito je nakon prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, pokušavao naći rješenje direktnim pregovorima s biskupima u Jugoslaviji, ali su oni i dalje ostali vjerni Svetoj Stolici, i ti su pokušaji propali.

Iako je jugoslavenska vlada nastojala smiriti odnose s Katoličkom crkvom, uvidjevši da represivna politika prema Crkvi ne donosi za vladu pozitivne rezultate, ipak je i dalje djelovala na razbijanju crkvenog jedinstva koristeći se staleškim svećeničkim udruženjima. I dalje je radila na materijalnom slabljenju Crkve nacionalizacijom crkvenih zgrada i građevinskog zemljišta. Iako je u međuvremenu 1953. donesen i Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je jamčio vjerska prava, u praksi se za samu Crkvu nije ništa bitno promijenilo.

Kada je 1960. umro kardinal Stepinac, kojeg je jugoslavenski režim smatrao glavnom smetnjom za sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom, vlada je najavila da će raditi na sređivanju odnosa s Katoličkom crkvom. Stepinčevog nasljednika nadbiskupa Šepera nastojala je prikazati kao osobu drugačijih stavova od kardinala Stepinca, spremnog na suradnju s vlastima. Međutim nadbiskup Šeper, iako je bio spreman na razgovore s predstavnicima vlade u cilju rješavanja pojedinih pitanja, ni jednom prigodom nije odstupao od stajališta kardinala Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede sveukupnih crkveno-državnih odnosa.

Želji jugoslavenske vlade da normalizira odnose s Katoličkom crkvom pogodovale su i promjene u politici same Crkve, očitovane u najavama i odlukama Drugog vatikanskog koncila koji se održavao od 1962. do 1965. godine. Drugi vatikanski koncil najavio je otvaranje Katoličke crkve dijalogu s ateistima i ateističkim društvima, te tako olakšao pregovore između jugoslavenske vlade i Svete Stolice. Iako su ti pregovori bili teški i dugotrajni, jer ni jugoslavenska vlada ni Katolička crkva, a posebice biskupi u Jugoslaviji, nisu bili skloni odstupanju od svojih temeljnih načela, Sveta Stolica je – iako nadbiskup Šeper i biskupi nisu tome bili skloni – odlučila potpisati Protokol o normalizaciji odnosa s Jugoslavijom 1966. godine. Sveta Stolica se na to odlučila smatrajući da bi odustajanje od potpisivanja Protokola dovelo Katoličku crkvu u Jugoslaviji u još teži položaj, a istovremeno je smatrala da je time otvorila mogućnost lakšeg otvaranja dijaloga s ostalim komunističkim režimima na istoku Europe.

Nakon Protokola politika državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi nešto je ublažena, pa su biskupi to koristili za za rješavanje nekih crkvenih problema, posebice gradnji novih crkava. Vlastima nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, jer im je bio cilj potpuna obnova diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, radi jačanja međunarodnog ugleda, gdje se nastojala nametnuti kroz pokret nesvrstanih. I Sv. Stolici je odgovarala ponovna uspostava diplomatskih odnosa radi provođenja svoje “Istočne politike”, tj. prodora u zemlje komunističkog lagera. S obzirom na obostranu zainteresiranost izbjegavani su bilo kakvi ozbiljniji konflikti, pa je u tom interesu jugoslavenska vlada odustala od sudskog progona Krunoslava Draganovića, nakon njegovog zagonetnog povratka u zemlju 1967. godine.

Uslijedila je ponovna uspostava punih diplomatskih odnosa između Sv. Stolice I Jugoslavije 1970., što je rezultiralo i posjetom Tita papi Pavlu VI. u ožujku 1971., što je bio prvi službeni posjet predsjednika jedne socijalističke zemlje Vatikanu. To je sigurno utjecalo i na suzdržanost Katoličke crkve u vrijeme političkih događaja u Hrvatskoj 1971., poznatijih kao Hrvatsko proljeće. No, ne može se reći da se Crkva od tih događanja u potpunosti distancirala, iako to u javnosti nije bilo preveć vidljivo. Navedena su politička događanja bitno utjecala na unutarcrkvena zbivanja, kao i na crkveno-državne odnose. Sv. Stolici nije odgovaralo zaoštravanje političkih prilika u Jugoslaviji, te joj je više odgovaralo očuvanje stabilnosti i jedinstva Jugoslavije, iako je imala razumijevanja za one u Hrvatskoj, koji su tražili promjene. Većina hrvatskih biskupa zalagala se za suzdržanost ne želeći narušiti postignuti napredak u crkveno-državnim odnosima i bojeći se povratka na staro, tj. ponovnog progona Crkve. Manji dio biskupa, ali predvođen s predsjednikom Biskupske konferencije i zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, smatrao je da ipak treba oštrije reagirati s obzirom na postupke vlasti prema onima koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji i s obzirom na zaoštravanje političke i medijske retorike prema vjeri i Crkvi. No, bez obzira na sve, može se zaključiti da je među biskupima prevladalo mišljenje kako su politički događaji u Hrvatskoj 1971. proizišli ponajprije iz komunističkih redova i njihovih međusobnih nesuglasica, te se u njih Crkva ne treba miješati, ali mora stati u obranu vjerskih i ostalih ljudskih prava, koja su ugrožena slomom hrvatskog masovnog pokreta.

Nakon Hrvatskog proljeća došlo je do određenog zaoštravanja crkveno-državnih odnosa, što je rezultiralo i zatvaranjem pojedinih svećenika. Naime pojedini su svećenici poneseni političkim zbivanjima u Hrvatskoj nešto više naglašavali nacionale interese, na što su vlasti često preoštro reagirale. Pojedinci iz državne vlasti, naročito na nižim razinama, zaoštrili su stavove prema Crkvi, posebno se okomivši na vjeronauk, gradnju crkava, te radu u školama prosvjetnih djelatnika koji javno izražavaju svoju vjeru. Političko vodstvo imalo je teškoća suzbiti takvo djelovanje pojedinaca iz svojih redova, smatrajući ga štetnim za crkveno-državne i jugoslavensko-vatikanske odnose. No, političko vodstvo opasnost je vidjelo u pokušaju biskupa, posebice Kuharića, da se nametnu kao jedini zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa, što se naročito očitovalo kroz vjerske proslave događaja iz nacionalne hrvatske povijesti.

S obzirom da je nakon Drugog vatikanskog koncila došlo i do pojave nekih novih struja u Katoličkoj crkvi, državne su vlasti te tzv. progresivne struje svesrdno podržavale u njihovom djelovanju protiv tzv. reakcionarnih crkvenih krugova. To se naročito očitovalo u tzv. Zadarskom slučaju i djelovanju Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, ali se u oba slučaja Crkva uspjela oduprijeti takvim nastojanjima. S druge strane sve Društvo katoličkih svećenika sustavno je odumiralo i u potpunosti izgubilo svoju svrhu. Državne su vlasti nastojale na razne načine dobiti podršku biskupa samoupravnom socijalističkom sustavu, ali bez većeg uspjeha. Tako je bezuspješno propao pokušaj pridobivanja biskupa za podršku Titovoj kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir, kao i pokuša uključivanja svećenika u rad raznih koordinacijskih odbora SSRN-a.

Navedeno razdoblje ove knjige završava godinom u kojoj je preminuo Josip Broz Tito, što je izazivalo određenu strepnju za budućnost zemlje, ne samo kod političkih vlasti, nego i u pojedinim krugovima Katoličke crkve. Katolička crkva se u vrijeme Titove bolesti i smrti ponijela vrlo korektno u skladu s običajima Crkve prigodom smrti državnih poglavara.

P. S. Ovo je zaključak iz najnovije knjige dr. sc. Miroslava Akmadže pod nazivom “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.” koja za nekoliko dana izlazi iz tiska u suizdanju s Hrvatskim institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda.

O svemu više na www.hrvatska-povijest-biblioteka.blogspot.com

Share