Bivši šef države Stipe Mesić svašta je svih ovih godina trabunjao o povijesti, posebice o Drugom svjetskom ratu, Titu i komunizmu. Trabunjao jer su njegove povijesne priče ne samo posve neutemeljene na dokumentima i činjenicama, nego su uvredljive i za sve nevine žrtve komunizma. Ali i uvredljive za sve ozbiljne, objektivne, neispolitizirane i neopterećene povjesničare koji su dosad napisali i objavili metre članaka i knjiga na te teme, a da je po Mesiću sve to bi očito trebalo spaliti na lomači. No, sad je prešao svaku normalnu ljudsku i civilizacijsku mjeru! Njegova tumačenja postaju nakaradna i opasna! Kao gost predavač u zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša održao je danas sat povijesti. Govorio je o istinama i zabludama o ustašama i partizanima, nacizmu, NDH, Titu…

Pa je, između ostaloga, rekao o zločinima partizana i komunista 1945. godine: „Najkraće rečeno, mnogi, ne svi, postali su žrtve osvete. Osveta je nažalost bila prisutna diljem Europe. Optužuju me da negiram ili različito tretiram zločine ovisno o tome jesu li ih počinili partizani ili ustaše. Ne pravdajući bilo koji zločin, upozoravam da su zločini koji su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu. S manipulacijama s kojima se danas susrećete, a TV nudi krivotvorine, na kioscima također možete pronaći krivotvorine, žele vas uvjeriti da su ustaše bili dobri jer su bili Hrvati“. Tezu o neminovnosti osvete potkrijepio je nekim primjerima pokolja nedužnih, govorio je i o alatima za mjerenja lubanja, noseva, razmaka između očiju itd., alatki koje su nacisti koristili pri pokušaju da one koje su porobljavali zbog pljačke i teritorijalnih pretenzija prikažu kao nižu, a sebe kao arijce nadljudskih osobina.

I onda je nastavio o Titu: „Antifašizam je plemenito ljudsko opredjeljenje stremljenja za slobodom pojedinca i naroda, a na našim je prostorima neodvojiv od komunističkog pokreta i neodvojiv od Josipa Broza Tita. On je za mene povijesna ličnost, neodvojiva od pokreta antifašizma, koji je izvorno nepolitički pokret i izraz stremljenja ka slobodi. Da nije bilo pokreta kojeg je vodio, jedinstvenog po organizaciji u tadašnjoj Europi, Hrvatske ne bi bilo jer bi se ona prema dogovoru saveznika u Jalti ‘utopila’ u Kraljevini Jugoslaviji. Što bi se tada dogodilo s Hrvatima?

Dovoljno je reći da je kralju Petru ministar obrane bio Draža Mihailović. Da Hrvati nisu završili rat na strani pobjednika, postali bi tek povijesna činjenica, kao Iliri, Tračani ili Kelti…Istini treba pogledati u oči. Bilo je zločina, ali to ne mijenja karakter antifašizma. Republika Hrvatska je stvorena u NOB-u, a obranjena u Domovinskom ratu… Tek kad se raščisti s neistinama i povijesnim revizionizmom, kojeg od ‘90-ih naovamo najbolje ilustriraju neki naši udžbenici iz povijesti, moći ćemo se konačno okrenuti sadašnjosti i budućnosti“.

Zaista, ako je i od Mesića, previše je!!! Njegova naklapanja o povijesti izvan svake pameti su! Ali da ne ispadnem ustašoid, desničarsko smeće i tko zna koja prizemna vrsta, kako Mesić voli oslovljavati one koji kritiziraju njegove nakaradne poglede na prošlost, poslužit ću se slovenskom kolegicom, njihovom najboljom povjesničarskom za to razdoblje dr. Jercom Vodušek Starič. Što će njoj pripisati ne znam, ali ne može biti ustašoitkinja i desničarka, kad su joj otac i majka bili partizanski prvoborci! Ona je prije nekoliko godina objavila knjigu, koju imamo i u hrvatskom priojevodu, pod nazivom „Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.“. U njoj je jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji koji su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta “Osvobodilna fronta”, i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom tako zvanog “Narodnooslobodilačkog pokreta”.

Ona je na izvornim dokumentima objasnila kako su jugoslavenski komunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju rata kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti. Ona navodi da jugokomunisti prema “klasnom neprijatelju”, i prema političkim protivnicima, koje su sami određivali i žigosali, nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a zasnivale su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati (zatrti, ubiti). Ideologija stalne i beskompromisne “klasne borbe” bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, “preodgoj” i ubijanje nedužnih ljudi. Partizani (titoisti) prakticirali su krvavu borbu za vlast. Ona je uvjerljivo skinula krinku čovječnosti s proklamacija jugoslavenskih lažnih antifašista, “boraca za slobodu, pravdu i jednakost”.

Proklamirana borba partizana za oslobođenje od fašizma bila je u stvarnosti, u vrijeme kada su titoisti preuzimali vlast na području bivše Jugoslavije, na koncu rata, pretvorena u borbu Komunističke partije Jugoslavije za vlast. Osnova je bila u tome da, tko se partijskom revolucionarnom cilju suprotstavio, bio je uklonjen, bez obzira na kojoj se strani borio u Drugom svjetskom ratu – na tzv. “oslobodilačkoj” ili navodno “kvislinškoj”. Na više mjesta u knjizi naglasila je da je Titova Jugoslavija išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije. Organi koje su jugokomunisti formirali u završnici rata bili su posve jednaki onima što su joj bili uzor: kako tajna policija (Čeka – Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju oporbe tako zvanoj “socijalističkoj” revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija – Jugoslavenska armija). Odluke koje su jugokomunisti donosili bile su sadržajem doslovce jednake svojim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom zakonodavstvu i teoriji. Zapadni saveznici su još za vrijeme rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tome što su ratni sukobi još trajali, upozoravali svog saveznika Tita na nepoštivanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama što ih je 1941., kao jedan od ciljeva u ratu, formulirao Roosevelt), koja govori o pravu na život bez straha. I tako dalje, i tako dalje…

Evo još nekih njezinih opservacija: „Današnju diskusiju ne bi trebalo voditi oko brojki, premda su one važne, naročito za ljude koji imaju nekoga u tim grobištima. Diskurs treba osoviti oko pitanja zašto se sve dogodilo, tko je to i iz kojih motiva počinio, zašto su ljudi bježali, koje su ih okolnosti na to natjerale… Iz takve će rasprave izaći pitanje krivnje, a potom sve treba racionalno i s puno humanog i profesionalnog osjećaja objediniti u povijest… Nama povjesničarima toliko su predbacivali da smo dio politike ili apologeti partije – moja je generacija počela raditi još u socijalizmu – da se povjesničari još uvijek, nekad i previše, trude oko izvora, a manje oko interpretacije. Kao da se boje svog građanskog, etičkog stava. Kad studentima govorim o tome, ne mogu naći druge razumljive formule osim one biblijske o ‘Deset zapovijedi’, iako nisam čak ni krštena. Kažem im: ‘Kad vam bude teško, sjetite se da postoji neko osnovno pravilo odnosa među ljudima, koje se ne krši ni u ratu’. To bi povjesničare trebalo voditi, kao i civilizacijski standardi vremena u kojemu se nešto događalo. Ono je vrijeme, naime, već posjedovalo međunarodne norme o ljudskim pravima i međunarodne norme o zločinima protiv čovječanstva, i svatko je mogao znati da će se njegova djela procjenjivati prema tim normama… Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo pa ubijali jer su žrtve bile krive – s tom teorijom nešto nije u redu. Neostaljinizam je u tome da smo uvijek spremni govoriti o svim ružnim stvarima fašizma i nacizma i njihovih suvremenih inačica, pa i Busha i svega lošeg u današnjem svijetu, ali – osim u nekome drugom, opet bijesnom političkom kontekstu – nismo sposobni razmotriti što je to komunizam zapravo bio. Je li ustaštvo, domobranstvo ili HSS imalo ikakve veze s čišćenjem od 1944. do 1946, kod nas? O tome nismo sposobni raspravljati, nego sve propagandno strpati u antifašizam, kao što je činio i Staljin poslije Drugog svjetskog rata.”

A kad je pitanje Titove odgovornosti, sve pozivam da pročitaju intervju sa svjetski poznatim i priznatim pravnim stručnjakom dr. Mirjanom Damaškom u mojoj knjizi “Tito-tajne vladara”. Evo najglavnijih dijelova:
“Već dvadesetak godina Titova odgovornost za masovna pogubljenja zarobljenika i civila u svibnju 1945. predmet je žučnih rasprava i svađa. Postoji mišljenje da se današnji zahtjevniji kriteriji za ocjenu njegove odgovornosti razlikuju od onih iz 1945., a da su samo potonji mjerodavni za ocjenu Bleiburga i s njime povezanih okrutnosti. Prema tom mišljenju, Titova kaznenopravna odgovornost uopće ne dolazi u obzir po tim vremenski mjerodavnim kriterijima.

– S tim se mišljenjem slažem samo u pogledu tvrdnje da je za pravnu prosudbu o tome je li Tito kazneno odgovoran mjerodavno pravo koje je vrijedilo u vrijeme kad su masakri počinjeni. To se pravo primjenjivalo nakon rata u procesima protiv ratnih zločinaca, ali samo prema onima koji su pripadali poraženim državama, iako su i pobjednici, a posebno sovjetska armija, počinili teške ratne zločine. Sudovi u Nürnbergu i Tokiju bili su sudovi pobjednika, pa se pomanjkanju simetrije u progonu ne treba čuditi. No, pustivši po strani nepremostive političke zapreke nepristranoj primjeni međunarodnog kaznenog prava, nema sumnje da je ono vrijedilo i za ocjenu kaznene odgovornosti pobjednika kojima je pripadao i Tito. U mišljenju koje ste naveli pogrešna je, međutim, tvrdnja da mogućnost njegove kaznene odgovornosti postoji jedino po kriterijima suvremenog prava. Sve da su u Bleiburgu i na nekim drugim mjestima bez sudskog postupka bili pogubljeni samo nacistički zločinci, a to nije bio slučaj, ta okolnost ne bi isključivala mogućnost da se po onodobnim propisima utvrdi Titova kaznena odgovornost.

Govorite o “mogućnosti” da se Titova kaznena odgovornost utvrdi. Možete li reći nešto konkretnije o uvjetima pod kojima bi ona de facto postojala?

– Prema suvremenome međunarodnom kaznenom pravu mogao bih sasvim kratko obrazložiti tvrdnju da ti uvjeti postoje. Dijagnoza pravne situacije iz 1945. nije, međutim, jednostavna i zahtijeva opširnije obrazloženje. Međunarodna kaznena sudbenost bila je, naime, još u povojima, pa neki uvjeti o kojima ovisi odgovor na vaše pitanje nisu još bili izričito i jasno formulirani. Ne znam ima li smisla da vas zamaram podrobnijim pravnim rasuđivanjem.

Biste li mi mogli dati barem skicu tog rasuđivanja?

– Prvo je pitanje jesu li po tadašnjem pravu masovne izvansudske likvidacije ratnih zarobljenika i civila bili ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. U slučaju potvrdnog odgovora, treba onda ispitati bi li se odgovornost za njih mogla pripisati Titu.

Što se prvog pitanja tiče, ima ih koji tvrde da te masovne likvidacije nisu bile ratni zločin, jer su se dogodile tek nakon završetka rata. Nema rata, kažu ti komentatori, pa nema ni ratnih zločina. S tim u vezi oni često spominju 9. svibnja kao kraj rata iako su posljednje kapitulacije trupa na području bivše Jugoslavije potpisane tek 15. svibnja. Osim toga, ne treba zaboraviti da se u međunarodnom pravu normalno uzima da rat završava ratifikacijom mirovnog sporazuma, a ne kapitulacijom. No sve da je u kritično vrijeme rat već bio dokrajčen, ta okolnost nije odlučujuća za postojanje ratnih zločina. Onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su, naime, sve do konačne repatrijacije zarobljenih, a povreda tih pravila proglašena je u Nürnbergu ratnim zločinom. Mogao bi netko reći da se repatrijacija dogodila prije pokolja, to jest nakon što su Britanci predali hrvatske i slovenske zarobljenike Jugoslavenskoj armiji. No Ženevska konvencija iz 1929. zamislila je repatrijaciju kao predaju zarobljenih onoj strani za koju su se borili, a ne strani protiv koje su se borili. To zato što u potonjem slučaju ostaju sve opasnosti nečovječnog postupanja koje je Konvencija htjela spriječiti.

Za taj i druge nepredviđene slučajeve vrijedila je, međutim, takozvana Martensova klauzula, koja zahtijeva da se pitanja koja nisu izričito regulirana međunarodnim ugovorima o ratnom pravu moraju rješavati u skladu s “elementarnim zahtjevima čovječnosti”. Postupci pak kojima su hrvatski i slovenski zarobljenici bili izloženi nakon predaje JA poklapali su se potpuno s nehumanim postupcima za koje je njemačka soldateska odgovarala u sudskim postupcima i to nakon utvrđivanja individualne krivnje.

Pogrešno je i mišljenje da su izvansudske likvidacije zarobljenih bile dopuštene, jer su pogubljene osobe bile „odmetnici”, „teroristi” i „narodni neprijatelji”. Tome se opet protivi Martensova klauzula, čija je namjena bila da se spriječe nečovječni postupci prema tzv. „protupravnim borcima”, to jest osobama koje se formalno nisu mogle smatrati ratnim zarobljenicima. Izvansudskim pogubljenjima protivili su se, uostalom, i propisi samih antifašističkih vlasti doneseni na oslobođenom teritoriju. No pretpostavimo, argumentacije radi, da su se ustaški zločinci smjeli bez daljnjega likvidirati. Ostaje činjenica da su među pogubljenima bili i brojni domobrani regrutirani protiv svoje volje u kvislinšku vojsku, pa im se ni po Fočanskim propisima nije moglo imputirati da su narodni neprijatelji. Broj tih domobrana, čak ako isključimo Slovence, uvelike je premašio broj pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici.

Sve u svemu, treba zaključiti da su u Bleiburgu i s njime povezanim događajima na groteskan način povrijeđena ne samo moralna pravila nego su počinjeni i teški ratni zločini po onda važećem međunarodnom kaznenom pravu.
Spomenuli ste i zločine protiv čovječnosti.

– Ti su zločini također bili predviđeni u Londonskom sporazumu o Međunarodnom kaznenom sudu u Nürnbergu. No za razliku od prava koje je danas na snazi, morali su biti izvršeni „u svezi” s ratnim zločinima. Budući pak da su, kao što sam rekao, u Bleiburgu bili počinjeni ratni zločini, masovna izvansudska pogubljenja civila mogla su se podvesti pod pojam zločina protiv čovječnosti.

Što je onda s Titovom odgovornošću?

– Ta je odgovornost po onodobnom međunarodnom pravu neosporna, iako njezin konkretni pravni oblik ovisi o nepoznatim činjenicama. Najteži oblik te odgovornosti postojao bi da je Tito neformalno izdao naredbu za likvidacije. Ta mi činjenična hipoteza ne izgleda vjerojatnom zbog nekih njegovih naredbi Glavnom štabu JA iz svibnja 1945. godine. No prema propisima koje su primjenjivali sudovi u Nürnbergu i Tokiju, bilo je dovoljno za odgovornost zapovjednika njegovo znanje o zločinima podređenih te njegov propust da spriječi zločinačke postupke trupa pod njegovom kontrolom. Taj se oblik odgovornosti izjednačavao s odgovornošću neposrednih počinitelja zločina, pa su neki njemački i japanski generali po toj osnovi osuđeni na smrtnu kaznu. Svakome pak koji poznaje ustrojstvo vlasti u Titovo vrijeme, teško je povjerovati da su mu kao predsjedniku vlade, Vrhovnom komandantu i vođi Komunističke partije bile nepoznate likvidacije i nečovječni postupci prema zarobljenicima, već i zato jer su se događali od svibnja pa sve do u jesen 1945. godine. Postoji na kraju još jedan mogući oblik Titove kaznene odgovornosti, koji se sastoji u tome da je propustio kazniti počinitelje ratnih zločina nakon što je za njih doznao. O tome da je Tito za te zločine barem naknadno doznao ne bi uopće smjelo biti spora. Poznato je i to da počinitelji zločina i njima nadređeni nisu bili kažnjeni. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je u nekoliko presuda da je taj oblik odgovornosti postojao već 1945. godine. Potaknut slučajem Blaškić, osporio sam to stajalište u stručnoj literaturi tvrdeći da je propust kažnjavanja kao oblik odgovornosti novina Haaškog suda. Moj glas je, međutim, ostao glas vapijućeg u pustinji.

Zapažate li kako se u Hrvatskoj posljednjih godina veliča Titova uloga?

– Zapažam to, kao što zapažam i usporedne pojave u Rusiji, gdje su se odnedavna proširile simpatije prema Staljinu. Nostalgije za diktatorima imaju brojne uzroke, od kojih je jedan žaljenje za vremenom kad su države koje su ti autokrati stvorili bile važne na svjetskoj pozornici. Sadašnji čelnici u državama sljednicama moraju se zadovoljiti skromnijim, katkad sasvim patuljastim ulogama. Mlađim hrvatskim naraštajima nedostaje i osobno iskustvo o okrutnostima kojima su bila prožeta prva dva desetljeća Titova režima, o suzbijanju slobode zbog njegovih totalitarnih ambicija i zbog moći njegovih tajnih službi. Malo je tim naraštajima poznata i brutalnost kojom su dokrajčeni ne samo Hrvatsko proljeće nego i liberalna strujanja u Komunističkoj partiji Srbije. Jedno je steći znanje o tim stvarima, a drugo osjetiti ih na svojim leđima. Starije generacije Titovih simpatizera često se pak usredotočuju na vrijeme njegove vladavine kad je Jugoslavija zbog razmjernog blagostanja i određene slobode bila predmet zavisti građana drugih socijalističkih država. Neki su, osim toga, uistinu uživali u raskoši kojom se okruživao i voljeli su njegovu pompoznost. Ja sam pak za njegove rane vladavine nagomilao dosta bolnih iskustava iako se nisam aktivno bavio politikom. Ta su me iskustva učinila imunim na nostalgiju za njim.”
Sad su zaista sve maske pale! Pametnome dosta!

131 Responses to “Mesićevo nakaradno i uvredljivo tumačenje povijesti”