U Austriji je veliki interes izazvala knjiga dr. Floriana Thomasa Rulitza „DIE TRAGÖDIE VON BLEIBURG UND VIKTRING“ koja se temelji na najnovijim znanstvenim saznanjima o poslijeratnim partizanskim zločinima u južnoj Austriji, koji su do sada bili prikrivani i prešućivani. Autor i knjiga ovih su dana predstavljeni i u Zagrebu, a Počasni bleiburški vod priprema hrvatsko izdanje knjige.

Predgovor knjizi napisao je austrijski diplomat i visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko. On je, pod naslovom „Značajan doprinos u potrazi za istinom“, napisao:

Nedavno otkriće žrtava u masovnoj grobnici rudarskog okna Sv. Barbara („Huda Jama“) u Sloveniji neobično je emocionalno uzgibao ovu mladu državu i pokrenuo mnogobrojna teška pitanja. Davno prije toga otkrića bilo je raznih rasprava, publikacija i manifestacija o drugim mjestima u Republici Sloveniji, gdje ima, prema ljubljanskom Muzeju za suvremenu povijest, do 600 masovnih grobnica kao u Teharju, u Kočevskom Rogu (Gotscheer Hornwald) i drugdje.

Češku javnost ovih tjedana uzbuđuje upravo izašla knjiga iz pera nekadašnjeg češkog veleposlanika u Austriji, Jiŕi Gruše, koja poslijeratnog predsjednika Čehoslovačke, Edvarda Beneša, prikazuje u novom svjetlu (natuknica: Benešovi dekreti i protjerivanje sudetskih Nijemaca). Slično bi se moglo kazati o tek u naše vrijeme otvorenim grobovima Španjolskog građanskog rata ili pak o sve žešćoj debati obzirom na 30 000 „nestalih“ u Argentini. Na području moje sadašnje službe, u Bosni i Hercegovini, još uvijek se aktivno traga za tisućama nestalih, štoviše u Srebrenici tek je polovica od više nego 8000 žrtava pokopano, samo prošle godine preko 700. Čemu taj globalni izljev, odnosno potreba, da se zaboravljeno obnovi, te za potomstvo gotovo izgubljeno održi, da se rasvijetle tamna poglavlja povijesti?

Ima mnogo povoda i obrazloženja za to. S jedne strane od nekih je događaja kao od Španjolskog građanskog rata prošlo dosta vremena i već su preminuli glavni protagonisti onomad zaraćenih strana. Time su se i emocije nešto ohladile. Istovremeno naše današnje vrijeme omogućilo nam je pristup i arhivima, gdje to do sada nije bilo moguće. Ovo je djelomično slučaj u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, ali i u Sloveniji, gdje se trenutačno vodi žestoka rasprava o pristupu arhivima iz rata i poraća.

Ove rasprave pokrivaju jedan značajan spektar razračunavanja i dokazivanja zašto bi trebalo biti nešto učinjeno ili ne. Prema mojemu sudu najvažniji i dublji razlog traganja za novim činjenicama, za do sada nepoznatim podacima, potraga je za istinom. Već u Bibliji čitamo da će nas samo istina osloboditi, a jer želimo biti slobodni ljudi u stalnom smo traganju za njom.

U tom svjetlu promatram i knjigu „Bleiburška i Vetrinjska tragedija – partizansko nasilje u Koruškoj na primjeru protukomunističkih izbjeglica u svibnju 1945“. Dr. Florian Thomas Rulitz uputio se upravo na mukotrpno traženje činjenica, te i on poduzima napor da nađe istinu i da istini služi. Pritom se služi jednom produktivnom mješavinom iz izjava neposrednih svjedoka i novoutvrđenog materijala, koji tako prvi put postaje pristupačnim jednom širem i stručno zainteresiranom čitateljstvu.

Svjedocima vremena, no prije svega pogođenoj rodbini i poznanicima neće biti nikada dovoljno odgovora i dokaza za zločine, a grobišta, posebice masovne grobnice, uvijek uzrokuju veliku bol. No već samo saznanje gdje se nalazi neko grobište olakšava bol i vodi do izvjesne smirenosti, jer to saznanje omogućuje da se žrtvama iskaže posljednja počast. DNA analiza, prepoznavanje žrtve donijelo bi još veću olakšicu, kao u Bosni, gdje se krenulo tim putem i gdje se pokop žrtve vrši istom nakon njezine identifikacije. Prema mojem osjećaju ljudska civilizacija nije započela sa uspravnim hodom, nego sa prvim pokopom jednoga čovjeka.

Lijep primjer koliko je važno znati za svojtu, gdje su njihovi mrtvi našli svoje zadnje počivalište, dao je pisac i svećenik Metod Turnšek, koji je djelovao u Rechbergu kod Eisenkappele i koji je putovao sve do Moskve, samo da bi otkrio gdje je u Rusiji u Prvom svjetskom ratu poginuo njegov otac. Zato postoje mnogobrojne organizacije, poput Crvenog križa, koje se isključivo posvećuju tom pitanju kao i njegovanju grobova na udaljenim područjima.

Osobno sam zainteresiran za sadržaj ove knjige već i stoga, što su roditelji moje supruge isto tako koristili svoj put bijega preko Ljubeljskog prijevoja prema Viktringu (Vetrinju, op. prev.) i kasnije nastavili sa tisućama drugih kroz mnogobrojne logore u Austriji i Italiji za Argentinu. Jednako tako i dvojica kasnijih kardinala: Franc Rode i Alojz Ambrožič. Moja je majka isto tako došla preko Ljubeljskog prijevoja u logore u Viktringu, Lienz-Peggetzu i Spittalu, da bi se nastanila u Suetschachu u Rožnoj dolini (Rosental), odakle je potjecala prva supruga njezina oca, Katarina Pack. Godine 1945. još potpuno nedovršeni Loibltunel, sudbina bjegunaca i ukupna poslijeratna povijest bili su prema tome uvijek prisutni u našim obiteljskim razgovorima. No nikada ili veoma rijetko smo razgovarali o masovnim, od jugoslavenskih partizana prouzrokovanim grobištima u Austriji. Pa i razmjer, dimenzija Bleiburške tragedije postala mi je svjesna istom kad sam nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske posjetio nekoliko gradova i kad mi je gotovo u svakom gradu upao u oči naziv „Ulica bleiburških žrtava“.

Dr. Florian Thomas Rulitz unio je svojom publikacijom mnogo svjetla u tamu i pokušao je odgovoriti na mnoga pitanja. Uvjeren sam u to, da će njegova knjiga uskoro izaći i na hrvatskom jeziku, jer je ova tema u Republici Hrvatskoj još uvijek veoma nazočna u javnim raspravama i najmanje jednom godišnje, kada se na samom mjestu spominju „bleiburške žrtve“, buknu one svom žestinom. Samo se po sebi razumije da će knjiga naići na zainteresirano čitateljstvo u Sloveniji, no ne samo u toj mladoj državi, nego i posvuda ondje, gdje žive izbjegli Slovenci.

Najzad publikacija dr. Floriana Thomasa Rulitza i rudnik je za povijesno zainteresirane Austrijance, a naročito za one iz Koruške. Opisani događaji nisu naravno samo po sebi koruška povijest, kao na primjer postavljanje hercega na Gosposvetskom polju (Zollfeld), već su se zbili na tlu Koruške, gdje je svjetski rat, gdje su našu saveznu pokrajinu izravno pogodili razvoji od globalnog značenja i ostavili vidljive tragove do sada djelomično nepoznatih masovnih grobnica. Neka ova knjiga pomogne boljem razumijevanju bolne povijesti završetka zadnjeg svjetskog rata, gdje je jedan odlazeći, grozni, totalitarni režim došao u doticaj s jednim novim totalitarnim režimom, komunizmom, koji je sve do svoje propasti godine 1989. obilježavao svijet na granicama Austrije.

(Suetschach/Sveče, Austrija, u svibnju/maja 2011., Valentin Inzko, visoki austrijski diplomat, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu i posebni povjerenik Europske zajednice za Bosnu, predsjednik Vijeća koruških Slovenaca/Narodni svet koroških Slovencev)

Ovdje donosim i izlaganje dr. Floriana Thomasa Rulitza na tiskovnoj konferenciji u Zagrebu 25. studenoga:

„Po prvi puta pozdravljamo Hrvate / Dobrodošli Hrvati! Velika mi je čast govoriti pred vama!

U svom obraćanju na tiskovnoj konferenciji neću voditi nikakav monolog o građanskom ratu u odnosu na otpor u Jugoslaviji od 1941. do 1945. godine. Neću govoriti niti o kulturi sjećanja na Jasenovac u odnosu na Bleiburg. Za to postoji dovoljno hrvatskih i srpskih stručnjaka. Iznijet ću skraćeni i sažeti prikaz najnovijih spoznaja vezano uz moju knjigu o Bleiburškoj tragediji.

U svibnju 1945. godine, Koruška nije bila prepuna samo pripadnika njemačkih postrojbi koje su se povlačile te britanskih i jugoslavenskih okupatorskih postrojbi, već je također bila preplavljena stotinama tisuća antikomunističkih izbjeglica iz Hrvatske i Slovenije koji su zbog straha od komunističkog preuzimanja vlasti od strane partizana u Jugoslaviji bježali k zapadnim saveznicima prema južnoj Austriji.

Time krvoproliće ili borbe, a time i rat u južnoj Koruškoj, nisu okončani 8. svibnja 1945. godina kako se pretpostavlja u Austriji, ili 15. svibnja 1945. godine kako se tvrdilo u Jugoslaviji, već su se nastavili sve do 23. svibnja 1945. godine, dana povlačenja partizanskih jedinica jugoslavenske armije iz Koruške. Prvenstveno južno od Drave, ali još uvijek na austrijskom državnom teritoriju, partizani su počinili veliki broj pokolja nad hrvatskim i slovenskim antikomunističkim izbjeglicama.

Partizanska ubojstva u Koruškoj u svibnju 1945. godine nisu bila završna ratna djelovanja u Austriji kako je to smatrala bivša komunistička Jugoslavija. Razlog tome je taj što je Drugi svjetski rat u Austriji formalnopravno završio 8. svibnja 1945. godine. Stoga državno odvjetništvo u Austriji također ne označava masovna ubojstva kao «ratni zločin». Partizanski su se zločini na austrijskom državnom teritoriju već i s čisto pravnog gledišta dogodili u mirnodopskim uvjetima. Austrijsko državno odvjetništvo u Klagenfurtu službeno koristi pojam «zločin protiv čovječnosti» za ubojstva počinjena u svibnju 1945. godine.

Ofenzive, koje se u komunističkoj partizanskoj literaturi i u jugoslavenskom krojenju povijesti slave kao konačna pobjeda nad takozvanim «unutarnjim izdajnicima» u Koruškoj i sjevernoj Sloveniji, bile su u najboljem slučaju borbe za proboj skupina izbjeglica koje su se povlačile, koje su prvo protjerane od strane partizana, a drugo već je veliki dio skupina vojnih izbjeglica bilo bez oružja, koje su partizani masovno pobili.

Partizani su na koruškoj Dravi pokušali pod svaku cijenu barikadama i vojnim sredstvima, to jest borbom ali i ubojstvima, spriječiti povlačenje izbjeglica prema Britancima. Južno od Drave Koruška je pretežno bila okupirana od strane jugoslavenskih partizana. Područje sjeverno od Drave bilo je pretežno pod britanskim nadzorom. Unatoč tome je 11. dalmatinska brigada uspostavila svoja uporišta sjeverno od Drave. Prilično veliki broj izbjeglica nije uspio do Britanaca sjeverno od Drave, već su južno od Drave okruženi, poraženi ili pobijeni. Pretežni dio okruženih izbjeglica zarobljen je i odveden u Jugoslaviju na stratišta. Raspuštanje izbjegličkih logora sjeverno od Drave (Viktringa, Krumpendorfa i Grafensteina), koji su bili pod britanskim nadzorom, uslijedilo je do 1. srpnja 1945. godine, ali su i u vidokrugu Britanaca sjeverno od Drave partizani počinili ubojstva izbjeglica.

Do sada se u Austriji, vezano uz razdoblje partizanske okupacije u svibnju, polazilo od ukupno 128 pobijenih austrijskih civila, od koji je većina ostala ležati u masovnim grobnicama u slovenskoj Koruškoj u Mießtalu. U razdoblju od 8. svibnja 1945. godine do dana povlačenja jugoslavenskih partizana, naišao sam, samo iz župnih i žandarmerijskih izvora, na preko 350 ubijenih antikomunističkih izbjeglica, koje su pokopane u Austriji. Broj ubojstava na austrijskom teritoriju je pak nešto veći. Izvori govore o preko 1000 ubijenih izbjeglica.

Zabilješke Službe sigurnosti potvrđuju da su izbjeglice pobijene u zarobljeničkim logorima i tijekom njihovog odvoženja (prvenstveno prema izbjegličko-zarobljeničkim logorima partizana u južnoj Koruškoj, kao i kamionima i vlakovima). Većina pobijenih nije vraćena u Austriju, već je dovezena u Jugoslaviju i pokopana u masovnim grobnicama. Kada se zabilješke tih izvora zbroje, dolazi se do mnogo više od 1000 osoba koje su pobijene za vrijeme partizanske okupacije u svibnju 1945. godine u austrijskoj Koruškoj.

Etničku pripadnost žrtava u velikom broju slučajeva teško je utvrditi. Nacionalnost pretežnog dijela onih koji su pobijeni na austrijskom državnom teritoriju bili su Hrvati, ali i Slovenci, Srbi i Rusi, a u pojedinim slučajevima je došlo do napada na njemačke vojnike koji su se vraćali svojim kućama kao i na dva austrijska državljanina. Pretežni dio ubojstava Austrijanaca uslijedio je pak također na jugoslavenskom državnom teritoriju. Među brojnim izbjeglim ženama i djecom nalazio se i jedan poljski prisilni radnik.

Srpske, ali i hrvatske partizanske skupine jugoslavenske armije provodile su pravi lov na hrvatske antikomunističke izbjeglice. S druge pak strane, partizani su pustili nekoliko skupina njemačkog Rajha, SS skupina i skupina vojnika iz Wehrmachta da se povuku prelazeći preko rijeke Drave i Gurk. Slavenske antikomunističke skupine zarobljene su, a neki od njihovih pripadnika pobijeni su na licu mjesta još u Koruškoj.

U poslijeratnom razdoblju u južnoj Koruškoj došlo je do monopoliziranja i nijekanja hrvatskih i slovenskih žrtava.

To se svodi na borbu pamćenja između tako opisanih domaćih koruških pokreta i koruškog partizanskog pokreta kao i na austrijske antifašističke pokrete otpora. Zbog pograničnog rata 1920. godine između države SHS i Austrije, domaći koruški pokreti bili su općenito vrlo protuslavenski usmjereni.

Stoga je bezbroj izbjeglica pobijenih od strane partizana koje su bačene u jame u južnoj Koruškoj, odnosno pokopane na grobljima, u južnoj Koruškoj, pružao dobrodošlu mogućnost instrumentalizacije žrtve. Izbjeglice su bile predmetom zloporabe za obje kulture sjećanja koje su prevladavale u južnoj Austriji i njihove političke namjere. Veliki broj ubijenih hrvatskih izbjeglica koruški domovinski pokreti jednostavno su zbrojili u njemačke ratne žrtve.

Mnogi Hrvati u južnoj Koruškoj protumačeni su kao njemački povratnici. Na groblju u Gurnitzu 70-tih godina savez boraca za obranu podigao je spomenik kod mosta Gurker izbjeglicama pobijenim od strana partizana. Njihovi su se smrtni ostaci nalazili na groblju u Gurnitzu. Tumačenje slavenskih izbjegličkih žrtava preko koruškog njemačkog nacionalnog povjesničara Ingomara Pusta pronašlo je svoj put u povijesnu literaturu Koruške.

U župnim i žandarmerijskim izvorima, ISTOČNO od KLAGENFURTA također su evidentirani samo hrvatske ustaše i «bjelorusi». Kod upisa o Bjelorusima se s visokim stupnjem vjerojatnosti radi o «ruskom obrambenom korpusu Srbije». Jedino je jedan koruški povjesničar upis «Bjelorusi» protumačio kao «slovenski bjelogardisti».

To što u JUŽNOJ KORUŠKOJ IZBJEGLICE leže pod PARTIZANSKIM SPOMENICIMA nije nikakav pojedinačni slučaj. U partizanskoj masovnoj grobnici u Ferlachu i na groblju Sv. Johanna i Sv. Margarete u Rosentalu pokopane su izbjeglice ispod partizanskog spomenika. Za postojanje partizanskog spomenika na groblju u Köttmannsdorfu nema uopće nikakvog opravdanja. Tu leže slovenski domobrani koje su pobili partizani Sime Dubajića te hrvatski domobrani i leš jednog četnika. U matici umrlih župe Köttmannsdorf vezano uz borbe evidentirani su jedino vojnici koji su strijeljani u bijegu u svibnju. Partizani su često puta ubijali, hrvatske ili slovenske izbjeglice svlačili do gola i pokapali kao partizane. Time se željelo prilično male gubitke partizana u završnoj borbi malo povećati radi mita o ofenzivama. Tada je bilo podosta leševa u južnoj Koruškoj i sjevernoj Sloveniji.

Treće, Hrvati su 50-tih i 70-tih godine pokapani na vojnim grobljima St. Veit an der Glan i Völkermarkt. U Koruškoj nije bilo nikakve podjele između vojnika koji su poginuli u ratu i hrvatskih, slovenskih, srpskih i ruskih izbjeglica koje su partizani pobili nakon rata (8. svibnja 1945. godine – prekid vatre). I pobijene izbjeglice su u poslijeratnoj Koruškoj lažno ili kako je rečeno iz političkih razloga prikazivane kao njemački vojnici ili partizani.

Tako se i ovdje na vojnom groblju Völkermarkt Hrvati vode kao 22 nepoznate osobe. Ali i kod jasno identificiranih grobnica na vojnom groblju Sv. Veit u Glanu, kako je vidljivo na ovoj slici, za trojicu nepoznatih nisu navedeni nikakvi podaci o hrvatskom identitetu. I danas postoje lažni spomenici u južnoj Austriji. No, izvori pak govore o pretežno hrvatskim i slovenskim izbjeglicama pobijenim u južnoj Koruškoj.

Grobovima i masovnim stratištima zabilježenim u arhivima treba još dodati potpuno nove grobove i masovne grobnice na koje upućuju svjedoci iz tog vremena i koje do sada nisu bile poznate. Temeljem dosadašnjih vijesti u medijima o mojim otkrićima još uvijek mi se javljaju ljudi koji znaju gdje ima još grobnica. One bi se trebale nalaziti prvenstveno na području Eisenkappela, Ferlacha, Bleiburga te između Lavamünda i Wunderstättena. Tome treba dodati i brojne kosti koje su 70-tih godina bile tako razbacane po jamama i grobljima da se više nisu mogle premjestiti na vojna groblja.

Pregledao sam isprave iz kojih proizlazi da su Britanci koristili izbjeglice za trgovinu. Na klagenfurtskim pregovorima 15., 19. i 20. svibnja pregovaralo se o izručenju izbjeglica za povlačenje jugoslavenskih partizana. Upravo se tih dana pregovaralo o povratku iz britanskih logora sjeverno od Drave. Stoga možemo reći da su antikomunističke izbjeglice svojim životima morale platiti i za opstanak južne Koruške u Austriji.

Jedno poglavlje moje knjige posvećeno je teroru OZNE / UDBE U KORUŠKOJ nad antikomunističkom emigracijom. Nijedna druga tajna, odnosno obavještajna služba u Koruškoj nije bila nimalo tako aktivna kao jugoslavenska tajna služba. Na popisima UDBE bilo je daleko više od 100 osoba u Koruškoj. Samo na području Klagenfurta se na popisu informatora ili suradnika jugoslavenske tajne službe nalaze 72 osobe. Komunistička tajna služba je od svibnja 1945. godine sve do raspada Jugoslavije razvila mrežu preko cijele Koruške. Na popisima i u dosjeima UDBE nalaze se komunisti, ali i građani Koruške koji govore isključivo njemački i slovenski, ali također i veliki broj hrvatskih i srpskih emigrantskih obitelji koje su iz financijskih ili ideoloških razloga radile za jugoslavensku tajnu službu.

Za svjedoke iz tog vremena i za Hrvata Abramovića, koji je više puta bio žrtvom UDBE, nije samo položaj eksponirane blizine Koruške prema jugoslavenskoj državi bio odlučujući da postane područje djelovanje UDBE, već i djelovanje hrvatskog Počasnog bleiburškog voda kao udruge te slovenskih emigrantskih organizacija kao i zastupanje slovenskih konzervativnih interesa slovenske manjine poput, primjerice, bratstva Hermagora u Koruškoj.

Kao usporedba, u Koruškoj je živjela većina suradnika jugoslavenske tajne službe u inozemstvu i stoga je najjužnija austrijska savezna država predstavljala vrlo nesigurnu i opasnu zemlju utočišta za antikomunističke izbjeglice. Jugoslavenska tajna služba je na austrijskom državnom teritoriju izvršila otmice, ucjenjivanja, slanje prijetećih pisama, atentate eksplozivnim napravama i ubojstva. U lipnju 1945. godine, Hrvat Josef Krpan bio je žrtvom naloga za ubojstvo OZNE na Bleiburgu koji je izvršen uz pomoć domaćih austrijskih komunista. Kod Bleiburga je 1946. godine jedan mladi slovenski antikomunist odveden u Jugoslaviju. Na pograničnom prostoru prema Jugoslaviji dogodila su se brojna ubojstva i odvoženja, koja su potekla od UDBE- na koja se neću ovdje pobliže osvrnuti, ali o kojima se može pročitati više u knjizi. Vrhunac je uslijedio 1975. godine s ubojstvom Martinovića, glavnog aktiviste njegovanja sjećanja na bleiburšku tragediju u Austriji. Bivši agenti UDBE, koji su bili pomagači u ubojstvu Martinovića, još uvijek žive u Klagenfurtu. Pored toga, jugoslavenska tajna služba je bila odgovorna za ubojstva te za brojne atentate eksplozivnim napravama na hrvatske emigrante, ali i za napade na koruške državne ustanove.

Pored emigrantskih organizacija, poput Počasnog bleiburškog voda, UDBA je također imala svoje ljude u Katoličkoj crkvi, koruškim tiskanim medijima, koruškoj pokrajinskoj vladi kao i na Sveučilištu u Klagenfurtu. Prvenstveno su konzervativne interesne organizacije slovenske manjine bile predmetom uhođenja i teroriziranja od strane UDBE. U Koruškoj su istodobno djelovali različiti odjeli UDBE, što dokazuje i prijeteće pismo ubojstvom i agenturna razmjena obitelji Lukenda. Otkrio sam blisku suradnju hrvatsko-bosanske UDBE s centralom u Banja Luci te slovenske UDBE s centralom u Mariboru, kao i s austrijskim komunistima na Bleiburgu pod Lipej K. UDBIN teror nad hrvatskim emigrantima i komemoracijama na Bleiburgu proveden je koordinirano u suradnji s austrijskim komunistima.

Nekoliko bivših suradnika UDBE još uvijek ima utjecaja na stranke, odnosno na javne institucije pokrajine Koruške poput, primjerice, znanstvenih ustanova i Sveučilišta u Klagenfurtu. Oni održavaju dobru povezanost sa SOCIJALISTIMA u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Postoji vrlo visoka vjerojatnost da se veliki broj komunista i UDBINIH ljudi u Austriji spasilo krvavim novcem UDBE – poput komunista u Jugoslaviji – u zapadno kapitalističko doba te izgradilo gospodarsko poduzetništvo. Ti su suradnici UDBE iz Koruške izgradili autoškole, poduzeća za autobusni prijevoz, ali i gospodarska poduzeća s milijunskim prometom.

Čak sam i ja, kao i moja istraživanja i moja knjiga, bio žrtvom masovnih napada dvojice suradnika UDBE. Bivši emigranti poput Ivana Otta, koji je dao intervju za list «Profil», prikazani su kao nepouzdani i kao lažovi. I dalje se nastoji difamirati izbjeglice kao ratne zločince i fašiste koji su htjeli izbjeći pravednu komunističko-partizansku pravdu. Ti bivši UDBINI ljudi u Austriji još imaju utjecaja u humanističkim znanostima. Dodatan problem je taj što nisu samo pripadnici austrijskog pokreta otpora protiv njemačkog nacionalsocijalizma koji se smatraju takvima, već se i jugoslavenski partizani u svibnju 1945. godine slave kao pripadnici pokreta otpora protiv nacista, odnosno kao osloboditelji Austrije.”

Share

Post to Twitter

40 Responses to Nova knjiga o poslijeratnim partizanskim zločinima u južnoj Austriji

  • Komina says:

    Procitao sam ovaj clanak gospodina Despota i shvatio da je njegova porodica i porodica njegove supruge bila zrtva partizana. Ja stvari vidim potpuno suprotno od gospodina Despota, ali meni je jako zao sto se sve to desilo njegovoj porodici i porodici njegove supruge, jer niko ne zasluzuje da bude ubijen bez pravnog procesa.

  • Komina says:

    @Juraj Platić: Nije sto sam ja u pitanju, ali kako mozes da koristis takav recnik u komunikaciji sa ljudima koje uopste ne znas. Evo da zaboravimo kako si rekao to sto si rekao, pa da te pitam gde u mom postu imas “banaliziranje i osporavanje”.

  • Juraj Platić says:

    komina,

    vrlo jednostavno. Svakom po zasluzi, s iznimkom da je od zločinaca patizana gori jedino zločinac srbin.

  • Komina says:

    @Juraj Platić: Nisi mi odgovorio na konkretno pitanje (gde u mom postu imas “banaliziranje i osporavanje”).

  • koltrina5 says:

    Ono što je najsvirepije kod tih partizanskih masakara i genocida nakon završetka WW2 je činjenica da za taj genocid nikada nitko nije odgovarao.
    Ne samo da neki zlonamjerni ljudi i dan danas pokušavaju te zločine banalizirati nego idu toliko daleko da tvrde da je egzekucija stotina tisuća ljudi LEGALNO i da su dobili što su i zaslužili.
    Tako Stipe Mesić tvrdi da su “zločini bili takvi da je osveta bila neizbježna”.Prema toj logici oko za oko Hrvati bi trebali po Mesiću loviti Srbe po stanovima hrvatskih gradova i osvečivati im se za 1991.
    Suludo i zločesto.

    Evo jedan primjer partizanskog zločina.Sudbina Grozde Budak,maloljetne kčeri književnika i ministra u Vladi NDH Mile Budaka.
    Grozda Budak je zajedno odvedena iz kolone kod Škofje Loke u Zagreb.Tamo je u rekviniranoj kući obitelji Bešlić na Gračanima koju su partizani koristili kao mučilište grupno silovana,gola izvedena na dvorište ispred kuće i onako izmrcvarenoj su joj pilom odpilili udove (ruke i noge).Takvo osakaćeno tjelo su nabili na ražanj i pekli ga.Sve je to fotografirao Gabrijel Divjaković i te fotografije kčerke jedinice pokazao Mili Budaku prije izvršenja smrtne kazne nad njim.Govorilo se da je Mile Budak ugledavši fotografije masakra svoje jedinice klonuo duhom .

    U tom podrumu su zajedno sa Grozdom Budak silovana i druga djeca ubijena na Gračanima .Radi se o oko 500 djece od 7-14 godina pokupljenih iz domova po Zagrebu (djeca nestalih i ubijenih vojnika NDH).AKO TO NIJE ZLOČIN i ako ima ljudi koji se i dan danas tome mogu narugati i opravdavati onda ljudsko dostojanstvo malo vrijedi.Svaka nevina žrtva ima pravo na pokoj bilo da se radi o partizanskim ili ustaškim zločinimma ali velićati jedne a negirati druge ne da je oholo nego je to zločin iz mržnje.

  • damir says:

    Boz obzira na osobne obiteljske tragedije spomenutog perioda zainteresiranih sudionika rasprave , gledano ukupno; to je najveća tragedija hrvatskog naroda a odgovornost vrha partizanskog pokreta, tj. KPJ / KPH je neosporna. U to vrijeme Europa i Svijet bili su podjeljeni – posljedično i hrvatski narod. Na povijesničarima (profesionalcima) je da to razdoblje istraže. Ne bih ih trebalo smetati ako se amateri u istraživanju pridruže. Mnogi amateri su zadužili povijesnu znanost (npr. H. Schliemann).
    Ono što je opasno za povijesno istraživanje i znanost je što se njima lako može manipulirati za politička potkusirivanja (naročito uoči izbora). Nadam se da u ovom slučaju to nije. Pametan narod i iz negativnih događaja ponešto nauči. Jesmo li mi, kao društvo i narod, to u stanju učiniti obzirom na našu današnju podjelu na lijeve – crvene i desne – crne.

  • Komina says:

    @koltrina5: Prvi put cujem ovu pricu o Grozdi Budak. Vazno je da postoji nezavisna verifikacija da je to sto si napisao istina. Istina treba da se zna, ma kakva ona bila.

  • štit says:

    Mislim da se o ovome nama puno za rapravljati. Svakom civiliziranom čovjeku je jasno da su partizani bili najveći zločinci u povijesti Hrvatske. Damir je velikim dijelom sve rekao. Hvala Bogu i stranci su počeli shvaćati našu tragediju, iako kao povjesničar mislim da će se tek nakon dvije – tri generacije stvari iskristalizirati, kada nestanu tzv. antifašisti i kada se iskreno oda počast žrtvama. Budući će sad neki drvlje na i kamenje na mene, povlačim se, a mrtvima na Križnom putu neka je vječna hvala i slava. Njihova žrtva za Hrvatsku nikada neće biti zaboravljena. Bog i Hrvati.

  • Milan T. says:

    Poštovani gosp. Despot,vrijeme je da pojedincima uskratite,mogućnost širenja mržnje na ovom blogu.
    A one su svakako nazočne,komentari @rahana i ostalih.Poticanje komunističke, patološke mržnje prema,nedužnim žrtvama je nedopustivosvima onima kojima je stalo do istine. .Lijep pozdrav

  • koltrina5 says:

    Komina,
    meni prvenstveno kao čovjeku a tek onda Hrvatu je iskreno žao za svakim zločinom koji su počinili pripadnici moga naroda,bilo da se radi o ubijenom Srbinu,Židovu,Hrvatu ili Romu.Uostalom svi smo prvo ljudi bez obzira na razlike koje nas djele ali negirati partizanske zločine je suludo i PROKLETO.1945. i to NAKON završetka rata ,partizani su izvršili BRUTALNI MASAKAR nad zarobljenim i razoružanim vojnicima i civilima.Radi se o brojci od 100 000-300 000 ljudi.Samo na Kočevskom Rogu govori se o ubjstvu 35 000 Hrvata.Pa onda Maceljka šuma,Huda jama,Samobor…križni putevi….. i za te zločine nikada NITKO NIJE ODGOVARAO.
    I danas postoje ljudi prepuni mržnje poput “rahana” koji će tvrditi da se to nije dogodilo ili će izjaviti da su dobili što su i zaslužili.Zamislite da su oni partizani s petokrakom 1991. prošli Jamnicu i Topusko i ušli u Zagreb.Da je kolona civila napustila svoje domove (kao u Vukovaru,Pakracu,Lipiku….) i da su ih ti “osloboditelji partizani” masovno poubijali ( kao u Srebrenici) i da za pedesetak godina neki “rahan” napiše da se to nije dogodilo i da su to i zaslužili jer (ako ništa drugo) plačaju grijehe svojih roditelja.
    Ja osobno nisam imao nikoga u ustaškoj vojnici već su mi djeda nasilno mobilizirali u partizane 1945.Bio je u “oslobađanju” Trsta i svjedočio masovnim egzekucijama zarobljenika (poglavito Talijana).Govorio je da to ljudi ne mogu raditi drugim ljudima,nažalost to partizanima nije bio nikakakav problem…ubij,siluj,zakolji,otmi……

    pozz svima i svako dobro

  • ante says:

    Poštovani gosp.Despot žalosno je to što toliko godina od tih zločina nitko od onih koji su naređivali i izvršavali iste nisu osuđeni ili barem pokrenut postupak protiv njih.Ustvari još je žalosnije što ljudi poput @rahana i slični bez obzira na povijesne podatke i svjedočenja još živućih svjedoka uporno negiraju zločin koji je po usporedbi kao i holokaust židova.Naravno što je par desetaka tisuća ili stotina tisuća nevinih hrvatskih žrtava za takve koje sam gore spomenuo oni vide samo svoju istinu koja im je prezentirana od njihovih predaka koji su te zločine i činili. Mišljenja sam dok takvi ne priznaju i shvate te zločine,nažalost u hrvatskoj neće biti pomirenja.

  • Milan T. says:

    @Rhan i ostali jugo satrapi,teško istini koju vi definirate kao jedinu?Svakako se može spoznati, iz kojeg izvora vi jugo nostalgičari tu istinu širite.Istina kojom ste odgajani I ZADAJANI nosi rukopis Kosta Nađa.
    Kosta Nađ, posrbljeni Mađar,koji je zbog svoje nesigurne nacionalne pripadnosti lako primio lenjinistička shvaćanja o gušenju svakog nacionalnog osjećaja.(“Nacija je kapitalistička izmišljotina za podjelu radničke klase”)otišao je u Španjolsku za vrijeme građanskog rata,da pomogne gušiti ustanak španjolskog naroda protiv svojih boljševičkih vlastodržaca.
    Tamo se je sprijateljio s vašim uzorom hrvatskim renegatom ,komunističkim agentom Josipom Brozom,i skupa s njime postao poznati koljač svojih vlastitih partijskih drugova,koji su imali nesreću da s pravom ili nepravom, izgube povjerenje svojih crvenih gospodara.Komunističke su brigade u Španjolskoj bile škola i rasadište profesionalnih ubojica,koji su se poslije poraza razišli Europom i postali strah i trepet svih partijaca,koji su bili dovoljno naivni,da pokušaju svoj”vlastiti put u socijalizam”.

    Na boljševičkoj liniji borbe protiv nacionalne samostalnosti svih naroda našao se vaš uzoriti Kosta Nađ ponovno 1941.,kad je prišao komunističkom ustanku, uperenom protiv samoodređenja hrvatskog naroda i njegove netom stvorene države.
    Zločinačko iskustvo iz španjolskog građanskog rata,udruženo s patološkom mržnjom prema svemu što je hrvatsko,osposobilo je Nađa,da pod Titovim vodstvom napravi brljantnu karijeru,postavši zapovjednikom 3.armije koja je pod njegovim zapovjedništvom izvršila glavni dio zadatka,koji je Tito svojim jedinicama nakon svršetka rata dao:Napuniti lešinama zarobljenih hrvatskih vojnika tankovske jarke,provalije i jame od Bleiburga do mračnih logora istrebljenja u dnu Srbije.

    Jednog će dana hrvatski državni sud radi obrane pravde i dostojanstva hrvatskog naroda suditi masovnim ubojicama,Kosti Nađu,Josipu Brozu,i Milanu Basti.
    U obrazlozenju presude citirat će se i ominozno priznanje Titovo,koji je napisao:”…za brzo,uspješno i potpuno izvršenje postavljenog zadatka,pohvaljujem hrabre trupe naše Treće Armije pod komandom generallajtnanta Koste Nađa…”

    Ima nekih zajedničkih crta između ovih hladnih,čak samodopadnih vršitelja genocida nad hrvatskim narodom,između pisanja podređenog Baste i “kazivanja” njemu nadređenog Nađa.

  • jelena says:

    Iz Biblije :
    Očevi će zeleno voće jesti, a djeci će zubi trnuti.
    Prokletstvo će ostati na potomcima njihovim do koljena sedmoga.

    Suđenje, presuda i kazna su čin okajanja i oprosta.
    Nevjernici niti se kaju, niti prihvaćaju kaznu niti traže orosta.
    Božji sud čeka svakoga.

  • koltrina5 says:

    Tragično je da mnogi ljubitelji komunizma koji sebe nazivaju antifašistima a u vrhu su hrvatske vlasti i dan danas tvrde da partizanskih zločina nije bilo.
    Tako npr. Ivo Josipović tuguje kad je preminula ratni zločinac Milka Palada Planinc,komesarka 11. Dalmatinske brigade koja je osobno tražila dragovoljce za ubijanje zarobljenika.Ali to nije ništa čudno kada se zna da su Ante Josipović(Ivin otac),Simo Dubajić i Milka Planinc bili suborci.
    Mnogi danas upravo Simu Dubajića etiketiraju kao najvećeg ubojice Hrvata (to stoji) jer je i sam priznao da je odgovoran za ubojstvo najmanje 10 000 Hrvata (što sam,što po zapovijednoj odgovornosti-You tube) ali Simo je spoznao Boga,vratio se pravoslavlju i zatražio OPROST.Milka Planinc,Ante Josipović i ostali suborci iz zločinačke 11. biokovske TO NIKAD NISU NAPRAVILI .
    U tome je razlika,a da ne spominjemo kako danas sinovi nastavljeju očeve politike…..

  • štit says:

    Povijest povjesničarima kažu tzv antifašisti (ljudi koji sebe poistovjećuju s nečim što je anti su vrlo čudni. Osobno sam uvjereni antikomunist pa nikada to ne ističem, smatram da je normalno biti protiv bilo kakvih totalitarnih ideologija), osobito bivši i sadašnji predsjednik RH. Ali kada današnji povjesničari istraže suvremenu povijest koja se dotičnima ne sviđa, tj. ruši njihov svijet laži stvoren između 45. – 90., tada se takve povjesničare diskreditira i ispituje se njihovo akademsko obrazovanje, zaboravljajući pritom na koji su način do diploma došli “povjesničari” koji su kreirali njihov svijet laži između 45. i 90. godine. Sve je to jedno vrhunsko licemjerje koje nema u sebi ni malo humanosti i gdje nečije glave vrijede više, a nečije (hrvatske) ne vrijede ništa…Ali kak pjesma kaže “Istina je voda duboka” i koliko god neki bili visoki i vješti plivači, neće tu rijeku moći preplivati…

  • štit says:

    “U više njemačkih zapisa ustaše se navode kao nedisciplinirani zločinci, nikako hrabri vojnici”…Rahane, istina je ta postoje i takvi određeni zapisi, ali oni se javljaju uglavnom 41. i 42. i odnose na jedinice “Ustaške obrane”. Prođi sve izvore od 42. pa na dalje, koje god želiš, “Ratni dnevnik” partizanskog generala Ivana Šibla ili zapise Glavnog štaba NOR – a, gdje i Tito i Šibl zapisuju ustaše kao najhrabrije i najdiscipliranije jedinice koje se nikada ne predaju. A da ne govorimo o njemačkim izvorima, snage HOS – a ostale su im zadnji saveznik i borile se nakon njemačke kapitulacije. Tako da ti ova tvrdnja ni malo ne stoji. Tome svjedoči i “legendarna”zločinačka rečenica: “Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti”. Cilj je bio poubijati hrvatsku vojnu i intelektualnu elitu (zato se masovno ubijalo katolički kler), kako bi Jugoslavija živjela bez hrvatske pobune.
    “Ali oni koji znaju da je njemački zapovjednik Rijeke koji se nije htio povući ni predati već se borio koliko je mogao, na kraju nije dobro završio”. Jel ti sebe čitaš čovječe? Znači prema tebi svaka jedinica koja se pošteno bori do kraja i brani svoje položaje, ako je zarobljena mora se pogubiti? Jesi ti čuo za haaške konvencije, ratna pravila, Crveni križ? Na taj način Srbi opravdavaju zločin u Vukovaru nad zarobljenim braniteljima, ista terminologija kao i onih koji su ubijali na Križnom putu. Ali nije ni čudo i jednima i drugima zvijezda je bila na čelu, zvali su se JA, a borili za Jugoslaviju. Drugo vrijeme, ista sudbina hrvatskog naroda…

  • štit says:

    Znači rahane prema tebi su pripadnici HV – a bili idioti jer su poštivali ratna pravila, iako srpska strana to nije činila. E pa to ti nije nimalo kršćanski, a stalno se pozivaš na kršćanstvo.
    Što se tiče bitaka, Kupres, Višegrad, Kalnik, Ivan Sedlo, Istočna Bosna itd…Ali moraš imati na umu da je politika bila povlačenje, a da su snage HOS – a (ustaše kao vojne postrojbe od zime 1945. ne postoje) svugdje držale položaje i da nije bilo politike tko zna kada bi znatno premoćnije i bolje naoružane snage JA probile bojišnicu. Najbolji primjer proboj srijemske bojišnice, 50000 stradalih pripadnika JA i sovjetske vojske na Batini. Da ne nabrajam dalje…Gospić, Knin, Odžak prešućene bitke za Zagreb itd…Dakle ako i malo poznaješ vojnu povijest jasno ti je da su partizani nakon kapitualcije Italije 43. bili znatno bolje naoružani, a osobito od 44. kada počinju dobivati veliku pomoć Britanaca. Kronični nedostatak opreme i streljiva osjećao se u svim hrvatskim postrojbama od 43. pa na dalje. Uz sve to treba pridodati veliku pomoć Crvene armije snagama JA i ne treba biti previše mudar vidjeti koja je strana bila u povoljnijem položaju. Što se tiče kapitulacije Nijemaca, a daljnje borbe Hrvata, to samo potvrđuje činjenicu koju stalno ponavlja i Jere Jareb (jedan od najistaknutijih povjesničara u Hrvata) da se hrvatski narod borio za svoju državu, a ne propali nacizam. Zbog toga se borba nastavila, a što je i predaja nosila vidi se prema pokolju koji je uslijedio. Nemoj sad samo uvjeravat ljude da pokolja ne bi bilo da su se na vrijeme predali, što potvrđuju partizanski pokolji nad onima koji su se predali npr u Krašiću ili Gračanima. E moj Rahane nemaš ti pojma o povijesti…

  • ante says:

    @Štit
    Prijatelju apsurdno je nekome nešto objašnjavati o borbi hrvata za nezavisnost kada ta osoba poznaje samo jugoslavensku povijest i nikakva stradavanja hrvata ju uopće ne zanimaju.Jedino mi nije jasno kako takva osoba ne ode živjeti kod svoje braće po ideologiji u srbiju nego uporno pokušava tu svoju zločinačku ideologiju progurati tu kod nas u hrvatskoj i uporno misleći da je to ono pravo i da se mi svi tome trebamo prikloniti.

  • ante says:

    Naravno “druže rahane” čim nemaš konkretne odgovore i činjenice prebacivaš i inputiraš nekome da je ustaša i spominješ nekakvu kamu i ostale gnjusnosti tipično komunističko – jugoslavensko dijete koje nema obraza ni srama i nikad neće imati.Pozdravi svoje istomišljenike i evo ako slučajno nemaš za kartu da odeš kod svojim ostavi podatke da ti dostavim novce za istu.Bog i Hrvati !

  • štit says:

    Imaš Ante pravo, luđaka je nemoguće obrazovati. Bratski pozdrav!

  • ante says:

    SRAO Kamoćemo,Rahan ili veliki jugoslavenski novinar i pisac Goran Gerovac dijete propalog partijskog rukovodioca koji je u životu uspio sve zatrajati što mu je otac maznuo po društvenim poduzećima,osoba koja u svojim postovima veliča zločinca tita,propalu jugoslaviju i koristi sve moguće načine da poljuje i ocrni hrvatsku ne birajući sredstva.Jadan si gorane vidim čak da više ni ne pišeš kolumne jer ih nitko jednostavno nečita jer su ljudi skužili koliko si glup novina i pisac.Nego reci mi kako je Ninu,Karlovcu ili si možda prek kod svojih u bosni.

  • ante says:

    Daj mi reci jedino SRAO Kamoćemo(pod tim nickom si najbolje poznat)jeli ti za ovo gore copy past rekao tvoj mentor Savo Štrbac ili su ti se možda vijuge toliko opravile za taj zadatak?

  • štit says:

    Uf ako je Ante to doista dotični, onda je valjda svima sve jasno, ne moramo više raspravljati. Jasno je i njegovo nepoznavanje povijesti. Novinari i historiografija, negdje nešto načuju i onda iz toga vade zaključke. Kao što se kolegi Obhođašu nedavno dogodila neugoda s Jutarnjim listom…mislim da svi znate o čemu se radilo.

  • ante says:

    Nego rahane mogu ti ja nabaviti onaj sirup od Kodermanna ,štoviše puno jeftinije nego što se prodaje samo ostaviš adresu.

    PS Pozdravi Savu Štrbca i svog pokojnog oca.

  • ante says:

    @rahan
    Zbog tvog mobinga i bezobrazluka te vrijeđanja hrvatske i hrvata ,ako ne prestaneš, javno ću objaviti tvoju adresu i broj mobitela i kućnog telefona.Nebude li to dovoljno pokrenuću privatnu tužbu za tvoje zločinačko i krajnje uvredljivo pisanje u kojem pljuješ po hrvatskim vrijednostima.Na kraju Gorane,rahane ili kamoćemo ostaj mi zdravo i razmišljaj o posljedicama.

  • ante says:

    -128
    31.10.2011. u 22:23h rahan je napisao/la:
    lijepo je kad kolega ovako priča o kolegi
    kao hus o štuliću
    ljubomora je gadna stvar
    pomuti razum i iskrivi stvarnost
    ….
    čekam reakciju ostalih kolega
    ….
    još kad znamo da hrvatski mediji nisu dostupni optuženom da se brani i da svoju riječ
    ……
    hus……
    srami se

    PS.Druže rahane i drugi znaju manipulirati kao i što ti radiš.

  • negomar says:

    napadi na rahana na osobnom nivou su vrlo ružni i sramotni za same autore…
    žao mi što je štit odustao od argumentirane rasprave, ja ću nešto pokušati dodati

    rahan se referencirao na formulaciju kojom se partizani i britanske snage karakteriziraju kao okupacijske snage… mislim da tu nema ništa sporno, partizani i britanci su na teritoriju Austrije bili okupatori, to je definicija okupatora, bez obzira da li donosili mir ili sužanjstvo…

    rahan se osvrnuo na to kako je u HR došao na vlast Pavelić spominjući njemački pokušaj s Mačekom…
    Činjenica je da su na području Kraljevine jugoslavije formirane nacionalne države. Pitanje je što bi se dogodilo da je takvu državu bilo nemoguće formirati na području Hrvatske. Ne znamo da li bi u tom slučaju prostor bio dodjeljen Nedićevoj Srbiji. Što bi se tada događalo, probaj rahane pogoditi…
    Dakle, netko je trebao preuzeti odgovornost i napraviti točno ono što je učino Pavelić.
    Kako bi se dalje stvari razvijale u slučaju da je taj netko bio npr. Maček, možemo samo nagađati.

    Činjenica da ustaše nisu uspjevali poraziti partizanske snage (kaže rahan)ne svjedoči toliko o njihovoj nesposobnosti koliko o činjenici da je HR zapravo antifašistička zemlja (možda i to želi reći rahan).

    budući da rahan kompletnu operaciju Bleiburg želi prikazati kao nužni dio oslobođenja zemlje, možda će na kraju povući paralelu s oslobođenjem Hrvatske u Domovinskom ratu te osuditi, ne samo Hrvate u Haagu već i samu Hrvatsku državu koja je svoje brojne oslobodioce smjestila iza rešetaka kao počinitelje ratnih zločina.

  • ante says:

    @negomar
    Poštovani forumašu neznam od kad pratiš forum VL,ali daj na googlu napiši korisnik rahan ili kamoćemo pa pročitaj njegove postove ,nadalje možeš koristiti i dodavati još brojeve uz njegov nick pa ćeš vidjeti kako dotični piše gdje mu nije za cilj normalna rasprava pojedinih članaka nego konstantno provociranje forumaša kao i vrijeđanje hrvatske države i njezinih vrijednosti za koje su ljudi ginuli.Svi mi ponekad griješimo i budemo isprovocirani i teško se je kontrolirati na provokacije koje stalno sipa provokator sa gore rečenim nickom.Dubljom analizom nicka iza kojeg se skriva vidljivo je da je rečeni novinar po zanimanju te umjesto da piše o istini i činjenicama ,on vrijeđa.

  • ante says:

    @rahan
    Svaki rat donosi”nešto dobra” ali više zla tako je bilo i za vrijeme II svjetskog rata tako je bilo i za domovinskog rata.Razlika između drugoga i domovinskog je što su ratovale velike sile i povukle male zemlje i tada je hrvatska vidjela svoju budućnost u cilju ostvarivanja višestoljetne težnje za državom,u tom vremenu nisu se lijepe stvari događale kao što se nisu dogodile na samom kraju rata kada su titovi partizani uz tadašnje vojnike (kojih je veliki broj bio nedužan) poubijali i veliki broj cvila(žene,djece i staraca) koji nisu baš ništa bili krivi.U ovom neću manipulirati brojevima poubijanih ljudi kao što je komunistička partija manipulirala s brojem ubijenih ljudi u logorima i drugdje.Što se tiče KPJ sam naziv govori zašto su se komunisti koji su bili načelu partizana borili jedino veliki broj malih ljudi nije znao da se bore za jugoslaviju i staljina sve dok 1948 nije pukla ljubav između tita i staljina.Nadalje što se tiče domovinskog rata tu je očigledna velikosrpska agresija na druge bivše republike jugoslavije (slovenija,hrvatska,bosna i hercegovina,kosovo) u toj agresiji su imali svekoliku pomoć pojedinih sila iz EU i svijeta(engleska,francuska su im pružale najveću podršku) koji su gnjusnim embargom na oružjem i upornim pokušajima na održavanju jugoslavije koja je ustvari bila neodrživa zbog prevelikih međunacionalnih razlika gdje su srbi bili u dominaciji (vidio sam u svom malom mjestu tko je bio na rukovodećim mjestima od suda,policije,poduzeća itd.) U domovinskom ratu bilo je stvari zbog kojih se ne ponosim ali to nije razlog da pljujem po svojoj državi i njezinim vrijednostima i sada je vidljivo kako velike sile pokušavaju ucjenama postići svoje ciljeve na štetu malog naroda.Volim hrvatsku i njezine ljude i smeta me svaki napad na njih i zato ako si se gore iskreno ispričao u svojem komentaru prihvaćam ispriku .

    PS:Vrijeme će sve pokazati rahane.

  • negomar says:

    u svemu s slažem s antom i većina zadnjeg rahanovog posta mi je prihvatljiva
    kod okupatora ostajem pri svojoj tvrdnji (pogledaj wikipediju)
    i mislim da rahan “vidi bijele miševe (politički)” pa onda zbog tvdnje Austrijanca da se radi o okupatorskim snagama nužno tumači da je Austrijanac nacist
    Mislim isto tako da nije korektno uspoređivati Hrvatsku s Francuskom kad je 2 svj.rat u pitanju.
    Osim toga, uspjesi ekstremne desnice u Francuskoj ne govore u prilog obračunu s mračnom prošlošću.
    Ili zapravo i njih tek očekuje obračun s onima kojima se nije dalo oformljavati sudove…

    Što se tiče otpora ustaša partizanima nakon objave završetka rata, možemo i okrenuti rahanovu tezu.
    Zar su ustaše trebale položiti oružje u trenutku kad su znali kakav im kraj partizani spremaju?
    Zar su trebali mirno čekati likvidaciju?

  • ante says:

    @rahan
    Zar sam ja negdje u svojim postovima negirao zločine koji su počinjeni nad židovima?Ustvari ja sam samo rekao da naši dvolični političari jedanput za svagda moraju raskrstiti sa jugoslavijom ,a to će samo ako se osudi komunistički režim na prostoru hrvatske i osude zločinci koji su okrvavili ruke kako zapovjednici (koji su bili na čelu partije ) tako oni neposredni izvršioci.Što se tiče srbije i njezine agresije tu nikada neće biti mira dok se isti istinski ne pokajaju i plate ratnu štetu koju su počinili.Na kraju da je dvolična EU i međunarodna zajednica htjela da se dogodi ovo o čemu pišem nebi zaustavila hrvatsku vojsku pred Banjalukom kada je bio očiti vojni poraz srba.

    PS.Pročitaj moje dosadašnje postove na VL pa ćeš vidjeti o čemu pišem i nikad nisam isticao nakakvu stranačku pripadnost.Moja stranka je “Hrvatska”.

  • štit says:

    Dragi Negomare od rasprave sam odustao jer rahan ustašama vidi zlo, a u partizanima dobro, to je crno-bijeli pogled, na koji ja kao povjesničar ne mogu pristati. I ako krenemo argumentirano razgovarati on počne bljezgarati gluposti o partizanima kao dobrim, a ustašama kao lošim dečkima. Ej, pa ne može meni tu priču prodavati. Ispada smiješno.

  • štit says:

    rahane, nisu prvo ustaše započele s represalijama i terorom već partizani i četnici zajedno ( do jeseni 1941. djeluju zajedno što priznaju i Basta i ostali partizanski autori) u Lici (Srb, Boričevac) i Hercegovini (Iliči, Vrapčići, Čapljina). Tada u kolovozu zajednički potpisuju Otrićki sporazum s Talijanima koji su stvarni okupatori o međusobnom nenapadanju. Za cijelo to vrijeme ustaška vojnica praktički nije ustrojena, a upravni aparat NDH ne kontrolira teritorij. S ovim se slažu svi eminentni hrvatski povjesničari sa HIP – a. Naravno Jakovina i Goldstein budući ne mogu negirati podatke, argumentiraju te partizansko – četničke zločine “borbom” protiv okupatora. Ali ih onda zezne Otrićki sporazum, pa pravdaju to prevladavanjem četničkih elemenata. A još je jadnije kad ubijanje civila nazivaju borbom za slobodu, a borbe protiv hrvatskih snaga nema, jer ustaške snage su u samom zametku…Pa njihovi “argumenti” baš kao i tvoji padaju u vodu. Sad valjda znaš ko je prvi počeo pa ne možeš Križni put braniti omiljenom tezom “ustaše su prve počele”. Po toj Vašoj tezi mi smo mogli pobiti sve Srbe nakon Oluje i vi bi to također obranili ovom tezom. Eto, to je to, glupo mi se više raspravljat kad iznosim činjenice, ati lupaš i vrijeđaš.

  • negomar says:

    dragi rahane
    jako si neugodan i doista protiv argumenata ideš samo svojim (pred)uvjerenjem.
    Ne kažem niti da su argumenti istiniti, ali nisu uopće pobijani…
    Nitko u ciloj raspravi nije opravdao još manje blagoslovio niti jedan zločin osim što se ti trudiš oko partizanskog napadajući osobu
    “jer kažem ti netko neće blagonaklono gledati na tvoju podršku ubijanju žene djece staraca, samo na rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi”
    vrlo ružno…
    tema se jako proširila i ja neću više pisati…

  • štit says:

    žalim što ljudi poput tebe postoje – Baš lijepo, stvarno si humanoid i kršćanin. Ja tebi rahane želim dug život, mi smo katolici takvi.

    a ni svi oni civili iz jasenovca
    …u Jasenovcu je stradalo više četnika i partizana koji su klali i ubijali Hrvate (ali ja za razliku od tebe na taj način ne opravdavam zločine), puno više nego civila.

    a da su partizani prvi počeli ubijati hrvate
    to je tipična ustašoidna neistina – e dečec dragi to pokazuju svi podaci i dokumenti, tak da pjeni se ti koliko hoćeš kad nemaš argumenata.

    I tak do preksutra, boljševik bez pameti ostaje boljševik. Ajde zbogom zapjenjeni starčiću.

  • štit says:

    Ha ha ha “ustaški monstrum”, pa ti si ko Jakov Blažević, ma još “jači” od njega. E pucam od smijeha, baš si me nasmijao, aj bok ha ha ha!

  • štit says:

    Rahane, Za ovakvo zdušno branjenje komunizma i veličanje komunističke ideologije dobio bi ogromnu novčanu kaznu u bilo kojoj baltičkoj zemlji (Litva, Latvija, Estonija), Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj ili Rumunjskoj, a tvoj se bankovni račun ne bi tako brzo oporavio. Osim toga bio bi ti zabranjen rad u bilo kojoj državnoj ustanovi ili instituciji. Jer te zemlje imaju zakone koji poštuju rezoluciju EU o komunizmu kao totalitarnoj ideologiji i posebne državne zakone koji priječe veličanje dotičnne ideologije. Tako se radi u civiliziranim zemljama znaš. Ja ne veličam ustaštvo, čak se pozivam na partizanske izvore (Basta, Šibl) kako bi ti dokazao istinu, dok ti bolesno i uporno braniš partizansko – četničke zločine. Žalsono i licemjerno. Pokazuješ koliko si jadan, a to su svi na ovom blogu prozreli pa se ne raspravljaju s tobom, a ja evo budali pokušavam objasniti…odustajem, priznajem glup si…

  • štit says:

    Ako su tvoji dovukli Artukovića na suđenje, sudili nedužnog Stepinca, pobili cijeli hrvatski generalski zbor, onda ne vidim razlog zašto ne bi sudili Boljkovca, hvala Bogu bilo je i vrijeme. Tvoje prijetnje sudom su smiješne i žalosne, djedice nismo u komunizmu, daj se probudi. To što su tebi Židovi vrhovni autoritet ne znači da su i drugima, nisu nadljudi. Ovo je samostalna RH, oni nek se brinu zbog svojih zločina koje neprestano čine nad nedužnom palestinskom djecom na palestinskoj zemlji. O poznavanju sukoba četnika i ustaša reći ću samo da je to tema za koju sam čak i na FF – u dobio “odličan” iako mi je profesor Maticka na ispitu bio više nego nesklon. Tak da s jazavcem kakav si ti mi se ni neda raspravljati.

  • ante says:

    U slučaju Boljkovac,Manolić i ostala banda šteta što nema smrtne kazne za rečene zločince.

  • Bleiburg says:

    Nova masovna grobnica i BLEIBURG Titovog zločina na Hrvatima

    Iza njemačkog teksta slijedi hrvatski prijevod po smislu i kraći komentar

    U Koruškoj odkrivena nova masovna grobnica Titovog zoločina

    Austrijski povjesničar Dr. Florian Rulitz odkrio je u Koruškoj još jednu, dosad

    nepoznatu masovnu grobnicu zločina Titovih partizana, dokumentarno iz 1945.
    http://www.youtube.com/watch?v=LHeinr76qjg

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA!

Arhive