Nakon uhićenja Josipa Boljkovca, jedna od najžešćih reakcija došla je od Milorada Pupovca. Osim što su njegove izjave najobičniji primjer političkog pritiska na neovisnost pravosuđa, Pupovac je dodao kako je s Boljkovcem, tada ministrom unutarnjih poslova, surađivao početkom 90-ih i imao njegovu potporu u pokušaju mirnoga rješenja hrvatsko-srpskih sukoba na Banovini i u Gorskome kotaru. A kakvo je to mirno rješenje trebalo biti sa srpske strane najbolje govore podaci o naoružavanju Srba na području Gorskog kotara, sela oko Ogulina i prema Delnicama. Važno je napomenuti da Boljkovac više nije ministar od 2. srpnja 1991., a da su se Srbi naoružali u srpnju 1991. i da se te ljude i dalje ne dira, bez obzira na to što više nema Boljkovca „koji ih je do tada štitio“ ili „zahvaljujući kojem nije ispaljen niti jedan metak niti zapaljena jedna kuća na tom području“, kako je rekao Pupovac. Hrvatska vlast i novi ministar znaju da su ti Srbi naoružani, drže ih na oku, ali ne želi se otvarati nova fronta, a Srbi ionako ne ugrožavaju ništa vitalno za Hrvatsku (prometnica prema Rijeci prohodna je). Tamošnji Srbi čekali su da se JNA probije iz smjera Slunja do njih ili da se 13. korpus JNA izvuče iz Rijeke preko toga područja; zapovijed generala Čada od 29. rujna pokazuje da je planirani smjer izvlačenja toga korpusa upravo preko spomenutoga područja. No, do tih prodora nije došlo, jer JNA nije imala snage za to provesti. Inače bi i u Gorskom kotaru „pukla ustanička puška“.

Zbog aktualnosti teme, ovdje prenosim tekst dr. sc. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je u četiri nastavka prošle godine objavio u „Hrvatskom vojniku“ pod nazivom „Naoružavanje Srba u Hrvatskoj (Gorski Kotar)“.

Među dokumentima koji svjedoče da je JNA naoružavala Srbe u Hrvatskoj nalaze se i dokumenti o naoružavanju i djelovanju dijela Srba u Gorskom Kotaru. Velikosrpski stratezi planirali su spajanje Srba na ličkom prostoru preko Josipdola, Ogulina i Saborskog sa Srbima u Gorskom Kotaru, jer, kako je zapisao Mile Pešut – urednik „Plašćanskog biltena“ (tiskovine pobunjenih Srba) – „neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine“. Tako dokumenti pod naslovom „Kratak pregled najvažnijih događaja u radu Predstavništva Srba i štaba odbrane Gorskog Kotara“ i „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. diverzantskog odreda“, napisane u Beogradu, 21. ožujka 1994., pokazuju:

1) Već prije postojanja Štaba odbrane Gorskog Kotara, koji je osnovan u Jasenku 7. rujna 1991., dio Srba u Gorskom Kotaru je u dva navrata – krajem srpnja i sredinom kolovoza 1991., dobio „1000 cevi oružja od JNA“. Dobiveno oružje i organizacija „praktično su omogućili srpski suverenitet na novopriznatoj hrvatskoj državi – bez ratovanja“. Naime, 25. srpnja 1991. „iz vojnog skladišta u Oštarijama kod Ogulina u ranim jutarnjim časovima dopremljena su tri vojna kamiona (dva od 8 tona i jedan od 5 tona nosivosti) oružja, oruđa, municije za iste i druge opreme. Iz tog kontingenta naoružavali su se vojni obveznici Gomirja, Brestovca, Vitulja, Ponikava i Popova sela, a delimično Jasenka i Drežnica.“ U Srpske Moravice je 15. kolovoza 1991. „dopremljen kamion naoružanja i municije za Srbe, vojne obveznike mjesne zajednice Srpske Moravice (prevoz je izvršen s vojnim vozilom „FAP“ nosivosti 8 tona)“.

2) U rujnu 1991. – „preko uprave bezbednosti SSNO-a u OBŠC Pančevo izvršena je diverzantska obuka grupe vojnih obveznika iz Gorskog Kotara“. Ta je grupa „dobila najviše ocene i ilegalno je vraćena na teritoriju Gorskog Kotara i nastavila rad na terenu kao instruktori za obuku“. Naime, 31. kolovoza 1991. „iz Gomirja je vojnim vozilom pod organizacijom pukovnika Rajnović Nikole uz pomoć oficira bezbednosti, kapetana prve klase, prebačena naoružana grupa od 16 vojnih obveznika, Srba, preko ustaške teritorije Duge Rese, Karlovca, Slunja i Rakovice do aerodroma u Bihaću. Ova grupa je bila naoružana u Gomirju. Iz Bihaća su helikopterom prebačeni u Pančevo gde su proveli 11 dana na obuci za diverzantska dejstva.“ Nakon što je završila obuka, „jedan deo grupe se odmah sa specijalnom opremom i naoružanjem vraća u Bihać helikopterom (12. rujna 1991., op. a.), odakle, takođe sa helikopterom, prelaze u Jasenak na teritoriju Srpskog dela Gorskog Kotara. Drugi deo grupe, sa oružjem, eksplozivom i drugom specijalnom opremom, takođe leti helikopterom iz Pančeva za Bihać, gde vrše pretovar opreme u drugi helikopter i prelaze u Jasenak. Po dolasku u Jasenak grupa je po naredbi komandanta Štaba odbrane Gorskog Kotara, pukovnika Nikole Rajnovića, dobila svoje zadatke i nalazi se u matičnim odredima odakle su i krenuli na obuku.“

U Gorski Kotar je – 24. rujna u Gomirje, a 25. rujna u Jasenak, došao Božo Rajnović, zapovjednik kasnije osnovanog 21. diverzantskog odreda. On se 27. rujna „sa pratnjom, pješke, vratio u Plaški, a odatle u Bihać na aerodrom te avionom za Beograd“. Početkom listopada je „iz Jasenka za Beograd krenuo i pukovnik Rajnović Nikola sa pratiocima, peške preko Gomirja, Popova sela, Gojaka, Gornjih i Donjih Dubrava, gde su prenoćili“. Sljedećega dana, 7. listopada „puk. Rajnović Nikola sa pratiocima prelazi reku Mrežnicu i Perjasicu, odakle kreću za Primišlje, Plaški i Blata. Iz Blata preko Kapele za Korenicu, a odatle policijskim kolima za Bihać i helikopterom za Beograd, gde su stigli oko 19,00 časova istoga dana. U Beogradu je „rađeno na prikupljanju opreme i naoružanja za Srpsku brigadu u Gorskom Kotaru, te drugim dogovorima oko formiranja brigade i njenog delovanja na prostoru Gorskog Kotara. Ove poslove je, uz pomoć Rajnović Bože i svojih saradnika, obavljao puk. Rajnović Nikola. U toku rada kontaktirano je sa odgovornima u SSNO-u i Generalštabu kao i odgovornima u političkim strukturama.“

3) Dodatno oružje i oprema za ilegalno formiranje brigade u Gorskom Kotaru dobijeno je „bez naknade“ 30. listopada 1991. „rešenjem saveznog sekretara za narodnu odbranu“ (generala armije Veljka Kadijevića, op. a.), a na zahtjev „Štaba odbrane Gorskog Kotara“ i uz „saglasnost taktičkih nosilaca“. „Komanda 608. TSB SSNO“ trebala je odrediti predavatelje i reguliranje primopredaje, te vlastitim prijevozom određeno oružje i opremu „doturiti u 944. PoB Bihać“, a „komanda RV i PVO“ bila je odgovorna za osiguranje transporta od Bihaća do Partizanske Drežnice i Jasenka u Gorskom Kotaru. Za izvršenje spomenute zapovijedi bile su odgovorne i „Komanda 1. i 3. VO“, a među odobrenim sredstvima bilo je: 60 pištolja 7,62 mm; 200 automatskih pušaka 7,62 mm; 300 poluautomatskih pušaka 7,62 mm; 54 poluautomatske puške 7,9 mm (M76 snajperske); 60 puškomitraljeza 7,62 mm (M72); 30 mitraljeza 7,62 mm (M84); 21 ručni bacač M57, 432 ručna raketna bacača „Zolja“; 12 ručnih raketnih bacača „Osa“; 12 minobacača 60 mm (M57); 6 minobacača 120 mm; 3 PO lansirni komplet 9K-11; 3 mehanizma lansirna „Strela 2m“ i druga oprema.

Potom je 29. studenoga 1991. „u Slunj iz Beograda stigao Rajnović Božo s jednim šleperom i jednim vojnim kamionom pod pratnjom vojne policije JNA sa oružjem i specijalnom opremom koja je skladištena na poligonu u Slunju“. No, ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana JNA nije uspjela izvršiti zapovijed o prebacivanju spomenutog oružja i opreme u Gorski Kotar.

4) U Beogradu je 11. veljače 1992. „odlukom Štaba odbrane Gorskog Kotara“ osnovano „predstavništvo Srba Gorskog Kotara“ te „dobijena podrška i ostvarena saradnja sa organima SRJ i Srbije koja se ogledala u pružanju uslova za rad“.

Uz podatke koji su navedeni u prethodnom borju Hrvatskog vojnika, dokumenti „Kratak pregled najvažnijih događaja u radu Predstavništva Srba i štaba odbrane Gorskog Kotara“ i „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. diverzantskog odreda“ (Beogradu, 21. ožujka 1994.), pokazuju da su s oružjem i opremom koja je vraćena u Beograd „dobrovoljci Gorskog Kotara krenuli u Krajinu kada je ona bila napadnuta dejstvima na Maslenicu“ te da su se 31. siječnja 1993. „smjestili na poligon Slunj“. Tu ih je zapovjednik 21. kordunaškog korpusa. SVK Čedomir Bulat – „uz znanje biroa RSK u Beogradu i Glavnog štaba Srpske vojske RSK“, rasporedio u 21. diverzantski odred Kordunaškog korpusa., osnovan 10. ožujka 1993. godine. „Uz stalnu podršku Vojske Jugoslavije, tj. 72. specijalne brigade (Vojske Jugoslavije, op. a.), odred je uz pomoć 31 instruktora, kroz godinu dana, uspio da se oformi, opremi i obuči u potpunosti – uz stalno obavljanje zadataka.“

Među dokumentima koji svjedoče da je JNA naoružavala Srbe u Gorskom Kotaru je i dokument pod naslovom „Šta sa Srbima Gorskog Kotara“, čiji su potpisnici Dušan Zlokas – „za predstavništvo Srba Gorskog Kotara“ i Božo Rajnović – „za Štab odbrane Gorskog Kotara“. U njemu se iznosi pregled događaja o naoružavanju Srba na tom području i njihovim planovima. Dakako, u dokumentu se kao razlog zbog kojeg su pripadnici JNA (aktivni oficiri i oficiri u mirovini) naoružavali Srbe navodi strah od genocida, no pravi razlog tomu bilo je podizanje oružane pobune protiv hrvatske vlasti i pripajanje toga dijela teritorija Republike Hrvatske Srbiji.

Iz spomenutoga izvora:
“…Na prostoru istočnog dela Gorskog Kotara, na oko 600 km2 u 175 naselja organizovanih u 8 mesnih zajednica, na svojoj zemlji, kupljenoj od Austrougarske Monarhije, već 400 godina živi srpski narod. Taj kraj je poznat u istoriji pod nazivom Kapelsko. Pobedom Tuđmanove H.D.Z. nastupila je nova vlast koja je svojim euforičnim postupcima i naglom promenom propisa koji su upućivali na stvaranje nove N.D.H. zaplašila Srbe da će se ponoviti genocid 1941. godine. U takvoj atmosferi opšteg, potpuno opravdanog straha, nije se pojavio niko ko će taj narod da organizuje za samoodbranu tj. pripremi ga za otpor u slučaju pokušaja uništenja.
Bez obzira na postojanje JNA i Jugoslavije, ti ljudi su očekivali pomoć od mnoštva penzionisanih generala i visokih oficira koji su iz tog kraja, ali je i ona izostala.
U toj prvoj fazi osnivanja nove Hrvatske, kada je ona bila u političkoj euforiji buđenja „tisućgodišnje kulture“, ali vojno još neorganizovana – u Gorskom Kotaru u mesnim zajednicama Srpske Moravice i Gomirje, narod se sam organizuje uz pomoć pukovnika u penziji. Svi su obavešteni da se ne odazivaju na pozive hrvatskih vlasti – da se u slučaju napada izvuku iz sela na unapred dogovorena mesta i pruže otpor lovačkim naoružanjem – jer drugo nisu posedovali.
U to isto vreme na nivou vrha JNA dešava se sledeće: zvanična JNA je za očuvanje Jugoslavije i služi kao garant mira, a nezvanično admiral flote Branko Mamula uspeva da ubedi Veljka Kadijevića i neke srpske generale da Srbe u Hrvatskoj treba tajno naoružati da bi se izbegao genocid – i na sebe uzima obavezu da to vodi. Način organizacije je takav da admiral sa grupom penzionisanih generala poziva visoke oficire u penziji sa srpskih delova Hrvatske koji, svaki u svom kraju, treba da organizuje ubacivanje naoružanja i organizuje ljude u tajne vojne formacije. Oružje se dobija iz vojnih magacina, preko Srba pripadnika službe bezbednosti, vezanih za pozadinu. Akciju podržava uprava bezbednosti SSNO.
Zahvaljujući vezi sa admiralom mi, Srbi Gorskog Kotara, smo uspeli da u julu 1991. godine ilegalno ubacimo hiljadu cevi. Najzaslužniji za tu akciju su pukovnik u penziji i aktivni kapetan službe bezbednosti. Pukovnik se pokazao kao organizator koga ništa ne može zaustaviti, a za kapetana je malo reći da je hrabar.
Pošto je dobijena velika količina modernog naoružanja, Srbi se organizuju u klasične vojne formacije. Stvaraju se odredi, komandiri se biraju tajnim glasanjem, prave se fortifikacijski objekti u svim selima, skuplja se hrana i prave se barake, osposobljavaju pećine za sklanjanje žena i dece. Uspostavlja se sistem celokupnog uzbunjivanja u slučaju napada bilo kog sela. Stalno se osmatraju glavne komunikacije, a sporedne i zabačene se zaprečavaju. Na prvi pogled sve izgleda normalno, a u stvari u svakom selu noću su straže i zasede, stalna osmatranja, vrši se osnovna obuka, prati se kretanje svakog pojedinca. Bira se grupa mladih i najsposobnijih koji se upućuju na diverzantsku obuku u Srbiju, O.B.Š.C. Pančevo (već septembra 1991. godine) da bi se formiralo jezgro diverzantskih grupa i poboljšala opšta obuka. U Jasenku – najmodernijem skijaškom centru, u srcu Hrvatske postavlja se jugoslavenska zastava, putevi se blokiraju i to postaje baza Štaba odbrane Gorskog Kotara koji se i zvanično formira.
U to doba Hrvati su još vojno nedovoljno formirani. Srbi jesu jedna uska enklava koja preseca Hrvatsku i globalno gledano okruženi su neuporedivo moćnijim neprijateljem – ali su kompaktna celina i u okvirima enklave i njenim rubnim područjima predstavljaju većinu.
U takvoj situaciji – Hrvatima je stavljeno do znanja da raspolažemo naoružanjem (to je preuveličano pa su oni dugo vremena bili ubeđeni da se u Jasenku nalazi brigada i artiljerijska oruđa) i rečeno im je da policijske patrole ne smeju da ulaze u sela bez najave, da ne pozivaju Srbe na saslušanja, da ne mobilišu Srbe u svoju vojsku. Rečeno im je da nećemo prvi napadati i praviti smetnje, ali da ćemo se u slučaju napada braniti do kraja. Mi smo bili svesni da bi u slučaju opšteg napada teško nastradali, ali su oni koji žive sa nama i oko nas bili još svesniji da ni jedan jedini od njih ne bi ostao živ.”

U nastavku dokumenta iz prethodnog broja Hrvatskog vojnika, govori se o naoružavanju Srba iz Gorskog Kotara i njihovoj spremnosti da postanu „najzapadnija granica Velike Srbije“, te organizaciji „Štaba obrane Gorskog Kotara, odnosno „predstavništva Srba Gorskog Kotara“ u Beogradu, kao političkog tijela koje bi nastavilo borbu, nakon što su Srbi u Gorskom Kotaru primorani na dogovor s hrvatskim vlastima, kojim su se obvezali svo oružje primljeno od JNA predati hrvatskoj policiji (usprkos tomu, predali su samo 20% toga oružja):

“Globalno gledano, naša teritorija preseca Hrvatsku i time ugrožava vitalne funkcije novoosnovane Hrvatske, ratuje se na mnogim prostorima – njima nije u interesu otvaranje novog ratišta. Zahvaljujući našoj organizovanosti i napred navedenoj situaciji – Srbi u to vreme praktično ostvaruju svoj suverenitet usred Hrvatske – bez ratovanja. Ta situacijia je trajala od jula 1991. do jula 1992. godine punu godinu dana.
Šta se dogodilo u tih godinu dana? (…) Tih godinu dana trajala je izdaja, kukavičluk, nesposobnost, politikanstvo, glupost, arogantnost, neorganizovanost „moćne“ JNA koja je u tom periodu uspela: propalim zamislima neispunjenim obećanjima, zaverama, neispunjenjem najjednostavnijih naređenja – da potpuno uništi sve što je urađeno do tada i da jednostavno prepusti narod na milost i nemilost „novoj demokraciji“, nove Hrvatske koja je od Srba Gorskog Kotara uspela da napravi geto ili bolje rečeno logor bez žice. A da to svetu prikaže kao vrhunsko dostignuće demokratije.
U oktobru mesecu 1991. godine Savezni sekretar za narodnu odbranu, Veljko Kadijević donosi rešenje da se Štabu odbrane Gorskog Kotara dodeli oružje i oprema za formiranje brigade i izdaje naredbu da RV i PVO izvrši prebacivanje na teritoriju Gorskog Kotara, tačnije u Jasenak. Oprema koja se sporo prikuplja, u Bihaću se kompletna krade od strane visokog oficira JNA … pa se onda gube dani u istrazi ko je ukrao i šta je sa opremom… Kada se sve otkriva oprema se delimično vraća… Kada je konačno sve prikupljeno, RV iz Bihaća – jednog od najmoćnijih aerodroma Evrope – treba da prebaci opremu na 50 km vazdušnom linijom, ali u Hrvatsku… kako da prebaci 44 kamiona opreme – kada nije u stanju ni tri čoveka da preveze kao prethodnicu. Pilot sa tri putnika doleće do granice Krajine i izjavljuje – ubijte me, ali ja u Gorski Kotar ne letim. Koliko je moćna JNA koja ne može da realizuje ni takvu naredbu dobivenu od ministra vojske. Ne vodi se vazdušni rat i Hrvati ne poseduju avijaciju u to vreme. Znači, naredba ministra se ne realizuje. U isto vreme potpuno formirani odredi Štaba odbrane Gorskog Kotara čekaju kompletnu opremu za brigadu u kojoj je sve od raketa preko poljske bolnice do šinjela – a ona nikako ne stiže.
Zima je počela, nema osim golih cevi i municije ničega, ni jedna, bukvalno ni jedna specijalna jedinica (a mnogo je takvih) nije u stanju da obezbedi ni jednog izviđača koji bi omogućio prolaz kroz hrvatske linije. Hrvatska brzo vojno jača i sve bolje se organizuje. Počinju u početku slabiji, a kasnije sve veći pritisci, pretnje i ultimatumi da Srbi vrate oružje ili će biti napadnuti, tri puta se pokušava sa nasilnom mobilizacijom. U Gorski Kotar stalno dolaze Brezak, Boljkovac, Štajduhar i ostali koji ubeđuju i pregovaraju.
Sa naše strane ljudi se demorališu, odredi se osipaju, straže, zasede i ostala organizacija slabi. U takvoj situaciji, pod tolikim pritiscima, u roku od godinu dana prinuđeni smo da potpišemo „dogovor“ o vraćanju oružja (i u takvoj situaciji vraća se samo 20% i kaže se da je to sve).
Posle toga kompletna organizacija se praktično raspada – ostaju male grupe fanatičnih pojedinaca. Nema straža, nema osmatranja, zatrpavaju se fortifikacijski objekti, nema odreda. Hrvati ulaze u Jasenak, naseljavaju ga svojim izbeglicama – nema više jugoslavenske zastave. U takvoj situaciji ne preostaje nam ništa drugo nega da organizujemo političko telo koje bi nastavilo borbu. Tako dolazi do osnivanja predstavništva Srba Gorskog Kotara u Beogradu, marta 1992. godine od ljudi iz Gorskog Kotara koji su naredbom Š.O.G.K. (Štaba obrane Gorskog Kotara, op. a.) povučeni sa terena i dovedeni u Beograd.
Predstavništvo SFRJ izlazi nam potpuno u susret i daje nam punu podršku i pomoć bez ikakvih uticaja – pružaju nam kancelariju u palati federacije i daju svu stručnu i tehničku pomoć.
Uspevamo da izdejstvujemo izlazak „memoranduma“ – koji postaje zvanični dokument OUN – uručuje se Butrosu Galiju – upoznajemo domaću i svetsku javnost sa činjenicom da postojimo. Sve međunarodne institucije i D.K.P. u Beogradu redovno obaveštavamo o svim problemima Srba Gorskog Kotara i tražimo intervencije i pomoć. Uspevamo na taj način da sprečimo tri pokušaja mobilizacije i polazi nam za rukom da posle mnogo intervencija ubacimo na našu teritoriju posmatrače E.Z. Radom predstavništva uspevamo da ublažimo tragediju koju smo doživeli, ali praktično gubimo. Zašto? Zato što smo vojno izdani.
Da je oprema za formiranje brigade bila prebačena sigurno bi uspeli da zadržimo situaciju koju smo imali od jula 1991. godine sa potpuno formiranom i opremljenom brigadom i dalje bi bili respektivna snaga, koja bi parirala hrvatskom napredovanju u formiranju države. To bi nam omogućilo da sačuvamo integritet sve do ovih dana kada su počeli pregovori hrvatske sa R.S.K. tako da bi se sigurno računalo sa nama. Ovako sada za nikoga nismo problem – ni za Jugoslaviju ni za R.S.K., a Hrvatska preko nas dokazuje svoje „demokratske nazore“ držeći nas u logoru bez žice.
Ovo je samo prvi deo skraćene i pojednostavljene priče o Štabu odbrane i predstavništvu Srba Gorskog Kotara. Pošto mi ne odustajemo tako lako – postoji i drugi deo priče koji počinje napadom Hrvatske na R.S.K. u januaru 1993. godine, dejstvima na Maslenici. U tom drugom delu objasnićemo kako smo sarađivali i radili sa S.V. R.S.K. (Srpskom vojskom Republike Srpske Krajine, op. a.) i vladom R.S.K.”

Sadržaj nastavka dokumenta navedenog u prethodnom broju Hrvatskog vojnika pokazuje da zbog neuspjeha formiranja brigade vodstvo Srba iz Gorskog Kotara nije donijelo odluku o vojnom djelovanju u Gorskom Kotaru, te da je zbog dolaska snaga UNPROFOR-a naoružanje i opremu iz Slunja odlučilo prebaciti „u skladište Grabež kod Bihaća (od 16. do 19. travnja 1992., op. a.)“. Nakon početka rata u BiH – „u dogovoru sa odgovornim u službi bezbednosti JNA“ spomenuto naoružanje i oprema prepušteni su „srpskim borcima Krupe i Petrovca“. Zadržan je samo „najosetljiviji i najvredniji deo specijalne opreme i naoružanja za potrebe diverzanata“, koje je 27. travnja 1992. vraćeno u Beograd – „u magacine i na čuvanje službi bezbednosti Vojske Jugoslavije – OBŠC – Pančevo“.

Kad je 22. siječnja 1993. započela oslobodilačka napadna operacija hrvatskih snaga u zadarskom zaleđu, 27 Srba iz Gorskog Kotara, koji su „znanje i veštine stekli obukom u elitnom vojnom centru O.B.Š.C. Pančevo, uz vrhunske stručnjake“, stavilo se na raspolaganje zapovjedniku 21. kordunaškog korpusa. SVK Čedomiru Bulatu. On ih je rasporedio u 21. diverzantski odred Kordunaškog korpusa, osnovan 10. ožujka 1993., koji se razvio u „profesionalan, dobro opremljen i obučen diverzantski odred od 220 ljudi sa moćnom novom diverzantskom artiljerijom“.

Podaci o razvojnom putu i cilju 21. diverzantskog odreda SVK nalaze se u dokumentu „Mišljenje – kordunaša, kapetana, bivšeg pripadnika 13. brigade 21. kordunaškog korpusa“ (Martinović Milića, napisanog u Beogradu 26. siječnja 1994. godine). U njemu se navodi da je zadaća spomenute jedinice bila prodor u Gorski Kotar i spajanje s tamošnjim Srbima, te da je tomu podršku morala dati Vojska Jugoslavije i politički krugovi u Beogradu:

„Iz razgovora sa komandantom (Božo Rajnović, zapovjednik 21. diverzantskog odreda, op. a.) doznao sam da je namjena jedinice prodor u Gorski Kotar i spajanje sa tamošnjim Srbima, izbijanje na Kupu i presjecanje Hrvatske na dva dijela. Pošto sam dobro poznavao situaciju na terenu u jednom momentu nisam mogao vjerovati da je takvo što moguće. Ne u smislu da je to vojnički nemoguće, već me oduševila ideja, plan, odnosno strateško razmišljanje i tada sam spoznao da za takvo što mora postojati odrešena podrška u krugovima Vojske Jugoslavije i u političkim krugovima u Beogradu.
U nadolazećem periodu predstojalo je mukotrpno opremanje jedinice vozilima, MTS (materijalno-tehničkim sredstvima, op. a.), izradom ograde oko objekata, gradnja novih objekata, uređivanje postojećih objekata, dovlačenje opreme iz Srbije, izrada planova za obuku, obuka i izlazak jedinice na zadatke. (…) Razmišljao sam tada mnogo o budućim zadacima jedinice. Znao sam da prodor u Gorski Kotar nije akcija već operacija od strateškog značaja za stvaranje buduće Srpske države. (…) Jedinica možda jedina na teritoriju bivše Jugoslavije, uključujući tu i Vojsku Jugoslavije, ima dva liječnika u svom sastavu, nekoliko medicinskih sestara, vozni park dostojan pbr (pješačke brigade, op. a.), centar veze i prislušni centar o kojem mnogo jače vojne jedinice mogu samo sanjati, nema broja izvještaja i podataka koji su upućeni prema višim komandama u obavještajno-bezbednosnom pogledu… (…). Kod naređenja K-danta 21. KK za napad prema Karlovcu, K-danti dvije brigade uslovili su izvršenje zadataka dodjelom sa po jednim vodom 21. diverzantskog odreda, u protivnom zadatak neće moći da se ispuni. (…) Sami objekti (u kojima je smješten 21. diverzantski odred, op. a.) smješteni su tako da prilikom dolaska na poligonsku prostoriju na dobro vidljivom danu u pravcu sjeverozapada jasno se ocrtavaju vrhovi Kapele iza kojih leži Gorski Kotar. Cilj 21. diverzantskog odreda. NAŠ CILJ.“

S obzirom na to da su njegovi pripadnici prošli „elitnu obuku“ te da je bio dobro opremljen i da je posjedovao snažnu vatrenu moć, 21. diverzantski odred je, barem prema izvješćima njegovih zapovjednika i pripadnika, bio vrlo cijenjena jedinica među srpskim snagama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog iznimne vatrene moći posebno traženo bilo je njegovo oruđe – „Raketni bacač avio bombi“, čiji je prototip rađen prema tehničkom rješenju Vojno-tehničkog instituta iz Beograda. Prvo borbeno djelovanje i praktična primjena „Raketnog bacača avio bombi“ izvedeno je 21. srpnja 1993. na „jako ukopane muslimanske snage, udaljene 1800 metara i zaklonjene brdom, u rejonu Pločice (Mitrovića brijeg)“ (u području Maglaja u BiH, op. a.), a „po naredbi potpukovnika Belanovića, komandanta 1. Ozrenske brigade“. Potom je isto oruđe – popularno nazvano „Ozrenko“, na zahtjev OG Doboj, 22. srpnja 1993. uključeno i u borbena djelovanja na zavidovićkom frontu „kod potpukovnika Peulića iz 27. Teslićke brigade“. U dokumentu se navodi da se „o učinku 21. diverzantskog odreda interesirao lično general Mladić i tražio da se jedinica ponovo angažuje sa ciljem stvaranja uslova pješadijskim snagama da zauzmu Maglaj“ (preuzeto iz: „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. Dod“, Beograd, 11. mart 1993; zaprimljeno 21.03.1994. – pečat RSK – Komanda 21. dobrovoljačkog diverzantskog odreda).

Izvješća iz akcija pokazuju da su vrlo traženi bili i „strelci snajperisti“ iz sastava 21. dobrovoljačkog diverzantskog odreda. Primjerice, 4 snajperista iz toga odreda su 13 rujna 1993. djelovala u rejonu Turnja „sa vatrenoga položaja u potkrovlju jedne kuće – samo jedan vatreni položaj, a nas 4 strelaca …“. Prema sadržaju izvješća jednog od snajperista, zaprimljenog 17. rujna 1993., tom su prilikom „ubili 4 (hrvatska, op. a.) vojnika“. Istodobno, druga grupa snajperista, koja je bila raspoređena „u potkrovlju dve kuće“, nije bila tako učinkovita, jer prema izvješću jednog od snajperista „nije uspjela likvidirati ni jednog ustaškog vojnika“.

Do 1. kolovoza 1994. godine 21. diverzantski odred imao je „pet poginulih, četiri teže i preko dvadeset lakše ranjenih, četrnaest uništenih motornih vozila i jedan PAT (protuavionski top, p. a.).“ (podaci iz: „Zahtev Predstavništva Srba Gorskog Kotara i Štaba odbrane Gorskog Kotara Skupštini RSK, Beograd, 1. avgust 1994.“).

Share

Post to Twitter

46 Responses to Milorad Pupovac i kako su se naoružavali Srbi u Gorskom Kotaru

  • sefko says:

    Despot je kvazi istoricar koji samo prenosi i prepisuje tudje tekstove,drugo mislim kad bi mu otvorili veliku glavu ispadali bi samo srbi, covek opyerecen srbijom i srbima ,

  • brankec says:

    ‘sefko’ mora da je neki pseudonim slafka goldsteina :-)

  • Komina says:

    Ja bih predlozio gospodinu Despotu da napise jedan clanak u svom blogu o etnickim Srbima koji su se borili na strani jedinica koji su bili za secesiju Hrvatske od Jugoslavije. To je meni najmanje poznat element u istoriji 1991-1995 i sa velikim bi uzivanjem procitao takav clanak, jer nikada do sada nisam naleteo na bilo kakvu analizu toga.

  • ante says:

    Poštovani gosp.Despot mislim da bi trebalo pripaziti kako se piše o nebeskom narodu jer su oni ugroženi te su u svojoj ugroženosti od drugih naroda morali poubijati preko 100000 tisuća ljudi na prostoru hrvatske i bih te nanijeti materijalnu štetu koja se cijeni na desetke milijardi eura.Nadalje zbog licemjerstva međunarodne zajednice i europske unije koji su dopustili te zločine koje su srbi počinili.Na kraju treba odati priznanje hrvatima pravoslavne vjere koji su stali u obranu hrvatske države ,a protiv velikosrpske agresije.

  • Komina says:

    @Ante: Odakle ti podatak da je nebeski narod ubio preko 100 miliona ljudi na podrucju Hrvatske i BIH.

  • ante says:

    Predstavniče nebeskog naroda ja sam navel podatak od 100000 tisuća ljudi pa ubuduće čitaj malo bolje ,znam da je problem čitati ti hrvatski jezik,ali daj se molim te potrudi.Teško je znam srbima priznati da su dobar dio njih zločinci kao i onaj Vaš dio koji je bio pasivan,jer tko drži ljestve i taj je lopov,zar ne?

  • brankec says:

    Sve u svoje vrijeme sto se tice obrade teme etnickih Srba i pravoslavnih Hrvata (pa i Engleza, Francuza, itd.) koji su se borili za Hrvatsku. Jos se nije ni 10% teme o Domovinskom Ratu obradilo kako treba, pa doci ce valjda i ta na red. Koliko dugo citam Despota, vjerujem da bi on upravo mogao biti taj koji bi se takvog posla primio jer covjek se ne boji ni jedne teme – to je vec stotinu puta dokazao sa jednakom kritikom prema i ustaskim i partizanskim zlocinima, pa i svim politickim strankama (i partijama).

  • Komina says:

    @Ante: Ante izvini ako sam pogresio, ali mislim da nisam. Kao sto sam kazes ti si napisao “100000 tisuća”, sto je isto kao da si napisao 100000×1000 (jer je tisuća isto sto i hiljada; ako sto tisuca tisuca napises kao broj to je 100000×1000=100,000,000) sto je 100 miliona ako to kazes recima. Po tebi, gde ja gresim u racunici?

  • ante says:

    Evo pošto ti se sve mora napisati i narctati srbi su poubijali preko sto tisuća ljudi na prostoru hrvatske i bih.Jesi sada zadovoljan?

  • Komina says:

    @Ante: Hvala ti Ante na odgovoru i sto si mi razjasnio. 100 miliona mi je zvucalo malo mnogo. Da li mozes da mi objasnis ko ti ulazi u tih 100 hiljada koje su ubili Srbi. Ako Srbin koji ratuje u HV ubije nekog da li ti to ulazi u tih 100 hiljada. Ako Frenki Simatovic koji je Hrvat (bio sef Miloseviceve tajne policije kome se sada sudi za ratne zlocine) ubije nekoga u Hrvatskoj ili BIH da li to ulazi u tih 100 hiljada ili ulazi u broj koliko su Hrvati ubili?

  • Milan T. says:

    Interesantno, zašto Hrvatska država nije smijela postati slobodna?
    Da bi razumjeli pojavu pokreta,1972. zvanim MASPOK kao i konačni početak stvaranja držsve Hrvatske-
    90-tih moramo baciti pogled unatrag.

    Bez obzira na poznatu činjenicu,da hrvatska nacionalna svijest nije nikada bila slomnjena,nema sumlje,
    da se ona nije mogla prvih desetak godina nakon 1945.,zbog komunističke diktature,značajnije manifestirati.
    Tako dugo,dok je u Jugoslaviji trajala tzv.obnova zemlje i industrijalizacija, nacionalno je pitanje bilo potisnuto u drugi plan. Čak bi se moglo reći,da je u tom razdoblju kod stanovitog dijela hrvatske intelegencije,pa i društvo na socijalističkim temeljima.
    Lažni internacionalizam (“brastvo i jedinstvo”)uhvatio je,nažalost,korjene i u Hrvatskoj.

    Drugi važni čimbenik u razvoju poslijeratne Hrvatske bio je položaj hrvatski komunista. Premda su ovi
    (teoretski)prestavljali ravnopravnog sudionika pobjedničke ideologije i Partije u građanskom ratu u Jugoslaviji,ipak je to za njih objektivno bila Pirova pobjeda:oni su se našli u podređenom položaju,naj prije zbog (po Srbijancima)nametnute teze o “krivnji”hrvatskoga naroda za srpske gubitke u ratu,a zatim i radi beogradske ocjene,da je Hrvatska izgubila rat. Te su teze omogućile Rankoviću,da zavede
    teror nad Hrvatima, a pošto hrvatski komunisti nisu imali odlučniju potporu hrvatskog naroda,oni se objektivno nisu mogli suprostaviti Rankovićevoj kliki,premda je teško zamisliti,da su ideje o otporu uopće eksistirale (osim slučaja Holjevac).Tek onda,kad je završena “obnova zemlje”,a na čelo CK SKH došla garnitura mladih rukovodećih kadrova,te kad je postalo jasno,da se Hrvate ne može pridobiti
    za “samoupravljački socijalizam”pod neravnopravnim uvjetima, došlo je do pada Rankovića,odnosno proklamiranja načela o potrebi liberalizacije Jugoslavije,s naglaskom na davanje većih prava republikama.
    Najodlučniju ulogu u tom razvoju odigrali su vodeći komunisti. Opetovano su se rađale nade,da je ipak moguće ispraviti nepravde prema Hrvatskoj,pogotovo onda,kad su se u CK SKH pojavili snažniji glasovi te spremnosti ulaska u otvorenu bitku protiv unitarzma.
    Bio je to ujedno i znak,koji je omogućio ponovno buđenje i manifestiranje hrvatske nacionalne svijesti
    u širokim slojevima naroda,a u prvom redu intelegencije. Time su bili otvoreni ventili za različite poluslobode pa i punije slobode,napose na kulturnom planu.Danas to (“PROLJEĆE “)možemo bez pretjerivanja nazvati kulturnom revolucijom. Bilo bi pogrešno danas tvrditi,da je u tom vremenu bilo nekih jačih manifestacija nacionalizma (separatizma).Kao 90-tih čini se,da je većina tada vjerovala riječima nekih hrvatskih komunista.

    Ali,uskoro se pokazalo,da se radilo o pogrešnoj političkoj računici svih zainteresiranih čimbenika.
    Unitarizam,lažno jugoslavenstvo i velikosrpski duh hegemonizma,svim su se silama suprostavili razvoju u Hrvatskoj,jer su očigledno shvaćali,da svaki pokušaj ispravljanja centalističkih grešaka prema Hrvatskoj,u biti vodi rušenju Jugoslavije.S njohove (jugoslavenske,odnosno velikosrpske)točke gledanja bili su u pravu:Zato bih ovim načinom, poručio sumljivom osumljčeniku,Stevi Mesiću:.Tvoje laprdanje u srbijanskom tisku “DA JE SE JUGOSLAVIJA MOGLA MIRNO RAZIĆI” su zlo namjerne kao i tvoja izdajnička dva mandata.Nakon toliko nepravdi prema hrvatskom narodu,Jugoslavija se objektivno nije mogla izmjeniti,odnosno liralizirati,niti ispraviti odnose među nacijama,a da istovremeno ne dovede u pitanje vlastiti opstanak,u prvom redu zato,jer je hrvatski nacionalizam uvjek bio (uvjet eventualne ravnopravnosti)u izravnoj suprotnosti s jugonacionalizmom osnova postojanja Jugoslavije i uzrok neravnopravnosti)ili unitarizmom.
    Vrijeme je stvarno, za sve Srbe u Hrvatskoj a posbno za one koji se bave politikom,da analiziraju i uče iz povjesti.Samo nekoliko primjera (“prebrojavanja”)pokazali su ,da u praksi,a niti na riječima,unitaristi nisu bili spremni dijeliti vlast,a još manje napustiti povlaštene položaje.I tako su ti na Brijunima osuđeni
    unitaristi ( rankovićevci i velikosrbi),najedanput počeli dobivati aureolu spašavanje Jugoslavije.Slično onoj u 90-ih njima nije stvarno bilo do Srba u Hrvatskoj.Većina nas Hrvata to znamo, pitam Vas gospodo Srbe znate li Vi, kakva je Vama

  • Milan T. says:

    uloga pripala?Vjerujem vrlo loša.Lp

  • Komina says:

    @Milan T.: Ja ti ne mogu odgovoriti u ime Srba, jer govorim samo u svoje licno ime. Ipak, posto sam Srbin reci cu ti par reci. Svaki covek ima 2 identiteta: licni i kolektivni. Kolektivni identitet odredjuje pripadnost odredjenoj grupi i cesto se vezuje za naciju ili drzavu. Jugoslavija nije imala nikada pravu sansu jer nije postojala kriticna masa ljudi ciji je kolektivni identitet bio Jugosloven. Svaki racionalni problem (ekonomija, ravnopravnost, odnosi itd.) ima resenje ako ljudi dozivljavaju da pripadaju istoj grupi. Nikakav problem izmedju Londona i Mancestera nece dovesti do raspada zemlje dokle god ljudi koji zive u ta dva grada misle da pripadaju istoj grupi. Jugoslavija nije pukla ni zbog cega drugog (ni zbog ekonomije, ni hegemonizma niti bilo cega drugog), vec zbog toga sto je veliki broj mislio da nisu Jugosloveni.

  • Komina says:
  • Ivan says:

    100000 (stotisuća). Ako napišete 100000 tisuća onda ispada 100000×1000=100.000.000 Matematiči je čova u pravu moj Ante.
    Ma nemoraš biti matematičar da znaš pričati priče. Jeli tako?

  • brankec says:

    Jugoslavia je ‘pukla’ jer je ona srbima zadovoljavala ceznju za velikom srbijom, a Slovenci i Hrvati im to nisu dozvolili. Tocka. Ili hajde da se razumimo – tacka.

  • Komina says:

    @brankec: Ne bih se bas slozio sa tobom, jer nije srpska ceznja bila jedina. Istorija je dinamicna stvar. Nesto sto se slavi u jednom trenutku postaje nepozeljni dogadjaj u drugom. Imas primer Gavrila Principa (1918-1941 heroj; 1941-1945 zlocinac; 1945-1992 heroj: 1992-danas cujem da je opet zlocinac). Sto se jezika tice, tocka ili tacka meni je isto. Ja pripadam onima koji su ucili Srpsko-Hrvatski i Hrvatsko-Srpski. Ja dan danas mislim da je jezik kojim govorim Srpsko-Hrvatski.

  • štit says:

    Prepucavanja o broju mrtvih su bespredmetna. Ključna je činjenica da je država Srbija još od XIX. stoljeća i Garašaninovih planova vodila politiku agresivnog širenja na račun svojih susjeda: Hrvatske, Bugarske, Albanije i Makedonije (posljednje dvije su u nekim trenucima samo geografski pojam). To su povijesne činjenice. V. Karadžić, Karađorđevići, S. Moljević, D. Mihailović, S. Milošević, R. Karadžić, V. Šešelj samo su bili eksponenti te višestoljetne politike. Ne treba biti previše mudar pa vidjeti da je u cijelom tom razdoblju Srbija glavni izvor sukoba i problema na Balkanu. Srbi kao loši ratnici, a dobri političari (čemu je povijest svjedok) za zelenim stolom dobivaju ono što u bitkama ne mogu. Danas se taj plan nastavlja političkim putem, Tadić je novi Nikola Pašić, a Milorad Pupovac njegov Svetozar Pribičević. kome to nije jasno od Hrvata taj je politički kratkovidan i neobrazovan, a povijest hrvatsko – srpskih odnosa ne poznaje. Srbu su naučili od Bizantinaca kako se vodi politika, a naše im političke elite u tome nisu dorasle jer su zaokupljene internacionalnom politikom, za koju su spremne žrtvovati i svoj nacionalni identitet, što nam se često u prošlosti događalo. Na žalost ja mislim da će na ovom području opet doći do rata (osobito u BIH), jer se mi Hrvati jedino na taj način možemo oduprijeti srpskoj agresivnoj politici, koja blago rečeno u ovim trenucima nema srama i obraza…Jedino što bi Srbi prečani trebali biti svjesni da ih je sve manje, a da su već platili visoki ceh svoje nelojalnosti hrvatskoj državi, a tada ih je Milošević odbacio, kao i Aleksandar Karađorđević, Svetozara Pribičevića. Iz povijesti treba nešto i naučiti…njen se kotač neprestano okreće.

  • damir says:

    Ne znam kakva je uloga M. Pupovca u periodu 1990.-91.
    Nazor, taj posao ti i tvoj tim iz Dokumentacijskog centra tek trebate istražiti.
    Despot, dok se gore navedeno ne učini, pripazi što pišeš. Često miješaš novinarsko medijsku znatiželju i znanstveno povijesno istraživanje.
    Pupovac je danas političar koji mudro zastupa interese svoje manjinske. Njegovo strašenje tužbom nema veze s njegovo današnjom politikom. Dapače, moguća tužba (zbog Boljkovca) je blasfemična, osuđena na neuspijeh. Naime, zločin ne zastarijeva – doseg je ove civilizacije. Pravosudna tijela RH definitivno imaju pravne dokaze, tj. pisane i materijalne povijesne izvore potkrijepljene usmenim svjedočenjem aktera tih događaja. Optužnica je tek normalna pravna posljedica. rezultat ćemo vidjeti.

    Štit,
    uglavnom sve OK, uz jedan dodatak.
    Predivio si d. p. 16. st. i spregu Osmanskog carstva i Pećke patrijaršije. To je zametak sna o zapadnoj granici (Karlobag – Karlovac – Virovitica) Velike Srbije.

  • brankec says:

    Hmmm…. nisam znao da ljudi jos dalje tvrde da govore jugoslavenskim jezikom (drugim rijecima srpsko-hrvatskim) osim fanova jugo-nacistkinje snjezane kordic. Ja, da govorim srpski, bi se sramio tako nesto priznat. Taj koji govori jugoslavenski je u stvari apatrid, jer ta drzava (hvala k***u) vise ne postoji. Evo, malo mi te je Komina, postalo žao.

  • Milan T. says:

    @Komina,u pravu ste da nemožemo govoriti ,u ime naših naroda,negi samo u svoje vlastito ime.Za mene kao Hrvata su svakako važne, povijesne činjenice. Činjenica je, da ni Miloševiću ni JNA Srbi u Hrvatskoj nisu bili relevantni faktor da ih on štiti,ili?
    (Istini za volju moram priznati,da me je mladi hrvatski pisac Dubravko Jelačić-Bužimski,pravi potromak bana Jelačića,upozorio u svojoj knjigi da je njegov pra-pra-pradjed bio velika i izvanredna osoba,no tu sam tvrdnju ja primao kao svojevrsnu narcisoidnost. Imao sam krivo,volio bih ovim putem priznati da sam imao krivo…)
    Međutim,ja nikad nisam,a to nije ni većina nas,pročitao orginalne zapise samog Jelačića, i njegovih suvremenika.Nitko od nas,iako se radi o relativno bliskoj prošlosti,nije se potrudio Jelačiću dati stvarno mjesto u hrvatskom narodu,a to mjesto je za mene,nakon čitanja onog što je Jelačić htio i što je učinio,nesumljivo veliko. Prije svega,fascinantna je činjenica,da je Hrvatska u to vrijeme kao nesumljivi
    čimbenik europske politike svoje probleme riješavala –europski,tj.svoj obračun s onima,koji su bitno osporavali hrvatsku slobodu,Hrvatska je riješavala viteški i časno,najprije diplomatski,a kad se tako nije moglo,na bojnom polju.Može li danas netko zamisliti hrvatsku vojsku pod Beogradom,kako je onda
    Jelačić doveo naše vojnike pod Peštu i dalje pod Beč?
    Iz svega što je učinio i rekao,vidljivo je,da je Jelačić bio principijelan i pošten čovjek.
    Najmanje je on bio uskogrudani Hrvat.Kad je krenuo na Mađare,jedan od glavnih razloga,koje je naveo
    za taj rat,bio je mađarski postupak protiv Srba u tadašnjoj južnoj Ugarskoj.Mađari su tamo bjesomučno progonili Srbe.Srbi su pak još 2.travnja 1848.u Beču tražili,da se tadašnja Vojvodina SPOJI
    s Hrvatskom.Jedan dio Jelačićevih časnika bili su,sudi li se prema prezimenima,očito pravoslani Srbi,i borili su se uz njega bezkomromisno i hrabro,a zato su imali i dovoljno razloga.
    Da o tome se radi.Ljudske i kulturne dodire između Hrvata i Srba uništili su i onemogućili Jugoslaveni.
    Matoš je već pisao,da su narodi u kulturnom smislu-veliko brastvo,čiji članovi mogu jedni drugima pružiti mnogo,dapače,moraju,žele li ostati punoprvnim sudionicima u kretanju i dostignućima ljudskog duha.)
    Gotovo da i nema bilo kojeg hrvatskog značajnika,koji jugosavenstvo ne bi prozreo i osudio.
    Trumbić je još 17.travnja 1897.pisao Jurju Biankiniju,uredniku “Narodnog lista”,sljedece: “Jugoslavenstvo je nekoć u Hrvata imalo književno i narodno-političko znamenovanje.Pod krinkom jugoslavenstva nastojalo se, što hotimice,a što u dobroj vjeri,da se narodno i državno ime hrvatsko zakopa,a tim da se zakopaju i prava naroda hrvatskoga,kao narodne individualnosti.
    Danas više skoro nema Hrvata koji bi bili za Jugoslaviju,jer bi vjerovali da postoji jugoslavenski narod i da prema tome načelo narodne države zahtjeva da takav jugoslavenski narod ima svoju državu.

    Kod Srba takvo mišljenje nije nikada ni postojalo,nego su oni smatrali Jugoslaviju samo proširenom Srbijom,srestvom za okupljanje svih zemalja u kojima žive Srbi i za posrbljavanje naroda među kojima su oni živili. Nije potrebno ulaziti u prošlost da bi smo uvidjeli,da su vanjske sile iskorištavale hrvatske Srbe za svoje imperijalističke ciljeve protiv Hrvatske i protiv Hrvata.

    Zloupotreba hrvatskih Srba mimo njihovih stvarnih i trajnih interesa nije nikada bila veća nego u doba Titove Jugoslavije,koja je na umjetan način podjarivala dotadašnje sukobe između Hrvata i Srba i brodubljivala jaz između njih.Slična onoj 90-tih sa Miloševićem.Činjenica je da su komunisti, Srbe upotrebljavali da pokore Hrvatsku poslije 1945.godine i da je drže podjarmljenom,čime je vlast postignula da je jedan dio pučanstva Hrvatske radio protiv interesa svoje vlastite domovine i protiv interesa većine.

    Stvorena je povlaštena no ipak nezadovoljna manjina,gdje smo nažalost 90-ih svi bili svjedoci.

    Zato sam uvjek apelirao i to činim danas,lanac osvete treba prekinuti.
    Tisuću godišnje susjedstvo Srbije i Hrvatske,srpskoga i hrvatskoga naroda,ne poznaje ni jedan međusobni rat,ni jedan međusobni sukob,ni jedno međusobno klanje.
    Nametanje,naprotiv,Jugoslavije i Jugoslavenstva prestavljalo je niz zločina,prestavljalo je uništavanje Srbije i Hrvatske,Srba i Hrvata. Neprirodnost pa i protuprirodnost Jugoslavije dovela je srpsko-hrvatskog neprijateljstva,koje se očitovalo svom žestinom u kraljevskoj Jugoslaviji,gdje je Srbija smatrala državu kao nešto svoje,dok ju je Hrvatska osjećala kao nešto tuđe.
    Došlo je do stanja da su neki Srbi u Hrvatskoj,koji su,kao Svetozar Pribičević,na početku bili najoduševljniji pristalice jugoslavenskog nacionalizma i centralizma,počeli uviđati nepravednost stvorenog stanja i zagovarati promjenu politike prema Hrvatskoj.Međutim ni ovi Srbi nisu uvidjeli da nisu dovoljne neke promjene,nego da je potrebna načelna promjena,tj.stvaranje neovisnih,država Srbije i Hrvatske,da bi se moglo izbjeći krvavi rat 90-tih kojeg je Srbija sa JNA realizirala na obostranu štetu i Hrvatskog i Srpskog narda.

  • štit says:

    Damir, u pravu si, nisam zaboravio, ali nisam to želio spominjati jer bi nas odvelo daleko u prošlost kada nacije u današnjem smislu nisu postojale. Ali naravno, SPC je bio uz vojsku i politiku treći stup širenja Velike Srbije, jer gdje su god izgradili manastir smatrali su to “srpskom zemljom”. A da ne spominjemo aktivno sudjelovanje pravoslavnog klera u vojnim akcijama u WWII. SPC je zapravo kroz cijelu povijest više bila politička, a manje duhovna organizacija, što nije ni čudno kada se se zna kakav je odnos pravoslavlja i države u Bizantu, odakle Srbi vuku većinu svoje društveno – političke baštine. Dakle ta je simbioza crkve i države u istočnom kršćanstvu od starine na djelu. Naravno sad će druga strana izbaciti argumente o katoličkom kleru u NDH, ali će cilj biti promašen, jer je to kratko povijesno razdoblje u kojem je kler velikom većinom bio lojalan državi Hrvatskoj, što ne znači da je podržavao režim kao takav. Osim toga ne treba zaboraviti da je taj isti katolički kler bio lojalan i Kraljevini Jugoslaviji, kao i kasnije sedamdesetih godina SFRJ, nakon uspostave diplomatskih odnosa Vatikana i SFRJ. Dakle Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije bila u službi širenja Hrvatske, dok je SPC na njenu sramotu služila kao treći stup srpske agresije na susjedne zemlje.

  • Komina says:

    @brankec: Jezik nema veze sa drzavom. Jezik je naucna, a ne politicka kategorija. Ako je bio pre 30 godina Srpsko-Hrvatski on je i danas Srpsko-Hrvatski. Medjutim, to je beznacajno pitanje.
    @Milan T.: Sto se tice Jugoslavije i ja smatram da je u pitanju tragicni nesporazum koji nije trebao da se desi. Jugoslavija sada nije ubijena samo kao zemlja, vec i kao ideja. Da budem jasan, ona je nemoguca i vise je nikada nece biti i ne treba da je bude. Amerikanci imaju 2 divne izreke:

    1. Ko je pogodio cilj, promasio je sve ostalo
    2. Pazi se sta zelis, mozda ti se i ostvari

    Ako mogu da budem prorok cenim da ce za 20-30 godina Hrvatska praviti Jugoslaviju od blata, ali nje biti nece. Zivi bili, pa videli.

  • Milan T. says:

    Rijetki paradoksi,dali Pupovac stvarno danas zastupa mudro srpsku politiku u Hrvatskoj?

    Paradoks je pojam koji se najčešće upotrebljava u dva (suprotna)značenja: teza koja se nakon pobližnjeg ispitivanja pokazuje kao istinita,premda se na prvi pogled čini neistinitom(po Sokratovu” Znam da ništa neznam,”na prvi pogled izgleda nemoguće,jer ako nešto znamo,onda ne može biti da ništa ne znamo,ali u osnovi rečenica iskazuje moguću situaciju,situaciju u kojoj osoba može imati svijest o veličini vlastitog neznanja)teza koja se nakon pobližeg ispitivanja pokazuje kao neistinita.
    Pupovac je stvarno jedan politički fenomen,kojeg je vrlo teško analizirati.Kad glumi Hrvata, onda se skoro rasplače,prigovara Hrvatskoj da mu je njegovo srpsto u današnjoj Hrvatskoj vrlo ugroženo?

    Svakako mu više imponira, što o njemu misle u Beogradu nego u Zgrebu.Za jednog velikosrbina potpuno normalno,ili ne?

  • Milan T. says:

    @ Komina,ima još uvjek specifišna skupina,koja to još uvjek priželjkuje.
    “Onaj tko doista živi s nadom u budućnost mora znati napustiti mrtvo s mrtvima…Nesreća se stvarno svladava samo podizanjem svijeta u kome joj ništa ne pripada…”
    VLADO GOTOVAC

  • brankec says:

    @Komina – jezik i te kako ima veze sa nacijom i kljucni je sastav u nacionalnoj kulturi i identitetu. To sto su neki srbi i jugofili zbunjeni sto se tice toga je zalosno jer su svu svoju nadu polozili u tvorevinu koja je propala i sada zbog toga pate. No, takvi nece zivjet vjecno. Hvala Bogu nove generacije nece biti optereceni pojmom ‘srpsko-hrvatski’ ili nekom jugoslavijom koja je nastala masovnim ubojstvima u ime nekog nakaradnog bratstva i jedinstva. Nemoj me krivo razumjeti – zelim da budemo dobri susjedi, postivam sto je vase, ali taj neki neprirodni pojam o bratstvu, nikada, i nadam se da ono sto je nase vise nikad necemo trebati braniti od vase agresije u ime velike srbije.

  • Komina says:

    @brankec: Moj Brankec. Da li mozes da mi kazes koliko godina imas, sta ti je profesija i gde zivis (sve otprilike)?

  • brankec says:

    Kako da ne Komina – mozda jos i oib i maticni broj ili mozda putovnicu ako treba…?
    Ipak evo: sjecam se ubojstva JFK, korektor (jednog stranog jezika), i, upravo vidim crveno svijetlo na vrhu zgrade Vjesnika.
    I sad? Naravno neki monolog o primitivizmu, nacionalizmu, mrznji itd…?? :-)
    Ali dozvoli i meni jedno pitanje. Naime, zasto srbi koji mrze Hrvatsku uopce tu zive? Kao na primjer ovaj gore Pupovac ili Serbedzija, Stanimirovic, itd. Ja si ne mogu zamisliti da zivim negdje u Srbiji kad imam svoju domovinu. Mislim, svaka cast onima koji su branili Hrvatsku od velikosrpske agresije ali ne mislis li da takvih nije bilo dosta? Mislim, da ih je bilo 85% umjesto 1%, mozda bi to sve ispalo drugacije.

  • frida says:

    da,da potrbno je o toj temi upravo ovako detaljno pisati.
    Odlicno Despot.

  • Komina says:

    @brankec: Hvala ti na odgovoru. Moja procena ko si je bila potpuno pogresna, jer sam bio ubedjen da si 20-30 godina star (shvati to kao kompliment jer znaci da jos uvek imas mladalacki entuzijazam). Ovako, drugacije razumem sve sto si napisao. Ne mogu ti odgovoriti u ime Srba iz Hrvatske, jer cak i ne znam da li uopste mrze, a ne jos zasto. Generalno je pravilo da ako zelis da razumes nekoga, stavi se u njegovu poziciju. Zelim tebi i tvojima sve najbolje.

  • frida says:

    KOMINA-koji je jezik gramaticki ispravan?Hrvatski ili srpsku?
    gdje ti zivis kad neznas razlog hrvatsko srpskog rata.
    do rata je doslo upravo zbog toga sto je hrvatska htjela odvajanje iz beogracke banke.
    beograd je predugo dobro zivio i ljencario na racun hrvatske.
    Logicno je da hocemo gospodariti svojim novcem,i uredjivati hrvatsku kako mi to zelimo.San nas malih ljudi.nazalost dogodili su se lopovi kojima bi ja prvo sve sudski dokazaka,vratila drzavi ukraden novac a zatim ih sve po redu upucala sa metkom direktno u glavu,bez imalo griznje savjesti.
    pa da onda vidim tko ce se usuditi radit protiv drzave.

  • štit says:

    A jeste li ga svi skrenuli s teme…pa tema je mr. Bean, pardon, Pupovac.

  • Komina says:

    @frida: Ako si se ti odvojila zbog ekonomije, prevarili su te.

  • Komina says:

    @štit: Da li ti se ne cini da je Pupovac u Hrvatskoj kao tema jedna laka razbibriga. Da pociva na zakonima linca i principu toplog zeca. Diskutovati o Pupovcu ovde (u Vecernjaku) je kao pucati u vezanog fazana.

  • štit says:

    Tema je neuspio pokušaj srpskog ustanka u Gorskom kotaru, a pomalo i Pupovac. To je segment duže priče o kojoj sam gore pisao, ali ne bi se ponavljao. Znam da je Srbima teško o tome raspravljati kad je onima koji imaju soli u glavi jasno da im je državna politička agresorska od XIX. stoljeća, a i ranije kako je ispravno primjetio Damir.

  • ante says:

    Za one srbe koji možda neznaju(u što sumnjam) postoji video zapis u kojem srbi lijepo objašnjavaju na koji način se naoružavaju i odkud im dolazi oprema i kompletne pripreme kao i politička nastava ugroženom nebeskom narodu.Kada čovjek lijepo pogleda taj video materijal potpuno je jasna velikosrpska hegemonija sa ciljem osvajanja hrvatskog teritorija i nema govora o nikakvoj ugroženosti.

  • brankec says:

    @Komina – upravo se i probam staviti u poziciju jednog recimo srbina iz Gorskog Kotara koji se nakani iskoristiti opcu pobunu da se i on naoruza i pomogne pripojiti Hrvatski teritorij majci srbiji. Ili se stavim u poziciju nekog srbina iz Divosela koji za vrijeme rata bez traga izreseta susjede, granatira Gospic, pobjegne u traktorijadi, pa onda kuka kako bi se vratio ali su mu ‘ustase’ zapalile kucu. Ili srbina u Vukovaru koji jos uvijek ne prizna hrvatski grb, stijeg, drzavu a dalje zivi u njoj. I nikako takve ljude ne mogu razumiti. Mislis da u njih nema mrznje? I btw i ja tebi i tvojima takodjer zelim sve najbolje, a tako i svim tvojim sunarodnjacima koji iskreno mogu reci da ne drze fige u dzepovima dok te gledaju u oci.

  • Komina says:

    @brankec: Da li verujes da su Srbi posebni soj ljudi? Da li mislis da bi mogao da razumes ponasanje svakog drugog, ali da njihovo ponasanje nije moguce razumeti? Da li verujes da oni u stvari nisu normalni ljudi kao i ostali, da ne posmatraju svoje interese racionalno, vec iz neke obesti i samo njima znane iracionalnosti vole da se stave u stanje rata samo da bi napravili uzas i smrt?

  • brankec says:

    @Komina – ne vjerujem ja nego vjerujete navodno VI, tj. VAS ‘nebeski narod’ da ste posebni. I ta vjera proizvodi bisere kao zenitizam, sanu, Milosevice, Seselje, itd. U kratko, da ti odgovorim, ne, nije mi moguce razumjeti narod koji sebe stavlja iznad drugih i s tim si daju pravo, ne da bi pravili uzas i smrt, nego da kradu nesto sto nije njihovo i sto im ne pripada. Ukljucujem u ovo zadnje ne samo materijalna sredstva nego medju ostalim i jezik, kulturu, glazbu, knjizevnost, i pravo na nezavisan razvitak.

  • Komina says:

    @brankec: Ti imas dovoljno zivotnog iskustva da znas da u svakoj grupi ljudi imas one koji razlicito misle i rade. Ja ne mogu da kazem da su Ante Pavelic, Vladimir Nazor, Mile Budak i Ivan Goran Kovacic za mene isto zbog toga sto su svi Hrvati. Ja ne mogu da kazem da Zvonimir Despot i Edi Jurkovic misle isto. Srba imas koji misle ovo ili ono, rade ovo ili ono. Recimo da su Milosevic i Seselj Srbi, ali je Srbin i Pera Lukovic i Ceda Jovanovic i Bogdan Bogdanovic i Mira Karanovic itd. Znaci, iako pripadaju istoj grupi ljudi razmisljaju razlicito. Imas Srbina (Veljko Aleksic) koji je svesno poginuo da odbrani coveka od drugih Srba. Zato na zapadu nikada nece reci “Nemci su ubili..” , vec “Nacisti su ubili..”. Svaki covek je odgovoran za ono sto misli i radi i to je ono sto ga odredjuje, a ne nacija.

  • brankec says:

    @Komina – posteno receno. Hajmo onda reci da bi sve one individualce koji su napali Republiku Hrvatsku i njene gradjane u ime velike srbije trebalo uhititi i procesuirati (naravno tako i individualce koji su klali nevine, neodgovorne i nenaoruzane srbe). Siguran sam da ce Srbija odmah zapocet istrage i osuditi SVE svoje drzavljane koji su ucestvovali u razarenju Vukovara, Skabrnje, Gospica, Zadra, Dubrovnika, itd. jer za to nema kolektivne krivnje nego individualne. Tako i Republika Hrvatska treba skinuti imunitet stecen kroz aboliciju onih srpskih individualaca koji su isto tako radili ali ‘iznutra’ i osudit ih njih par stotinjak tisuca na robiju. Jedino kad se to desi, onda mozemo govoriti o Veljku Aleksicu i ostalim individualcima koji su izuzetak u ovoj prici. Uz to vjerujem da smatras da bi Hag trebao Gotovinu i Markaca odmah pustit iz pritvora s dubokom isprikom i odgovarajucem odstetom, jer kako ti smatras, u ratu nema kolektivne odgovornosti – samo individualne. (Uz jednu napomenu a to je da i bez ovog zadnjeg argumenta bi se to sve jedno trebalo ostvariti jer nema uopce baze sa presudu kakvu im je uputio Hag.)

  • Komina says:

    @brankec: Ja sam apsolutno za to da se utvrdi istina i da se radi po zakonu i pravu. To se vidim i radi. Hrvatska radi sta milsi da treba da radi kroz demokratski izabrane predstavnike. Hrvatski Sabor moze da izglasa sta milsi da treba da izglasa i ukida sta milsi da treba da ukida. Izmedju mene i tebe postoje krupne razlike u shvatanju na kojoj se teritoriji sukob odigrao. Za mene sukob je poceo na teritoriji Jugoslavije i onda je u jednom trenutku (koj je taj trenutak je stvar za ozbiljnu arbitrazu) postao sukob na teritoriji Hrvatske. Ovo cu ti reci: Skotska zeli da se odvoji od Engleske. Godinama se pregovara o tome. Godinama se diskutuje o tome kakvo referendumsko pitanje treba da bude. Godinama se diskutuje o svakom i najmanjem aspektu odvajanja; planira se sta ce biti 2017. Milsi se o detaljima da se interesi obicnih ljudi ispostuju. Da se ne desi nekome da zaspe u jednoj zemlji, a probudi se u drugoj ako to ne zeli. Da svako ima godine vremena da se adaptira na situaciju, da unapred planira. Za to se predvidjaju decenije. Uprkos svemu tome, postoji opasnost od sukoba. A da se desi da skotski parlament proglasi nezavisnost sam za sebe dok se sve ne razjasni, nastao bi pakao i tesko sibanje.

  • brankec says:

    @Komina: Skotska/Velika Britanija ≠ Hrvatska/Jugoslavia
    Takve tvrdnje su pojednostavljene i besmislene.
    Hajde zivio!

  • Komina says:

    @brankec: Srecno protiv Turske.

  • Milan T. says:

    Srbi su morali shvatiti da je samo Srbija narodna država Srba i da izvan nje oni nisu mogli imati svoju narodnu državu,nego samo prava slobodnih građana zemalja u kojima su živili,ili žive uključivši i pravo na narodnost i na čuvanje svojih posebnosti.
    Hrvatska je pak jedina zemlja na svijetu gdje su Hrvati mogli ustrojiti svoju narodnu državu i nije bilo nikakva razloga da se oni odreknu ovog općeg priznatog prava zato što su ratni vihori donijeli na njihovo područje pripadnike nekih drugih narodnosti.

    JUGOSLAVENSTVO JE BIO OTROV ZA SVE NESRPSKE NARODE
    Makar kako banalno zvučilo danas,moramo ipak ponoviti da je Jugoslavija bila primjer malog imperijalizma. Jedan mali narod,nesposoban da stvori veliki imperij,iskoristio je nabačenu ideju i povoljnu političku konjukturu da stvori svoje kolonijalno carstvo u samoj Europi.

    Potpuno je razumljivo da nosioci Jugoslavije nisu svojoj politici davali ime kolonijalizma,ali takvo nešto se nije moglo ni očekivati,jer i u tome je ljudska vještina tijekom stoljeća dovoljno napredovala,
    te znala svaku, pa i najnezgodniju stvar,izreći lijepim riječima,pa i neviđeni zločin koji su nam 90-tih napravili pokušavaju pretvoriti u građanski rat.

  • jelena says:

    @ Komina,
    zaboravio si ( – slučajno ili namjerno) ?!
    U Jugoslaviji su postojale autonomne pokrajine – Kosovo i Vojvodina – pa ste ih vi Srbi na mitinzima “demokratski” srušili. Onda ste krenuli u Hrvatsku s moštima cara Lazara, obilježavajući “svoje” granice i vičući :”Ovo je Srbija!”, a hrvatski Srbi su u tome svesrdno sudjelovali. Onda su padali balvani po hrvatskim prometnicama u jeku turističke sezone. Mnogi Hrvati zatečeni u sjevernoj Hrvatskoj nisu se mogli vratiti svojim kućama. Taj teror uz svesrdnu pomoć tzv JNA, koja se nečasno dokazala da nije i hrvatska, je trajao pet godina.
    Najvažnija činjenica koju zanemarujete : hrvatski narod i većina ostalih građana se na REFERENDUMU sa 92 % izjasnio za samostalnu hrvatsku državu.
    Nakon takve plebiscitarne volje naroda pobunjeni Srbi, državljani iste države, uz potporu Srbije i “JNA” silom oružja kreću na taj prethodno razoružani narod , Hrvatima oduzeto oružje koje su sami financirali.

    Tek kad ovu činjenicu prihvatite i priznate krivnju, moći će se raditi na poboljšanju odnosa.
    Hrvati jesu sada poniženi, obespravljeni, osiromašeni … ali ne će tako uvijek biti … probudit će se…

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA!

Arhive