Mi smo mali narod i nemoćni u realnosti velikog svijeta. To je otprilike “geslo” upućeno australskim Hrvatima s predavanja prof. Mladena Ančića (Sveučilište u Zadru) u Hrvatskom društvu Sydney, Punchbowl, u petak 27. srpnja. Istina, predavanje najavljeno javnosti pod naslovom “Aktualni povijesni tenutak u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini” stvarno je, kako to dio njegovog naslova sugerira, kratko i trajalo jer najavljeno nam je da profesor mora na “fiš paprikaš” (s obzirom da se u isto vrijeme održavala večer ribljih delicija u klubu).
Sva sreća, pomislih, da je to predavanje kratko trajalo i da je prozor za pitanja i diskusiju bio samo malo odškrinut (vjerujem namjerno što zbog ribljih delicija na donjem katu kluba, što zbog opipljivih napetosti, odnosno spremnosti publike da malo jače prokopa po onome o čemu je Ančić govorio) jer bi mi u publici možda uveli nemira u profesorovo kormilo koji nam je govorio da je Hrvatska malena i da kao takva nema utjecaja, a nema smisla ni isticati se jer je nitko neće ni čuti.
Netko iz publike viknuo je: “Čuti ćemo mi!”
Netko drugi viknuo je: “ Gandhi nije tako govorio!”
Dakle, ni govora da smo laici u publici bili, kako je to na javnom radiju SBS najavila, zlobno, voditeljica tog radio programa.
Naime, evo kako je profesora Ančića za to njegovo predavanje pripremila urednica hrvatskog radio programa SBS Australia Nataša Talmacs: “Vi ćete održati predavanje u Hrvatskom društvu Sydney … povijesni trenutak u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što je poprilično široki pojam. Kako se vi pripremate za ovakva javna predavanja, da li oni vama predstavljaju jedan poseban izazov jer je jedna stvar predavati jednoj akademskoj zajednici ili obraćati se sudu, a druga je obraćati se laicima koji ma koliko da imaju zanimanje za povijest uglavnom većinom imaju nekakva utvrđena vjerovanja i poglede pa možda samo i očekuju da im ona budu i dalje potvrđena”.
Ančić odgovara: “To je najteži dio mog posla javni nastupi, puno je lakše govoriti onima koji znaju puno, što više znaju lakše vam je govoriti, što publika manje zna o onome o čemu vi govorite to je teže govoriti, čovjek se mora kontrolirati, mora gledati kako publika reagira, doduše ja sam već poprilično skupio iskustva s godinama … tako da imam određenu mogućnost prilagoditi svoj govor onome što vidim da je reakcija publike, ako vidite poglede koji blude negdje u daljinu automatski morate početi govoriti nešto drugo.” http://www.sbs.com.au/yourlanguage/croatian/highlight/page/id/225506/t/Prof-Mladen-Ancic-visiting-Australiji (učitano 27.07.2012 u 22.35 sati)
Stvar je u tome da bi i najveći laik sposobno odslušao predavanje o nekom političkom trenutku ili situaciji. I tu je Ančić razočarao što nije gospođi Talmacs odgovorio da je svačiji stav jednako vrijedan, a kad se tiče obrane nacionalne pripadnosti onda nema podjele na laike i profesionalce.
Ančić nas je uvjeravao kako mladež u domovini više ni ne spominje Jugoslaviju, kako u Hrvatskoj nema jugonostalgičara … kako samo dobijemo suprotni dojam ako pratimo određene medije … kako je politika koju vode Ivo Josipović i Boris Tadić za Bosnu i Hercegovinu dobra politika … kako pravaškoj politici više nema mjesta … kako su Hrvati nemoćni jer nas nema mnogo … kako se treba prilagoditi realnom širem svijetu u kojem živimo … kako nema svrhe pohvatati sve lopove jer ih ima mnogo …
Kroz rečenice Ančićeva predavanja dalo se naslutiti da postoji – iako još zavita u povoje relativne nesigurnosti i hodanju po ljuskama od jajeta – dosta gusta rijeka onih u Hrvatskoj (i Bosni Hercegovini) koji guraju nekakvo pomirenje između naroda bivše Jugoslavije koje bi trebalo izbrisati pojedinačni identitet tih naroda.
Tko to obmanjuje narod da se za uspješno pomirenje (ako je potpuno pomirenje uopće moguće u doglednom vremenu) treba žrtvovati svoje lice i naličje? Tko može živjeti bez lica i naličja? Nitko!
Pa dobro, pomislih, koliko «Ančića» ima u Hrvatskoj? Ako ih je mnogo, osobito na javnoj i političkoj sceni onda pod hitno treba nešto poduzeti kako Hrvatska stvarno ne bi postala rob i papuča šireg svijeta u kojem živi.
Potrebno je itekako biti glasan o svemu što se tiče hrvatstva i Hrvatske. I taj veliki svijet u kojem živi i Hrvatska prepun je glasnih pojedinaca koji su već davno shvatili da bez oglašavanja i bez buke stvarno te nitko neće ni čuti, niti primjećivati.
Tko će znati o Hrvatskoj, o hrvatskoj istini, ako ih mi ne učimo, ako mi sami Hrvatsku ne uzdižemo s poštovanjem i ako joj mi sami ne pripišemo važnost unutar tog velikog svijeta oko nje?
Hrvatska ne smije poprimiti oblik tihog suputnika u EU i svijetu i dozvoliti da joj drugi kroje imidž i vrijednost.
Ina Vukić, prof.
Sydney, Australija
Croatia, the War, and the Future
http://www.inavukic.com
Share 
Predmet je pametno izabran i zaslužuje mali uvod. Uskoro će, u Zagrebu, izići iz tiska knjiga-sinteza pod naslovom “POVIJEST JADRANSKO-PODUNAVSKIH ZEMALJA DO STOLJEĆA SEDMOG”. TA KNJIGA PREDOČUJE, NA TEMELJU TOČNIH PODATAKA IZ NAŠE PRASTARE I ANTIČKE POVIJESTI OSOBITO IZOŠTREN PORTRAIT NAŠIH PREDAKA.
Početkom devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj je buknuo Ilirski pokret koji je iznio u javnost mnoge podatke iz povijesti naših ilirskih predaka. Ilirski pokret je toliko zaživio u srcu ukupnosti pismenih ljudi u Domovini, da su ga Habzburgovci morali zabraniti, jer njihova povijestu odnosu na povijest Ilira (koji su, u vrijeme Rimske Imperije, vladali svijetom, preko dvije stotine godina) bila je puka idila pastirskih plemena po obroncima Alpa.
Dekretom od 1843 Habzburzi su zabranili Ilirski pokret, ali je on nastavio živjeti i u Saboru, kao narodna stranka, u kojem su vodili čak i fizičko hrvanje s madžaronima. Na čelu madžarona bio je “turopoljski šljivar” Danijel Josipović, koji je organizirao oružanu intervenciju protiv Iliraca, dne 29,07,1855, kad je palo od oružničkih naboja sedamnaest hrvatskih života aranjeno još njih 35. Na Mirogoju je deset godina kasnije podignut velebni spomenik SRPANJSKIM ŽRTVAMA – golemi megalit na kojemu bdije Ilirski lav nad oružjem u očekivajuu da dođe dan obračuna s madžaronima i njihovim robovlasnicima. No, na žalost panslavisti i marksisti su ipak u dvadesetom stoljeću ponovno oživjetil madžaronsku politiku: Madžaroni su u vrijeme Layosa Kossutha vodili borbu za republiku pod blagospovom Karla Marksa, sina jedne madžarske židovke, dok je na suprotnoj strani Ban Jelačić vodio oružani rat protiv snaga Layosa Kossutha i za obnovu hrvatske državne nezaisnosti – Banovine Hrvatske. Karl Marx je zbog toga osudio hrvatski narod na – genocid. To ‘sotonimo proročanstvo’ je i ostvareno konmcem II.sv.rata, kad je došlo do pokolja svih državotvornih Hrvata, dok je spomenik Banu Jelačiću uklonjen iz centra Zagreba. Ali – ‘ak i jesu orli izginuli, ostali su tići orlovići’! Organiziran politički otpor neo-madžaronima (koji su ludo i uporno htjeli organizirati u Hrvatskoj Kossuthovu ‘republiku’) , i u zemlji i u emigraciji ustao je, nakon Referenduma o nezavisnosti od 19,05,1991 – i pomeo hametice se što su marksistički koljkači gradili u toku Tita i sve do Domovinskog rata. Porazili smo: Tita, Partiju, KOS, Udbu i Armiju, ali su se oni uspjeli održati na nekim ključnim položajima efektivne vlasti s kojih, zakedno s notornim četnicima održavaju svoje prigodne karnevale za uveseljavanje ‘ne-radnog naroda’ sa spiskova ‘naprednih’ besposličara. POZOR: izutetna snaga kreativne misli Hrvata u elitnim krugovima u svijetu je stvorila uvjete za: priznanje nezavisnosti hrvatske nacije, za ulazak Hrvatske vojske (Ikoju je prvi organizirao Ban Jelačić) u NATO Savez, a uskoro i u EU. No, za ostvarenje ovog projekta, ulaska Hrvatske u EU, treba ispuniti uvjete, među kojima i – lustraciju: Ni na jednom ključnom položaju efektiovne vlastzi u nezavisnoj Hrvatskoj državi (koju neomadžaroni uporno niječu i ponavljaju ‘republika, republika’ – ne će opstatio Titovi kadrovici. Za sporedne položaje su u neku ruku dobro došli jer oni i jesu dresirani da slijepo slušaju svoje pretpostavljene. Kad im buda zapovijedala zrava pamet – sve će ići kao ‘po loju’. I Hrvatska če se konačno osloboditi podaničkog kompleksa i servilnosti uopće.
Ne vjerujem u velike Hrvate koji umjesto Hrvatske izgrađuju Australiju.
U Hrvatskoj sada vladaju pravi Jugoslaveni a najgore od svega je to sto su oni svjesni svoje moci i bez srama pokusavaju izbrisati tekovine DR i vratiti nas nazad na tekovine Partije.
Vjerujem da ce to stvoriti neki bumerang u narodu, ali Jugoslaveni su opljackali Hrvatsku u doba pretvorbe i dobro se umrezili da drze sve poluge vlasti u ovoj drzavi.
Hrvatsko vladaju komunisticki zlocinci ili njihova djeca. Moj Kurbla , bilo bi bolje da si javio pod imenom kurba. Vjerojatno si i ti djete jednog od tih zlocinaca. Htio Kurbla ili njemu slicni Hrvati i Hrvatice izvan Domovine su neotudjivi dio Hrvatske i hrvatskog naroda, Bez pomoci hrvatske dijaspore za vrijeme Domovinskog rata, Hrvatska bi bila neobranjiva. Opet ce doci vrijeme, kada ce Hrvatska trebati pomoc Hrvata izvan Domovine.
Sve što je hrvatski mislilo ili je pobjeglo 1945. u emigraciju ili je pobijeno na Križnom putu i kasnije…45. je u hrvatskom narodu izbrisala zapadnjački gen i umetnula u hrvatski narod istočni, balkanski i komunistički…i to je to. Ono malo hrvatstva poginulo je od 91. do 95. ili ostalo u invalidskim kolicima i srpskim kazamatima. E da 20% Hrvata u domovini razmišlja kao ovi mladi Hrvati u Australiji gdje bi nam bio kraj. Na žalost današnja hrvatska mladež je uglavnom jugoslavenski orijentirana i da je danas referendum – Hrvatska ili Jugoslavija, Jugoslavija bi, pogotovo kod mladih, premoćno pobijedila.
Ajme, meni druže Ančiću.Jednom komunist uvjek komunist,znamo se još iz školskih dana,otac je sve učinio da preko veze sredi tvoj studij,nevjerovatno si bio utučen,i loš đak.Tako je.Što reći druže Mladene,”živio tito i partija”,kojoj ste vjerno služili.
Tvoj izlet po Australiji me podsjeća, na putovanje ,Lica Žanka, Viktora Novaka i Jorja Tadića bila su najbolja antipropaganda bilo kojeg i bilo kakvog jugoslavenstva.(I danas se mogu pročitati zapisi naših starih haesesovačkih radnika na terenu, recimo onih u Senju, o tome kako im je dvadesetih godina dolazio u kontrolu Viktor Novak i nadgledao samo jednu jedinu stvar:dali se uči ćirilica.)” Renegatske usluge mitološkom jugoslavenstvu spadaju u hrvatsku tradiciju.Stvarno, to znači održavanje terora jedne već diskreditirane mitologije,zastupanje sablasti njene ropotarnice.”(Gotovac).
I kako je tih jugonapasnika u javnosti ipak malo, kod svakog od njih, ali baš kod svakog, vrlo se lako mogu naći bolesni ili izdajnički podaci u biografiji.Svaki od njih, zadavio je je prije svega čovjeka u sebi, i onda postao Jugoslaven,a nažalost u biografiji gore spomenutog gosp. su rodbinske veze uvjek bile u službi okupatora.Jugoslavenstvo nikad nije bilo izbor nego manijačka nužnost i ludost ispervertiranih. A znamo da u svakoj ludosti može biti i metode i marljivosti.
Naši hrvatski renegati,naš jugo odpadnici, ti ljudi koji su naš vlastiti sram i poniženje,odlikovali su se uvjek baš marljivošću. Gospođo Vukić,hvala na javljanju i srdačan pozdrav.
Hrvati nisu mali narod, nego nacija razlicitih naroda, kao Svicarci, Belgijanci ili Austrijanci. Hrvate sacinjavaju, vecinom Slovenci, Srbi, Madzari, Bavarci (Svabi), i mi Talijani, bas mjesavina tih razlicitih naroda cini ono sto se zove modernom Hrvatskom nacijom, dovoljno je pogledati vlastita prezimena. Hrvati kao narod su prestali postojati prije tisucu godina dolaskom Madzara i kasnije Bavara tj. Austrijanaca. Nasa nacija danas samo nosi njihovo ime kao nacionalno obiljezje, ali sa narodom Hrvata imaju vrlo malo ako ikakve veze. Pozdrav iz Istre.
Antonio! Genetičari su dokazali da su Hrvati potomci starosjeditelja Dinaraca i da su tu već preko 25,000 godina. N.B. Francuzi su politički naziv za Gale, a Franci koji su organizirali u Galiji nacionalnu džavu, nisu govorili današnji ‘francuski jezik’. Nešto slično se može reći i za Hrvatsku i Hrvate. Politički naziv za Dinarce – Iliri, izvorno znači – slobodni i nezavinsni. Potomci Ilira danas su rasuti svugdje gdje se je nalazla Habsburška monarhija, a u Italiji su Iliri, prema Pliniju Starijem, nastanili čitavi sjevero-istočni dio Čizma. Ovo bez ikakvog karikiranja. Ako možete nabavite knjigu “Postojbina Dinaraca” rađena pozitivistički. U toj knjizi ćete konačno saznati da ste i Vi potomak Ilira čiji su Imperatori vladali Rimskom imperijom u svemu 224 godine.
Slazem se sa tobom Zarko, danasnji Hrvati nemaju nikakve veze sa Hrvatima i Srbima Slovenima, koji su dosli ovdje u 6. stoljecu prije Isusa Krista, nego su zapravo vecinom Iliri koji su primili slovenski Hrvatski jezik kao i kasnije katolicanstvo od Vatikana, te su prestali zvati se Ilirima nego Hrvatima, te ostali narodi koji su dosli zivjeti na ovim prostorima, kao Madzari itd. Ime Hrvat je zapravo samo ostavstina tih nekadasnjih Hrvata koji su nestali sa dolaskom Madzara. Iliri tj. Vlasi kako ih Sloveni i Germani zovu, dobivaju taj naziv od rijeci Walach, koji ima znacenje Rimljanin ili pripadnik rimskog carstva, posto su Iliri bili romanizirani, kada su okupirani od Rimskog Carstva, naime Car Konstantin rodjen u Naissusu (Nis, danasnja Srbija) je doveo krscanstvo u Rimsko Carstvo i bio je Ilirskog porijekla, Sloveni tj. Hrvati i Srbi su ih krenuli nazivati Vlasima. Dan danas Poljaci koji su takodjer Sloveni, nas Talijane i Italiju nazivaju Vlasima i Vlahija (Wlosi, Wlochy). Veoma zanimljivo sto sam te stare Ilire ili Vlahe imao priliku upoznati u Istri, i jos pricaju starim latinskim jezikom kojim su pricali Iliri u staro vrijeme, prije dolaska Slovena. Izgleda da smo kao narod veoma povezani te da danasnji Hrvati, osim imena i jezika nemaju nikakve veze sa Slovenima Hrvatima koji su dosli ovdje tek u 6. stoljecu poslije Krista.
Zahvaljujući genetici kao egzaktvoj znanosti povijest se centrira oko onoga što je sigurno. Za Vašu informaciju, Tonći, u knjizi “Panonija objavljen je ‘Grčko- ilirski rječnih s nekih 2,300 riječi. Između Dunava i Jadrana starosjediteljskla civilizacija je ostala i danas u apsolutnoj većinio. Kad dobro upoznamo povijest ljudi u Europi pokazat će se da su Dinarci dospjeli na sve strane našeg kontinenta, što će reći da su svi danasnji narodi na tim prostorima – manje-viđe svi – krvni srodnici.
Hrvati i Hrvatice u dijaspori trebaju dobro promisliti, koje ljude iz Hrvatske mozemo pozvati, kao goste.
Tko je ovog orjunasa uopce pozvan u hrvatski klub Punchbowl Sydney, kako bi nam prodavao muda za bubrege.
Zar nam iskustvo iz proslosti sa velelopovom i veleizdajnikom cuvenim ” Ustasem” Mesicem nije dobra poruka. Ljude poput Akademika, matematicara svijetskog glasa i hrvatskog Domoljuba Josipa Pecarica, je dobro vidjen po australskim Hrvatima i Hrvaticama. Ovaj hrvatski olos, kao toboze profesor Ancic, neka posjeti svoje orjunase/ Imamo ne hrvatsku vladu, a u njoj su u vecini Srbi, a Hrvata pravog ne mozete nigdje naci. Srbi su sada vise priviligirani, nego u vrijeme Blazevica i Bakarica. Jadna Hrvatska, tko te sve vodi?
Nijedan naroda na svijetu nije toliko jak da može činiti baš sve što hoće, niti toliko slab da u svijetu ne može naći svoje mjesto. Island je po broju svojih stanovnika jednak Zagrebačkoj Dubravi, pa ipak je Island dobio ratove protiv Velike Britanije te odbio – bez loših posljedica po sebe – isplatiti uloge britanskih štediša u propalim islandskim bankama.
Hrvatska je desetak i više puta već od Islanda, ali je ona kao zemlja u tranziciji na putu da ili konačno nađe svoje mjesto na Zapadnom Balkanu u okviru Europe, ili da nestane. Najvažniji faktor njezinog mogućeg nestanka jest oblik zapadne granice prema bivšem Otomanskom carstvu koga već odavno nema pa je i takav oblik granice besmislen.
S druge strane približavanje Srbije Rusiji ponovno učvršćuje podjelu Zapadnog Balkana na austrijsko-mletački i otomanski dio, ali i mogućnost da oba dijela konačno uvide da njihovi sponzori više ne postoje te da se oni trebaju organizirati kao bar privredna, ako ne i politička cjelina u Eurospskoj uniji, što će značiti da se schengenska granica pomiče na Drinu.
Snaga jednog naroda niti se mjeri u ukupnosti ljudskog zajedništva – brojem svojih članova, niti sposobnošću da osvaja razne zemlje i krajeve, nego u inventivnosti svojih sinova kroz stoljeće, po kojima ljudski rod stvara svoje znanje i blagostanje. Npr. Aleksandrova Makedonija je pokorila svu tadašnju jugo-zapadnu Aziju, ali je – izgubila sebe i to sve do naših dana. Među najveće osvajače ubrajaju se Atila, Dzingis Kan, Timur Lenko i sl. No ljudski rod je od njih imao samo nesreću i pustošenja, a oni narodi danas iz kojih oni potječu ne može se pohvaliti da i sam od njihove baštine ima ikakve koristi.
Dinarci su izmislili čelik, izmislili su pomorstvo na srednje i duge pruge, i mudrost sklapanja ugovora o nenapadanju. Dioklecian je bio veliki strateg i učvrstio je sve rubove Imperije vojnom silom, ali njegove Reforme su bez presedana u svijetu – po kojima je svaka narodna skupina, jezčna grupa i povijesno iskustvo poslužili za decentralizaciju Imperije i stvaranje dobrih razloga da narodi koji su dobili autonomiju i te kako pridonose gospodarskoj u vojnoj stabilnosti – svi za jednoga jedan za sve. Pa da ne duljimo previše, neizbrisivog traga u ljudskoj zbilji i danas ostavili su Dinarci s naših prostora i širina: Konstantin Veliki, Sveti Jerolim, Justinijan, Al Djawhar, braća Zeno, Marco Polo, i – u naše doba: Rudjer Bošković, Nikola Tesla, Marin Ghetaldić, Andro Mohorovčić, Ivan Vučetić, itd, itd. Uzme li se u obzir da djela i ne samo navedenih Dinaraca utkani u stvarnost svijeta, daju nam za pravo da kažemo: kad bi odjednom nestalo sve što je od čelika rađeno (a mi smo ga izmislili) i kad bi nestalo trofazne struje i atomske fizike – svijet bi se urušio i vratio se u barbarstvo…
“Ančić nas je uvjeravao kako mladež u domovini ni ne spominje Jugoslaviju, kako u Hrvatskoj nema jugonostalgičara”… Licimjeru je očito krivo,što im jugoslaveniziranje ne ide po njihovoj zamisli.
Kada je Carla del Ponte pokušavala obilježiti karakter i utvrditi razliku između Srba i Hrvata, onda preuzima nekakvu ciničnu sentenciju nekoga anonomnog Kanađanina, pa kaže, kako su:”Srbi kurvini sinovi”,a “Hrvati podli kurvini sinovi”(str.239).Da je Carla del Ponte ušla i najmanje ozbiljno u diferncijaciju tih dvaju identiteta, hrvatskoga i srpskoga,ne bi nikada izrazila takvu promašenu opservaciju.
Ona potpuno krivo pripisuje hrvatskom mentalitetu atribut:”podli”.U osnovi hrvatskog karaktera je nažalost utemeljena:politička naivnost, utopijsko umovanje, priglupost,servilnost,lakovjernost,a ne “podlost”. Podlost podrazumjeva viši stupanj političkog rezoniranja i diplomatske sofistike. Kada bi Hrvati kojom srećom na političkom i diplomatskom poprištu bili podli, odnosno podmukli, to bi bila za nas nedostupna politička vrlina.
Ali nažalost Hrvati su, i u to se morala uvjeriti Carla del Ponte, politički naivci,nepopravljivi romantici;smiješni zrakoplovci bez krila”(M.Krleza),iskreni,otvoreni i nedorasli za podmukle, perfidne diplomatske smicalice,zaplotnjačke lukavosti i prikrivanje zadnjih misli. Na nesreću hrvatski politički mentalitet ne prožima nikakva “podlost”i podmuklost, lukavost i prepredenost, nego imbecilni optimizam.
Iz takve plitke predođbe Carle del Ponte o Hrvatima proizlazi površna diferencijacija, koja umanjuje najelementarnije uvjete u sređivanju pogleda za jednu ozbiljnu pravosudnu ekspertizu. Za razliku od srpskoga podmuklog,prikrivenog, licimjernog,bizantskog, splektarskog, lukavog,dvoličnog,cincarskog, čaršijskog mentaliteta, hrvatsko je političko ponašanje bilo nažalost uvjek transparentno,naivno,lakovjerno, nazdravičarsko,brbljavo, a ponekad, kao primjerice u sadašnjem ponašanju prema Haaškom tribunalu, i priglipo.
Ta naivnost i lakovjernost se u hrvatskoj politici očitovala kroz tisuću godina. Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati “kao taubeka dva”.Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389.na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese;od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493.,u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju,umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526.,kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana;od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918;od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika;od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda “podlo”gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru;o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i “slavenske uzajmnosti”,a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu “Moskovitima”; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712.,koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma “ilirzma”;od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.,koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa “hrvatski” u korist novoga “jugoslavenskog” imena;(I tako su se svi naši velikani “odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline”-M.Krleza);od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871.Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca,Hrvata i Srba,odnosno 29.listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo;od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru,Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi “Baja” kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči;od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom “srbijančicu” a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske;od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama “izdovolje”; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska “žar ptica”,koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.
Nažalost kroz čitavu povjest do naših dana uvjek jedan te isti obrazac naivne i lakovjerne svijesti i uvjek jedan te isti motiv, kojega je na jednoj konferenciji godine 1526. papinski poslanik u Budimu o našemu hrvatskom mentalitetu zapazio i točno definirao: ” traženjem drugog gospodara”.Svi narodi imaju svoje političke neuspjehe, zaglupljujuće pustolovine i povjesne debakle, ali ovakvu dosljednost i takav kontiunitet u Europi zasigurno nema nitko. Uvjek po istoj crti naivnosti i na udaljenoj distanci od stvarnosti.
Dekadentno morbidnoj svijesti Carle del Ponte imponira otvorenost srpskog ministra pravde Petra Jojića, koji je u pismu od 24. svibnja 2000. godine doslovce oslovljava “kurvom” (str.67),jer to je spontano, iskreno, neusiljeno.
Očarana je čaršijsko-palanačkim mentalitetom srpske otvorenosti, pravoslavno-ortodoksnim prozelitizmom i “rasnom čistoćom” balkanskog barbarogenija, kojega civilizacija još nije iskvarila.
A kada je hrvatski državni dužnosnici (Stjepan Mesic.Ivica Račan, Goran Granić i Ivo Sanader) niskoudvornički oslovljavaju s “ekscelencijo” i padaju na njezine neodoljive čari, to smatra podmuklošću.
Ona nema razvijenu sposobnost percepcijskog distingviranja da zapazi, da to udvorno i vazalsko hrvatsko oslovavljavanje proizlazi iz straha, iz kukavičlika, iz političke ograničenosti, a ne iz neke više kategorije političkog i diplomatskog komuniciranja:iz lukave “podlosti”. Kad bi Hrvati u politici bili podmukli, bila bi to za nas dragocjena kvalifikacija. Takvu kvalifikaciju su Srbi stekli u svome vještom manipuliranju s taktičkim lukavstvima, prevarama, šurovanjima, podvalama, marifetlucima, busijama i s diplomatskom pretvorljivošću koja se kultivira u četristogodišnjim političkim odnosima srpske raje s Turcima.
I u tome atavističkom dovijanju, u toj hipokriziji, kontrobandi i podmićivanju po kriminalnim zakonima krvi i novca:”Obdan ovcu, a obnoć đevojku”,nema im premca u Europi. U opservaciji Carle del Ponte nedostaje logičkog distvingiranja i jasnog prosuđivanja. Kad govori o Hrvatima progovara mržnja i neznanje, a kad je riječ o Srbima, onda zaobilazi isitnu, prelazi u relativiziranje zločina.
Danas sam zapazio na Dnevniku zanimljivu stvar. Kada Tuđman i Izetbegović razmjenjuju Sporazum o granicama (ako se tako zove) Tuđman daje Izetbegoviću dvije knjige, a ovaj njemu uzvraća jednom. Zna li itko o čemu se tu radi? Jesu li te dvije knjige za dvije ‘federalne jedinice’, ili možda druga knjiga služi za neku alternativnu opciju?
Ako je prva opcija u pitanju onda nema govora o sporazumu koji se treba pravno uvažiti, jer je Izetbegović predstavljao cijelu BIH.
Ukoliko ova Vlada krije neke informacije, onda članovi Vlade svakako moraju odgovarati pred sudom za veleizdaju.
Bartimej Croata,ona druga je vjerovatno prevod, iz hrvatskog na bošnjački.
Momci! Oslobodili smo se svih okupatora, a svi su nam susjedi bili okupatori. Da se oslobodimo i bolesti koju su nam svi tu okupatori ostavili na tijelu hrvatske nacije, moramo sad dobro prouciti arhive i ostale izvore podataka o nasoj sudbini u toku cetvrte decenije dvadesetog stoljeca. Sve ih nanizati na spisak izroda i izdajnika, pokazati ih njuskom na sunce, a zatim ih pustiti da oni sami sebi cupaju korjenje – da idu u emigraciju jer medju nama – oni vec to znadu – nemaju sta traziti ni ocekivati. Ma gdje bili da bili, mi imamo svoju drzavu, a oni nemaju, jer su sve moguce cinili da Hrvati ne obnove svoju nezavisnu drzavu Hrvatku. A obnovili smo je!