Smrt u garaži
Prije 29 godina u garaži jedne brvnare pronađen je ubijeni jugoslavenski emigrant Stjepan Đureković. Njegovi krvnici, dobro poznati sudbenim vlastima, još uvijek mirno žive u Hrvatskoj.
München – Kad je Stjepan Đureković pronađen, bio je mrtav više sati, 57-godišnjak je ležao sklupčan na podu garaže u planinskoj brvnari u Gornjoj Bavarskoj. Imao je prostrijelne rane na desnoj šaci, objema rukama i leđima, u bedrima mu je zaostao metak, a glava mu je bila razbijena jakim udarcem. Istražitelji su zabilježili vrijeme smrti, 28. srpnja 1983. godine. Ta je subota bila točno prije 29 godina. U međuvremenu je jedan Hrvat u vezi slučaja Đureković osuđen od strane bavarskog pravosuđa, no za pravim ubojicama i poticateljima zločina njemački istražitelji još uvijek tragaju, premda im je djelomično čak i poznato mjesto njihovog stanovanja. Činjenica da su oni još na slobodi baca ružnu sjenu na predstojeće pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji.
Svjedok se sam dao u potragu i oteo navodnog ubojicu.
Za Đurekovićeva života, Hrvatska je bila savezna jugoslavenska republika, a on je bio menadžer u državnoj naftnoj kompaniji INA-i. U slobodno je vrijeme pisao rukopise izazivačkih naslova poput „Komunizam, obična prijevara“, što je u komunističkom jugoslavenskom okruženju značilo izdaju. Đureković je morao biti ušutkan; ali bio je ispred svog protivnika. Tijekom travnja 1982. godine odletio je preko Austrije za München. Glavni je grad Bavarske s okolnim mjestima tada bio dom bezbrojnim prognanim Hrvatima. Đureković je mislio da je tu našao sigurnost od jugoslavenske obavještajne službe, no, bio je u zabludi koju je 15 mjeseci kasnije platio životom. Usmrćen je s više metaka ispaljenih iz dva pištolja marki Češka i Beretka, nakon čega su ga njegove ubojice, vjerojatno mačetama, izudarale po glavi „kako bi bili sigurni da je mrtav“, kako je zapisano u službenom izvješću. Kao uzroci smrti navedeni su „središnja cerebralna paraliza i unutarnje krvarenje“, od kojih je Đureković preminuo u roku od nekoliko minuta.
Prema izvješću istražitelja u Saveznoj Republici Njemačkoj, u razdoblju od 1977. do 1989. godine ubijeno je najmanje 22 hrvatskih emigranata. Većina njihovih ubojica do danas nije pronađena, a mnogi od njih i dalje neometano žive u državama nasljednicama bivših jugoslavenskih socijalističkih republika. U slučaju Đureković, jedino je na doživotnu kaznu zatvora tijekom srpnja 2008. godine osuđen hrvatski emigrant, Krunoslav P., koji je trebao pomagačima pribaviti ključeve garaže brvnare u kojoj je Đureković kasnije ubijen. Ubojice su iznenadile 57.-godišnjaka kada je htio u obnovljenoj prostoriji tiskare kopirati članak u kojem se kritizirala komunistička vlast.
Presuda 6. kaznenog odjela Suda u Münchenu na 118 stranica daje rijetki uvid u zamračeno spletkarenje jugoslavenskih obavještajnih službi u Njemačkoj, kao i u to kako je „Vijeće za obranu ustavnog poretka“ jugoslavenske savezne republike Hrvatske 14. prosinca 1982. godine dogovorilo Đurekovićevu likvidaciju. Prema kasnijoj naredbi odjeljenja II (Odjeljenje za borbu protiv neprijateljske emigracije) Službe državne sigurnosti u Beogradu „službeno potvrđeno“, oružje kojim je počinjeno ubojstvo stiglo je preko vladinih ili kvazivladinih službi do Münchena.
Ime koje se u spisima stalno povezuje sa slučajem Đuraković je Vinko Sindičić, skraćeno: Si. Njegove su izjave „posebno vrijedne i autentične“. Sindičić je bio djelatnik hrvatske obavještajne službe koji se pod tajnim imenom „Mišo“ trebao infiltrirati u emigrantsku scenu u cilju skupljanja informacija. Osoba koju se dovodi u vezu s više ubojstava. Za pokušaj ubojstva jednog hrvatskog emigranta, na škotskom je sudu potkraj osamdesetih osuđen na 15 godina zatvora. Nakon što je 2007. godine Sindičić pušten iz pritvora, okrenuo se kölnskom Saveznom uredu za zaštitu Ustava. On je osoba koja ima informacije, važne informacije i za slučaj Đureković. Istražitelji su se pitali, što im taj misteriozni čovjek, koji tečno govori njemački, ima za reći. Tijekom nekoliko dana tadašnji je 64-godišnjak pričao o „osjetljivoj operaciji“ koju je u inozemstvu obavljao za hrvatsku obavještajnu službu, bio je i u Škotskoj, samo što u to vrijeme nije bio tamo zatvoren. Ali, iznad svega, Sindičić je o slučaju Đureković jasno ukazao na to tko su bili agenti, tko počinitelji, a naročito, tko je bio u pozadini naredbe – određeni Josip Perković, šef odjela za „borbu protiv neprijateljske emigracije“ hrvatske službe sigurnosti, i njegov šef, čovjek imenom Zdravko Mustać. Za obojicom postoji i danas važeća međunarodna tjeralica raspisana od strane državnog tužitelja. Za informaciju o njima ponuđena je i nagrada od 5 000 eura.
Za bivšeg djelatnika službe sigurnosti, Sindičića, potraga za Đurekovićevim ubojicama bila je zadaća. Ljudi koji su ga poznavali mislili su da si time želi ponovno obnoviti reputaciju. Ako bi dokazao da govori istinu, možda bi mu se i povjerovalo da s ubojstvom hrvatskog emigranta u Škotskoj, za što je bio optužen, nema ništa.
Prema jednom “Spiegelovom” izvješću, s više strana potvrđenom, Sindičić je u Švedskoj pratio navodnog Đurekovićevog ubojicu kojeg je na kraju i oteo, pa ga je u Njemačkoj na autocesti A 9, na odmorištu Holledau, nakon što je prvotno obavijestio policiju, pustio na slobodu. Istražitelji su slavili ulov navodnog ubojice, ali ništa nisu izjavili o okolnostima uhićenja. Žrtva otmice je nedugo potom oslobođen zbog manjkavosti dokaza, a Sindičić je uz isključenje javnosti zbog otmice osuđen na uvjetnu kaznu. Od tada Sindičić nestaje sa scene i navodno živi u hrvatskom lučkom gradu Rijeci. Za „Süddeutsche Zeitung“ nije davao izjave do petka, kontakt preko njegova dva sina koji žive u Njemačkoj također nije uspio.
Stručnjak za agentsku scenu bivše Jugoslavije izvještava, Sindičić je pod jakim pritiskom od ljudi poput Josipa Perkovića, koji prema policiji ima prebivalište u Zagrebu ili hrvatskom odmorištu Klenovici, Zdravku Mustaću, i jednog čovjeka imenom Ivan Lasić. Oni su među najtraženijim ljudima Savezne Republike Njemačke, njihove su adrese poznate, a njihova se imena nalaze na tjeralici bavarskog Nacionalnog ureda kriminalističke policije. Poslano je više zahtjeva za pomoć Republici Hrvatskoj. Međutim, u ovom slučaju hrvatskoj državi izručenje ne predstavlja princip djelovanja. Njemački su istražitelji polagali nade u promjenu mišljenja hrvatskih vlasti, dok su u Hrvatskoj, prema izvješću magazina “Focus” uništeni svi inkriminirajući dokumenti. „Sve su jednostavno bacili u peć“, citat je jednog münchenskog istražitelja.
Njemačke su vlasti imale dobro sredstvo prisile, Hrvatska 2013. ulazi u EU. Tijekom pristupnih pregovora pitanje vladavine prava odigralo je veliku ulogu, navodno i po pitanju slučaja Đureković. Međutim, Ugovor o pristupanju potpisan je u prosincu 2011. godine. Za Hrvatsku je dokument potpisao predsjednik Ivo Josipović, čovjek čiji se savjetnik za nacionalnu sigurnost zove Saša Perković, sin Josipa Perkovića, čovjeka koji je navodno izdao nalog za ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Objavljeno u “Süddeutsche Zeitungu”, subota/nedjelja 28./29. srpnja 2012.
Share 
Josip Perkovic je bio u Tudjmanovom MUP-u, i poslije ga je HDZ vlast godinama odbila predat Njemackom sudu. A s udbashima Boljkovcem i Manolicem je Tudjman stvarao HDZ, i poslije je te udbashe postavio za prvog sefa MUP-a, te premijera cijele Hrvatske
Komentari na ovaj vrlo važan tekst su očito podložni selektivnosti i dokazuju da smo mi daleko od mogućnosti da scjedočimo istinu i o onim događajima u našoj bliskoj prošlosti u kojima smko i samo sudjelovali. TO JE SRAMOTA!
Dakle, ako sam dobro shvatio,
kad Hrvatska uđe u EU, uhidbeni nalozi njemačkih sudova postaju pravomoćni u svim zemljama EU, što bi značilo da udbaš J. Perković, (a i drugi) moraju biti izručeni.
Ili otići u ilegalu.
Dakle, što prije u EU.
Piše “toranj”: – Josip Perkovic je bio u Tudjmanovom MUP-u, i poslije ga je HDZ vlast godinama odbila predat Njemackom sudu. A s udbashima Boljkovcem i Manolicem je Tudjman stvarao HDZ, i poslije je te udbashe postavio za prvog sefa MUP-a, te premijera cijele Hrvatske…
—–
Kakvo “pojednostavljivanje” činjenica.
U trenutku dok je Tuđman stvarao neovisnu Hrvatsku, Hrvatska je bila ispremrežena agentima SDB-a po svim njenim kutevima. Nad Hrvatskom je lebdjela srbijanska i JNA opasnost i realne šanse za nastanak Hrvatske bile su stvarno mizerne da nije bilo Tuđmanove političke mudrosti i instinkta. U najosjetljivijim trenucima državnički je mudro “prihvatio” na svoju stranu sam vrh udbaške hobotnice (Manolića i Perkovića) i tako ih nominalno stavio sebi pod kontrolu i lojalnost. Na stranu što su njihove “prave zadaće” ostale i dalje u sjeni, oni su morali “po službenoj dužnosti i lojalnosti” Tuđmanu, odnosno Republici Hrvatskoj u tim najpresudnijim i osjetljivijim trenutcima djelovati “vezanih ruku” naspram SFRJ, a pomagati nastanku neovisne Hrvatske. Tuđman nije bio politički pučkoškolac i naivac kakovim ga današnji hrvatski mediji često žele prikazati. On je dobro znao tko su Manolić, Boljkovac i Perković, a zasigurno je imao i svoje ljude od najvećeg povjerenja (Šušak, Domazet-Lošo, M. Tuđman?!) koji su držali spomenute “na oku”! Čim je 1994. prošlo najkritičnije razdoblje po opstanak Hrvatske, svi iz vrha SDB-a bili su uklonjeni s važnih funkcija. Tuđmanova primarna fokusiranost na oslobađanje Hrvatske i kasnija bolest na veliku žalost po funkcioniranje demokracije u RH spriječili su ga da završi pročišćenje jugoslavenskih agenata u RH. Zato je i dan danas UDBA toliko jaka i zato na svakim izborima od 2000. biramo političare po njihovoj mjeri!
Kako se ljubitelji Žikine dinastije te putujućeg cirkusa Rade Šerbedžije zapjene kada se spomenu zločini i zločinci kao čuvari lika i djela Josipa Broza Tita i njihove Smrdoslavije!?
Nek je ošla u 3pm pa ne imao sutra što jesti!
Velike ljudske pohvale g. Despotu! Nevjerojatno je da u cijeloj RH od svih medija i svih novinara samo g. Despot ne zaboravlja nasu tesku proslost i trazi da se svi zlocini istraze i osude. Narod koji tako lako zaboravlja svoju tesku proslost osudjen je na tesku buducnost. Nepobitna cinjenica je da UDBA jos uvijek iz sjene vlada Hrvatskom, da su njenii ubojice u stanovima po Pantovcaku i primaju penzije dok se vec oko 1600 branitelja ubilo! No to nikome nije vazno…i Mesic i Josipovic mudro suto o tome. …………………………….uglavnom…postovani g. Despot: Ustrajte u svom radu jer nije uzalud, ima nas koji ga cijenimo i podupiremo. Molim vas da snujete neprofitnu privatnu zakladu za istrazivanje komunistickih zlocina ta da objavite njen racun. Mnogo nas iz dijaspore uplatili bi 100-200 dolara ili eura pa da vi iz tog fonda financirate objavu knjiga koje se temeljito i podrputo dokazima bave istrazivanjem komunistickih zlocina. Mislim cak i da bi mogao neke strane organizacije i vladina tijela nagovoriti da vam u tu zakladu uplate znacajnija sredstva. Molim vas da ovu ideju najozbiljnije shvatite. Novca ima ali nema ga se kome ozbiljnome uplatiti. S postovanjem vam zelim svako dobro.
@Premda nije,potpuno se slažem,sa Vama.Tuđman je bio svjesan, opasnosti koju ste spomenuli.Udbe i pete kolone, koja je jedva čekala da F. Tuđman postupi po želji Beograda,i S.Miloševića.
Treba se vratiti onim dramatičnim danima uspostave države Hrvatske dolazio je od onih svjetskih velesila, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske i Rusije, koje su zagovarale koncepciju očuvanja versaillske Jugoslavije.
Zastupajući politiku održavanja državnog i teritorijalnog versailleskog poretka, Velike su sile, u čijim je rukama ležala sudbina Hrvatske, apriori bile protiv ostvarivanja hrvatskoga nacionalno-državnog subjektiviteta. Teško je bilo odjednom opozvati sedamdeset godina povjerenja u jednu političku tvorevinu, koju su u versailleskom europskom poretku Velike sile, posebice Francuska i Velika Britanija, smatrale važnom geopolitičkom interesnom sferom.
Najutjecajnijim europskim i svjetskim državnicima je bilo najvažnije očuvanje načela:Status guo ante!SAD-e su branile Engleske i Francuske interese, a ortodoksna Rusija srpskopravoslavne.Međunarodni moćni čimbenici i “politicki tigrovi”,počevši od vojnih krugova Pentagona do NATO-stožera, bili su protiv uspostave samostalne države Hrvatske.
U ovu skupinu goropadnih “tigrova” ulazila je in srbokomunistička Jugoslavenska armija, kao istrument velikosrpske politike, koja je na vojničkom planu poduzela sve, da otvorenom agresijom potpomogne sve one mračne sile u srpskoj terorističkoj pobuni i nasilju nad Hrvatskom, i da vojnom intervencijom ostvari stoljetni projekt uspostave Velike Srbije i velikosrpske hegemonije.
Kada su međunarodni politički “tigrovi” ISPLANIRALI da Tuđmana zaskoče, on se izvanrednom vještinom razbora, pokretom odlučnosti i snagom volje izmakao da izbjegne međunarodnopolitičke zamke. Uočava kritični trenutak, ponor opasnosti, procjenjuje teškoće i odmjerava mogućnosti. Čvrsto je uvjeren da se svojom snažnom voljom može uzdići iznad mračnog dna političke stvarnosti.
Bio je i ostao primjer izvanredne energije i nepokolebljive stvaralačke volje. Uvjeren da će oslobođenje Hrvatske i ostvarivanje njezina suvereniteta dovesti do pune pobjede, Tuđman uspijeva stišati napetosti velikih sila, izmaknut se ispod zamršena političkog suparništva Pariza, Londona, Bona i Moskve i uz očitu nesklonost velesila Europe i svijeta izhoditi međunarodno priznanje Hrvatske.
Brzim koracima prelazi hrvatski politički Rubikon i uspješnim diplomatskim potezima uključuje 1992. Hrvatsku u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
Time postiže jedan od najvažnijih uspijeha u razvoju nivije hrvatske povjesti. To međunarodno priznanje možemo obilježiti jednim od markantnih datuma hrvatske povjesti, jer je potvrdilo afirmaciju našega međunarodnog subjekta. Tim uključenjem Hrvatske u punopravno članstvo raznih svjetskih organizacija: u Ujedinjene narode, u Vjeće sigurnosti UN-a,u forum Konferencije o siguernosti i suradnji Europe (KESS),u Vijeće Europe,u Europsko ministarsko vijeće itd., postigao je da Hrvatska postane djelotvornim političkim čimbenikom suvremenog svijeta. A sve je to trebalo poduzimati odlučno i brzo, jer u kaosu ratnog nasilja za mudrovanje nije bilo vremena.
Stvaranjem hrvatskih oružanih snaga Tuđman je vehementno razvio obranbenu strategiju mlade države, suprostavio se brutalnoj agresiji osvajačkog rata Srbije i Crne Gore, podmuklom napadu pobunjene srpske manjine s elementima terora,barbastva, pljačke i genocida, slomio jugoarmiju i izvukao Hrvatsku iz punog opsega opasnosti velikosrpskoga hegemonističkog porobljavanja.
Večernji list bio je najradikalniji u denuncijacijama hrvatskih patriota. Ocrnjavao je još više od Javnog tužitelja svakog od onih koji su prolazili pred Sudsko porotom zbog ljubavi prema svom Rodu i svom Domu. Radikalnijih adbaša sedamdesetih godina nije bilo. No, u zadnje vrijeme, mislili mso da ih je strani kapital nešto humanizirao, ali na žalost to nije slučaj. I u voj mik-mak iluziji o ljudožderskom ubojstvu Stjepana Đurekovića, oni sve čine da, eliminiranjem svjedočanstava i lakirovkom odlika njihovih ‘velikih meštara’ odrade svoj servilni posao i čitatelje (raz)uvjere u monstruoznost udbaških kaponja koje su nam radili o glavi. Bit će im skiuplja pita od tepsije! Časna riječ!
@Diaspora,Vaš prijedlog je zlata vrijedan. @toranj, vjerovatno niste puno upoznati koliku bi ta dvojica tek onda napravili štetu, da ih se nije angažiralo. Moram Vas upozoriti na parlamentarnu krizu u Hrvatskom državnom saboru koja je bila potaknuta inkriminiranom predstavkom, koju su tadašnji predsjednik Sabora Republike Hrvatske Stjepan Mesić i predsjednik Županijskog doma Sabora Josip Manolić uputili 4.svibnja 1994.Prestavničkom domu Sjedinjenih Američkih Država. U toj “Inicijativi Kongresu SAD” optužuje se Hrvatska u kojoj “vladajuća stranka HDZ-a spreječava provedbu Washingtonskog sporazuma”.Nadalje se inkriminira kako “stranka predsjednika Tuđmana i njezini eksponenti u Bosni i Hercegovini-sabotiraju provedbu Washinktonskog sporazuma”…kako se”blokira demokratizacija zemlje u kojoj se ne može ostvariti stvarna demokratizacija”.
U agentprovokatorskom tonu sektaškog nasilja i pod psihotičnim silnicima opsesivne borbe za vlašću izvješćuje se američki Kongres, kako je u Hrvatskoj demokratskoj zajednici došlo do konačnog razcjepa i kako je frakcijom nastala, nova stranka Hrvatskih nezavisnih demokrata. U predstavci se lažno izvješćuje Prestavnički dom SAD, kako su “Hrvatski nezavisni demokrati već postali druga najjača oporbena stranka u Hrvatskoj”. Sve notorna laž do laži. U toj ” Inicijativi Kongresa SAD na ozbiljno razmatranje” se nadalje apelira, da se suzbiju planovi za nastavak pregovora i suradnje Tuđmanova režima sa srpskim režimom” (sic!).Na istoj krajnje ciničnoj razini optužuje se beogradski režim i vlast u Hrvatskoj, da podjednako onemogućavaju provedbu Washingtonskog sporazuma U predstavci stoji:”Prvi je režim (srpski) započeo agresiju protiv Republike BiH, a drugi (hrvatski),prihvaćajući da suverena Republika BiH bude podjeljena,doveo je Republiku Hrvatsku s položaja žrtve agresije u položaj suagresora”. Tako se u tome podvaljivačkom, lažnom denunciranju i mračnom diskreditiranju uvlači Hrvatska u njezinoj čistoj egzistecijalnoj samoobrani u balkansku zločinačku krčmu. U punome vazalskom duhu u Predstavci izražava zamolba, da bi Kongres: “sa svoje strane utjecao na demokratizaciju u Republici Hrvatskoj, na uspostavi pravne države i punoga ustavnog sustava”.
Pravda!
Sindrom je nepovjerenja u svoj zdrav razum kad se javno prizna da neki naš unutrašnji problem treba rješavati neka strana vlada ili velesila. U zadnjih desetak godina u Hrvatskoj vladaju dvije premundurene ekipe proizišle iz istog korjena. Izgledalo je bezizlazno riješiti se tih ‘šiš-miš’ krila: HDZ – SDP, jer sve je to onepismenjeno na onom brdašcu ponad Kumrofca, na kojem je Ivica Račan fantazirao citirajući marksističke klasike, pa i Tuđmana koji nije polagao ni mature, a i Dušana Bilandžića koji u sjemeništu nije dobro zapamtio ni Credo, pa se je ponašao kao nevjernik KONKRETNO: da nas ne bi zli jezici nazvali izdajicama jer svoja rješenja očekujemo od neke proždrljive velesile, pa ni šarlatanima jer uz očito siromaštvo u pragmatičnim idejama, mi imamo vlast koja i dalje juri naprijed znajući da je u ćor-sokaku iz kojeg nas može išćupati samo primjena “Ugovora o pristupu Hrvatske u EU’. A taj ugovor se sve manjer spominje. U pametnoj državi za red koji će u Hrvatskoj biti ustanovljen posvemašnjim pristupom u EU već sad bi trebalo pripremati za rad na ključnim mjestima nove ljude: dobro školovane, iskusne i stranački neutralne!
Pisati o umorstvima hrvatskih političkih emigranata od strane jugoslavenskih tajnih služba, mišljenja sam da se mora koristiti i hrvatska iseljenička pisanja u emigraciji. Mi smo ti koji smo najviše strahovali za vlastite živote i znali smo mnogo više šta se je dešavalo u našoj blizini ili okolini, ali to nam nije mnogo koristilo, pošto su vlasti tih zemalja u kojima smo živjeli više bili zainteresiranu za očuvanje Jugoslavije, nego naših života,
Navesti ću slučaj s menom. tada sam živio u Parizu. Imao sam podatke i svjedoke s punim imenima kako se je htijelo kidnapirati u svibnju 1965 godine devet (9) Hrvata i JAT-m ih odvesti u Beograd. Otičao sam na policiju, kriminalno odjeljenje, i sve saobčio i stavr iznio na pravo mjesti. Odgovor je glasio: da će njihovo redarstvo sve ućiniti da se ništa ne gododi, a mi s naše hrvatske strane, ako nešto pokušamo učiniti protiv Jugoslavije, da će francuska vlada to smatrati kao da smo radili protiv države Francuske. Pametnome dosta da razumi koliko smo bili zaštićeni.