navigacija

Kako su u jednoj noći 1941. 'nestali' koprivnički Židovi

Vrijeme zločina

Novu državu, prozvanu Nezavisna Država Hrvatska, proglasio je 10. travnja 1941. u Zagrebu pukovnik Slavko Kvaternik u ime ustaškog vođe A. Pavelića, koji se u to vrijeme još nalazio u Italiji. Nakon nekoliko dana vratio se je iz emigracije u Zagreb u pratnji ostalih ustaških emigranata, među ostalim, i s dvojicom Koprivničanaca, Mijom Bzikom i Martinom Nemecom.

Uspostavom nove države došlo je i do reorganizacije cjelokupnoga državnog aparata. Vlast, koja je do tada bila u rukama Hrvatske seljačke zaštite, preuzeli su ustaški dužnosnici, a mnogi ustaški emigranti odmah su se uključili u javni život. Prvim ustaškim povjerenikom za grad i kotar Koprivnicu imenovan je M. Nemec u činu ustaškog poručnika, a civilnim povjerenikom za grad i kotar u Koprivnici gradski senator Milivoj Somogy. Nemec je pri imenovanju dobio pisani nalog sa zadatkom postavljanja općinskih načelnika u Koprivnici i u njezinoj okolici. U Đurđevcu je povjerenikom s istim dužnostima imenovan dr. Vladimir Sabolić, a kotarskim predstojnikom Milan Mrkalj.

Za koprivničkoga gradskog načelnika bio je izabran koprivnički geometar Stjepan Bešenić, a za njegova zamjenika Stanko Šćerbak (strijeljali ga komunisti nakon rata na Dravi kod Varaždina). Na mjesto upravitelja gradske javne bolnice došao je Ivan Plazek, predstojnikom željezničkoga kolodvora postao je Stjepan Fištrović, a predstojnikom pošte Ivan Kralj. Za povjerenika ustaške mladeži za grad i kotar Koprivnicu postavljen je Branko Fištrović, a za zapovjednika Julije Lečki. Na mjesto kotarskog veterinara došao je dr. Leander Brozović.

Ubrzo je za prvoga logornika kotara Koprivnica bio imenovan Nikola Herman te je od tada s radom prestalo Povjerenstvo s Nemecom na čelu. Nemec je otišao zbog automobilske nesreće od koje se oporavljao idućih šest mjeseci. No Glavni ustaški stan s njime i tako nije bio zadovoljan jer nije uspio ustrojiti ustašku organizaciju ni u gradu ni u kotaru. Primjerice, odaziv za stupanje u ustaški pokret bio je toliko mali da Nemec nije mogao ustrojiti ni predviđenu pričuvnu ustašku bojnu.

U srpnju je na mjesto logornika došao Stjepan Pižeta te je na tom mjestu ostao do imenovanja stožernikom Velike župe Bilogora u Bjelovaru 19. rujna. Tada ga je naslijedio Mijo Udžbinac. Na području Koprivnice osnovani su ustaški tabori u Novigradu, Goli i u Hlebinama, a na đurđevačkom području u Đurđevcu, Virju i u Pitomači. Većina tih dužnosnika, međutim, nije dugo uživala vlast koja im je bila povjerena. Ustaše su često poduzimali različite premještaje tražeći ljude koji bi im bili politički što podobniji.

Nemoguće je, međutim, razumjeti način podjele vlasti u NDH ako se ne poznaje funkcioniranje ustaške organizacije. Glavni ustaški stan (GUS, vodstvo ustaškoga pokreta) činili su poglavnik, doglavničko vijeće od najviše dvanaest članova, pobočnički zbor od najviše sedam pobočnika i povjerenika kojih je isto tako moglo biti najviše sedam. Ustaško upravno zapovjedništvo činio je stožer koji je bio u sjedištu velike župe, logor koji se nalazio u sjedištu kotara, tabor koji se nalazio u sjedištu grada ili općine i rojnici po selima. Ustaška nadzorna služba (UNS) bila je organizirana u četiri ureda: Zaštitno redarstvo s komunističkim, srpskim i židovskim odsjekom, Obavještajna služba, Obrambena služba i Sigurnosna služba.

Na vodeće dužnosti u ustaškom pokretu Pavelić je imenovao ustaše povratnike, koji su većinom bili jedva pismeni i nisu nipošto odgovarali položajima na koje su bili postavljeni. Bio je to Pavelićev izraz nepovjerenja u domovinske ustaše i pripomogao je stvaranju djelomičnog nepovjerenja između ovdašnjih ustaša i povratnika.

Nezavisna Država Hrvatska bila je podijeljena na velike župe, a Koprivnica i Đurđevac potpali su pod Veliku župu Bilogora. Župa je uspostavljena 11. kolovoza 1941. s velikim županom Ivanom Starčevićem na čelu, a sjedište joj je bilo u Bjelovaru. Obuhvaćala je kotareve Bjelovar, Čazma, Garešnica, Đurđevac, Grubišno Polje, Koprivnica i Križevci te gradove Bjelovar, Koprivnicu i Križevce. Kotar Koprivnica bio je formiran od deset upravnih općina: Koprivnice, Koprivničkog Ivanca, Novigrada Podravskoga, Hlebina, Gole, Ždale, Drnja, Peteranca, Đelekovca i Sokolovca. Prostirao se na 590 četvornih kilometara i imao je oko 60 000 stanovnika. Kotar Đurđevac činilo je devet općina: Đurđevac, Kalinovec, Kloštar Podravski, Podravske Sesvete, Pitomača, Ferdinandovec, Novo Virje, Molve, Virje i Šemovec. Prostirao se na 608 četvornih kilometara i imao oko 55 000 žitelja. Sam grad Koprivnica imao je početkom rata oko 10 000 stanovnika.

Radi održavanja reda i mira organizirano je i oružništvo. U sastavu Krilnoga oružničkog zapovjedništva Bjelovar u Koprivnici je početkom rata bio vod oružnika s postajama u Koprivnici, Drnju, Gotalovu, Goli, Ždali, Sokolovcu, Legradu, Đurđevcu, Jelačićevu i u Virju. U Koprivnici je bila organizirana i gradska policija. Predstojnik gradskog redarstva bio je do 25. lipnja Dragutin Funjak, a potom je imenovan zapovjednikom željezničkog i pograničnog redarstva u Koprivnici.

Prvih dana NDH nova je vlast nastojala uhvatiti zaostale jugoslavenske žandare. Blizu Gole je tako, primjerice, uhvaćen žandar Božo Ljubešić, koji je ubio Ivana Gabaja na mađarskoj granici 1933. godine. Njega su ustaše dovele u Hlebine te je priznao da je ubojica. Potom su ga odveli u Koprivnicu, osudili ga i strijeljali na istom mjestu gdje je prije osam godina bio ubijen Gabaj.

Uspostavom nove vlasti prestalo je izlaziti dotadašnje gradsko tjedno glasilo Podravske novine pod uredništvom Dušana Ožegovića te se u prodaji 31. svibnja pojavio Koprivnički Hrvat. Glavni urednik tog novog gradskog tjednika postao je Stjepan Bešenić, urednik Nikola Herman, a list se tiskao kod Viktora Senjana. Zadnji je broj lista izašao 15. kolovoza 1943.

Pri ukidanju daljnjeg izlaženja Podravskih novina došlo je i do nesporazuma među ustašama. Ustaški povjerenik za bivšu Županiju varaždinsku Mate Frković uputio je 24. travnja dopis u Koprivnicu, kojim je izričito zatražio obustavljanje izlaženja tih novina:

Nalaže Vam se da odmah obustavite izlaženje tjednika Podravske novine koje izlaze u gradu Koprivnici pod uredništvom Dušana Ožegovića. Dozvolu za izlaženje tjednika u Koprivnici možete izdati pod drugim nazivom, te pod Vašim nadzorom. Urednik lista može biti samo osoba koja je politički opredijeljena za sadašnje stanje”.

Sljedećeg dana odmah je reagirao Nemec šaljući odgovor u Varaždin. Frkovića je izvijestio da je obustava izlaženja spomenutih novina provedena i prije primitka njegova pisma te naglasio:

“(...)izraznalaženije na mjestu, jer vlast vlasti istog ranga ne može nalagati, tim više što grad Koprivnica nije spadala bivšoj varaždinskoj županiji, već bjelovarsko-križevačkoj”.

Ožegoviću za opstanak nije pomoglo ni to što je u Podravskim novinama napisao hvalospjev u čast povratka Martina Nemeca i ostalih koprivničkih ustaša u domovinu. Ožegović je tekst zaključio:

“Dobro nam došao na dobro i sreću nezavisne Države Hrvatske, za čiju slobodu si se sa Mijom Bzikom i Mijom Kraljem te brojnim Ustašama na čelu s Poglavnikom herojski borio a kojoj s njima ostaješ na ponos!”.

U Koprivnicu su 1. rujna 1941., kaneći se ondje stalno nastaniti, došle i prve postrojbe hrvatske vojske. U grad je stigla Druga domobranska bojna Prve pješačke pukovnije iz Bjelovara, pod vodstvom samog zapovjednika pukovnika Walzla i zapovjednika bojne satnika Stanislava Dragomanovića.

Prvi ustaški logor

U Koprivnici su ustaše odmah nakon preuzimanja vlasti osnovale prvi logor u NDH. Logor "Danica" osnovalo je Ministarstvo unutarnjih poslova NDH 15. travnja 1941., istoga dana kada su ustaše s A. Pavelićem na čelu iz Italije stigle u Zagreb. Logor je bio smješten u napuštenim zgradama bivše Tvornice kemijskih proizvoda istoga imena koja je prestala proizvoditi prije Drugoga svjetskog rata. Istoga je dana izvršena “udjelba službovanja” pristiglih ustaša pa tako i grupi za logor "Danicu". Stjepan Pižeta postavljen je za prvog zapovjednika logora "Danica" te je na tom mjestu ostao do 1. listopada 1941.

U Koprivnicu je “na dužnost” tada “udijeljeno” još sedam ustaša-emigranata s ustaškim poručnikom Martinom Nemecom na čelu koji su se iz Italije vratili u Zagreb. Svi su oni pušteni kući da posjete rodbinu te su se 18. travnja 1941. vratili u Zagreb gdje su i pismeno dobili nalog o zadacima koje trebaju obaviti. Tom prigodom je Nemec postavljen na dužnost povjerenika Povjerenstva Glavnog ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, a time i za zapovjednika logora "Danica". Istoga dana svi oni stigli su u Koprivnicu. Nemec je odmah počeo s organiziranjem logora. Oduzeo je ključeve od Valka Dubravca, bivšeg službenika Tvornice "Danica" te je postavio ustašu Pavla Gažija za zapovjednika ustaške straže u logoru, koja se sastojala od nekolicine stražara. Istoga dana, 18. travnja, stižu i prvi logoraši-pojedinci uhićeni u gradu i okolici. Nemec organizira prehranu ustaških stražara u Gradskoj bolnici te prijam novih ustaša.

Nemec je morao riješiti i problem postojećeg Povjerenstva u Koprivnici sa satnikom Alojzom Sabadijem na čelu, zapovjednikom Prvog bataljuna Hrvatske seljačke zaštite, osnovanog nakon proglašenja NDH, a prije Nemecova dolaska u grad. Sabadi je s Nemecom sve češće dolazio u sukob. No, budući da su iza Nemeca bili najistaknutiji ustaški dužnosnici, pa i sam Pavelić, on je od 23. travnja počeo i službeno nastupati kao povjerenik GUS-a za grad i kotar Koprivnicu izdajući oglase, zapovijedi, razrješenja i postavljanja na dužnosti. Nemec je u službu primio 67 logorskih stražara. To su bili: Josip Haložan, Josip Veber, Ivan Janeš, Stjepan Pravica, Gabrijel Stubičar, Drago Kazinberger, Rudolf Jembrek, Martin Šmigovec, Mijo Husnjak, Đuro Hanžek, Josip Hanžek, Franjo Samošćanec, Ignac Puškarić, Stjepan Vutuc, Petar Šušan, Vlado Pisatić, Stjepan Vugrinec, Stjepan Glavnik, Stjepan Toma, Ivan Brulja, Janko Stubičar, Martin Kvakarić, Ivan Durhan, Rudolf Vaganić, Stjepan Solina, Stjepan Slukić, Dominik Sekušek, Vlado Ivančević, Lovro Galinec, Ljudevit Galinec, Tomo Bzik, Mirko Đurinović, Drago Čani, Alojz Gregurec, Josip Galer, Rudolf Šoper, Zdravko Kapetanić, Zvonko Hegedušić, Slavko Varga, Mijo Vincek, Stanko Belošević, Željko Horvat, Marko Nemec, Milan Šef, Josip Šipek, Petar Fijačko, Josip Prvčić, Rudolf Ivančić, Stjepan Strelec, Josip Česi, Stjepan Kolar, Josip Premec, Stjepan Škutin, Alojz Vrtiprah, Andro Šambula, Đuro Sabo, Mijo Sabo, Franjo Mraz, Andro Kokor, Ivan Capara, Josip Peradin, Leon Zlatar, Franjo Grotić, Ivan Horvatinović, Josip Kučić, Stjepan Kučić i Stjepan Svržnjak.

Početkom svibnja bilo je u "Danici" 70 ustaša u stražarskoj službi. Njima je pridodano i pet ustaša prebjeglih iz Gole koju su okupirali Mađari, dok je u gradu bilo deset, a u općinama Hlebine i Novigrad Podravski još po pet ustaša.

Budući da se sukob između Nemeca i Sabadija zaoštravao, intervenirao je i Pavelić šaljući 4. svibnja u Koprivnicu Aleksandera Seitza, tajnika u Predsjedništvu Vlade i povjerenika GUS-a. On je presudio u korist Nemeca, koji je već sutradan i službeno postavljen za ustaškog povjerenika Povjerenstva GUS-a za grad i kotar Koprivnicu. Nemec je odmah počeo izdavati oglase kojima je pozivao građanstvo i sve osobe Zaštite da predaju oružje i svu nađenu opremu. Tih je dana u Koprivnicu i u logor došao i dr. Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova NDH, koji je razgovarao o daljnjem organiziranju "Danice".

Već 8. svibnja MUP je i službeno odlučio da se za zapovjednika straže u logoru postavi ustaša Đuro Šajatović, ratar iz Bakovčica. Za zamjenika mu je dodijeljen Pavao Gaži, trgovac stokom iz Koprivnice (strijeljali su ga partizani u Velikom Pogancu 1943.), a za njegova pomoćnika imenovan je Đuro Ostriž (strijeljali su ga partizani 1943.). Administrativno poslovanje vodio je Ivan Horvat (na Vrhovnom sudu u Zagrebu nakon rata osuđen je na smrt), a zamjenik mu je bio Ivan Blažek. Na telefonskoj je centrali radio Tomo Bzik, a kuhar je bio Josip Veber.

U to su vrijeme i drugi ustaški dužnosnici dolazili u Koprivnicu te su ocijenili da je "Danica" sa svojim praznim tvorničkim halama i ostalim zgradama, skladištima i željezničkim kolosijekom u krugu tvornice prikladna za smještaj velikoga broja zatvorenika. Razmišljalo se je i o organiziranju još jednog logora u kojem bi se smjestilo oko tri tisuće Židova. Logor je trebao biti na području tadašnjih općina Sokolovac i Novigrad. Nemec je razgledavao Glogovac i okolicu. Zaključio je da je to neizvedivo te da bi mnogi domaći stanovnici ostali bez posla ako bi se logoraše zaposlilo u glogovačkim rudnicima. Nemec je poručio da bi logoraše trebalo poslati na jug.

Unatoč tomu, u "Danicu" je potkraj svibnja na “radnu službu” iz Zagreba upućena grupa od 168 židovskih omladinaca. Trojica su iz te grupe ubrzo nakon intervencije puštena, a još jedan malo kasnije. Od 164 preostala rat su preživjela samo njih trojica. Budući da je u logoru prijetila epidemija, Židovski odsjek Ustaškog redarstva iz Zagreba naložio je 11. lipnja Ustaškom redarstvu u Koprivnici da se logor smjesti u uljari, da se organizira kuhinja, otvori ured Židovske bogoštovne općine u Koprivnici, da se izdaju trajne propusnice za spomenuti logor predstavnicima općine (Milanu Reichu, Slavku Hirschleru i Žakiju Rosenbergeru), da se uvede telefon broj pet za potrebe općine koji će biti pod stalnom kontrolom ustaškog redarstva te da se izdaju propusnice za Zagreb najviše jednom u 14 dana jednoj od triju gore spomenutih osoba iz koprivničke židovske općine. Ti su židovski omladinci iz Zagreba odvedeni uz napomenu da idu u Koprivnicu raditi samo na osam tjedana te da će se nakon toga vratiti kući. No, umjesto kući otpremljeni su u Gospić. Svi su bili u dobi od 18 do 21 godine, većinom maturanti i studenti i gotovo nitko od njih nije preživio rat.

Budući da ustaški vrh nije bio zadovoljan stanjem na području Koprivnice 4. lipnja 1941. za logornika ustaša imenovan je Nikola Herman. Zadužen je da “konačno provede organizaciju ustaša u kotaru Koprivnica i predloži ostale dužnosnike na imenovanje Glavnom ustaškom stanu”. Tako je najprije 21. lipnja razriješio dužnosti osoblje Povjereništva i razmjestio ih na nove dužnosti, a zatim je proveo novi raspored u logoru. Za zapovjednika logora i ustaške straže imenovao je Đuru Šajatovića, za podzapovjednika Pavla Gažija, za upravitelja Ivana Horvata i njegova zamjenika Branislava Krnjaka.

U Hermanovu razmještaju i imenovanju navedene su i dužnosti za svakoga na službi u logoru. Određuje se i odnos osoblja prema logorašima. Tako je zapovjednik logora i straže dužan provoditi “najstroži nadzor nad pritvorenicima”, “nad cijelom okolinom logora "Danica"... da se spriječi svaki pokušaj bijega pritvorenika, svaki doticaj pa i svaki razgovor koji nije dozvoljen po svom povjereniku logorniku, svako sakupljanje civilnih osoba u blizini logora "Danica" i svako krijumčarenje pismenih ili usmenih vijesti po bilo kome iz logora ili u logor, - što sve odmah suzbiti u slučaju potrebe, ma i upotrebom oružja”, “svom strogošću suzbijati... svako sastajanje pritvorenika i dogovaranje”. Nadalje, “dužnosnici logora ovlašteni su sa svim raspoloživim mjerama suzbiti i ugušiti svaki nered koji bi nastao među pritvorenicima, a bez propusnice ovog Povjereništva nitko ne može biti pušten u koncentracijski logor ni po kakvom poslu”.

Herman je idućih dana uputio i upozorenja upravi logora u pogledu upućivanja logoraša na razne radove i zloupotrebe oko toga, zatim u vezi s pregledom paketa upućenih logorašima, te s pljačkom novca i stvari od logoraša od stražara i njihovih starješina uz prijetnju kaznama. Herman je tražio da ga se stalno izvješćuje o brojnome stanju straže i logoraša te o svim drugim osobitostima.

Otpuštanje iz službe primjenjivao je i Nemec protiv pojedinih stražara koji su se ponovno ogriješili o disciplinu “te piju po gostionicama sa četničkim ženama i sa četničkim internircima, te dobivaju od njih novaca i piju po gostionama, dozvoljavaju i vode bez znanja zapovjedništva ženama razgovor s njihovm muževima, te oduzimaju razne stvari... kao rakiju, cigarete i ine druge predmete”. Te su se optužbe odnosile na Miju i Gjuru Saba te Stjepana Zgoreleca koji su nakon toga otpušteni iz službe, razoružani i predani sudu.

Jedan od glavnih problema od samog osnivanja logora bila je prehrana logoraša te financiranje logorske straže i logora u cjelini. Nemec je isplatu plaća stražarima i dužnosnicima logora organizirao u dogovoru s ministrom Artukovićem i Eugenom Didom Kvaternikom, prvim čovjekom RAVSIGUR-a. Tako ga je već 23. travnja Didin zamjenik Vilko Pećnikar dopisom zamolio da mu hitno dostavi na RAVSIGUR “pismeno popis na novo primljenog osoblja zbog isplate beriva”, što je on i učinio, a njihova imenovanja i postavljanja u logorsku službu potom je dopisom svojom odlukom potvrdio MUP.

Mnogo je teže bilo s prehranom velikoga broja logoraša. O tome je po Pavelićevu nalogu u Koprivnici 4. svibnja s obojicom povjerenika, Somogyijem i Nemecom, razgovarao već spomenuti A. Seitz. Taj je problem posebno potaknuo Somogyi, koji je naglasio da “već za nekoliko dana neće biti hrane za njih”, da u Koprivnici nema dovoljno zaliha ni za pučanstvo, a kamoli za internirce, da su “Nijemci za vrijeme svog kratkog boravka pokupili sve”, opustošivši židovske dućane i hotele, da ih treba preslušati te da “jedu jednom na dan”.

Nemec je bio drukčijeg mišljenja i tvrdio je da “u Koprivnici ima dovoljno zaliha za prvo vrijeme”. Seitz je i u ovom slučaju presudio u Nemecovu korist te mu je naredio da “na jedan legalan način rekvirira sve zalihe kod Židova i Srba, ali sve odjednom kako ne bi došlo do sakrivanja istih”, te da “uzme za potrebe prehrane puka i "Danice" četiri i pol vagona nesamljevene pšenice pronađene u skladištima tvornice "Danica", što je Nemec i učinio.

U Seitzovu izvješću o putu u Koprivnicu 4. svibnja stoje i konkretni podaci o tadašnjem stanju u logoru "Danica". Seitz je, među ostalim, napisao:

“...U 17.30 polazimo u inter. ‘Danica’. Zamjenik zapovjednika straže Pavao Gaži izvještava nas da imade ukupno 763 ljudi od kojih su dvojica u bolnici. 4. svibnja dobio je transport od 101 čovjeka iz Zagreba. Medju svima zajedno imade 21 katolik. Straže su porazdijeljene tako da preko dana imade 11 a preko noći 15 stražarskih mjesta. Sam logor razdijeljen je na tri skupine. Prva u kojoj se nalazi 101 iz Zagreba, druga u kojoj imade preko 550 ljudi većinom iz Grubišnog Polja i okoline kao i Bjelovara. Treća grupa su većinom željezničari iz Koprivnice i malen broj iz Grubišnog Polja u svemu cca 110 ljudi. Raspitivao sam pojedince zašto su ovdje, no oni su svi odgovarali da ne znaju. Na upite da li su dobili hranu odgovorili su da jesu i da nisu gladni. Neki od njih su izudarani, ali nitko se nije tužio na loš postupak. Dvojicu bolesnih sam uputio na liječenje u bolnicu. Za potrebe 'Danice' potrebno je 200 lopata za rad i to vrlo hitno.”

Nemec je istodobno 7. svibnja dobio i nalog od MUP-a za “zaplijenu novca i dragocjenosti” od interniraca u "Danici" koji su “služili za njihovo uzdržavanje”. On je to radio, ali iz kasnijih se dokumenata vidi da nije dostavio popise i izvješća MUP-u, zbog čega je početkom kolovoza smijenjen upravitelj Ivan Horvat. Čini se da je najveći dio toga zaplijenjenog novca i dragocjenosti završio kod pojedinih ustaških dužnosnika i zapovjedništva logora.

Budući da su novi internirci u logor "Danica" uglavnom stizali preko Zagreba ili drugih logora i zatvora, gdje su većinom već bili opljačkani, ubrzo je presahnuo ovaj izvor za prehranu interniraca. Herman je stoga 30. lipnja bio pozvan u GUS, a zatim i u MUP, a rezultat tih razgovora bio je odmah vidljiv. Naime, već toga dana pošao je iz "Danice" u Gospić prvi transport logoraša, a sljedećih nekoliko dana uslijedilo ih je još nekoliko. Tjedan dana poslije, 8. srpnja, izdana je naredba svim područnim policijskim vlastima da u logor "Danica" ne upućuju ubuduće uhićenike, nego samo u logor u Gospiću.

Iz "Danice" su logoraši prebacivani i u Jasenovac. Jedan takav veliki konvoj iz Koprivnice išao je 17. prosinca 1941. Tog je dana u Jasenovac odvedeno 70 logoraša iz "Danice": Josip Antonini, Franjo Belulović, Ante Zorica, Vinko Aljinović, Mirko Bukovec, Lucija Borjan r. Jurina, Ivan Benevolia, Petar Cecić, Dragica Cika, Tomislav Ćaće, Katica Fergec, Josefina Grković, Sofija Jović, Anton Jadrešin, Zvonimir Kovačić, Marijan Krajačić, Stjepan Kavurić, Helena Pachl, Stjepan Pasariček, Armando Paparela, Željko Pomper, Josip Rakar, Terka Richtmann Gojmerac, Ivan Siršćević, Zvonimir Svjetličić, Ljubica Šagi, Ivan Šnidaršić, Marko Vučić, Ladislav Barilarić, Marija Ecker, Ante Fiamengo, Vera Jelić, Lovro Kurir, Nikola Pejnović, Elza Pelcl, Nikola Podrug, Ante Treursić, Ivan Variola, Josip Treursić, Ivan Senjanović, Božidar Jandrašin, Franjo Kapov, Šime Lukačić, Nikola Mardešić, Bruno Radeljević, Vlado Boban, Maks Kutscher, Eugen Klein, Siegfried Lateiner, Hans Markovits, Teodor Müller, Vladimir Pfeifer, Viktor-Ludvig Rehberger, Maks Steinhaver, Ervin Süssman, Walter Berenjia, Ladislav Berenjia, Maks Cohn, Ludvig Fürstenthal, Bela Albert Fischer, Srul Gotlib Majer, Jakov Heim, Rudolf Hupert, Lazar Weissberger, Josip Wimmer, Ljudevit Veber, Albert Kasorla, Mošo Domajo, Pavao Pichler i Adam Werner.

Potkraj srpnja u logoru više nije bilo Židova. Osim malobrojnih koji su pušteni, svi su otpremljeni u Gospić. Ustaše su na slobodu pustile nešto više logoraša pravoslavne vjere, neke su deportirali u Srbiju (primjerice, pravoslavne svećenike), a većina njih također je završila u Gospiću i u drugim logorima. S različitih su strana stizale molbe za puštanje pojedinih zatočenika, u kojima se je tvrdilo da su osobe za koje se traži oslobađanje Hrvati ili općenito hrvatski državljani koji su poslušni novoj vlasti. Bilo je mnogo primjera u kojima su kaotičnu ratnu situaciju iskoristili razni pojedinci lažno optužujući ljude iz samo njima znanih pobuda te su na temelju tih lažnih optužbi ti ljudi završili u logoru.

Na to je upozoravao i koprivnički župnik Stjepan Pavunić koji je nekoliko puta od ustaških vlasti tražio puštanje zatočenika koji su zatvoreni bez ikakva valjanog razloga. Jedan takav dopis poslao je UNS-u 7. prosinca 1942., a s njime ga je potpisao i Ivan Kraljić. U njemu stoji:

"Prije par mjeseci obratio se je narodni zastupnik i župnik mjesta Koprivnica presvietli g. PAVUNČIĆ (ispravno je Pavunić, na. Z. D.) na Poglavnika sa zamolbom da se pritvori (pritvoreni, na. Z. D.) gradjani i seljaci piste (na, op. Z. D.) na slobodu, jer su isti dospjeli u zavor (zatvor, na. Z. D.) više radi osvete nekih ljudi, nego li radi kakovog jačeg političkog grieha.

6. srpnja 1942. poslano je izvješće Ustaškoj Nadzornoj Službi potpisano po narodnim zastupnicima IVANOM KRALJIĆEM, STJEPANOM PAVUNIĆEM, gradskim načelnikom Koprivnice Bešenićem i Ivanom Podgorskim u kojem se izvješću molilo Ustašku nadzornu službu, da pusti na slobodu pritvorene rdajane (građane, na. Z. D.) i seljake, kojima su se nalazili u redarstvenom zatvoru u Koprivnici.

Na temelju toga izvješća Ustaška nadzorna služba uvjerila se je da nema nikakove dokazane krivice, tima pritvorenicima pa je postepeno i u raznim razmacima pustili na slobodu nekih 25 pritvorenika, dok se još uvijek nalaze u zatvoru ŠKORJANEC VINKO, šumarski pripravnik, RADOŠEVIĆ MILE, umirovljeni nadlugar, POLIĆ LADISLAV, i vlastnik autotaksija i MARIJANOVIĆ MILE, poljodjelac.

Ti ljudi uhićeni su kada i sve one osobe za koje se je u izvještaju od 6. srpnja 1942. tražila sloboda, tj. 14. maja 1942. dakle sjede u zatvoru već 7 mjeseci, a da im nije dokazana nikakova politička krivica koja bi opravdala tako dugi pritvor. Izgleda kao da je na njih posve zaboravljeno.

Ne osjećajuči nikakove krivice ta četvorica pritvorenika mole nas podpisane, da se kod naše ustaške nadzorne službe zauzmemo za njihovo puštanje na slobodu što mi ovim putem činimo i molimo da se tim pritvorenicima skrate muke i patnje time, da ih se konačno pusti na slobodu, kao što se je pustilo sve druge koji su bili s njima zajedno uhapšeni.

Ako je koji od bivših pritvorenika činio štogodošto se ne bi slagalo sa borbom hrvatskog naroda za njegovo oslobodjenje, tada je sigurno da baš ova četvorica, koja su ostala u zatvoru nisu ništa učinila protiv postojećeg poredka, jer se niti jedan od te četvorice nije bavio politikom, u koju se niti ne razumiju.

Naročito se nije mogao ogriješiti o čast i interese Hrvatskoga naroda Vinko Škorjanec, 24. godišnji mladić koji je toliko tihe naravi, da se jedva riječ može od njega dobiti, pa je upravo smiješno govoriti o tome, da bi on kako su ga denuncirali, vršio nekakovu stranu promičbu po pravoslavnim selima.

Zauzet učenjem svoje šumarske struke nije imao vremena nikuda hodati, a tek na veliko moljenje sestre Katarine Škorjanec otišao je jednom u selo Bakovčice radi potrebnog kukuruza za kućnu potrebu, što je neki njegov lični neprijatelj izkoristio za ličnu osvetu i teretio ga sa onim što on nikada niti na kraj pameti nije imao, da bi vršio kakovu stranu promičbu."

I pojedini Hrvati i skupine Hrvata intervenirali su za svoje uhićene i u logor upućene susjede Srbe te su zahtijevali da ih se pusti na slobodu.

Od ožujka 1942. pa do njegova zatvaranja u logoru su mahom bili zatvoreni logoraši kriminalci te pokoji uhvaćeni partizan. Do danas nije utvrđen točan broj osoba koje su ondje bile internirane, pa se brojem često manipuliralo. Logorski blagajnik Martin Kokor nakon rata je, primjerice, u svojem iskazu iznio podatak da je kroz "Danicu" prošlo oko 5 600 osoba, od kojih je bilo oko 3 000 Srba, 1 000 Hrvata, nešto više od 600 Židova te oko 400 Roma.

Dr. Zdravko Dizdar iz Hrvatskog instituta za povijest do sada je poimenično utvrdio da je kroz logor prošlo 3 358 logoraša. Kroz logor je prošlo najviše “četnika", kako su ustaše nazivali članove i simpatizere jugoslavenskih režimskih stranaka i organizacija, zatim su po brojnosti drugi bili komunisti i njihovi simpatizeri, a u manjem broju bilo je i članova te simpatizera HSS-a, Samostalne demokratske stranke, ali i nekoliko ustaša. Iako točnih podataka nema, najvjerojatnije je da je kroz "Danicu" prošlo oko 5 600 logoraša. Dr. Dizdar je zaključio da su stradala 2 862 logoraša "Danice" od 3 358 logoraša za koje je do sada uspio prikupiti podatke. Raščlanjujući taj broj, navodi da je u logoru Jadovno (a zacijelo nekolicina u Gospiću i logoru Slano na otoku Pagu) stradalo 2 167, od kojih je bilo 1 950 Srba i 170 Židova, dok su ostali bili Hrvati, te nekolicina Crnogoraca i pripadnika drugih nacionalnosti. Oko 150 logoraša (uglavnom Hrvata i Židova) stradalo je u Jasenovcu i u Staroj Gradiški, dok su ostali živote izgubili u drugim logorima ili na neki drugi način. Oslobođeno je ili se spasilo 480 logoraša, među kojima oko 300 Hrvata i 100 Srba.

Za razliku od većine drugih ustaških koncentracijskih logora, u logoru "Danica" nije bilo masovnog ubijanja. Pravoslavni intelektualac iz Karlovca Milan Radeka svjedočio je, primjerice, da je u šest tjedana njegova zatočeništva znao za samo trojicu ubijenih u logoru i još nekoliko njih koji su ubijeni izvan logora za vrijeme radova. Logoraši su, naime, u početku često, gotovo svaki dan, izvođeni iz kruga logora te su radili fizičke poslove kao što je bilo zatrpavanje protutenskovskih rovova oko Koprivnice, nasipavanje cesta... Iako ubojstva nisu bila masovna, svi su logoraši pri dolasku bili temeljito pregledani te maltretirani, a ustaški su im stražari uzimali sve vrijedne predmete. Učestala su bila i premlaćivanja. Ustaše su za te ‘potrebe’ imali baraku u sredini logora, koju su preživjeli logoraši nazivali ‘barakom smrti’ ili ‘kućom užasa’.

Blizina grada bio je jedan od glavnih razloga što u logoru nije bilo masovnijih zločina jer se za svaki događaj unutar žice ubrzo doznalo i izvan nje. Štoviše, događanja u logoru utjecala su i na raspoloženje naroda, pa je zacijelo i to, uz jačanje partizanskog pokreta, utjecalo na odluku ustaške vlasti da logor "Danicu" raspusti 1. rujna 1942.

Židovi “nestali” preko noći

Svojom teorijom o “superiornosti čiste arijske rase” Hitler je započeo dotad neviđen pogrom Židova, ponajprije u Njemačkoj. Početkom Drugoga svjetskoga rata takva se Hitlerova politika naspram Židova proširila na gotovo sve zemlje pod njemačkim utjecajem, a cilj joj je bio potpuno uništenje Židova. To je bilo jedno od osnovnih programskih načela nacizma.

Uspostavom NDH svakim su danom izdavane uredbe, naredbe i zakonski propisi protiv Židova, kao, primjerice, zabrana isticanja nacionalnih zastava na židovske kuće, odredba o nošenju žutih vrpci i o posebnom označivanju židovskih trgovina, ograničenja kupnje na tržnici, zabrana polaska u javne lokale i kina...

Ustaške su vlasti 30. travnja 1941. objavile Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, kojom je propisano da je “arijskog podrijetla osoba koja potječe od predaka koji su pripadnici europske rasne zajednice ili koji potječu od potomaka te zajednice izvan Europe”. Ta se odredba odnosila i na Rome.

Istoga je dana objavljena i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, kojom je brak Židova i drugih osoba koje nisu arijskog podrijetla s osobama arijskog podrijetla bio zabranjen. Zakonska odredba o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća donesena je 5. svibnja. Mjesec dana poslije, 5. lipnja, objavljena je i Zakonska odredba o sprečavanju prikrivanja židovskog imetka, kojom su se kažnjavali na jednu do pet godina zatvora i oduzimanjem imovine oni koji su kršili tu odredbu.

Židovima su u trgovine postavljani posebni povjerenici jer su njihovi vlasnici izgubili pravo slobodnog raspolaganja vlastitom imovinom. Prava i dužnosti tih povjerenika bila su sljedeća:

1. Povjereniku se mora pokoravati vlasnik tvrtke i svi radnici;

2. U tvrtki nema pravo biti nikakva, pa ni najbliža vlasnikova rodbina;

3. Povjerenik otvara svu poštu i preuzima sve pošiljke;

4. Povjerenik sastavlja i popisuje odmah pri nastupu inventar, preuzima gotovinu blagajne, potpisuje i naplaćuje račune;

5. Povjerenik svojevoljno može otpuštati nepotrebne i namještati nove namještenike i određivati im plaću;

6. Vlasnik ima pravo savjeta, ali ne i odluke;

7. Povjerenik iz gotovine i utrška plaća radnike, onda sve drugo, a višak predaje u banku.

Prema popisu stanovništva iz 1931., u koprivničkom su kotaru tada bila 103 Židova, a u samoj Koprivnici 339 Židova, što znači ukupno 442 Židova na koprivničkom području. Na području đurđevačkog kotara tada je pak bilo 97 Židova. Koprivnica nije bila izuzetak kad je počeo pogrom Židova. Uz već gore navedene zakone, gradske su vlasti uvele i neke lokalne odredbe. Židovima je, primjerice, ali i Srbima, na temelju Nemčeve zapovijedi bilo zabranjeno svako kretanje gradom od 20 uvečer do šest sati ujutro te im nije bilo dopušteno ulaziti u park i u nežidovske lokale. Koprivničke su vlasti uvele i prisilan rad, pa su gradski Židovi po posebnom rasporedu morali čistiti ulice i park.

U Koprivničkim novinama izašao je 7. lipnja usporedni popis koprivničkih židovskih trgovina i njihovih povjerenika, uglavnom sastavljen prema prijedlogu Udruženja trgovaca za grad i kotar Koprivnicu od 5. svibnja (najprije je naveden vlasnik Židov, a onda povjerenik):

Artur Kollmann (mješovita roba) - Oton Seiwerth, privatni činovnik;

Braća Kollmann (mješ. roba) - Viktor Reš, graditelj;

Dušan Marić (željezarija) - Miroslav Kamenar, trgovački poslovođa;

Mosko Perera (manufaktura) - Edo Barabaš, trg. pomoćnik;

Aurel Schwarz (gotova odijela) - Josip Smiljan, krojač;

Franz Hirschl (zemaljske plodine i mješ. roba) - Viktor Gajski, trgovac;

Alfred Eisenstädter (mješ. roba) - Leopold Lasnički, trg. pomoćnik;

Leo Hirschl (zemaljske plodine i mješ. roba) - Martin Nemec, trgovac;

Braća Rosenberger (manufaktura) - Josip Dolenec, trgovac;

Hugo Heinrich (vino) - Dragutin Funjak, činovnik;

Geza Hirschl (gotova obuća) - Martin Herman, postolar;

Milan Scheyer (mješ. roba) - Leopold Županić;

Teodor Weis (koža) - Valko Andrašec, postolar;

Judita Fischer - Ivan Horvat, činovnik;

Frida Wortman - Nikola Herman, činovnik;

Loti Weiler (mješ. roba) - Dragutin Kos, trg. pomoćnik;

Ljekarna Fischl - Franjo Jembrek st., veterinar;

Jakob Rosenberger (manufaktura) - Stjepan Merklin, trg. pomoćnik;

David Löwy (staklar) - S. Merklin;

Dudo Finzi (mješovita roba i jaja) - Nikola Kestranek, činovnik;

Sida Hirschl - Stjepan Vincek, trg. pomoćnik;

Milan Selinger (zemaljske plodine) - Ivan Herceg, trg. poslovođa;

Ignac Goldschmid (Novigrad Podravski, mješ. roba) - Z. Etinger

U tim je novinama kao opravdanje za ovo oduzimanje prava slobodnog raspolaganja imovinom navedeno da se “narodna privreda mora jednom uskladiti s potrebama naroda i hrvatskih potrošača, a ne s interesima židovskog kapitala kako je to jedino do sada bilo”.

Židovi su morali biti označeni posebnim značkama, o čemu svjedoči i Hermanov dopis koprivničkom Redarstvenom povjereništvu:

“Priloženo dostavlja se naslovu 580 kom. židovskih znački načinjenih prema novim propisima, time, da se predvede predsjednik žid. općine, kome će se značke izručiti.

Značke imade žid. općina odmah otkupiti i to sa 10 dinara po komadu, tako da će položiti svotu od 5.800 dinara. Značke će se uručiti nakon isplate rečene svote.

Predsjedniku žid. općine se izdaje najstroži nalog, da te značke svi židovi smjesta nose, pričvrstivši ih preko lijevog ramena u duplikatu tako, da bude jedna značka vidljiva na lijevoj strani iznad grudi a druga straga na plećki.

Ubrani novac dostaviti blagajni ovog povjereništva uz izvještaj o učinjenom”.

Redarstvo je na taj dopis izvijestilo da je Židovska općina otkupila 416 komada za 4 160 dinara, jer je imala 208 članova koji su bili obvezni nositi te značke. Usto je u "Danicu" početkom lipnja dovedeno i 165 židovskih omladinaca koji su bili djeca zagrebačkih Židova.

Pavelić je, što je preneseno i u koprivničkim novinama, 26. lipnja donio izvanrednu odredbu i zapovijed kojom su Židovi bili optuženi kolektivnim krivcima za širenje lažnih vijesti o eventualnim progonima jednoga dijela pučanstva “te će se protiv njih postupati i spremati ih povrh kazneno-pravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom”. Nakon te odredbe započela su masovna uhićenja Židova.

Dopis Martina Nemca od 14. srpnja RAVSIGUR-u Zagreb najavio je pogrom Židova u Koprivnici. Nemec je tada napisao:

"Ovo povjereništvo, vodeći cjelokupnu skrb i izravni nadzor nad ovdašnjim zbiralištem u biv. tvornici 'Danica', za koje se ustrojilo i pričuvno- Ustašku stražu, opazilo je u posljednje vrijeme da se gradom pronose razne alarmantne vijesti i tome stvara stanovito uzbudjenje kod gradjanstva. Uz to se opažalo i sumnjivo kretanje i sastajanje ovdašnjih židova, kako je to ovo povjereništvo već Naslov obavijestilo. Konačno, ustanovilo je i to, da predsjednik ovdašnje židovske bogoštov. općine, Milan Reich, špediter, prima svu silu raznih pošiljaka i paketa, najprije putem pošte, a kada je to bilo zabranjeno, onda putem željeznice, i da to sve kriumčari u zbiralište 'Danica'.

Iznenadnom, višekratnom zapljenom tih paketa, utvrdilo se je, da spomenuti Milan Reich podmićuje nekoje osobe, pa i same mladje i neiskusne stražare, i da tim putem u zbiralište kriumčari pakete i pismene poruke, dojavlja razne vijesti u zbiralište i iz njega ih iznosi. Tako je gradjanstvo saznalo i za otpremu stanovitih nepoćudnih interniraca u logor Gospić još prije nego je vlak sa istima zapravo i krenuo sa postaje, što je, dakako, izazvalo razno i nepoželjno komentiranje i stvaranje kojekakovih zaključaka.

Na taj način ne samo da su svi dogadjaji iz pojedinih mjesta dojavljivani u zbiralište, nego se sve što se u istomu dogadja, takodjer pronosilo i izvan toga mjesta.

To se dokazuje priloženim pismima, koja su do sada uhvaćena.

Iz tih pisama se vidi ne samo dojavljivanje dogadjaja, nego i poruga, vrijedjanje i omalovažavanje svega onoga što danas postoji.

Konačno je utvrdjeno i to, da je Milan Reich sa svojim susjedom Josipom Fuchom dao u pozadini svoga dvorišta načiniti mala prolazna vratašca, pa izigravajući odredbe o kretanju židova, priredjuju židovske sastanke do u kasnu noć, gdje se dogovaraju i pretresaju prilike.

Utvrdivši sve opisano, a budući je židov Reich svojim intervencijama već davno dodijao ovom povjereništvu, izdan je nalog za njegovo uhićenje i prepraćenje u logor Gospić.

Isto tako će ovo povjereništvo uhititi i dalje otpremiti Josipa Fuchsa sa cijelom obitelji kao nepoćudne, jer se ovi javno groze, da će oni sve poruge strpljivo podnositi - aludirajući time na nošenje židovskih znački i radnu službu židova - ali na koncu da će Hrvate žive na kolac nabijati i peći.

O gornjem se Naslov obaviješćuje time, da će o svim mjerama koje će se protiv židova poduzeti, dostaviti izvješće, a u slučaju potrebe, predl... (nečitljivo, treba stajati 'predlaže', na. Z. D.) opća evakuacija židova sa područja ovoga kotara."

Uhićenje Židova u koprivničkom kotaru provedeno je u noći 23./24. srpnja pod vodstvom ustaškog logornika S. Pižete. Nisu se spasili ni oni koji su prešli na katoličku vjeru. Svi uhvaćeni odmah su otpremljeni u logor "Danicu", a sljedeće noći posebnim transportom u Zagreb. Ondje su ih ustaše privremeno smjestili u prostorijama Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti, a jedna grupa staraca i bolesnika trebala je biti vraćena u Koprivnicu. Oni, međutim, nikada nisu poslani natrag, nego je cijela skupina završila u Gospiću. Neposredno prije dolaska talijanske vojske u taj grad, muškarci su otpremljeni u Jasenovac u kojem su većinom i likvidirani.

Žene i djeca bili su pak odvojeni od muškaraca te su većinom prebačeni preko tranzitnog logora Kruščica u Bosni u ženske logore u Lobor-gradu i Gornjoj Rijeci u Hrvatskom zagorju. Potom su 8. srpnja 1942. transportirani u njemački koncentracijski logor Auschwitz u Poljskoj, gdje im se izgubio svaki trag.

Nakon odvođenja Židova, njihova je imovina bila rasprodana ili iznajmljena na javnim dražbama. Oduzet im je sav novac, dragocjenosti i štedne knjižice. U njihove su stanove, na temelju dozvole Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu iz Zagreba, useljavani Hrvati s drugih područja države koji su imali jamstvo o političkoj ispravnosti. Tako su između 2. i 12. kolovoza 1941. iz Međimurja u Koprivnicu preseljene 54 hrvatske obitelji državnih i općinskih namještenika, nakon što su Mađari zaposjeli Međimurje i istjerali hrvatsku vlast.

Nadalje, 12. kolovoza javnom je dražbom iznajmljeno 46 židovskih vrtova za 14 600 dinara. Devastirano je i židovsko groblje na Varaždinskoj cesti: srušen je dio spomenika, dio slomljen, mnoge su grobnice razvaljene, a na mnogim se spomenicima još i danas vide tragovi ispaljenih metaka.

Predstojništvo gradskoga redarstva u Koprivnici izvijestilo je 6. listopada Veliku župu u Bjelovaru da su Židovi s područja Koprivnice svi otpremljeni u koncentracijski logor, te da je ostalo "samo par starica i dr. Milić, Milan Švarc, Branko Švarc i Izidor Litvan, čije su supruge bile rimokatoličke vjeroispovijesti, a "nisu se ogriješili o interese hrvatskoga naroda”.

U izvještaju o općoj situaciji u đurđevačkom kotaru za prosinac 1941. izviješteno je o Židovima sljedeće:

“Ukupni broj Židova boravećih na području ovog kotara iznosi 60 osoba, ubrojivši u to muške, ženske i djecu. Od ovih su tri osobe odvedene svojevremeno u koncentracioni logor, a ostali su skoro svi prešli na rimokatoličku vjeru. Ovopodručni Židovi nikud se ne kreću izvan područja ovog kotara, osim u najnužnijim slučajevima, u kojima se izdaje propusnica na vrlo kratak rok, a niti ih tko sa strane posjećuje”.

Nakon rata Općinska komisija za ratne zločine Đurđevac izvijestila je Okružnu komisiju u Bjelovaru o stradanju Židova u tom mjestu:

“Prvih dana NDH počelo je prekrštavanje Židova i pravoslavaca, zatvaranje članova KP-a, HSS-a (samo rodoljuba), i Seljačke sloge. Student Kudumija je poslan u Jasenovac, stizali su transporti seljaka iz pravoslavnih sela i upućivali se u Srbiju ili Jasenovac, cigani su vagonirani i otpremljeni u Jasenovac, njihovu su sirotinju rasprodali. Židovi su morali nositi znakove ‘Židov’, Srbi ‘Srb’. I egzekucije su dolazile seljačkim kućama, a onda su počeli iseljavati Židove. U Đurđevcu su natovarili u vlak nekoliko židovskih familija iz Đurđevca i okolice, najprije ih opljačkali, a onda u svoje stanove prevlačili krupnije stvari. Glavni akteri kod toga posla bijahu Stjepan Šante, Branko Fantoni, Martin Balatinec, Josip Mirović, predstojnik Skojić, Ivka Sabolić i Ivan Cvetovec. Kada su sve vrednije stvari opljačkali, onda su na bezvrijedne sazvali javnu dražbu.”

Odmah nakon rata potpuni pregled o sudbini koprivničkih Židova sastavio je L. Brozović i objavio ga u dva nastavka u Podravskim novinama (njegov popis ubijenih ovdje nije prenesen jer se u drugom dijelu knjige nalazi potpuniji popis Zemaljske komisije za ratne zločine). Od 213 odvedenih Židova vratili su se ili spasili: Marta Hirschl, Jelka Löwy, Erna Taras r. Wolfensohn, Eugenija Reich, Malvina Schwartz, ing. Ljudevit Schöntag, Aga Eisenstädter, Filip Eisenstädter, Tomo Eisenstädter,Ivo Eisenstädter, Branko Eisenstädter, dr. Slavko Hirschl, Zlata Hirschl r. Pavleković, Zora Weis r. Goldberger, Silvija Steiner, Silvio Steiner, Mario Steiner, Ana Reich i Srećko Steiner. Nisu odvedeni: Regina Schwartz, Johana Rosenberger (obje zbog starosti), Ivo Fuchs, dr. Albert Heinrich (obojica bili u vojsci i došli iz njemačkog zarobljeništva), Hana Schwartz (vlasnica hotela "Car"), Milan Schwartz, dr. Branko Schwartz, Izidor Litvan, Stjepan Mašansker (ova četvorica ostavljena su zbog mješovitih brakova), Krešimir Schwartz, Böžike Kollmann (bila u bolnici), Elsa Füredi r. Fischl, Helga Füredi (otišle prije uhićenja iz grada) i Branko Grüngold (otišao prije iz grada).


 

Odmazda prema Srbima

Politika koju su ustaše provodili prema Srbima bila je zacijelo sudbonosna za opstanak NDH. Pokušavali su je braniti tezom da su Srbi prvi počeli s ustankom i zločinima na hrvatskom teritoriju. Dakako, na odnos prema Srbima utjecala je i velikosrpska politika za vrijeme jugoslavenske monarhije, kada su Hrvati bili brutalno proganjani i ubijani. Stoga su osnivanje NDH neki jedva dočekali kako bi se prvom prigodom osvetili Srbima, bez obzira na to je li tko od njih bio kriv ili nije. Vlast se ravnala kolektivnom krivnjom.

Ustaška vlast nije priznavala pravoslavnu vjeru sve do kraja veljače 1942., kada je Pavelić dao inicijativu za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Radio postaja GUS-a već je od 1. travnja 1941. izbacivala parolu “Srbi psine, bješte preko Drine” i slične, a 25. travnja donesena je Zakonska odredba o zabrani ćirilice na području NDH. Zatim je 7. lipnja izdana Naredba o dužnosti prijave Srbijanaca. Ona se odnosila na sve građane srpske narodnosti na području NDH koji su se doselili nakon 1. siječnja 1900., kao i na njihove potomke.

Takva ustaška politika odmah je u Hrvatskoj izazvala javnu osudu. Tako je, primjerice, zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac često javno u ratnom razdoblju osuđivao politiku nepoštovanja ljudske osobe i ljudskog dostojanstva u svakom čovjeku.

Podravske novine u travnju su objavile upozorenje Hrvatskog državnog novinskog ureda:

“Svim vojničkim zapovjedništvima i ustanovama na hrvatskom državnom teritoriju, t.j. na teritoriju Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Vojvodine, koje se još nalaze u upravi srpskih vojničkih časnika, daje se na znanje i upozorenje, da se ne usudjuju progoniti i zlostavljati Hrvate, bilo gradjansko pučanstvo ili vojna lica, jer će u takovom slučaju Hrvatska državna vlast upotrijebiti najstrožije mjere protiv danas već zarobljenih i zatvorenih srpskih vojnih lica i gradjana, kojih se već hiljade nalaze u vlasti hrvatske vlade, a medju kojima su napose pedesetak generala kao najsigurniji taoci. Odmazda će biti takova, da će se za jednog Hrvata, koji bi stradao od navedenih srpskih vlasti, biti strijeljano 10 Srba koji se nalaze u našim zatvorima.”

Popis stanovništva iz 1931. utvrdio je da su tada u Koprivnici živjela 274 građana srpske nacionalnosti, a još 4 967 njih u koprivničkom kotaru. U đurđevačkom kotaru bilo je pak 686 Srba. Na podravskom području, još prije proglašenja NDH, neki članovi Hrvatske seljačke zaštite (HSZ-a) započeli su s uhićenjima srpskoga stanovništva te su s time nastavili i nakon proglašenja nove države.

Prva veća takva akcija provedena je u Novigradu 13. travnja, kada je uhvaćeno više od 500 ljudi. U pritvoru je zadržano 40 uhićenika, a živa su se vratilla kući samo dvojica. Većina ih je bila upućivana u logor "Danica", te dalje u ostale logore. Zapovjednik bataljuna HSZ-a Alojz Sabadi (čiji su pripadnici bili iz Koprivnice, Starigrada, Kunovca, Koprivničkog Ivanca i Koprivničkih Bregi) i zapovjednik čete iz Starigrada Stjepan Petričević odmah po proglašenju NDH organizirali su uhićenja Srba i drugih građana. Iz same Koprivnice odvedeno je oko 60 Srba, a velik broj još i iz okolnih sela Plavšinca, Srdinca, Javorovca, Jeduševca, Duge Rijeke, Velikog Poganca, Ribnjaka i Male Rijeke.

Organiziranjem ustaškog pokreta i na koprivničkom području nastavio se i službeno progon Srba, uz izuzetak onih koji su prihvatili katoličku vjeru. Bili su razvrstani u tri grupe: bogate, siromašne i organizirane četnike, bez obzira na imovno stanje. Siromašni su dalje mogli ostati na svojim posjedima, bogati su razvlašteni i s obiteljima poslani u Srbiju, a četnici su pozatvarani i poslani u logore.

Koprivničko Udruženje trgovaca predložilo je 5. svibnja ustaškim vlastima postavljanje povjerenika u sve trgovine vlasnika pravoslavne vjeroispovijesti (lijevo su vlasnici, a desno povjerenici):

Mihajlo Šepelj (Drnje, mješovita roba) - Dragutin Široki, trgovac;

Ana Kovačević (Novigrad, građevno drvo) - Stjepan Vedriš, trgovac;

Gabro Radaković (Delovi, mješ. roba) - Krunoslav Kauzlarić, trgovac;

Ljubomir Vukić (Novigrad, mješ. roba) - Emanuel Koubek, trgovac;

Tomo Čavić (Mala Mučna, mješ. roba) - Ante Jurina, općinski bilježnik;

Čedo Jadžić (Sokolovac, mješ. roba) - A. Jurina;

Đuro Manojlović (Sokolovac, mješ. roba) - A. Jurina;

Stevo Rojčević (Reka, mješ. roba) - Aleksander Konstantin, trgovac;

Svetozar Kovačević (Koprivnica, benzin i petrolej) - Slavko Pačić, trgovac;

Nikola Kovačević (Koprivnica, građevno drvo) - S. Pačić;

Janko Njegovan (Ždala, mješ. roba) - Stjepan Šimek, opć. bilježnik;

U Bjelovaru je 7. srpnja osnovan iseljenički logor, a zapovjednik mu je bio pješački poručnik Stanko Ostojić. Redovito iseljavanje srpskoga stanovništva iz Podravine trajalo je od 1. kolovoza do 28. rujna 1941. i tada je prekinuto. U rujnu su iseljavani Srbi iz Ivanca, Belanova Sela, Segovine i Prkosa, te su na njihova imanja naseljavane obitelji iz Zagorja i Međimurja te Slovenci. Preko tog su logora iseljene 4 693 osobe, od čega s područja kotara Koprivnica 142, a iz kotara Đurđevac 85 Srba.

U ustaškim je redovima bilo i razmimoilaženja u pristupu prema Srbima. Pižeta je, primjerice, 7. kolovoza protestirao Velikoj župi u Bjelovaru zbog načina na koji su neke ustaške postrojbe zaplašivale srpsko stanovništvo. Ustaše su se, naime, 5. kolovoza približile selima u okolici Rasinje s većinskim srpskim stanovništvom te su počeli pucati izazvavši paniku među pučanstvom. Pižeta piše:

Ustaše su se približili tamošnjim selima Prkosu, Belanovom selu i drugima, te stali pucati na selo?! prouzročivši takovu paniku medju tamošnjim stanovništvom, da je iz tih sela sve živo pobjeglo u šume.

O tom dogadjaju pristižu ovom ust. logoru prijave od stanovnika katolika iz dotičnih mjesta, uz izjave, da takav postupak nije ničim opravdani, da nije bilo razloga puškaranju, da je stanovništvo grko-istočne vjere ionako preplašeno i u strahu pred raseljenjem, pa je ovaj prepad učinio na to stanovništvo veoma loši dojam. Stanovnici grko-istoč. vjere sakrivaju se sada po šumama u strahu da ne budu postrijeljani, prekinuli su sve poljske poslove, naročito vršidbu žita, koje po poljima propada i tako i bez svoje krivnje prouzrokuju ogromnu štetu Državi”.

Po nalogu Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja od 11. lipnja 1942., bivše pravoslavne parohije koprivničkog kotara predane su grkokatolicima: u Plavšincu već 31. svibnja, u Velikoj Mučni 16. lipnja i u Velikom Pogancu 20. lipnja, a dobili su i manastir u Lepavini. Pravoslavna crkva u Koprivnici ostala je zapečaćena.

Domobransko izvješće od 28. kolovoza 1942. svjedoči, međutim, da iz grada nisu bili odvedeni svi pravoslavni građani:

"Jučer je od strane redarstva uhapšeno desetak pravoslavaca u Koprivnici. Razlozi nisu poznati, ali izgleda da su to preventivne mjere redarstva zbog akcije partizana.

Saznaje se od pravoslavnih osoba, da ako se nastave ova uhapšenja, da će svi otići u šumu."


 

Istrebljenje Roma

Na udaru ustaškog režima našli su se i Romi. U Zakonskoj odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda bilo je navedeno da "kao Ciganin u smislu ove zakonske odredbe vrijedi osoba, koja potječe od dvaju ili više predaka drugoga koljena koji su Cigani po rasi".

Nekoliko dana nakon prvih uhićenja koprivničkih Židova uhićeno je i 180 romskih obitelji, većinom iz mjesta Brazilije kod Novigrada i iz Prekodravlja. Svi su potom bili otpremljeni u Jasenovac. U srpnju su ustaše odveli još oko 360 Roma s područja Gole. Samo su kod Sokolovca Romi ostali nedirnuti, jer zapovjednik oružničke postaje Jakob Pirjavec nije želio provesti zapovijed o njihovu hvatanju. Tijekom ljeta s područja Virja (Trnje i Hatačanovo) odvedeno je oko 200 Roma, a još 55 iz Molvarskih Ledina i Gornje Šume.

I s periferije Đurđevca (tzv. Peski) odvedeno je u jesen 1941. čitavo romsko naselje od 300 ljudi i deportirano u logor. Otpremanje Roma u logore nastavilo se i početkom 1942. godine. Tada je čitavo romsko naselje od 40 članova dignuto s Kalinovečkih Peski, kao i 12 obitelji sa 65 članova iz Lepe Grede i Hladne Vode kod Ferdinandovca. Većini se Roma izgubio svaki trag jer su odvođeni u nepoznatu smjeru i likvidirani. Zna se samo za sudbinu oko 360 Roma koji su iz "Danice" prebačeni u druge ustaške logore, gdje su zatim i stradali.

Nekoliko je poteškoća pri utvrđivanju romskih žrtava, a najveća je to što ne postoje dokumenti o njihovu broju, uhićenju i smrti, osim iskaza nekolicine preživjelih ili mještana mjesta iz kojih su odvedeni. Postoje dokumenti o Romima u Pitomači kojima je zbog zasluga za ustaški pokret (veza s Janka Pustom) priznato arijevsko pravo te oni nisu dirani. Iz nekih ustaških dokumenata može se naslutiti da su neki Romi (čini se oni iz Gole ili bliže granici) služili jugoslavenskim vlastima protiv ustaških skupina i veza te da je to bio jedan od razloga njihova "čišćenja" nakon proglašenja NDH.

Povjesničarka dr. Narcisa Lengel-Krizman utvrdila je da je u Jasenovcu život izgubilo 45 Roma s područja današnje Koprivničko-križevačke županije, i to devet muškaraca, 20 žena i 16 djece. Poimence je navela njihova imena. Njih 36 bilo je iz Podravskih Sesveta, a devetero iz Zamladinca u općini Orehovec.

Prodaja židovskih nekretnina

Židovi su u Koprivnici pred početak rata posjedovali oko 45 kuća te manji broj gospodarskih objekata. Potkraj veljače 1942. na području grada i kotara Koprivnica započela je procjena židovskih trgovina i tvrtki te svih njihovih ostalih nekretnina. Posao oko toga u Koprivnici je vodio Gospodarski odjel Hrvatskoga prosvjetnog društva Napredak, Napretkova zadruga, kojoj je vlada povjerila nacionalizaciju gospodarstva, a time i preuzimanje cjelokupne židovske imovine, koju je poslije uz drukčije uvjete prodavala potencijalnim kupcima. U povodu toga u Koprivnici je boravio šef Odsjeka za nacionalizaciju Saveza Napretkovih zadruga Dragutin Mašek. On je u gostionici braće Krčmar upoznao građanstvo s postupkom nacionalizacije i s uvjetima oko rasprodaje židovske imovine. Za posebnog izaslanika u Koprivnici imenovan je Viktor Ruter koji je bio zadužen za skupljanje ponuda i davanje informacija. Poglavito su se prodavale nekretnine koje su bile usko povezane s trgovinom ili obrtom, a ostale se privremeno nisu prodavale.

Koliko je poznato, do kraja rata prodano je 28 židovskih trgovina i poduzeća, a većinom su ih kupili Koprivničanci. Pokućstvo iz njihovih stanova djelomice je prodano ili razvučeno po stanovima koprivničkih ustaša i domobrana ili po gradskim ustanovama, a znatan broj stanova opljačkali su razni pojedinci. Nakon rata, 1946. godine procijenjeno je da je vrijednost 45 židovskih objekata te drugih nekretnina (oranice, vinogradi) iznosila tadašnjih 12 milijuna dinara. Oko 40 raznih trgovina i poduzeća procijenjena su na oko 20 milijuna dinara, a 50-ak kućanstava na oko 7,5 milijuna kuna. Sveukupno, oduzeta židovska imovina bila je procijenjena na gotovo 40 milijuna dinara, što je izračunano na temelju njihove tržišne vrijednosti iz 1939. godine.

O židovskoj sinagogi u Svilarskoj ulici dopisivali su se tijekom 1942. Gradsko poglavarstvo i Odjel za državnu promičbu Predsjedništva Vlade. Gradsko je poglavarstvo na poziv tog Odjela potkraj ožujka poslalo podatke o toj sinagogi, s molbom da se ona pokloni gradu Koprivnici koji bi dvoranu preuredio za potrebe mjesnih kulturnih i dobrotvornih društava. Taj je Odjel prihvatio prijedlog grada te se Gradsko poglavarstvo 3. travnja obratilo Državnoj riznici. Od nje je zatraženo da se riješe imovinska pitanja i da sinagoga iz vlasništva države prijeđe u vlasništvo grada te je još jednom napomenuto da grad nema prikladnih prostorija za razne društvene potrebe. U međuvremenu su iz nje uklonjeni svi hramski znakovi i zgrade su bile predane na upotrebu Odboru za prodaju židovskih stvari, koji je u tim zgradama držao pokretnu židovsku imovinu namijenjenu prodaji.

Od zaplijenjenih židovskih predmeta izdvajani su pak kreveti, posteljina i druge potrepštine koje su iskorištene za proširenje gradske ubožnice koja je bila smještena u kući kraj Gradske bolnice. U njoj je bio planiran smještaj za 20 do 30 starih “gradskih ubogara”.

Ovo je izvadak iz moje knjige „Vrijeme zločina“, koju možete naći OVDJE

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (2 ocjena)

Komentari

Registracija
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 12:44h

    Baš me zanima koji to četnik bez kometara "klika" minuse??? ______________ Ili je to dežurna spodoba iz redova hdz - ovaca???
    2 100% 0
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 09:30h

    Herman je idućih dana uputio i upozorenja upravi logora u pogledu upućivanja logoraša na razne radove i zloupotrebe oko toga, zatim u vezi s pregledom paketa upućenih logorašima, te s pljačkom novca i stvari od logoraša od stražara i njihovih starješina uz prijetnju kaznama. Herman je tražio da ga se stalno izvješćuje o brojnome stanju straže i logoraša te o svim drugim osobitostima. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: To se danas nigdje po hrvatskim zatvorima ne provodi??????????????????????????????? _________________________________ To se danas nigdje po USA zatvorima ne provodi??????????????????????????????? __________________________ To se danas nigdje po UK zatvorima ne provodi??????????????????????????????? __________________________ To se danas nigdje po Francuskim zatvorima ne provodi??????????????????????????????? __________________________ To se danas nigdje po Njemačkim zatvorima ne provodi??????????????????????????????? ___________________________ Da, da, godine su različite, ali zatvorski režim je identičan svugdje po svijetu, samo što to nitko ne želi priznati.
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:26h

    Nakon eksplozije zgrade osnovne škole vlasti su "zatvorile" Koprivnicu i sve koji su došli u taj ponedjeljak na sajam za odmazdu povješali u parku koji i danas ima stabla na kojima su danima visjeli nedužni ljudi. _______________ Jer tolika količina eksploziva nije drukčije mogla doći do škole osim zaprežnim kolima kroz "mitnice", jednostavno nije bilo toliko eksploziva u Koprivnici. ________________ Nešto slično kako se danas "proizvode autobombe".
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:07h

    Da ne bi mislili kako pišem bez veze, otiđite u Koprivnicu i po prezimenima će te pronaći njihove žive potomke, a i ponekog živog čuvara "Danice".
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:00h

    Za zamjenika mu je dodijeljen Pavao Gaži, trgovac stokom iz Koprivnice (strijeljali su ga partizani u Velikom Pogancu 1943.) ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Možda ga je streljao njegov brat Franjo Gaži je bio vodeći član HSS-a u Koprivnici 1930-ih godina. Tijekom II. svjetskog rada priključuje se antifašističkom pokretu? _________________________________ Kako je lako manipulirati istinom nakon 70 godina od događaja i promijena političara, zar ne. ________________ Zanimljivo je što večini čitatelja promakne ova rečenica::::::::::::: No Glavni ustaški stan s njime i tako nije bio zadovoljan jer nije uspio ustrojiti ustašku organizaciju ni u gradu ni u kotaru. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Pogledajte samo stanje u Zadru i tko vlada Zadrom od 1990.g. pa se sjetite kako je SAS - ov vlasnik "eliminiran" i kako je SAS propao kad je na vlast došao HDZ. ______________________________ Ona stara narodna - iste stolice, druge gu zice
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 10:51h

    Rješenje o imenovanju stražara u ustaškom logoru "Danica" ::::::::::::::::: To je odličan primjer manipulacije povijesnim dokumentima. ______________________ Ti ljudi su bili najobičniji radnici pa su praktički mobilizirani za rad kao što se uvijek mobiliziraju radnici, a ne gazde poput današnjeg todorića.
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:05h

    Kako su u jednoj noći 1941. 'nestali' koprivnički Židovi :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Hoćete li pisati i kako je "odletjela u zrak" cijela osnovna škola u Koprivnici kad su ju minirali partizani, jer su u nju Ustaše smjestili sve skupljene mlade ljude iz okolice Koprivnice za unovačenje u Ustašku vojsku 1944.g. _______________________ I danas iza crkve se vidi udubina od kratera kojeg je ta eksplozija napravila.
    1 33% 2
  • NRMP NRMP

    07.02.2017 u 15:40h

    Kaže Zvonimir Despot u jednom ranijem tekstu: "Židove odvode, na našem tavanu skrivali su susjedi Židovi dio svojih stvari, baka je pomagala koliko je mogla". Što je na kraju bilo s tim "dijelom" stvari koje je baka uzela kod sebe?
    0 0% 0
  • NRMP NRMP

    07.02.2017 u 15:40h

    Kaže Zvonimir Despot u jednom ranijem tekstu: "Židove odvode, na našem tavanu skrivali su susjedi Židovi dio svojih stvari, baka je pomagala koliko je mogla". Što je na kraju bilo s tim "dijelom" stvari koje je baka uzela kod sebe?
    0 0% 0
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 12:44h

    Baš me zanima koji to četnik bez kometara "klika" minuse??? ______________ Ili je to dežurna spodoba iz redova hdz - ovaca???
    2 100% 0
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:26h

    Nakon eksplozije zgrade osnovne škole vlasti su "zatvorile" Koprivnicu i sve koji su došli u taj ponedjeljak na sajam za odmazdu povješali u parku koji i danas ima stabla na kojima su danima visjeli nedužni ljudi. _______________ Jer tolika količina eksploziva nije drukčije mogla doći do škole osim zaprežnim kolima kroz "mitnice", jednostavno nije bilo toliko eksploziva u Koprivnici. ________________ Nešto slično kako se danas "proizvode autobombe".
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:07h

    Da ne bi mislili kako pišem bez veze, otiđite u Koprivnicu i po prezimenima će te pronaći njihove žive potomke, a i ponekog živog čuvara "Danice".
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:05h

    Kako su u jednoj noći 1941. 'nestali' koprivnički Židovi :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Hoćete li pisati i kako je "odletjela u zrak" cijela osnovna škola u Koprivnici kad su ju minirali partizani, jer su u nju Ustaše smjestili sve skupljene mlade ljude iz okolice Koprivnice za unovačenje u Ustašku vojsku 1944.g. _______________________ I danas iza crkve se vidi udubina od kratera kojeg je ta eksplozija napravila.
    1 33% 2
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 11:00h

    Za zamjenika mu je dodijeljen Pavao Gaži, trgovac stokom iz Koprivnice (strijeljali su ga partizani u Velikom Pogancu 1943.) ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Možda ga je streljao njegov brat Franjo Gaži je bio vodeći član HSS-a u Koprivnici 1930-ih godina. Tijekom II. svjetskog rada priključuje se antifašističkom pokretu? _________________________________ Kako je lako manipulirati istinom nakon 70 godina od događaja i promijena političara, zar ne. ________________ Zanimljivo je što večini čitatelja promakne ova rečenica::::::::::::: No Glavni ustaški stan s njime i tako nije bio zadovoljan jer nije uspio ustrojiti ustašku organizaciju ni u gradu ni u kotaru. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Pogledajte samo stanje u Zadru i tko vlada Zadrom od 1990.g. pa se sjetite kako je SAS - ov vlasnik "eliminiran" i kako je SAS propao kad je na vlast došao HDZ. ______________________________ Ona stara narodna - iste stolice, druge gu zice
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 10:51h

    Rješenje o imenovanju stražara u ustaškom logoru "Danica" ::::::::::::::::: To je odličan primjer manipulacije povijesnim dokumentima. ______________________ Ti ljudi su bili najobičniji radnici pa su praktički mobilizirani za rad kao što se uvijek mobiliziraju radnici, a ne gazde poput današnjeg todorića.
    1 50% 1
  • Vito Vito

    28.01.2017 u 09:30h

    Herman je idućih dana uputio i upozorenja upravi logora u pogledu upućivanja logoraša na razne radove i zloupotrebe oko toga, zatim u vezi s pregledom paketa upućenih logorašima, te s pljačkom novca i stvari od logoraša od stražara i njihovih starješina uz prijetnju kaznama. Herman je tražio da ga se stalno izvješćuje o brojnome stanju straže i logoraša te o svim drugim osobitostima. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: To se danas nigdje po hrvatskim zatvorima ne provodi??????????????????????????????? _________________________________ To se danas nigdje po USA zatvorima ne provodi??????????????????????????????? __________________________ To se danas nigdje po UK zatvorima ne provodi??????????????????????????????? __________________________ To se danas nigdje po Francuskim zatvorima ne provodi??????????????????????????????? __________________________ To se danas nigdje po Njemačkim zatvorima ne provodi??????????????????????????????? ___________________________ Da, da, godine su različite, ali zatvorski režim je identičan svugdje po svijetu, samo što to nitko ne želi priznati.
    1 50% 1