navigacija

Milorad Pupovac i kako su se naoružavali Srbi u Gorskom Kotaru

Foto: VL

Nakon uhićenja Josipa Boljkovca, jedna od najžešćih reakcija došla je od Milorada Pupovca. Osim što su njegove izjave najobičniji primjer političkog pritiska na neovisnost pravosuđa, Pupovac je dodao kako je s Boljkovcem, tada ministrom unutarnjih poslova, surađivao početkom 90-ih i imao njegovu potporu u pokušaju mirnoga rješenja hrvatsko-srpskih sukoba na Banovini i u Gorskome kotaru. A kakvo je to mirno rješenje trebalo biti sa srpske strane najbolje govore podaci o naoružavanju Srba na području Gorskog kotara, sela oko Ogulina i prema Delnicama. Važno je napomenuti da Boljkovac više nije ministar od 2. srpnja 1991., a da su se Srbi naoružali u srpnju 1991. i da se te ljude i dalje ne dira, bez obzira na to što više nema Boljkovca „koji ih je do tada štitio“ ili „zahvaljujući kojem nije ispaljen niti jedan metak niti zapaljena jedna kuća na tom području“, kako je rekao Pupovac. Hrvatska vlast i novi ministar znaju da su ti Srbi naoružani, drže ih na oku, ali ne želi se otvarati nova fronta, a Srbi ionako ne ugrožavaju ništa vitalno za Hrvatsku (prometnica prema Rijeci prohodna je). Tamošnji Srbi čekali su da se JNA probije iz smjera Slunja do njih ili da se 13. korpus JNA izvuče iz Rijeke preko toga područja; zapovijed generala Čada od 29. rujna pokazuje da je planirani smjer izvlačenja toga korpusa upravo preko spomenutoga područja. No, do tih prodora nije došlo, jer JNA nije imala snage za to provesti. Inače bi i u Gorskom kotaru „pukla ustanička puška“.

Zbog aktualnosti teme, ovdje prenosim tekst dr. sc. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je u četiri nastavka prošle godine objavio u „Hrvatskom vojniku“ pod nazivom „Naoružavanje Srba u Hrvatskoj (Gorski Kotar)“.

Među dokumentima koji svjedoče da je JNA naoružavala Srbe u Hrvatskoj nalaze se i dokumenti o naoružavanju i djelovanju dijela Srba u Gorskom Kotaru. Velikosrpski stratezi planirali su spajanje Srba na ličkom prostoru preko Josipdola, Ogulina i Saborskog sa Srbima u Gorskom Kotaru, jer, kako je zapisao Mile Pešut – urednik „Plašćanskog biltena“ (tiskovine pobunjenih Srba) – „neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine“. Tako dokumenti pod naslovom „Kratak pregled najvažnijih događaja u radu Predstavništva Srba i štaba odbrane Gorskog Kotara“ i „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. diverzantskog odreda“, napisane u Beogradu, 21. ožujka 1994., pokazuju:

1) Već prije postojanja Štaba odbrane Gorskog Kotara, koji je osnovan u Jasenku 7. rujna 1991., dio Srba u Gorskom Kotaru je u dva navrata – krajem srpnja i sredinom kolovoza 1991., dobio „1000 cevi oružja od JNA“. Dobiveno oružje i organizacija „praktično su omogućili srpski suverenitet na novopriznatoj hrvatskoj državi – bez ratovanja“. Naime, 25. srpnja 1991. „iz vojnog skladišta u Oštarijama kod Ogulina u ranim jutarnjim časovima dopremljena su tri vojna kamiona (dva od 8 tona i jedan od 5 tona nosivosti) oružja, oruđa, municije za iste i druge opreme. Iz tog kontingenta naoružavali su se vojni obveznici Gomirja, Brestovca, Vitulja, Ponikava i Popova sela, a delimično Jasenka i Drežnica.“ U Srpske Moravice je 15. kolovoza 1991. „dopremljen kamion naoružanja i municije za Srbe, vojne obveznike mjesne zajednice Srpske Moravice (prevoz je izvršen s vojnim vozilom „FAP“ nosivosti 8 tona)“.

2) U rujnu 1991. – „preko uprave bezbednosti SSNO-a u OBŠC Pančevo izvršena je diverzantska obuka grupe vojnih obveznika iz Gorskog Kotara“. Ta je grupa „dobila najviše ocene i ilegalno je vraćena na teritoriju Gorskog Kotara i nastavila rad na terenu kao instruktori za obuku“. Naime, 31. kolovoza 1991. „iz Gomirja je vojnim vozilom pod organizacijom pukovnika Rajnović Nikole uz pomoć oficira bezbednosti, kapetana prve klase, prebačena naoružana grupa od 16 vojnih obveznika, Srba, preko ustaške teritorije Duge Rese, Karlovca, Slunja i Rakovice do aerodroma u Bihaću. Ova grupa je bila naoružana u Gomirju. Iz Bihaća su helikopterom prebačeni u Pančevo gde su proveli 11 dana na obuci za diverzantska dejstva.“ Nakon što je završila obuka, „jedan deo grupe se odmah sa specijalnom opremom i naoružanjem vraća u Bihać helikopterom (12. rujna 1991., op. a.), odakle, takođe sa helikopterom, prelaze u Jasenak na teritoriju Srpskog dela Gorskog Kotara. Drugi deo grupe, sa oružjem, eksplozivom i drugom specijalnom opremom, takođe leti helikopterom iz Pančeva za Bihać, gde vrše pretovar opreme u drugi helikopter i prelaze u Jasenak. Po dolasku u Jasenak grupa je po naredbi komandanta Štaba odbrane Gorskog Kotara, pukovnika Nikole Rajnovića, dobila svoje zadatke i nalazi se u matičnim odredima odakle su i krenuli na obuku.“

U Gorski Kotar je – 24. rujna u Gomirje, a 25. rujna u Jasenak, došao Božo Rajnović, zapovjednik kasnije osnovanog 21. diverzantskog odreda. On se 27. rujna „sa pratnjom, pješke, vratio u Plaški, a odatle u Bihać na aerodrom te avionom za Beograd“. Početkom listopada je „iz Jasenka za Beograd krenuo i pukovnik Rajnović Nikola sa pratiocima, peške preko Gomirja, Popova sela, Gojaka, Gornjih i Donjih Dubrava, gde su prenoćili“. Sljedećega dana, 7. listopada „puk. Rajnović Nikola sa pratiocima prelazi reku Mrežnicu i Perjasicu, odakle kreću za Primišlje, Plaški i Blata. Iz Blata preko Kapele za Korenicu, a odatle policijskim kolima za Bihać i helikopterom za Beograd, gde su stigli oko 19,00 časova istoga dana. U Beogradu je „rađeno na prikupljanju opreme i naoružanja za Srpsku brigadu u Gorskom Kotaru, te drugim dogovorima oko formiranja brigade i njenog delovanja na prostoru Gorskog Kotara. Ove poslove je, uz pomoć Rajnović Bože i svojih saradnika, obavljao puk. Rajnović Nikola. U toku rada kontaktirano je sa odgovornima u SSNO-u i Generalštabu kao i odgovornima u političkim strukturama.“

3) Dodatno oružje i oprema za ilegalno formiranje brigade u Gorskom Kotaru dobijeno je „bez naknade“ 30. listopada 1991. „rešenjem saveznog sekretara za narodnu odbranu“ (generala armije Veljka Kadijevića, op. a.), a na zahtjev „Štaba odbrane Gorskog Kotara“ i uz „saglasnost taktičkih nosilaca“. „Komanda 608. TSB SSNO“ trebala je odrediti predavatelje i reguliranje primopredaje, te vlastitim prijevozom određeno oružje i opremu „doturiti u 944. PoB Bihać“, a „komanda RV i PVO“ bila je odgovorna za osiguranje transporta od Bihaća do Partizanske Drežnice i Jasenka u Gorskom Kotaru. Za izvršenje spomenute zapovijedi bile su odgovorne i „Komanda 1. i 3. VO“, a među odobrenim sredstvima bilo je: 60 pištolja 7,62 mm; 200 automatskih pušaka 7,62 mm; 300 poluautomatskih pušaka 7,62 mm; 54 poluautomatske puške 7,9 mm (M76 snajperske); 60 puškomitraljeza 7,62 mm (M72); 30 mitraljeza 7,62 mm (M84); 21 ručni bacač M57, 432 ručna raketna bacača „Zolja“; 12 ručnih raketnih bacača „Osa“; 12 minobacača 60 mm (M57); 6 minobacača 120 mm; 3 PO lansirni komplet 9K-11; 3 mehanizma lansirna „Strela 2m“ i druga oprema.

Potom je 29. studenoga 1991. „u Slunj iz Beograda stigao Rajnović Božo s jednim šleperom i jednim vojnim kamionom pod pratnjom vojne policije JNA sa oružjem i specijalnom opremom koja je skladištena na poligonu u Slunju“. No, ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana JNA nije uspjela izvršiti zapovijed o prebacivanju spomenutog oružja i opreme u Gorski Kotar.

4) U Beogradu je 11. veljače 1992. „odlukom Štaba odbrane Gorskog Kotara“ osnovano „predstavništvo Srba Gorskog Kotara“ te „dobijena podrška i ostvarena saradnja sa organima SRJ i Srbije koja se ogledala u pružanju uslova za rad“.

Uz podatke koji su navedeni u prethodnom borju Hrvatskog vojnika, dokumenti „Kratak pregled najvažnijih događaja u radu Predstavništva Srba i štaba odbrane Gorskog Kotara“ i „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. diverzantskog odreda“ (Beogradu, 21. ožujka 1994.), pokazuju da su s oružjem i opremom koja je vraćena u Beograd „dobrovoljci Gorskog Kotara krenuli u Krajinu kada je ona bila napadnuta dejstvima na Maslenicu“ te da su se 31. siječnja 1993. „smjestili na poligon Slunj“. Tu ih je zapovjednik 21. kordunaškog korpusa. SVK Čedomir Bulat – „uz znanje biroa RSK u Beogradu i Glavnog štaba Srpske vojske RSK“, rasporedio u 21. diverzantski odred Kordunaškog korpusa., osnovan 10. ožujka 1993. godine. „Uz stalnu podršku Vojske Jugoslavije, tj. 72. specijalne brigade (Vojske Jugoslavije, op. a.), odred je uz pomoć 31 instruktora, kroz godinu dana, uspio da se oformi, opremi i obuči u potpunosti – uz stalno obavljanje zadataka.“

Među dokumentima koji svjedoče da je JNA naoružavala Srbe u Gorskom Kotaru je i dokument pod naslovom „Šta sa Srbima Gorskog Kotara“, čiji su potpisnici Dušan Zlokas – „za predstavništvo Srba Gorskog Kotara“ i Božo Rajnović – „za Štab odbrane Gorskog Kotara“. U njemu se iznosi pregled događaja o naoružavanju Srba na tom području i njihovim planovima. Dakako, u dokumentu se kao razlog zbog kojeg su pripadnici JNA (aktivni oficiri i oficiri u mirovini) naoružavali Srbe navodi strah od genocida, no pravi razlog tomu bilo je podizanje oružane pobune protiv hrvatske vlasti i pripajanje toga dijela teritorija Republike Hrvatske Srbiji.

Iz spomenutoga izvora:
“…Na prostoru istočnog dela Gorskog Kotara, na oko 600 km2 u 175 naselja organizovanih u 8 mesnih zajednica, na svojoj zemlji, kupljenoj od Austrougarske Monarhije, već 400 godina živi srpski narod. Taj kraj je poznat u istoriji pod nazivom Kapelsko. Pobedom Tuđmanove H.D.Z. nastupila je nova vlast koja je svojim euforičnim postupcima i naglom promenom propisa koji su upućivali na stvaranje nove N.D.H. zaplašila Srbe da će se ponoviti genocid 1941. godine. U takvoj atmosferi opšteg, potpuno opravdanog straha, nije se pojavio niko ko će taj narod da organizuje za samoodbranu tj. pripremi ga za otpor u slučaju pokušaja uništenja.
Bez obzira na postojanje JNA i Jugoslavije, ti ljudi su očekivali pomoć od mnoštva penzionisanih generala i visokih oficira koji su iz tog kraja, ali je i ona izostala.
U toj prvoj fazi osnivanja nove Hrvatske, kada je ona bila u političkoj euforiji buđenja „tisućgodišnje kulture“, ali vojno još neorganizovana – u Gorskom Kotaru u mesnim zajednicama Srpske Moravice i Gomirje, narod se sam organizuje uz pomoć pukovnika u penziji. Svi su obavešteni da se ne odazivaju na pozive hrvatskih vlasti – da se u slučaju napada izvuku iz sela na unapred dogovorena mesta i pruže otpor lovačkim naoružanjem – jer drugo nisu posedovali.
U to isto vreme na nivou vrha JNA dešava se sledeće: zvanična JNA je za očuvanje Jugoslavije i služi kao garant mira, a nezvanično admiral flote Branko Mamula uspeva da ubedi Veljka Kadijevića i neke srpske generale da Srbe u Hrvatskoj treba tajno naoružati da bi se izbegao genocid – i na sebe uzima obavezu da to vodi. Način organizacije je takav da admiral sa grupom penzionisanih generala poziva visoke oficire u penziji sa srpskih delova Hrvatske koji, svaki u svom kraju, treba da organizuje ubacivanje naoružanja i organizuje ljude u tajne vojne formacije. Oružje se dobija iz vojnih magacina, preko Srba pripadnika službe bezbednosti, vezanih za pozadinu. Akciju podržava uprava bezbednosti SSNO.
Zahvaljujući vezi sa admiralom mi, Srbi Gorskog Kotara, smo uspeli da u julu 1991. godine ilegalno ubacimo hiljadu cevi. Najzaslužniji za tu akciju su pukovnik u penziji i aktivni kapetan službe bezbednosti. Pukovnik se pokazao kao organizator koga ništa ne može zaustaviti, a za kapetana je malo reći da je hrabar.
Pošto je dobijena velika količina modernog naoružanja, Srbi se organizuju u klasične vojne formacije. Stvaraju se odredi, komandiri se biraju tajnim glasanjem, prave se fortifikacijski objekti u svim selima, skuplja se hrana i prave se barake, osposobljavaju pećine za sklanjanje žena i dece. Uspostavlja se sistem celokupnog uzbunjivanja u slučaju napada bilo kog sela. Stalno se osmatraju glavne komunikacije, a sporedne i zabačene se zaprečavaju. Na prvi pogled sve izgleda normalno, a u stvari u svakom selu noću su straže i zasede, stalna osmatranja, vrši se osnovna obuka, prati se kretanje svakog pojedinca. Bira se grupa mladih i najsposobnijih koji se upućuju na diverzantsku obuku u Srbiju, O.B.Š.C. Pančevo (već septembra 1991. godine) da bi se formiralo jezgro diverzantskih grupa i poboljšala opšta obuka. U Jasenku – najmodernijem skijaškom centru, u srcu Hrvatske postavlja se jugoslavenska zastava, putevi se blokiraju i to postaje baza Štaba odbrane Gorskog Kotara koji se i zvanično formira.
U to doba Hrvati su još vojno nedovoljno formirani. Srbi jesu jedna uska enklava koja preseca Hrvatsku i globalno gledano okruženi su neuporedivo moćnijim neprijateljem – ali su kompaktna celina i u okvirima enklave i njenim rubnim područjima predstavljaju većinu.
U takvoj situaciji – Hrvatima je stavljeno do znanja da raspolažemo naoružanjem (to je preuveličano pa su oni dugo vremena bili ubeđeni da se u Jasenku nalazi brigada i artiljerijska oruđa) i rečeno im je da policijske patrole ne smeju da ulaze u sela bez najave, da ne pozivaju Srbe na saslušanja, da ne mobilišu Srbe u svoju vojsku. Rečeno im je da nećemo prvi napadati i praviti smetnje, ali da ćemo se u slučaju napada braniti do kraja. Mi smo bili svesni da bi u slučaju opšteg napada teško nastradali, ali su oni koji žive sa nama i oko nas bili još svesniji da ni jedan jedini od njih ne bi ostao živ.”

U nastavku dokumenta iz prethodnog broja Hrvatskog vojnika, govori se o naoružavanju Srba iz Gorskog Kotara i njihovoj spremnosti da postanu „najzapadnija granica Velike Srbije“, te organizaciji „Štaba obrane Gorskog Kotara, odnosno „predstavništva Srba Gorskog Kotara“ u Beogradu, kao političkog tijela koje bi nastavilo borbu, nakon što su Srbi u Gorskom Kotaru primorani na dogovor s hrvatskim vlastima, kojim su se obvezali svo oružje primljeno od JNA predati hrvatskoj policiji (usprkos tomu, predali su samo 20% toga oružja):

“Globalno gledano, naša teritorija preseca Hrvatsku i time ugrožava vitalne funkcije novoosnovane Hrvatske, ratuje se na mnogim prostorima – njima nije u interesu otvaranje novog ratišta. Zahvaljujući našoj organizovanosti i napred navedenoj situaciji – Srbi u to vreme praktično ostvaruju svoj suverenitet usred Hrvatske – bez ratovanja. Ta situacijia je trajala od jula 1991. do jula 1992. godine punu godinu dana.
Šta se dogodilo u tih godinu dana? (…) Tih godinu dana trajala je izdaja, kukavičluk, nesposobnost, politikanstvo, glupost, arogantnost, neorganizovanost „moćne“ JNA koja je u tom periodu uspela: propalim zamislima neispunjenim obećanjima, zaverama, neispunjenjem najjednostavnijih naređenja – da potpuno uništi sve što je urađeno do tada i da jednostavno prepusti narod na milost i nemilost „novoj demokraciji“, nove Hrvatske koja je od Srba Gorskog Kotara uspela da napravi geto ili bolje rečeno logor bez žice. A da to svetu prikaže kao vrhunsko dostignuće demokratije.
U oktobru mesecu 1991. godine Savezni sekretar za narodnu odbranu, Veljko Kadijević donosi rešenje da se Štabu odbrane Gorskog Kotara dodeli oružje i oprema za formiranje brigade i izdaje naredbu da RV i PVO izvrši prebacivanje na teritoriju Gorskog Kotara, tačnije u Jasenak. Oprema koja se sporo prikuplja, u Bihaću se kompletna krade od strane visokog oficira JNA … pa se onda gube dani u istrazi ko je ukrao i šta je sa opremom… Kada se sve otkriva oprema se delimično vraća… Kada je konačno sve prikupljeno, RV iz Bihaća – jednog od najmoćnijih aerodroma Evrope – treba da prebaci opremu na 50 km vazdušnom linijom, ali u Hrvatsku… kako da prebaci 44 kamiona opreme – kada nije u stanju ni tri čoveka da preveze kao prethodnicu. Pilot sa tri putnika doleće do granice Krajine i izjavljuje – ubijte me, ali ja u Gorski Kotar ne letim. Koliko je moćna JNA koja ne može da realizuje ni takvu naredbu dobivenu od ministra vojske. Ne vodi se vazdušni rat i Hrvati ne poseduju avijaciju u to vreme. Znači, naredba ministra se ne realizuje. U isto vreme potpuno formirani odredi Štaba odbrane Gorskog Kotara čekaju kompletnu opremu za brigadu u kojoj je sve od raketa preko poljske bolnice do šinjela – a ona nikako ne stiže.
Zima je počela, nema osim golih cevi i municije ničega, ni jedna, bukvalno ni jedna specijalna jedinica (a mnogo je takvih) nije u stanju da obezbedi ni jednog izviđača koji bi omogućio prolaz kroz hrvatske linije. Hrvatska brzo vojno jača i sve bolje se organizuje. Počinju u početku slabiji, a kasnije sve veći pritisci, pretnje i ultimatumi da Srbi vrate oružje ili će biti napadnuti, tri puta se pokušava sa nasilnom mobilizacijom. U Gorski Kotar stalno dolaze Brezak, Boljkovac, Štajduhar i ostali koji ubeđuju i pregovaraju.
Sa naše strane ljudi se demorališu, odredi se osipaju, straže, zasede i ostala organizacija slabi. U takvoj situaciji, pod tolikim pritiscima, u roku od godinu dana prinuđeni smo da potpišemo „dogovor“ o vraćanju oružja (i u takvoj situaciji vraća se samo 20% i kaže se da je to sve).
Posle toga kompletna organizacija se praktično raspada – ostaju male grupe fanatičnih pojedinaca. Nema straža, nema osmatranja, zatrpavaju se fortifikacijski objekti, nema odreda. Hrvati ulaze u Jasenak, naseljavaju ga svojim izbeglicama – nema više jugoslavenske zastave. U takvoj situaciji ne preostaje nam ništa drugo nega da organizujemo političko telo koje bi nastavilo borbu. Tako dolazi do osnivanja predstavništva Srba Gorskog Kotara u Beogradu, marta 1992. godine od ljudi iz Gorskog Kotara koji su naredbom Š.O.G.K. (Štaba obrane Gorskog Kotara, op. a.) povučeni sa terena i dovedeni u Beograd.
Predstavništvo SFRJ izlazi nam potpuno u susret i daje nam punu podršku i pomoć bez ikakvih uticaja – pružaju nam kancelariju u palati federacije i daju svu stručnu i tehničku pomoć.
Uspevamo da izdejstvujemo izlazak „memoranduma“ – koji postaje zvanični dokument OUN – uručuje se Butrosu Galiju – upoznajemo domaću i svetsku javnost sa činjenicom da postojimo. Sve međunarodne institucije i D.K.P. u Beogradu redovno obaveštavamo o svim problemima Srba Gorskog Kotara i tražimo intervencije i pomoć. Uspevamo na taj način da sprečimo tri pokušaja mobilizacije i polazi nam za rukom da posle mnogo intervencija ubacimo na našu teritoriju posmatrače E.Z. Radom predstavništva uspevamo da ublažimo tragediju koju smo doživeli, ali praktično gubimo. Zašto? Zato što smo vojno izdani.
Da je oprema za formiranje brigade bila prebačena sigurno bi uspeli da zadržimo situaciju koju smo imali od jula 1991. godine sa potpuno formiranom i opremljenom brigadom i dalje bi bili respektivna snaga, koja bi parirala hrvatskom napredovanju u formiranju države. To bi nam omogućilo da sačuvamo integritet sve do ovih dana kada su počeli pregovori hrvatske sa R.S.K. tako da bi se sigurno računalo sa nama. Ovako sada za nikoga nismo problem – ni za Jugoslaviju ni za R.S.K., a Hrvatska preko nas dokazuje svoje „demokratske nazore“ držeći nas u logoru bez žice.
Ovo je samo prvi deo skraćene i pojednostavljene priče o Štabu odbrane i predstavništvu Srba Gorskog Kotara. Pošto mi ne odustajemo tako lako – postoji i drugi deo priče koji počinje napadom Hrvatske na R.S.K. u januaru 1993. godine, dejstvima na Maslenici. U tom drugom delu objasnićemo kako smo sarađivali i radili sa S.V. R.S.K. (Srpskom vojskom Republike Srpske Krajine, op. a.) i vladom R.S.K.”

Sadržaj nastavka dokumenta navedenog u prethodnom broju Hrvatskog vojnika pokazuje da zbog neuspjeha formiranja brigade vodstvo Srba iz Gorskog Kotara nije donijelo odluku o vojnom djelovanju u Gorskom Kotaru, te da je zbog dolaska snaga UNPROFOR-a naoružanje i opremu iz Slunja odlučilo prebaciti „u skladište Grabež kod Bihaća (od 16. do 19. travnja 1992., op. a.)“. Nakon početka rata u BiH – „u dogovoru sa odgovornim u službi bezbednosti JNA“ spomenuto naoružanje i oprema prepušteni su „srpskim borcima Krupe i Petrovca“. Zadržan je samo „najosetljiviji i najvredniji deo specijalne opreme i naoružanja za potrebe diverzanata“, koje je 27. travnja 1992. vraćeno u Beograd – „u magacine i na čuvanje službi bezbednosti Vojske Jugoslavije – OBŠC – Pančevo“.

Kad je 22. siječnja 1993. započela oslobodilačka napadna operacija hrvatskih snaga u zadarskom zaleđu, 27 Srba iz Gorskog Kotara, koji su „znanje i veštine stekli obukom u elitnom vojnom centru O.B.Š.C. Pančevo, uz vrhunske stručnjake“, stavilo se na raspolaganje zapovjedniku 21. kordunaškog korpusa. SVK Čedomiru Bulatu. On ih je rasporedio u 21. diverzantski odred Kordunaškog korpusa, osnovan 10. ožujka 1993., koji se razvio u „profesionalan, dobro opremljen i obučen diverzantski odred od 220 ljudi sa moćnom novom diverzantskom artiljerijom“.

Podaci o razvojnom putu i cilju 21. diverzantskog odreda SVK nalaze se u dokumentu „Mišljenje – kordunaša, kapetana, bivšeg pripadnika 13. brigade 21. kordunaškog korpusa“ (Martinović Milića, napisanog u Beogradu 26. siječnja 1994. godine). U njemu se navodi da je zadaća spomenute jedinice bila prodor u Gorski Kotar i spajanje s tamošnjim Srbima, te da je tomu podršku morala dati Vojska Jugoslavije i politički krugovi u Beogradu:

„Iz razgovora sa komandantom (Božo Rajnović, zapovjednik 21. diverzantskog odreda, op. a.) doznao sam da je namjena jedinice prodor u Gorski Kotar i spajanje sa tamošnjim Srbima, izbijanje na Kupu i presjecanje Hrvatske na dva dijela. Pošto sam dobro poznavao situaciju na terenu u jednom momentu nisam mogao vjerovati da je takvo što moguće. Ne u smislu da je to vojnički nemoguće, već me oduševila ideja, plan, odnosno strateško razmišljanje i tada sam spoznao da za takvo što mora postojati odrešena podrška u krugovima Vojske Jugoslavije i u političkim krugovima u Beogradu.
U nadolazećem periodu predstojalo je mukotrpno opremanje jedinice vozilima, MTS (materijalno-tehničkim sredstvima, op. a.), izradom ograde oko objekata, gradnja novih objekata, uređivanje postojećih objekata, dovlačenje opreme iz Srbije, izrada planova za obuku, obuka i izlazak jedinice na zadatke. (…) Razmišljao sam tada mnogo o budućim zadacima jedinice. Znao sam da prodor u Gorski Kotar nije akcija već operacija od strateškog značaja za stvaranje buduće Srpske države. (…) Jedinica možda jedina na teritoriju bivše Jugoslavije, uključujući tu i Vojsku Jugoslavije, ima dva liječnika u svom sastavu, nekoliko medicinskih sestara, vozni park dostojan pbr (pješačke brigade, op. a.), centar veze i prislušni centar o kojem mnogo jače vojne jedinice mogu samo sanjati, nema broja izvještaja i podataka koji su upućeni prema višim komandama u obavještajno-bezbednosnom pogledu… (…). Kod naređenja K-danta 21. KK za napad prema Karlovcu, K-danti dvije brigade uslovili su izvršenje zadataka dodjelom sa po jednim vodom 21. diverzantskog odreda, u protivnom zadatak neće moći da se ispuni. (…) Sami objekti (u kojima je smješten 21. diverzantski odred, op. a.) smješteni su tako da prilikom dolaska na poligonsku prostoriju na dobro vidljivom danu u pravcu sjeverozapada jasno se ocrtavaju vrhovi Kapele iza kojih leži Gorski Kotar. Cilj 21. diverzantskog odreda. NAŠ CILJ.“

S obzirom na to da su njegovi pripadnici prošli „elitnu obuku“ te da je bio dobro opremljen i da je posjedovao snažnu vatrenu moć, 21. diverzantski odred je, barem prema izvješćima njegovih zapovjednika i pripadnika, bio vrlo cijenjena jedinica među srpskim snagama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog iznimne vatrene moći posebno traženo bilo je njegovo oruđe – „Raketni bacač avio bombi“, čiji je prototip rađen prema tehničkom rješenju Vojno-tehničkog instituta iz Beograda. Prvo borbeno djelovanje i praktična primjena „Raketnog bacača avio bombi“ izvedeno je 21. srpnja 1993. na „jako ukopane muslimanske snage, udaljene 1800 metara i zaklonjene brdom, u rejonu Pločice (Mitrovića brijeg)“ (u području Maglaja u BiH, op. a.), a „po naredbi potpukovnika Belanovića, komandanta 1. Ozrenske brigade“. Potom je isto oruđe – popularno nazvano „Ozrenko“, na zahtjev OG Doboj, 22. srpnja 1993. uključeno i u borbena djelovanja na zavidovićkom frontu „kod potpukovnika Peulića iz 27. Teslićke brigade“. U dokumentu se navodi da se „o učinku 21. diverzantskog odreda interesirao lično general Mladić i tražio da se jedinica ponovo angažuje sa ciljem stvaranja uslova pješadijskim snagama da zauzmu Maglaj“ (preuzeto iz: „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. Dod“, Beograd, 11. mart 1993; zaprimljeno 21.03.1994. – pečat RSK – Komanda 21. dobrovoljačkog diverzantskog odreda).

Izvješća iz akcija pokazuju da su vrlo traženi bili i „strelci snajperisti“ iz sastava 21. dobrovoljačkog diverzantskog odreda. Primjerice, 4 snajperista iz toga odreda su 13 rujna 1993. djelovala u rejonu Turnja „sa vatrenoga položaja u potkrovlju jedne kuće – samo jedan vatreni položaj, a nas 4 strelaca …“. Prema sadržaju izvješća jednog od snajperista, zaprimljenog 17. rujna 1993., tom su prilikom „ubili 4 (hrvatska, op. a.) vojnika“. Istodobno, druga grupa snajperista, koja je bila raspoređena „u potkrovlju dve kuće“, nije bila tako učinkovita, jer prema izvješću jednog od snajperista „nije uspjela likvidirati ni jednog ustaškog vojnika“.

Do 1. kolovoza 1994. godine 21. diverzantski odred imao je „pet poginulih, četiri teže i preko dvadeset lakše ranjenih, četrnaest uništenih motornih vozila i jedan PAT (protuavionski top, p. a.).“ (podaci iz: „Zahtev Predstavništva Srba Gorskog Kotara i Štaba odbrane Gorskog Kotara Skupštini RSK, Beograd, 1. avgust 1994.“).

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)