navigacija

“Prevaziđen” srpskohrvatski jezik Snježane Kordić

Foto: VL

kordic_omotweb2

Zagrebački izdavač “Durieux” objavio je nedavno knjigu “Jezik i nacionalizam” lingvistice i profesorice na više njemačkih fakulteta Snježane Kordić, u kojoj, kako navodi izdavač, nudi spoznaje kako se instrumentalizira jezik za nacionalističke ciljeve, kako se krivotvori prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti.

“Zadnjih dvadeset godina u Hrvatskoj je čistoća jezika ili jezični purizam postao velika tema, prisutna na svakom koraku”, tvrdi autorica na početku prvog poglavlja knjige “Jezični purizam”.

Kako navodi, izišlo je mnoštvo jezičnih savjetnika koji hvale purizam, na njega se pozivaju autori brojnih razlikovnih rječnika, autori pravopisa, lektori i učitelji, njega zahtijevaju pisci jezičnih kolumna po novinama, njime se upravljaju urednici raznih emisija o jeziku na radiju i televiziji.

“U Hrvatskoj je purizam uvršten ne samo u fakultetski program studija kroatistike nego i u nastavne programe svih srednjih škola”, piše autorica, podsjećajući na misao Ursa Altermatta kako se etničko čišćenje uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola.

Podsjetivši na riječi Chrostophera Huttona iz knjige “Lingvisti i Treći Reich” da je u lingvista u službi nacizma materinski jezik uzdignut na prijestolje kao božanstvo, Kordić u nastavku zaključuje kako takav odnos prema jeziku danas vlada u Hrvatskoj!

“Dominacija purizma znak je dominacije nacionalizma”, tvrdi ona, navodeći kako purizam u Hrvatskoj nije svojstvo jezika, nego kroatista koji to svoje svojstvo žele nametnuti drugim govornicima u Hrvatskoj.
Navodi kako hrvatski jezikoslovci prave umjetne razlike, jer od toga imaju niz prednosti – to je dobro plaćen posao i dodatan izvor zarade te da, kako dodaje, ministarstvo financira njihove projekte, jer su uvjereni da je različitost jezika “od životne važnosti za opstanak države”.

Kad bi kroatisti prestali naređivati ljudima kako da govore i umjesto toga opisivali jezik kakav on jest, u društvu bi današnji broj “jezikoslovaca” u Hrvatskoj postao nepotreban i mnogi bi kroatisti ostali bez posla, drži ona.

Kordić navodi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci maju zajednički standardni jezik pa se ne može govoriti o različitim standardnim jezicima, nego o standardnim varijantama jednog te istoga standardnog jezika.

“Svi prigovori nazivu srpskohrvatski, a porijeklo im nije znanost, pokazali su se kao znanstveno neutemeljeni”, tvrdi autorica u knjizi, napominjući kako je ustavno proglašavanje službenog jezika suvišno.
Nije poznato tko su joj recenzenti knjige, ali je vrijedna informacija da je njezino objavljivanje pomoglo Ministarstvo kulture.

Spomenute teze Snježane Kordić zapravo nisu nikakva novost. Ona njih zastupa već godinama, otkako je napustila Hrvatsku i otišla u inozemstvo. U svojim tekstovima i javnim istupima ustrajno pokušava uvjeriti da nitko iz Hrvatske ne valja, da su svi nacionalisti i cenzori, da svi izmišljaju razlike između hrvatskoga i srpskoga… O njoj i njezinom pisanju sve se može saznati na njezinoj osobnoj web stranici na kojoj marljivo prikuplja sve o sebi. Dovoljno je vidjeti i koji su je mediji promovirali. Nekad, primjerice, „Feral“, a ovu njezinu najnoviju knjigu promptno je izreklamirao samostalni srpski tjednik „Novosti“ u istom broju posvećenom Oluji na čijoj naslovnici dominira hrvatski vojnik prikazan kao krvožedni vampir.

Zanimljiv tekst o njezinim jezičnim avanturama objavio je još 2001. godine Mario Grčević, čiji tekst u cijelosti možete pročitati ovdje. Nedavno je o jezičnoj problematici opširno govorio akademik Radoslav Katičić.

No najbolji odgovor na svoje teze dobila je od prof. dr. Ive Pranjkovića, koji joj je bio mentor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, i za kojega se ne bi moglo reći da je jezični puritanac, kako ona proziva svoje kolege u Hrvatskoj. Pranjković je, naime, prije dvije godine objavio knjigu „Sučeljavanja. Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa“, čiji nam podnaslov govori da su u njoj skupljeni polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. U tekstovima se bavi onim jezičnim i jezikoslovnim pitanjima koja su istovremeno i politička ili nekako politički obilježena: jezičnopolitička (standardizacijska), pravopisna te pitanja o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika.

O odnosu između hrvatskoga i srpskoga Pranjković kaže: „Čisto jezično, genetski i tipološki riječ je o jednom jeziku (u podlozi im je štokavsko narječje, a ono ne bi bilo jedno narječje kad bi u sebi imalo različite gramatičke sustave, odnosno i jest jedno narječje zato što je jedan sustav); ali kad je riječ o standardnim jezicima (koji su i jezične i društvene činjenice), to su oduvijek dva različita standardna jezika. Hrvatski i srpski jednaki su u onome što im je unaprijed, jezično zadano, a u onome u čemu postoji mogućnost izbora (društveni izbor iz jezičnih mogućnosti), u tome se razlikuju.

Pranjković dakako ne zaobilazi niti Snježanu Kordić koja je nekoliko godina polemizirala s više hrvatskih jezikoslovaca. Pranjković se u polemiku uključio kasnije, i to zato, kako je naveo, što joj je bio mentor, pa bi se moglo pomisliti da je njezin istomišljenik. Ukratko, Pranjkoviću su njezine teze nedovoljno uvjerljive i “prevaziđene”, što obrazlaže u dvama tekstovima.

U srpnju 2008. hrvatski jezik je konačno i međunarodno priznat. Naime, nakon 18 godina uvedena je oznaka za hrvatski jezik ‘hrv’ umjesto ‘scr’. Novi kod od tada se unosi u sve svjetske bibliografske baze podataka. Prihvaćanje novog koda za hrvatski jezik ‘hrv’ umjesto dosadašnjeg ‘scr’ veliko je međunarodno priznanje hrvatskom jeziku. Tih je dana, naime, Library of Congres (Kongresna knjižnica u Washingtonu) obavijestila Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu da je odobren zahtjev za izmjenom jezičnih kodova za hrvatski i za srpski jezik što ga je još 1990. potaknuo NSK u Zagrebu, a poduprla Narodna biblioteka Srbije. Odluku o troslovnoj oznaci za hrvatski jezik ‘hrv’ donijelo je međunarodno tijelo ISO 639-2 Registratin Authority i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine. Navedena odluka okrunila je dugogodišnje napore za međunarodnim priznanjem uporabe hrvatskoga jezika, odnosno da se napokon odredi nacionalna oznaka za hrvatski jezik koji je bio u nakaradnoj svezi sa srpskim. To je bilo i veliko priznanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za promicanje hrvatskoga jezika, što je temeljni uvjet hrvatskoga kulturnoga i znanstvenoga rada, te njegova prepoznavanja i predstavljanja u svjetskim bibliografskim bazama podataka.

Prenosim što je u povodu međunarodnog priznanja hrvatskog jezika pisala moja tadašnja kolegica iz „Večernjeg lista“ Mirjana Jurišić, a i te kako je aktualno i kad je riječ o knjizi Snježane Kordić:

„Nakon osamnaest godina napora da se međunarodno prizna bibliografska upotreba nacionalne oznake ‘hrv’ za djela pisana na hrvatskome jeziku, navedena odluka okrunila je dugogodišnje napore za međunarodnim priznanjem upotrebe hrvatskoga jezika odnosno nastojanja da se napokon odredi nacionalna oznaka za hrvatski jezik te hrvatski jezik postane međunarodno priznat i potpuno neovisan. Veliku zaslugu za potpunu neovisnost i međunarodno priznanje hrvatskog jezika imaju i posljednja znanstvena istraživanja međunarodne slavistike koja su dokazala sljedeće:

Srpsko-hrvatski je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao jedan standardni jezik. I Međunarodna je organizacija za standardizaciju (ISO) sa sjedištem u Švicarskoj, različito označila hrvatski i srpski u sustavu univerzalne decimalne klasifikacije: hrvatski kao UDK 862 (kratica hr), a srpski kao UDK 861 (kratica sr), dok se «srpsko-hrvatski» još pojavljuje kao izvedeni jezik bez posebnoga broja, u vidu «prijeklopa brojeva» 861/862 (kratica sh).

Hrvatski i srpski književni jezici imali su zasebne tijekove standardizacije (koji su se preklapali nekoliko desetljeća), dok je bosanski jezik (adekvatniji bi naziv bio «bošnjački jezik») tek sada u fazi konačnoga oblikovanja standarda. To, što su se sva tri jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici.

Primjeri su, npr:
-indonežanski i malajski
-hindi i urdu
-bugarski i makedonski
-norveški i danski
-hrvatski i srpski
-itd.

Hrvatski i srpski standardni jezici se razlikuju u:
1. grafiji (latinica i ćirilica)
2. fonetici (oko 100 zakona u akcentuaciji)
3. gramatici i sintaksi (oko 100 zakona)
4. pravopisu (iako oba jezika rabe fonološki pravopis, u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve više «fonetizira» u pravopisnim odredbama)
5. morfologiji (preko 300 pravila)
6. semantici (razlike u semantici su previše složena ustroja da bi se prikazale u ovako kratkom prijegledu)
7. rječniku (oko 30% različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. U rječniku od 100.000 riječi, oko 40.000 je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od 500.000 riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u 150.000 leksema).

Ocijeni:

1 2 3 4 5

1 (1 ocjena)