navigacija

Vlado Gotovac: “Ja znam da postoje oni koji se izuzimaju: politički i vjerski gosti, sa svojim historijskim otrovom. Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu”

Foto: VL

Ruža Tomašić nije moj politički izbor, niti mi je idol, niti je njezina stranka ona za koju bih glasovao. Niti je ovim postom branim, ona se zna najbolje braniti sama. Ali nastojim držati do objektivnosti, principa, tragam za istinom, činjenicama… A nju je Zoran Milanović nedavno nazvao elementarnom nepogodom i društvenim zlom. Na stranu njezina konstatacija o gostima u Hrvatskoj, jedna je prijateljica dobro primijetila kako ju je nešto drugo zaprepastilo: “Kako je moguće ženu, koja se uhvatila (i to uspješno!) u borbu protiv narkodilera, i tako spasila koliko djece na Korčuli, da ne kažem kakav je to primjer drugima… Dakle, kako je moguće takvu osobu nazvati društvenim zlom? Bome, to nikako ne mogu shvatiti. To je potpuni apsurd. Za to je na Korčuli trebala dobiti najviše odlikovanje u državi, ne znam je li išta dobila, i to neovisno o tome kakva su joj druga politička gledičta i aktivnosti. Definitivno, apsurd!

No kad smo kod gostiju u Hrvatskoj, o čemu sam pisao u jučerašnjoj kolumni u Večernjaku (www.vecernji.hr/kolumne/pitanje-milanovicu-je-li-vlado-gotovac-bio-drustveno-zlo-kolumna-549055), evo ovdje citiram cijeli odlomak iz knjige Vlade Gotovca, pa da se svi sjete, ili pročitaju ako nisu znali, što je on pisao i objavio 1989. godine:

“U našoj fantomskoj svakodnevnosti pitanja o domovini pojavio se i slučaj Srba u Hrvatskoj. Pronađen na historijskom bazaru geografske sudbine i predstavljen kao delikatan rezultat pravde, on je, stvarno, još jedna njena parodija: preko nje se Srbima u Hrvatskoj oduzima domovina! Stotine godina njihova života, njihove sudbine, želi se prikazati kao gostovanje! Cijela njihova prošlost u prošlosti Hrvatske pretvara se u privremenu, u improviziranu epizodu izvan domovine.

Ali, napokon, ma što poduzeli živi, djela mrtvih ostaju u svom prostoru, u sudbini kojoj pripadaju. Iz dubine stoljeća ona otkrivaju fantomsku prirodu današnjeg pitanja. Hrvatska je njihova domovina, i ona bi bila strašna svima da to nije!

Osvajačka politika uvijek nastoji oduzeti domovinu. Jer tako pokoreni, izgubivši svoje razloge, prihvaćaju njene. Širi se tjeskoba privremenosti u drevnim domovima, grobovi izgledaju nestvarno, djela se pretvaraju u slučajeve pojedinaca: stoljeća postaju promašeno putovanje, putovanje na kojem ništa nije učinjeno, osim zabluda. Ta otrovna politička anabaza po Hravtskoj služi se vjerom, svodeći je na osporavanje i života i smrti: na bijesni besmisao. I to je konačni rezultat mnogih političkih pothvata, njihovo značenje stalno skrivano u interesima historije. I uvijek je razlaganje Hrvatske u njima bilo istodobno i napad na svaku opravdanu zamisao jugoslavenstva.

Danas čak stvarno delikatna osjetljivost može zavesti pred nesrećama, pred katastrofama koje su tako bile pokrenute: zagovor prava na domovinu može izgledati kao njegovo osporavanje! Dogodilo se to Šegedinu; i njegov život, i desetak njegovih knjiga sada bespomoćno osporavaju krivo značenje jednog trenutka više nego nespretno izražene uzbuđenosti. Napadnut je za nacionalizam. A treba mu se predbaciti strah, tjeskoba pred fantomskim tradicijama. On brani slobodu oduzimanja domovine, jer se boji, jer se užasava pred mogućnošću da je čuva kao obmanu i produžuje kao nasilje. On bježi pred očajem! Ne, to nije nacionalizam! To je ljubav napaćena zabludama, razočaranjima, iskupljenjem. Ljubav s pogreškama svih ljubavi: da mogu nanijeti bol onome kome su upućene!

Trivijalna rješenja s političkim žetonom u nas vrlo često predusreću i moralno onemogućuju prave rasprave. Ne iscrpljuje se značenje jednog mišljenja samo u njegovim krivim zaključcima. Ono se pokazuje i u pitanjima koja postavlja, u razlozima koje iznosi, u ciljevima kojima teži. I ne može ga se svesti na jedan jedini trenutak: cijela njegova historija tek sadrži sav njegov opseg i smisao. Moje neslaganje sa Šegedinom ne odnosi se na princip: da se domovina nikome ne može nametnuti i nikome oduzeti. Ono počinje s njegovom provedbom, kad Šegedin govori o našoj dužnosti da omogućimo i štitimo izuzimanje iz Hrvatske onoga što se ne može izuzeti: sudbina koje joj zauvijek pripadaju.

Ja znam da postoje oni koji se izuzimaju: politički i vjerski gosti, sa svojim historijskim otrovom. Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu za nju i njenu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je već stoljećima jezik njihovih otaca, kulturi koja je već stoljećima kultura njihovih otaca, osporavajući tako smisao i vrijednost onoga što su oni učinili, šireći umjesto toga prazninu i nudeći bezumlje. Ali, ni oni, ni nitko drugi, ne može to proširiti na one, koji su u Hrvatskoj našli svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni, koji sada žele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedovskih ognjišta, pustoše samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi ostaju u sudbini koju su živjeli, u kojoj su radili, ma kako ona bila gorka ponekad: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeđuje u budućnost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i održavali.

A već tradicionalno pozivanje na vjere nije pozivanje na njihovo značenje unutar Hrvatske, nego izvan nje. Jer one stoljećima u njoj ne pokazuju nikakve znakove gosta ni u jednoj sferi života. Pozivati se na njih kao na osnovu izuzimanja danas je suprotno i njihovu smislu i njihovom značenju. Taj kompletni i mračni falsifikat spada u uobičajene reakcionarne pothvate na našem prostoru.

Značenje vjere za kulturu i za domovinu kao pitanje prelazi u svakom pogledu naš unutarnji slučaj: i prije suvremene transmigracije vjerskog; osim ateizma, naravno! Ono može biti samo lukavo podmetnuto provincijalnosti kao njen neposredni sadržaj, i pretvoriti se u ludovanje njene politike. Ali, sve što je smiješno u načelu, nije bezopasno u svakodnevnom! Mi smo o tome dobili brutalne pouke u bijesu nacionalista.”

Vlado Gotovac, “Moj slučaj”, Cankarjeva založba, Ljubljana-Zagreb, 1989., urednici Slavko Goldstein i Božo Kovačević, recenzenti Predrag Matvejević i Božo Popović

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)