Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kutak za konzervativni trenutak

4 naputka za bolji HDZ [I dio]

Objava 25. travnja 2014. 0 komentara 170 prikaza
Foto: Aleksandar Musić
Foto: Aleksandar Musić
Aleksandar Musić

Foto: Screenshot


4 naputka za bolji HDZ* [I dio]

Uvod

HDZ za sebe voli reći da je ‘stožerna stranka hrvatskog naroda’. Ova samopercepcija otkriva više nego što se na prvi pogled čini. Naime, HDZ je 90ih funkcionirao kao pravi pravcati pokret, a ne puka stranka. I samo ime, zajednica, odabrano je s razlogom, govori da je riječ o nečemu većem od stranke. Na krilima stvaranja države i pobjede u Domovinskom ratu nametnuo se kao ‘jedina prava opcija’, uspostavivši monopol nad pitanjima domoljublja i države. Ideološku je snagu crpio iz međuetničkih napetosti, jasnog antikomunizma i nedvosmislene potpore Katoličke Crkve.

Kolika je bila snaga te ideološke baze govori činjenica da je HDZ, pod vodstvom Ive Sanadera, 2003., na nepromijenjenoj retorici do nogu potukao trećesiječanjsku vlast, iako je taj isti Sanader netom prije u HDZu eliminirao ili marginalizirao sve one elemente koji su, za razliku od njega, mogli ponijeti naslov autohtonih i autentičnih Tuđmanovih nasljednika. Po osvajanju vlasti tada po prvi put u priču snažnije ulazi pojam demokršćanstva i nazire se poriv za transformacijom iz nacionalne desnice u modernu konzervativnu stranku. Sanader je obavio pola posla. Odmaknuo je stranku od stare retorike, zadobio potporu srednjoeuropskih konzervativaca, uveo primat građanskog nad nacionalnim, umirio budno oko Europske Unije pomirenjem sa hrvatskim Srbima, a svojim autoritetom sedirao sve političke pojave desnije od sebe.

Vrijeme je pokazalo da je paralelno sa projektom reformacije HDZa na snazi bio i projekt osobnog bogaćenja, što je ozbiljno poljuljalo HDZ, a vječno nesposobnom SDPu pomoglo da se domogne vlasti 2011. HDZ je, zarobljen frakcijskim sukobima, ostao u svojevrsnom ‘limbu’. Sanadera nema, a stranka se još uvijek ne može nazvati demokršćanskom. ‘Demokršćanstvo’ je postalo must have u Hrvatskoj, svi o njemu govore, a malo tko o njemu nešto zna. Kad bi za biti demokršćaninom bilo dovoljno samodeklarirati se tako – Anto Kovačević bi bio lokalna Angela Merkel. A nije.

Stoga valja razmotriti kako bi se HDZ trebao ponašati ukoliko supstancijalno želi biti ono u što se samosvrstava. Kao uzore mu valja promatrati njemačke političke stranke CDU i CSU, kao i austrijsku OVP, iz dva razloga. Prvi je taj da su nam matične države tih stranaka što povijesno, što interesno bliske. Drugi je taj da se sam HDZ poziva na te stranke. Navodi ih kao uzora, za sebe traži i dobiva njihovu potporu u europskim okvirima. Razmotrimo što šegrt mora naučiti od svog učitelja.

Ekonomija

Konzervativna stranka bez jasnog protržišnog habitusa je kao kuća bez temelja. Od neopisive je važnosti da vodstvo HDZ-a ovo shvati. Zagovarati (još) javnih projekata, poput gradnje nekakvih podzemnih tunela i opskurnih, beskorisnih mostova u državi čiji je birokratski aparat metastazirao u sve pore ekonomskog života (a javni rashodi probili svaku održivost) za svakog je razumnog čovjeka, a kamoli konzervativca – ravno civilizacijskom samoubojstvu.

Imajući ovo na umu HDZ ne mora nužno zazirati od tehnokrata sposobnih kreirati i implementirati prijeko potrebne reforme, a za njima ne mora posezati u obliku vanjskih savjetnika, jer u svojim redovima još uvijek ima ljude koji znaju što valja raditi. Primjerice – Martinu Dalić i Đuru Njavru. Oni, osim što su u posjedu formalnog ekonomskog obrazovanja su i u posjedu onog praktičnog, znaju kako se dobro stvara (a kako lako troši).

To se ne može reći za sve ekonomiste. Prijatelj Vuk Vuković napisao je dragulj od teksta na tu temu. S druge strane, istupe poput onih Gorana Marića valja minimizirati. Jedno je u arhetipskom (i već blago iritantnom) ‘sukobu’ između rada i kapitala biti na strani rada, ili biti skeptičan prema financijskom sustavu kako je danas postavljen (i sam sam), a drugo je potonuti u crackpotovlje. HDZ se mora snažno distancirati od kakofonije koja vlada kad se u našoj maloj državi govori o ekonomiji, gdje svi relevantni politički akteri ili zazivaju ili pod budnom paskom interesnih skupina provode one iste politike koje su državu pretvorile u malu, sabijenu, rentijersku ekonomiju gdje se svi u posmrtnom hropcu bore za svoj dio kolača koji je iz dana u dan manji. Ne smije nasjedati na priču o socijalnoj neosjetljivosti.

Dva su razloga za to. Prvo, pojam socijalne osjetljivosti je u Hrvatskoj samo štit u borbi za održavanje postojećeg statusa quo od strane onih koji su prema društvu u kojem žive sami najmanje osjetljivi, i koji će pod cijenu mjesečnog iznosa ‘svojih prava’ dovesti sve na rub raspada. Drugo, politička ljevica i desnica (a unutar nje konzervativizam kao posebna podskupina) nikad nisu imali istu definiciju socijalne osjetljivosti.Bit socijalnog učenja demokršćanstva, kako ga je u CDUu formulirao legendarni Ludwig Erhard, tvorac njemačkog gospodarskog čuda, dugoročno je i razborito planiranje, uspostava i korištenje mreža socijalne sigurnosti, koje su tu da prihvate pojedince koje tržište privremeno porazi, ili se iz opravdanog razloga ne mogu skrbiti sami o sebi (djeca, stari, bolesni).

No, te mreže su takve da iznosi potpora ne mogu stvoriti proračunske narkomane, već radno sposobne pojedince iznova motiviraju da se uključe u ekonomski život. Ljevica je, s druge strane, u pravilu sklonija ‘receptima trenutka’, ad hoc preraspodjelama, sanacijama, ekspanzivnijoj monetarnoj politici, ne razmišljajući što će biti sutra, a kamoli za 20, 40 ili 60  godina. Stoga – stvarati dobro, a potom dio stvorenog podijeliti. Posljednje i najbitnije: napisat ću ono što malo tko ima hrabrosti napisati. HDZ je jedina snaga koja bi mogla racionalizirati Državnu upravu i optimizirati poslovanje državnih poduzeća, hrvatske rak rane – i ‘izvući se’. Ne biti suočen s pobunjenim divizijama detroniziranih ‘primatelja prava’ koji su bez istih tog trenutka ostali.

Jer, HDZ još uvijek drži dio starog monopola na pitanje domoljublja, on je TheStranka, nijedan sindikalist se ne će na nj usuditi ‘ići čizmom’. Radi se o odličnoj komparativnoj prednosti i valja ju iskoristiti. SDP je, doduše, 2011. imao unikatnu povijesnu priliku provesti reforme, jer je sentiment javnosti nakon divljanja Sanadera i klike mu (i popratnih kostura iz ormara) bio takav da je bila spremna za trenutne neugodne mjere za dugoročno pristojnu budućnost. Po dobrom starom običaju – okrenuo se kukavičluku.

 

*niti sam član Hrvatske demokratske zajednice, niti osobno, obiteljski ili interesno vezan za nju.

U sljedećem upisu (sljedeći petak) donosim preostala 3 naputka:

  • Inkorporacija, meritokracija, sinergija
  • Razborito koaliranje
  • Politike znanja
;)

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.