Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera ANTIkujinaa

Kus-kus: o malim zrncima i začinima života

Sjedila sam na narančastom pijesku s Tuarezima i jela kus-kus s povrćem iz vrele zajedničke posude, prstima (da, tako se u originalu jede..), na jastucima u Marakešu uz trbušnu plesačicu berberski kus-kus s janjetinom (kažu da pogled na polugolo žensko tijelo otvara apetit...) a drage su mi i riblje varijante. Čak sam pomalo bahata, jer ga dugo već pravim onako kako su me tamo učili, da se i ne držim nekog recepta već onako, napamet i po raspoloženju i s raspoloživim namirnicama i začinima. I ta mala sitna zrnca kus-kusa uz malo mašte izgledaju kao pustinjski pijesak...
Objava 21. studenoga 2017. 0 komentara 200 prikaza
Komadić pustinje
Komadić pustinje
Zrnca pustinjskog pijeska

Tko me zna, zna da volim pustinje. Nadasve Saharu. Volim ja i onu na Braču, pustinju Blaca, sa zmajevima ucrtanim u zidove i pustom hodu koji vodi do nje, naročito u proljeće kad nije prevruće ali su zmijice malo nervozne jer se poskoci pare u proljeće i danju su aktivni. Naravoučenje od poskok-traila: kad hodaš sam dugo negaženim stazama, lupaj štapom ispred sebe i nosi visoke i čvrste cipele da ti se guje maknu s puta. Tak' i u životu, zar ne?

Pustinja kao simbol odvajanja od svjetovnog, materijalnog i dodir s duhovnim. Kad slučajno pogledam vijesti dana, odmah mi dođe obući lanene halje i pobjeći pravac pustinja. Kako i ne bi, nije li pustinja bolja od čitanja citata najpopularnijeg blogera desetljeća na dnevnoj bazi, dragog nam Vođe SOURA-koji-propade... Pa ti se onda i guje otrovnice čine prirodnije i milije od ljudi koji javno izgovore da novaca za liječenje bolesne djece nema i neće biti a i pustinjske kamene ruže miomirisni su cvjetovi u usporedbi s gospodarstvenicima otpada koji sami sebi pogaču uz uheljbsku sočnu koru kruha obilato režu. Jedno zrnce pijeska u pustinji je tako sićušno, no tko nije doživio pustinjsku oluju ne zna kako puno zrnaca koja čine pustinju kad krene oluja postanu neukrotiva, nepouzdana i opasna. I zavlače se u svaku poru. I to je naravoučenje, onako između redaka, jel'te.

No vratimo se mi hrani. Kus-kus, navodno porijeklom Marokanski, čine zrnca od semolina pšenice koja se uopće ne kuhaju već ih samo obarite vrelom vodom. Jupi, jej, u startu zvuči dobro, zar ne? Zdravo je i bez ugljikohidrata, karakteristično  jelo za cijeli Saharski pojas. Berberska hrana, hrana nomada, pa kako su se oni selili Saharom, tako se i kus-kus udomaćivao u raznim varijantama. (Google Berberi, "slobodni ljudi", ima ih oko sedamdeset miliona u Africi, pa onak'...)

Sjedila sam  na narančastom pijesku i jela onaj s povrćem iz vrele zajedničke posude, prstima (da, tako se u originalu jede..), na jastucima u Marakešu uz trbušnu plesačicu i kuskus s janjetinom (kažu da pogled na polugolo žensko tijelo otvara apetit...) a drage su mi i riblje varijante. Čak sam toliko bahata, jer ga dugo već pravim onako kako su me tamo učili, da se i ne držim nekog recepta već onako, napamet i po raspoloženju i s raspoloživim namirnicama i začinima. I ta mala sitna zrnca kus-kusa uz malo mašte izgledaju kao pustinjski pijesak...

Priprema (je pola posla...)

Nasjeckajte jednu glavicu luka, 2 mrkve, 1 tikvicu i 1 papriku na manje kockice. Pripremite 1 dl maslinovog ulja, jednu rajčicu za kuhanje i začine: 1 ljuta papričica, šareni papar, žute grožđice koliko vam stane u sredinu dlana, prstohvat cimeta, 2 lista lovora, prstohvat mljevenog kumina i par žličica sezama. Meso: kao za juneći gulaš, mesara sam zamolila da komad od cca ½ kg nareže na male kockice. Kao i  za gulaš najbolje je ono od mišića koljenice, potkoljenice, plećke i vrata, tako mi kaže moj mesar. Nas je troje, tako da je ovo bila dostatna količina za tri odrasle osobe. Sve sam pomiješala u jednoj velikoj zdjeli, tako da se sve lijepo prožme, mislim da bi bilo možda dobro da je malo duže odstajalo tako sve skupa, onako kao u pacu, ali nisam imala toliko vremena niti sam toliko unaprijed planirala ručak, pa opet dobro.

Brzo je gotovo!

Sve skupa sam ubacila u lonac i ostavila da se kuha na laganoj vatri nekih četrdesetak minuta. Ja ne solim, uopće, vi kako hoćete. Navodno bi trebalo stavljati temeljac, ali to isto ne radim, pogotovo ne onaj gotovi iz kocke, iiikt! Kao da Berberi stavljaju temeljac u kocki, svašta! Sasvim je u redu i ovako, povrće pusti svoje sokiće, meso svoje i sve pet.

Nabrzinu napravite kus-kus: omjer piše lijepo na kutiji :-), ja to odokativno radim . Zakuhajte 4,5 dl vode i za svaku osobu ubacite u vodu jednu žlicu maslinovog ulja. U drugi lonac stavite 2,5 dl šalice ili mjerice pune kus-kusa. Prelijte ga vrelom vodom i poklopite – i to je to! Nakon pet minuta, kad kus-kus upije vodu, gotovo je. Treba biti rahliji malo, ne prečvrst (ako nećete jesti prstima, ne?) i to je - to. Ako i ne pojedete sav kus-kus, slobodno ga ostavite za kasnije u hladnjaku, meni je super kao dodatak salati za večeru...

Ne miješam jedno s drugim, serviram podlogu od kus-kusa i na to pripremljeno meso s povrćem. Na kraju sam gotovo jelo posula s malo sezama, nije mi ga se dalo popržiti u tavici, može i ovako.

I svaki, svaki put kad napravim kus-kus, vratimo se u mislima u Sjevernu Afriku.

I bude nam lijepo. Jer smo skupa stvarali uspomene. Začine života...

 

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.