Ispravljanje krive Drine
Anton  Filić

Ispravljanje krive Drine

Anton Filić Više o blogeru
O blogeru

Anton Filić

Rođen sam 9. veljače 1963. u Janjevu, na Kosovu, u kojem je tada živjelo više od 4000 Hrvata (danas jedva 300-ak). U rodnom sam mjestu završio osnovnu školu a srednju (novinarski smjer) u Prištini. U glavnom gradu Kosova tada je još bilo prilično Slavena (Srba, Crnogoraca, Muslimana, Goranaca, Makedonaca, Hrvata… u razredu je bila čak i jedna Čehinja).

U Zagreb sam 1982. došao studirati (politologiju i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti) a onda sam tu i ostao. Prve novinarske uratke objavio sam u Studentskom listu i Poletu, jedno vrijeme radio sam na Radiju 101, a od 1987. godine novinar sam Večernjeg lista. U sportskoj sam rubrici i ponajprije pišem o vaterpolu i plivanju (pomalo i tenisu), no nikad se nisam ograničavao samo na teme iz sektora koji pratim jer sam radoznale naravi i volim izlete u prirodu, politiku, kulturu…

Za svoj sam rad dobio i neke nagrade, među ostalima i onu HZSN-ovu za pisanog novinara godine (2001.).

Odavno me jedna smrt nje tako pogodila kao ubojstvo malog Denisa iz Pule. Kao da mi je umro najrođeniji, kao da su mi ubili moje dijete. Možemo mi sad osuđivati taj okrutni čin majke-nemajke koja je trogodišnjeg sina ubila (ili dala ubiti) samo zato što joj je smetao da se okolo provodi. Nju će snaći zaslužena kazna a najgora će biti ona koja će doći kad shvati što je učinila.

No, pogledajmo se u zrcalo. Nismo li i svi mi simbolično sudjelovali u tom ubojstvu? Nismo li svi mi odgovorni za smrt malog Denisa? Zbog svoje komocije, zbog svoje nebrige, zbog svoje sebičnosti, ponajviše zbog našeg kroničnog nezamjeranja drugima. Nikome se ne želimo zamjeriti. Ni ubojicama, ni kriminalcima, ni nasilnicima... Mi radije gledamo "svoja posla". Kao da smo sami na svijetu...
 

A i kad netko drugi to uradi umjesto nas, nazvat ćemo ga cinkerom ili drukerom. I nastojati ga ušutkati jednom za svagda. Švicarac rođenog brata prijavi zato što baca smeće u šumi i njega tamo slave kao uglednog građanina, a kod nas bi on bio obični izdajica. Pogledajmo samo kako smo okrutni prema zviždačima a kako korumpiranim političarima ništa ne zamjeramo i opetovano za njih glasujemo.
 

Da je netko nadležnim službama prijavio nesavjesnu majku - a susjedi su vidjeli da je dijete zapušteno, čuli su da danima plaće - možda bi Denis i danas bio živ. Da su socijalne službe zbrojile dva i dva i malo bolje pratile očito problematičnu majku - možda bi Denis i danas bio živ. Zar doista nikako nismo mogli izbaviti to dijete iz pakla?

Nije bilo tu niti Denisova oca da mu pomogne, kad ga već majka nije željela (zato je Bog učinio da dijete ima dvoje roditelja). Izdržava kaznu zatvora jer je - kad je vidio da ga žena vara - pretukao i nju i njezina ljubavnika. Morao je pokazati da je macho, da je "pravi" Bosanac i "pravi" Balkanac. Umjesto da razmišlja o interesima svjega djeteta kojemu je očajno bio potreban. Vidim, razmišljat će sad. Kao i svi mi. Ali kasno...

I zato: pobunimo se protiv nasilja! Pobunimo se protiv nepravde! Pobunimo se protiv diskriminacije! Pobunimo se protiv kriminala! Pobunimo se protiv korupcije! Pobunimo se protiv bahatosti...

 Vratimo legitimitet našoj ljudskosti.

 Kad sljedeći put neko dijete bude danima plakalo, kad sljedeći put neka žena ili neki muškarac zavape za pomoć, nemojmo ostati nijemi. Pomognimo im. Prijavimo takve slučajeve, pa makar nam priljepili etiketu cinkaroša ili drukera. Baš nas briga. Bolje i to nego da budemo suodgovorni za novu smrt, za novi zločin.

Samo će tako ova besmislena smrt malog Denisa dobiti kakav-takav smisao.

Anđelčiću, oprosti!

Blog postovi

Message