S procijenjenih 25 do 40 milijuna pripadnika (Turska 15, Iran sedam, Irak šest, Sirija dva milijuna...), Kurdi su najbrojniji narod bez države na svijetu. Iranskog su podrijetla, ali imali su tu nesreću da zapadne dijelove njihova teritorija svojedobno (u 17. stoljeću) okupira Osmansko Carstvo. A prilikom raspada tog carstva svoje prste su uplele tradicionalne kolonijalne sile (prije svih Velika Britanija), koje su povijesni Kurdistan podijelile na četiri države: Tursku, Iran, Irak i Siriju (nešto Kurda ima i u Armeniji).
I tako su Kurdi u sve četiri spomenute države postali značajna manjina, ali niti u jednoj dovoljno velika da stvori svoju državu. U svojoj burnoj povijesti ponekad su i sami činili zločine (genocid nad Armencima, sudjelovanje u turskom osvajanju Balkana), ali najčešće su sami bili žrtve groznih progona i asimilacijskih težnji brojnijih susjeda Turaka i Arapa.
Posljednji turski nasrtaji na sirijske Kurde i njihovu samoproglašenu autonomnu oblast Rojavu aktualiziraju pitanje strategije Kurda. Ona dosad očito nije dala rezultate, dijelom zbog okoštalog međunarodnog poretka i snage Turaka i Arapa, ali velikim dijelom i zbog slabosti kurdskog pokreta. Često se događalo da su podizani ustanci na jednom kraju Kurdistana, a da su na drugom ti isti Kurdi praktično surađivali s okupatorima. Kumovala je tome i vjerska šarolikost (suniti, šijiti, jezidi, kršćani...), ali i nedostatak solidarnosti i zajedničkoga plana.
Zajednički cilj očito nije upitan, to je stvaranje samostalne i neovisne države na povijesnom teritoriju Kurdistana, ali zajedničke strategije očito nije bilo. Jasna je namjera Turske koja tobožnjim stvaranjem sigurnosnog pojasa 30 kilometara od svoje granice želi zapravo razdvojiti turske od sirijskih Kurda (već je protjerano više od 275.000 ljudi, uglavnom Kurda). Kani na taj prostor naseliti milijune izbjeglih Arapa čime bi Rojava izgubila kurdsku notu.
Amerikanci su izdali Kurde, zabili su im nož u leđa kako oni kažu, kad su ih prepustili na milost i nemilost Erdoganovim trupama, i tu istinu različita Trumpova dovijanja neće promijeniti. Ali što čine Kurdi? Oni u pomoć zovu vođu ostatka Sirije Asada čiji se ciljevi neće bitno razlikovati od turskih. Samo što će možda same Turke zaustaviti na granici...
I opet se postavlja pitanje strategije. Ona očito nije usuglašena među Kurdima. A možda bi im najbolje bilo da Turskoj prepuste sve teritorije koje drže. I u Siriji i u Iraku. Iran je ipak poseban slučaj i tamo bi zasad Kurdi mogli inzistirati na kulturnoj autonomiji koju dijelom i baštine. U takvoj bi Turskoj, koja bi tada imala 90 milijuna stanovnika, Kurda bilo oko 25 milijuna a to je skoro trećina. I bili bi značajniji igrač u rješavanju svoje sudbine, odlučivala se ona na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili u političkom (demokratskom) procesu.
Bolji plan za Kurde ne vidim.
