Blogosfera Strip i ilustracije

Vukovarska golubica na vrhu Irana

Za preko 30 godina crtanja, moji crteži osvanuli su po čitavom svijetu. Ovaj put, zahvaljujući ekipi HPD Vučedol&prijatelji, crtež vukovarske golubice - planinarke osvanuo je - na vrhu Irana, Damavandu
Objava 06. kolovoza 2018. 2 komentara 831 prikaza
©Nenad Nenoos Barinić
©Nenad Nenoos Barinić
Vukovarska golubica s planinarskom opremom

Za preko 30 godina crtanja, moji crteži osvanuli su po čitavom svijetu - strip album "Einstein World" i "Ovčara- krik u noći" nađe se do Australije i Novog Zelanda,ribolovna ilustracija za strip album "Tri panja na otoku sreće" već godinama je zaštitni znak ribolovnog turizma na Rio Ebru u Španjolskoj, moji crteži vukovarskog vodotornja su obišli svijet kao oluja jer su na najtraženijem dresu, ribolovni umjetni mamci koje sam crtao danas love sve ribe svijeta, airbrush radovi vozaju se od SAD-a i Europe. Ovaj put, zahvaljujući ekipi HPD Vučedol Vukovar, crtež vukovarske golubice - planinarke osvanuo je - na vrhu Irana, Damavandu.

Hrvatsko planinarsko društvo "Vučedol" Vukovar je osnovano tek nedavno ove godine, ali su aktivni. Prije nekog vremena, javio mi se prijatelj Igor Mihelić i objasnio da želi originalan crtež za grb HPD-a. Vukovarska golubica - ali sa planinarskom opremom. Bilo je malo zeznuto napraviti je pod određenim kutom da se vide gojzerice, ruksak i štap, ali uspjelo je.

 

Iz ovog crteža nastao je grb HPD-a, koji izgleda ovako:

 

Nije prošlo dugo, a crtež vukovarske, vučedolske golubice osvanuo je na vrhu vulkana Damavand, koji je sa svojih 5671 m najviši vrh Irana i Bliskog Istoka, te je ujedno i najviši vulkan Azije. Zavijorio se na zastavi HPD Vučedol - Vukovar, koju je ekipa ponosno nosila sa sobom. Mogu samo reći da sam ponosan na to da se moj crtež našao baš tamo, te na ovu 5-članu ekipu hrvatskih planinara avanturista. Želim im još puno uspjeha i sreću u avanturama. 

Da bih prikazao kako se išlo na Damavand, mogu samo sa dozvolom Igora Mihelića prenijeti njegove dojmove i fotografije, na kojima mu zahvaljujem ovim putem.

"Vukovarska zastava na vrhu Irana!

O Damavandu
Damavand je vulkanska planina smještena u sjevernom Iranu. Pripada gorju Alborz gdje se sa sjeverne strane nalazi Kaspijsko jezero, dok je 70 km južno od vulkana smješten Teheran kao glavni grad Irana. Vrh Damavand sa svojih 5671 m najviši je vrh Irana i Bliskog Istoka, te je ujedno i najviši vulkan Azije. Igor Mihelić, član Hrvatskog planinarskog društva "Vučedol" iz Vukovara, ispenjao je navedeni vrh u četvrtak, 26.07.2018. godine.

O Iranu
Tesko je opisivati zemlju kao što je Iran. Vjerujem da bi se mnogi složili samnom u izrazu: "Nevjerojatna gostoljubivost", odvest će te kući i nahraniti kao da ste rod rođeni iako se uopće ne poznajete. Pred polazak tako su mi opisivali Iran i irance i doista u to sam se i osobno uvjerio već tri sata po dolasku u Teheran. Naš agent koji nas je pokupio rano ujutro s aerodroma, te hotel u koji nismo mogli ući prije deset sati rezultiralo je odlaskom kod njega kući na kolače, čaj, kavu, pa čak i grožđe koje je usput kupio za nas. Ne može se svaki dan doživjeti ovakovo gostoprimstvo, koje doista nije završilo samo na ovom primjeru nego i nizu drugih, sličnih, za vrijeme našeg boravka, i zato toplo preporučam posjet Iranu.

O usponu
Disciplina, kondicija i poštivanje visinske bolesti najlakši je način za ispenjati vrh preko 5000 m. Nas 5 planinara iz Hrvatske i dva vodiča iz Irana vrlo brzo smo se uklopili. Ono što nam se u prethodnom obroku nije sviđalo, s dobivanjem visine bilo nam je fino i ukusno. Na 3020 m u kampu, te odrađene aklimatizacije do 3500 m, na spavanje smo pošli uz puno smijeha i šale na račun mister Bina i njegovog planinarenja, te se još jednom uvjerili da ti za sreću i veselje doista netreba luksuz. Narednog dana startali smo prema kampu na 4200 m. Polako smo dobijali na visini, dok su nam koraci bili sve sporiji. Visinska se primjetila na svakom od nas iako smo uporno tvrdili da se osjećamo super. Dolazak podno snijega, hladnoća koju osjećamo te utjecaj visinske bolesti mijenja nam raspoloženje. Svjesni smo da najteži dio tek slijedi, dodatnih 8 sati hoda do vrha te novih 1450 m visinske razlike koja je pred nama, pa onda još i spuštanje nazad do kampa. Ispred nas je novo jutro, zadnji aklimatizacijski uspon do 4800 m pred sutrašnji završni uspon. Doručak je u skladu s visinom na kojoj se nalazimo: lepinja (Nan) koja mijenja kruh, malo pekmeza, malo sira i crni čaj.....mislim se kako s ovim kući ne bi mogao ni dva reda kukuruza okopati, a kamoli ispenjati preko 5000m, a uz to još za popodne najavljuju i snijeg. Budimo se u 4 sata ujutro, mislim da sam nešto odspavao, ali zapravo nema tu nekog pravog sna. U 5 i 15 spremni ispred doma, slikamo se i krećemo. Vjetar puše s vrha prema nama i nosi miris sumpora. Sumpor je zapravo cijelo vrijeme prisutan, jer na vrhu konstantno izbija oblak sumporne pare. Oko 9 h prelazimo 5000 m. Koraci su sad doista usporeni i teški. Nedostaje zraka. Pravimo malu pauzu, ali miris sumpora sve je jači, te nas tjera na hodanje. Uz stazu sve je više onih koji sjede i drže se za glavu - visinska. S njom nema šale. Nama ide dobro. Kamran, naš vodič, koji je ujedno i član iranskog nacionalnog planinarskog tima govori da imamo izvrsno vrijeme uspona za sada. Promatram svoje noge koje se jedva kreću, glava me boli od sumpora. Znate kako boli kad se napijete vina sa puno sumpora, e a ovdje je to isto tako samo što se napijete sumpora bez i malo vina. Pita me Parastu: "Možeš li Igore?" Ma šta mogu li, krepan sam i ne mogu, ali svi hodaju pa hodam i ja, a onda se dosjetim one slavonsko-srijemske i na 5300 m zamolim ju za ples. Takav odgovor nije ocekivala, ali se brzo izvukla i rekla na vrhu ćemo plesati. Na 5500 m radimo zadnju pauzu jer je na vrhu previše sumpora. Kamenje je bijelo žute boje, a naš uspon doista sve teži i teži. U jednom trenutku Parastu govori da imamo još 2 minute, i doista pred nama se uskoro ukazuje grotlo vulkana koje je prekriveno snijegom. Na vrhu smo, suze radosnice vide se na svakome od nas. Grlimo se i smijemo. Prilazim do Parastu i ponovo molim za ples. U tom trenutku se na vrhu Damavand vjerojatno po prvi put zaplesala i zapjevala ona dobra: "Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade....". Pet hrvatskih planinara: Majda, Edita, Vesna, Dražen i Igor ostvarili su svoj san i posjetili krasan Damavand.

Do ponovnog uspona sa štovanjem, Igor Mihelić"

 

Fotografirano prije uspona na Damavand.

 

Gostoljubivost je uobičajena kod ovih jednostavnih ljudi. Majda sa djevojčicom čija obitelj je ugostila avanturiste.

 

Crveni makovi....