Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bez dlake na jeziku

Nadzor starije prvorotkinje

Objava 23. veljače 2015. 4 komentara 4600 prikaza
13 weeks - photo by Ivana
13 weeks - photo by Ivana
13 weeks - photo by Ivana

Biti trudan u današnje vrijeme s medicinskog je stajališta čini se, podjednako blagoslov, koliko i „prokletstvo“.
Dok su, s jedne strane, upravo medicinski i ini uvjeti za očuvanje trudnoće i maksimalne dobrobiti majke i djeteta bolji nego ikada ranije, s druge se strane trudnoća, kao jedno sasvim fiziološko, prirodno stanje, maksimalno komplicira.
Pazite, ne govorim ovdje o onim rizičnim trudnoćama koje uključuju patologiju bilo koje vrste i, samim time, potrebu za pojačanim nadzorom i mnogobrojnim restrikcijama, već o najnormalnijim, fiziološkim trudnoćama, koje je – većina će se složiti – gotovo nemoguće odraditi bezbrižno uza svu tu zloguku famu koju navedeno stanje donosi!
Krenimo od početka ... 

Prije svega, ako već i objaviš da si trudan prije isteka barem onih prvih 12 tjedana, nema šanse da ne dobiješ pregršt komentara tipa „Čekaj!To još nije niš' sigurno!“, „Ne nadaj se previše!“, „Ne mrdaj!“, „Ne hodaj! “, isl.
Ok, a kaj da radim? Plazim?
Zatomim svaku potrebu iskazivanja sreće zbog stanja u kojem jesam da se ne zacopram?!

Na kraju ispada da se već u startu susrećeš s toliko negativnosti i scenarija koji bi te mogli snaći, da se u trenu nađeš u situaciji da iz stanja nepatvorene sreće potoneš u stanje nepatvorene strepnje i to zbog jednostavne činjenice da si npr. upravo doteglio dvije i pol kile špeceraja iz dučana. I to pješke!
Naravno, o štetnosti tog tvog nesmotrenog postupka za vlastiti plod, doduše, nisi niti razmišljao dok nisi susreo prvu susjedu ili otvorio web - stranicu sa savjetima za trudnice na nekom portalu gdje se i plava riba – inače preporučljiva zbog koncentracije omega 3 masnih kiselina i ostalih dobara - ujedno strogo ograničava na nekoliko grama tjedno ...
Jer, nikada ne znaš gdje je ta riba bila i kojim je morima plivala! I posaugala usput i žive i ostalih teških metala i kovina i radioaktivnosti koje će te kad tad doći glave – kao što si i ti ribu!
Naravno, o mučninama da ne pričam!
Ako ti je zlo - nije dobro!
Ako ti, kojim slučajem, nije zlo baš ni na što i ni u kojem trenu - još je manje dobro jer bi ti trebalo biti zlo! Mislim, tak je bilo i mojoj babi, i njenoj isto! Kak sad meni nije?! Gdje su mi hormoni? I, kakvi su?!
Sram da me bilo! I ziher nisam normalna!

E, sad ... ako, dakle, i preživiš prvih 12 tjedana, skupa s djetetom, ne zaboravimo faktor godina!
Kada se uspostavi da je sve u redu, ali si prešao 35-tu - bolje se pripremi za sljedeću rundu šokova!
U redu, svi znamo određene faktore rizika koji s godinama dolaze, no činjenica je sljedeća: rizik je i dalje relativno malen u odnosu na ono na što te redovito - i to većinom opcijama prije nego što uopće pristupe pregledu i zakucaju dijagnozu - upozoravaju i pripremaju sa svih strana! Dakle, opće primjenjeno skakanje pred rudo sa svim bljutavim opcijama, nevezano ima li ih ili nema u datom trenutku, je l'...
Ok, sasvim mi je jasna potreba i liječnika i budućih majki da se na vrijeme isključe neke teške mogućnosti, poput npr. Downova sindroma, te ostavljanja mogućnosti izbora u slučaju da neka od kromosomija postoji, no ...
Jedino čemu svjedočim baš svakodnevno od kada sam i sama dio trudničkog jata jest opća paranoja vezana uza sve nemile boleštine koje su ikada pogodile ikoga – usprkos činjenici da se, uza lošije statistike koje idu s određenim godinama, većina djece i dalje rađa sasvim živo i zdravo!

Žene, dakle, danas, usprkos svoj medicinski dostupnoj skrbi, ranoj dijagnostici i preventivnim mjerama i dalje redovito većinu svoje normalne trudnoće provedu u upravo nevjerojatnom strahu od nečega što se u većini slučajeva ipak ne događa!

Zašto?

Za to nije kriv napredak, nove medicinske spoznaje ili postupci za ranu determinaciju bilo kakve prenatalne patologije već negativan stav, kako samih majki, tako i društva u kome se krećemo.
Kao da smo negdje putem, uz svo znanje, zaboravili na jednu jednostavnu ali ključnu činjenicu: da smo prirodna bića u sasvim prirodnom stanju kojim smo, na poslijetku, i sami došli na svijet, i to većinom bez neke pretjerane filozofije!
Žene danas, međutim, sve češće uče kako što više brinuti umjesto kako biti što opušteniji i sretniji u stanju koje ne nosi naziv „blaženo“ bez razloga!

U međuvremenu, ja sam pak terminološki promaknuta iz nečega što se do 12 tjedna vodilo kao "normalna trudnoća" u nešto što se sada zove "nadzor starije prvorotkinje". Ok. Pa eto mene tako, kao starije prvorotkinje, dakle, i s kombinirane torture tj. probira u Merkuru!

Sad, da ne bi bila „off – road“, prije same dijagnostike naslušala sam se gadosti za cijeli život – što bi sve moglo biti, što sve mogu očekivati i na što sve trebam biti spremna - nakon čega sam instinktivno i duboko zgroženo posegnula u prastaru si memoriju, samo da provjerim da li sam ono rođena zaista 1976., a ne možda 1876. !
Ma, Metuzalem sam takav! I to još trudan!
Kada sam potom, drhćući nekako i dočekala neka konkretna pitanja doktorice u vezi moga individualnog stanja, eventualnih tegoba, očitavanje dosadašnjih nalaza i milostivi 3D super ultra UVZ, i kada ustvrdiše da, s obzirom na godine:
a) ipak nisam začela potpomognuto nečim, već jednostavno seksom i to u relativno kratkom roku od par mjeseci,
b) da ipak – isto s obzirom na godine - ne nosim jednoroga, kentaura ili nešto,
c) da imam još sasvim cirkulirajuću krv u venama iz koje je moguće napraviti i biokemijsku analizu i procjenu realnog rizika od kromsomija,
skoro da su me mogli i komotno prebaciti na internu na koji tjedan!
Hoću reći - O.D.U.Z.E.L.A. sam se!
K'o grlica!
I to ne na temelju nekih gotovih konkretnih nalaza, već samo i jedino na temelju spika!

Ruku na srce – svjesna svojih godina, eventualnih rizika od kromosomija i ostalog – prije nego što me žena krenula upoznavati sa situacijom tamo, nisam ni u jednom trenu posumnjala niti u sebe, niti u dijete koje nosim, niti u tijek moje trudnoće u buduće!
No, do vremena kada završih s UVZ-om i dočekah rezultate iz laboratorija sam, međutim, već bila spremna i na lobotomiju! Bez anestezije! I to i vlastitu i dečkovu i susjedovu, ako treba!
Ozbiljno!
Toliko te izrešetaju sa svim mogućim stvarima PRIJE utvrđivanja konkretne, individualne kliničke slike da, kada i dobiješ zaista dobre nalaze, imaš potrebu sve to ponoviti! Ono, samo da budeš ziher!

Pa onda kad pomislim na sve one mame na forumu – i, zaista, čini se da nikada nitko ne postavlja neke pozitivne primjere i kriterije; svi nešto „drže fige“ i „nadaju se“ kao da je izjava poput:“Hej, trudna sam, super mi je i zdravi smo kao dren!“ urok za sebe!

Drage moje, najtopliji savjet...

Nisam možda najkompetentnija osoba za soljenje ičije pameti, i zaista - još nisam majka rođenog djeteta, nemam porode iza sebe, nemam niti pobačaja, nemam ni ikakvih stanja poput dijabetesa ili hipertenzije zbog kojih bi trebala biti opreznija pa ni ne znam kako se neke buduće majke nose s time, ovo mi je prva trudnoća,  itd. no ipak, poslušajte me i - slušajte svoje srce, intuiciju i svoje tijelo...
Uvijek.
Ako niste sumnjale u njega i u život koji ono nosi prije nego što ste ostale trudne, nemojte ni sada!

A ako strahujete da možda nešto neće biti kako treba, pokušajte s drugačijim pristupom i zapitajte se – ne, ustvrdite! – zašto ne bi?!

I, zaista, zašto ne bi!

  • Anita051:

    Bravo, sve što si rekla, kao da si moj monolog čula nakon pregleda kod ginekologice, onog prvog, za potvrdu trudnoće, prije svih nalaza, ili (ne daj Bože) bilo kakvog pitanja o tome kako se osjećam, imam li kakve tegobe, koje ... prikaži još! je uopće moje psihofizičko stanje (za koje tvrdim da je u mojoj 37-oj godini mnogo bolje od većine 25-ogodišnjakinja!), bez pitanja gdje radim (valjda je isto raditi u uredu bez nekog pretjeranog stresa i u skladištu, npr?), zaključak je uslijedio ovim riječima - "Ženo, da li ste vi svjesni da zbog godina i mioma (istina, miom je tu, za njega sam znala i preporuka je bila da zatrudnim, al ja mu sad ne mogu ništa, osim pratit ga), vi imate rizičnu trudnoću! Ja bi vas odmah na bolovanje i strogo ležanje! Razumijete? Vi ste u drugom stanju!!!" Na bilo koji pokušaj dobivanja nekog savjeta oko prehrane (haha, baš sam bila optimistična), ili saznavanja o vježbama za trudnice, njezin ton se pojačavao, počela je i očima kolutat, a upozorenje ostajalo isto. Na kraju sam ju samo pitala da li drugo stanje dakle znači da ću umrijet, bolesna sam? Zakolutala je očima opet. No, srećom, i ja slušam svoje tijelo, srce i intuiciju, i srećom sam imala intuiciju da to neće ispast na dobro, pa sam prvi pregled još prije obavila i privatno, i namjeravala vodit trudnoću paralelno…no, mislim da ću ostat samo privatno-nažalost, tako je uvijek, više novaca, bolja skrb. A bogami ginekologica koja mi se obraća sa „ženo“ (vidi me drugi put, jer je nova), neće ni uputnice ispisivat, prebacit ću karton kod neke koja će to radit, možda se potrefi i da je i "modernija", stručnija, dovoljno razumna.