Šakal je još jednom krenuo u obilazak svog dobro poznatog kruga široka teritorija što se protezao naizgled pustom prerijom… Noga ispred noge u laganom kasu, na licu nešto što bi se moglo opisati i kao osmijeh isplažena jezika za neupućene; šakalu je, međutim sasvim svejedno…
Njegovo stanje nije sreća jer bi to bio preuskogrudan izraz za ono što on jest; njegovo stanje nije ni tuga jer bi to bio prebirokratski izraz za ono što povremeno osjeća; tek blijedo nastojanje da se riječima opiše sjenka koja mu povremeno prelazi preko lica…
Zastaje na tren da u miru onjuši svjež trag glodavca kojega bi bez imalo muke uhvatio da u tome trenutku osjeća glad, međutim, strvina od prije sat vremena bila je sasvim dovoljna da ga zasiti - za sada …
Bježi, maleni …
Šakal nastavlja svoj put u miru, no nije miran, niti će to ikada biti - kao ni bilo koje drugo živo biće, uostalom… Šakal, naravno, zna bolje … No, nije zabrinut zbog toga. Šakal je, naime, daleko više od toga svega…
Šakal jednostavno Jest.
Živi u trenutku prihvaćajući svaki momenat sreće, mira, sitosti, gladi, nemira, vrućine ili hladnoće onakvima kakvi doista i jesu - on je sam Život ovog naizgled tako pustog i jednoličnog mjesta…
Šakal nema glupu, irealnu potrebu "čuvati" se svega što mu dolazi ususret jer zna da to ionako nije moguće. Šakal nema ni potrebu tražiti više no što mu u tome trenutku treba; mudrost lovca podučila ga je daleko bolje - putuj lagano, koliko god da ti se put koji si nakanio preči činio dugim…
Uvijek.
Šakal je Divljina a ona nije bešćutna, niti je okrutna.
Ne nudi jamstva niti garancije, pa ipak, jedino je što zaista opstaje - baš poput Šakala.
Uvijek.
Šakal se sjeća …
Jednom, dok je bio sasvim maleno štene, majka ga je podučila najvažnijoj lekciji u životu - kaniš li naći sigurnost u ovome Svijetu, dijete moje, prvo je se moraš odreći. Nema sigurnog puta, međutim, imaš li vjere u silu zbog koje si tu, vidjet ćeš da nema niti razloga za strah. Neću ti govoriti da se čuvaš i paziš i strepiš nad svojim životom i kasnije, nad životom svojih štenaca, jer bih te time zaista samo lišila istoga …
Sigurnost je privid - baš poput ama baš svakog problema na koji tijekom života možeš naići…
Pitaš se kako to da nikada ne obolijevam?
Svakim korakom gradim svoje tijelo i kondiciju, svakom mišlju gradim budućnost a svakim otkucajem srca pratim ritam Univerzuma iz kojeg sam i potekla i čiji sam neraskidivi dio... Zato prihvaćam stvari kako dolaze i zato iz njih učim umjesto da mi budu pokora - što me samo čini još snažnijom...
Mi smo Život, maleni moj ...
I nema razloga da ga izbjegavamo...
