Naslovnica Put prema sebi

Pogled na partnerstvo

Objava 22. veljače 2017. 0 komentara 1250 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
partnerski odnosi

Harville Hendix, na čijoj je knjizi temeljem ovaj tekst, je rekao "Brak je psihološko i duhovno putovanje koje započinje u zanosu privlačnosti, vijuga kroz stjenovit put samootkrivanja i vodi u prisnu, radosnu životnu zajednicu. Hoćete li ostvariti pun potencijal takvog gledišta, ne ovisi o vašoj sposobnosti da privučete savršenog partnera, nego o vašoj spremnosti da steknete znanje o skrivenim dijelovima sebe."

Jeste li se ikada zapitali zašto je tako teško pronaći adekvatnog ljubavnog ili bračnog partnera? U životu sretnemo na tisuće ljudi i logično bi se trebali zaljubiti u mnoštvo njih, međutim većinu privlači samo nekoliko pojedinaca. Što je još zanimljivije, tih nekoliko pojedinaca jako sliče jedni drugima. Nije to čudno, ako znamo da partnera biramo iz nesvjesnog uma. Vođeni nesvjesnim umom tražimo partnera kod kojeg prevladavaju karakterne osobine ljudi koji su nas odgojili, pozitivne i negativne ili one koji nadopunjuju naše pozitivne osobine odbačene u djetinjstvu. Naš nesvjesni mozak nastoji iznova stvoriti okolinu djetinjstva kako bismo zacijelili tada stvorene rane.

Sigurno ste puno puta čuli da kćerka alkoholičara kaže da se nikada ne bi udala za pijanicu kakav je bio njezin otac, no ispostavi se da se upravo za takvog udala. Iako je ona svjesno željela pronaći potpuno drugačijeg muškarca, njezin nesvjesni um je izabrao onog poput oca. Ponavljam, nesvjesni dio mozga se pobrinuo kad smo bili dijete da nas zaštiti, jer mu je to osnovna uloga. Iako smo preživjeli djetinjstvo i sve što nam je ono donijelo, nismo se osjećali zadovoljnima pa stoga nesvjesni um stalno privlači u naš život osobe uz čiju pomoć, kroz interakciju, imamo priliku oživjeti izvornu frustraciju, kako bismo ju iscijelili. Iz tog razloga, koliko god naši partnerski odnosi bili teški i koliko god nam se ponekad čini da smo pogrešno izabrali i ljutimo se na sebe zbog toga, ustvari nikada ne izabiremo pogrešno. Priroda se pobrinula da kroz mehanizam nesvjesnog mozga uvijek iz početka imamo priliku proživjeti sretno djetinjstvo, a to možemo samo tako da iscijelimo sve svoje rane. Partnerski odnosi su velika prilika za iscjeljenje, zato što oni u svojoj biti podsjećaju na ranu fazu našeg djetinjstva, u kojoj smo bili jako emotivno otvoreni i potrebiti. U roditeljskim i partnerskim odnosima smo najranjiviji, jer smo emotivno najviše otvoreni i izloženi. Kako nam je za poslagivanje potrebna interakcija, tako su partnerski odnosi izvrsna prilika da se posložimo u zreloj dobi.

Nesvjesnu sliku suprotnog spola koju smo kreirali od rođenja zovemo imago. Sve što smo ikada doživjeli smješteno je u skrovištima našeg mozga. Najživlji dojmovi su oni koji su nas najviše povrijedili, jer nam se tada činilo da ugrožavaju naše postojanje. Hoće li nam neka osoba biti privlačna ili ne, ovisi o našoj mentalnoj slici ili imagu. Ako je sličnost mala, nećemo osjećati privlačnost. Nesvjesno uspoređujemo svakog muškarca ili ženu koju sretnemo sa svojom mentalnom slikom i kad ustanovimo veliku sličnost, osjetimo ogromno zanimanje. To je onaj osjećaj da vam se noge odrežu kad ga/ju vidite. Naša motiviranost za traženjem takvog partnera je naša žudnja da iscijelimo rane iz djetinjstva.

Kada upoznamo takvu osobu kreće period zaljubljenosti ili romantične ljubavi. U tom razdobolju privlačnosti mozak oslobađa dopamin i norepinefrin, koji stvaraju ružičast pogled na svijet i povećavaju energiju. Iako znanstvenici nemaju objašnjenje zašto se u fazi zaljubljenosti oslobađaju te kemikalije, vrlo vjerojatni uzrok tome je u činjenici da naš nesvjesni dio mozga vjeruje da konačno imamo priliku biti paženi i iznova steći svoju izvornu cjelovitost. Ljubavni par tada oponaša način na koji su majke povezane sa svojim novorođenim djetetom. Guguću, tepaju, miluju se, gledaju zaljubljeno, mirišu se, uživaju jedno u drugom. Nesvjesni mozak tada uživa. Ljubavnici vjeruju da će im međusobnim povezivanjem zauvijek nestati osjećaj necjelovitosti. Kad su jedno uz drugo osjećaju se cjelovitim, kao da su ponovno otkrili svoje izgubljeno ja. Iz tog razloga često čujete tvrdnje "kad sam uz tebe osjećam se potpuno; mogla bih umrijeti bez tebe; ne mogu više zamisliti život bez tebe; kako sam mogla živjeti tolike godine bez tvoje ljubavi; ti si meni sve; kao da te poznajem čitav život,...". U toj fazi je druženje umirujući melem i zaljubljene osobe se više ne osjećaju izgubljeno, nego potpuno radosno, ispunjeno i moćno. Između njih se produbljuje povjerenje, prisnost i počinju se osjećati šestim čulom, točno pogađajući što njihovom partneru nedostaje ili treba. Jedno drugo zasipa spontanim i brižnim ponašanjem i oboje se osjećaju kao voljeno dijete. U toj fazi vidimo samo ono što želimo vidjeti u toj osobi, odnosno vidimo njezinu projekciju, imago koji smo stvorili kroz svoj život. Tada nismo zaljubljeni u osobu, nego u sliku projiciranu na tu osobu. Zato je romantična ljubav kratkotrajna i varljiva, jer niti jedna iluzija ne može dugo trajati, obzirom da je temeljena na vrlo krhkim temeljima.

Po završetku romantične faze ljubavi počinje faza borbe za moći, koju možemo nazvati – ne mogu živjeti ni bez tebe ni sa tobom. To je faza u kojoj počinjemo imati neka očekivanja od svog partnera, od svjesnih do nesvjesnih. Sa svjesnim očekivanjima se još koliko toliko i lagano nositi, jer ih barem znamo objasniti, racionalizirati, o njima pregovarati, međutim ona nesvjesna su izvor mnogih sukoba. Nesvjesno očekujemo od partnera da nas voli onako kako nas roditelji nikada nisu voljeli, a mi smo toga bili željni. Svi smo mi prije svega usmjereni na svoje potrebe i veza nam ne služi da bismo brinuli o partnerovim potrebama nego da nastavimo vlastiti psihološki i emocionalni rast. Kada se kroz fazu romantične ljubavi osiguramo da će osoba ostati uz nas, javlja se ranjeno dijete koje postavlja svoje uvjete. U toj fazi počinjemo otkrivati partnerove osobine koje nam se ne sviđaju. Isto tako, one koje su nam se ranije sviđale, počinju nam smetati, a one koje su nam ranije smetale ali smo bili uvjereni da ćemo se njima sa lakoćom nositi, nas dovode do ludila. Nestaje topline, nježnosti, komunikacija je sve rjeđa, kao i vođenje ljubavi. Počinjemo osjećati da ne samo da u vezi nisu zadovoljene naše potrebe, nego da je naš partner zapravo predodređen da nas povrijedi na isti način kako smo bili povrijeđeni u djetinjstvu. Osjećamo veliku nelagodu i negativne osobine postaju žarište našeg zanimanja. Naši partneri izazivaju u nama nemir pokrečući naše zabranjene dijelove, te ne samo da nas povređuju poput naših roditelja, nego dodaju daljnje povrede našim starim ranama, budeći u nama nesvjestan strah od smrti.

U toj fazi, u kojoj smo uglavnom vođeni nesvjesnim sadržajima, osjećamo se zbunjeno, ljutito, tjeskobno, utučeno i nevoljeno. Kako nemamo osjećaj da smo se mi promijenili, okrivljujemo partnera da se on promijenio i uzrok svojih problema tražimo u njemu. U očaju pokušavamo prisiliti partnera da se promijeni, da nas više voli, na različite načine. Svim tim načinima je zajednički nazivnik borba, a ne ljubav. Borimo se da zadobijemo ljubav s početka veze, uz koju smo se osjećali cjelovitima. Kako borba uvijek koristi silu tako mi boreći se zadajemo partneru puno boli, a pritom nezrelo vjerujemo da će on postati kakav je bio na početku veze, ako ga dovoljno ranimo. Tu je "nezrelost" ključ razumijevanja zašto pokušavamo pridobiti nečiju pažnju i ljubav kroz zadavanje boli, a ne da mu jednostavno kažemo za čime čeznemo. Naime, kao beba smo usvojili program da ako ćemo dovoljno dugo vrištati, majka će udovoljiti našim potrebama. Naš nesvjesni mozak je to usvojio kao zapis po kojem kasnije djelujemo kroz život ako želimo nešto postići od svoje okoline. Po tom principu, mi izazivamo svog partnera poput malene bebe "vrišteći iz svog tijela boli" kako bi nas čuo i zadovoljio naše želje i potrebe, odnosno kako bi nas volio kao na početku veze. Drugim riječima, poput malene bebe mislimo da sve treba onaj drugi, a mi ništa osim "vrištati". Kako smo i u toj fazi veze vođeni nesvjesnim, izostaje suradnja i ljubav i na scenu nastupa međusobno kritiziranje, otpor, inaćenje, svađa... pa nije čudno da ljubav slabi iz dana u dan, a otpor i neslaganje raste. Faza borbe za moći ima svoje podfaze, a prva je osjećaj gubitka tla pod nogama, koje izaziva veliki šok. Osjećate se izdano, ranjeno i pitate se je li moguće da ćete tako morati živjeti do kraja svog života. Nakon šoka dolazi faza poricanja u kojoj se poput lava borite da zanemarite sve partnerove negativne osobine ili da ih vidite kao pozitivne. Naravno da to ne može dugo potrajati i nakon toga dolazi faza tuge i boli, nakon čega dolazi faza pregovaranja i pogađanja. Posljednja faza borbe je očaj u kojem partneri više ne vide nadu da će naći sreću ili ljubav u svojoj vezi. U fazi očaja se parovi najčešće razilaze. Oni koji ostaju u vezi često nastoje pronaći sreću izvan veze. Vrlo malen broj parova nalaze način kako da razriješe borbu za moć stvarajući duboko zadovoljavajući odnos. Takvu vezu, koja je uspjela preživjeti borbu sa moći na način da kroz nju međusobno iscijelimo ili neprestano svjesno iscjeljujemo svoje unutarnje dijete, zovemo svjesnom vezom. To su veze u kojima vlada međusobno poštovanje i ljubav. To nisu veze dvoje istih ljudi, nego dvoje svjesnih ljudi, koji jedno drugom dozvoljavaju njihovu ranjivost i cjelovitost. U takvim vezama više nismo u ringu, nego u vrtu ljubavi. Međutim, da bismo takvu vezu ostvarili, moramo preuzeti odgovornost za svoj život, marljivo i svjesno raditi na osvještavanju svojih obrazaca, ne očekivati od drugog da nas ispuni, ali mu vjerovati dovoljno da bismo mu dozvolili da nam pomogne pri iscjeljivanju. Naravno da to mora biti obostrano, jer nam je u vezi potrebna interkacija i obostrani napor da bismo je iscijelili.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message