Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Bol zbog nepriznavanja od strane voljenih

Objava 06. prosinca 2020. 0 komentara 1516 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
-

Na putu prema sebi često tražimo priznanje od strane onih koje najviše volimo, koje mnogi nikad ne dobiju. Iako zaslužujemo svoje postojanje na zemlji samim svojim rođenjem pa shodno tome i svoje mjesto u obitelji, ipak ovdje na zemlji to uglavnom ne svjedočimo. Upravo zato što je ono što svjedočimo, a to je često "nepriznanje zbog drugačijosti", beskrajno daleko od istinske životne istine, nas "rana nepriznavanja" ili "rana nepripadanja" beskrajno bole. Bole nas te rane do trenutka dok ne shvatimo čemu su služile i tko koga ustvari ne priznaje.

Dat ću svoj osobni primjer. Kaže se da nitko nije prorok u vlastitom selu. Ako se ta vrlo duboka poslovica objasni kroz životni primjer, jednostavnije ju je shvatiti. Oduvijek osjećam da stršim unutar svoje obitelji, a kad sam svjesno krenula putem prema sebi, počela sam stršati i šire i dalje. Nisam se uklapala u društvenu šablonu, jer sam često radila, ponašala se i živjela drugačije od uobičajenog, tj. za mnoge "čudno". Npr. jako je čudno dati otkaz na dobro plaćenom korparativnom mjestu kao samohrana majka i reći da ćeš se baviti poslom kojeg nitko niti razumije, niti smatra da ga znaš raditi. Čudno te gledaju i kad se odlučiš roditi u 45. godini nakon preživljenog karcinoma i misle da si sebično neodgovoran prema postojećoj djeci koja mogu ostati bez majke. A kako te tek čudno gledaju kad odlučiš preseliti sa jednim djetetom u 5. osnovne i bebom u drugu državu i pritom ostavljaš dijete na 2. godini fakulteta u svom vlastitom stanu, sa autom i dovoljno novaca da može kvalitetno živjeti. Tada ti stave etiketu nemajka, sebična, neodgovorna, glupa, ... Jednako tako, čudno te gledaju kad napišeš knjigu, a nisi pisac. Još te čudnije gledaju kad se odlučiš objaviti je i time "osramotiti" sebe i čitavu obitelj. Još kad je pritom nazoveš Put prema Sebi, opet čuješ da si sebičan, jer ni knjigu ne možeš objaviti, a da sebe ne staviš u prvi plan. Nema potrebe više nabrajati, jer lista bi bila podugačka i danima bih je pisala, jer moja se drugačijost svaki put kad bih radila po svom srcu uvijek zvala sebičnost, glupost, neodgovornost, bezobraznost, nepromišljenost i sl. Odrastala sam i živjela sa tom slikom o sebi dugi niz godina, tako da sam i sama u nju povjerovala. Srećom, moja duša u to nikad nije povjerovala i dala mi je beskrajan broj prilika da krenem putem prema Sebi, tj. prema njoj, odnosno putem prema Istini o tome tko sam Ja. Sebi i Ja ne pišem velikim slovom zbog ega, nego zato što u kontekstu u kojima su napisane velikom slovom pišem o Duši.

Bolest me je pokrenula na put prema Sebi, a neljubav prema meni sebičnoj, nepromišljenoj, glupoj, krivoj, pogrešnoj,... koju sam pod svaku cijenu htjela promijeniti u ispravnu, mudru, inteligentnu, ljubavnu Bojanu, mi je davala snagu i hrabrost da potražim tu Bojanu koja je ispravna i koja je priznata u očima onih do čijeg joj je priznanja čitavog života bilo stalo. Uvijek su to bili najbliži i vrlo bliski ljudi, od roditelja, sestre i često prijatelja koji to nisu otvoreno izražavali, ali si im čitao u očima svaki put kad si slijedio srce da misle da ti nisu baš sve kockice u glavi dobro posložene. Nisu te htjeli uvrijediti, nego su, kako su znali i mogli, svi oni nastojali, neki vrlo oštro, a neki pristojno i izdaleka, vratiti te na pravi put. Neki su zbog toga što si drugačiji i ne živiš kako društvo kaže da je normalno, dizali ruke od tebe, jer im je bilo teško gledati te kako griješiš. Oni najuporniji su ostajali uz tebe i u dobru i u zlu, makar su i oni često zabrinuto vrtili glavom i nisu te baš bodrili da nastaviš putem kojim si krenuo, jer je djelovao nepromišljen i opasan.

Razumijem danas da nije bilo iz zloće, nego iz brige i želje da mi bude dobro. Nisu oni vidjeli da je meni već dobro i da mi je iz dana u dan sve bolje, jer oni su stalno gledali onu drugačije pogrešnu Bojanu. Mnogo puta mi je bilo u dubini duše žao što nisam osjećala onu bezuvjetnu podršku ljudi koje volim i osjećala sam se velik broj godina žrtvom toga. Najviše se to osjećalo kroz moj tzv. "novi" posao. On je bio toliko u suprotnosti sa Bojanom koju su poznavali, da nitko ili rijetki od svih meni bliskih ljudi nikada nije osjetio onu istinsku potrebu iz duše preporučiti, lajkati, pohvaliti, pogledati ili proslijediti neki moj video, a slično je bilo i sa knjigom kad je izdata. Boljelo je to tada jako. Nikad im nisam pokazala da boli ili koliko boli, ali boljelo je jako i boljelo je dugo. Nije tada pomagalo niti to da su me priznavali, hvalili i slijedili mnogi drugi divni ljudi. Nisam mogla shvatiti kako je moguće da me najbliži sude, a mnogi drugi vole, te sam se često pitala nisam li "lažnjak" koji se svijetu predstavlja na jedan način, a najbližima na drugi. U tome mi je uvijek suprug bio oslonac i čvrsto stajao iza mene i uvjeravao me koliko sam predivna i što me briga što drugi misle, ali rana u meni je vapila za priznanjem od onih koji su mi bliski.

Iako oduvijek govorim, vani vidiš samo ono što je u tebi, kad je ova rana bila u pitanju, jaaaaakooooo mi je dugo trebalo da i tu vidim poveznicu. Naime, u meni je bila rana "nepriznavanja mene baš takve kakva jesam od same mene". Zamislite genijalnost plana duše da nam tu ranu iščačka van na način da nas priznaju SVI, OSIM onih do čijeg nam je priznanja najviše stalo, jer smo mislili da bi nas oni AUTOMATSKI trebali priznati, jer su "naši". Baš zato što su "naši" i kao takve ih osjećamo najbliže, ne mogu nas priznati, sve dok nosimo u sebi ranu "ne priznajem i ne volim sebe baš takvu kakva jesam". Uuuuuuu, koje je to oslobođenje bilo kad sam konačno shvatila – nije do njih, nego je do mene, pa to ja sebe nisam priznavala i voljela zato što sam drugačija!!! Oni me nisu mogli priznati u mojoj drugačijosti, jer se niti sama nisam takvom voljela i prihvaćala! Oni su bili samo glasnici ili ogledala onog što je oduvijek čučalo unutar mene, a čučalo je "pogrešna si zato što si drugačija", "pogrešna si kad slušaš svoje srce", "pogrešna si kad činiš ono što društveno nije prihvaćano", "pogrešna si kad biraš svoj put, a ne onaj koji ti drugi kaže da je dobar za tebe, bez obzira koliko te taj drugi voli". Što sam više patila za njihovim priznanjem, to sam se jače udaljavala od toga da duboko priznam i prihvatim sebe baš takva kakva jesam. Svi smo mi drugačiji od drugih. Svi smo unikatni. I iako to znamo, tvrdoglavo bismo voljeli biti isti kao i svi drugi, ne bismo voljeli stršati, tj. biti drugačiji. Pritom jedino što možemo je biti drugačiji, tj. autentični, jer svatko od nas je – UNIKAT!

Više mi nije bitno hoće li netko od "mojih" lajkati moj video, pročitati moju knjigu ili reći nešto o meni što me na bilo koji način etiketira. Ja znam tko sam. Daleko od toga da sam savršena, jer nisam, ali znam da sam jedinstvena, kao što je i svako drugo biće, te da to nije moja mana, nego moja ljepota. Volim svoju drugačijost i nastojim biti što autentičnija, jer upravo takva najviše živim sebe, ali i kroz sebe dajem svoju ljepotu svijetu jer samo sam ja takva. Prihvatiti se originalnim i pokazati se takav svijetu bez straha, ali i bez očekivanja, najveći je dar koji možemo dati prvo sebi, a onda čitavom svijetu!

MOJ ZADNJI SNIMLJEN VIDEO PA AKO VAS PRIVUČE, POGLEDAJTE!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.