Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Depresija - ne postoji čovjek koji je nije iskusio!

Čovjek je tako sam, a ne želi živjeti sam i preuzeti odgovornost
Objava 23. listopada 2020. 1 komentara 1146 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Nije mi drago vidjeti da se depresivne osobe liječe antidepresivima

Kako posljednjih dana češće nego obično čujem riječ “depresija” ponovno ću se poslužiti knjigom “Bolest kao put” jer odlično objašnjava depresiju, njezine uzroke i načine dokidanja:

“Riječ depresija izvodi se iz latinske riječi deprimo, što znači tištati ili potiskivati. Iz toga se nameće pitanje što to tišti depresivnu osobu, odnosno što to ona potiskuje?! Kao odgovor pronalazimo 3 tematska područja:

1. Agresivnost – agresija koja nije usmjerena prema van pretvara se u tjelesnu bol. Agresija, koja se blokira u svom izražaju (tu ne mislim da se treba izbacivati tako da verbalno vrijeđamo, tučemo ili bilo kako drugačije ugrožavamo druge osobe – postoje načini kako se bezbolno i sigurno agresija može izraziti), usmjerava se prema unutra i pošiljatelja čini primateljem. U psihičkom području potisnuta agresija vodi do depresije. Depresivna osoba izbjegava sve što ne nailazi na javno priznanje i pokušava besprijekornim životom prikriti svoje agresivne i destruktivne impulse, jer je agresija društveno neprihvatljiva, kao i svaka pomisao da bismo je mogli osjećati.

2. Odgovornost – depresija je najekstremniji oblik odbijanja odgovornosti. Depresivna osoba više ne djeluje, nego vegetira, više je mrtva nego živa. Unatoč svom protivljenju da se aktivno sučeli sa životom, depresivna osoba i dalje se preko stražnjih vrata osjećaja krivnje konfrontira s temom odgovornosti. Strah od preuzimanja odgovornosti stoji u prvom planu kod svih depresija koje se javljaju upravo onda kad bi pacijent trebao započeti novu fazu života, što je npr. jasno i iz porodiljske depresije.

3. Odustajanje, usamljenost, starost, smrt. U depresiji pacijent je prisiljen sučeliti se smrtnim polom života. Sve živo, poput kretanja, promjene, društvenosti i komunikacije izmiče depresivnoj osobi i realizira se suprotni pol živog: apatija, ukočenost, usamljenost, razmišljanja o smrti. Konflikt se sastoji u jednako velikom strahu od života i smrti. Aktivan život donosi sa sobom krivnju i odgovornost, a upravo to depresivna osoba želi izbjeći. Preuzimanje odgovornosti znači odustajanje od projekcija i prihvaćanje vlastite samoće. Depresivna osoba se boji toga i stoga treba ljude za koje će se grčevito uhvatiti. Rastanak ili smrt takve odnosne osobe može često postati povodom za depresijom.

Čovjek je tako sam, a ne želi živjeti sam i preuzeti odgovornost.

Depresija čini iskrenim – nesposobnost da se živi i umre izvlači na svjetlo dana.”

Mislim da ne postoji čovjek koji nikada nije iskusio depresiju na svojoj koži. Svi mi se ponekad nađemo u nekoj životnoj situaciji kada nas je strah krenuti dalje, kada bismo najradije opet bili maleno dijete o kojem skrbi netko drugi. To nije sramota, niti je nenormalno stanje. Strah i odgovornost idu ruku pod ruku. Dok ne moramo prihvatiti odgovornost, nemamo straha, jer ne činimo ništa čime bismo ga izazvali.

Čim krenemo nešto činiti, odmah se javi “paket” ograničavajućih osjećaja kojem je namjera ili nas ograničiti ili učvrstiti u našoj želji za akcijom. Sve je stvar percepcije. Nema osobe koja se ne boji novog, ali se ustrajne ili uspješne osobe razlikuju od depresivnih po tome što se usuđuju suočiti sa strahom i uzeti odgovornost za svoj život u svoje ruke. Oni drugi se to ne usuđuju, jednostavnije im je lakše neko vrijeme se povući od života. Ako je to samo na neko vrijeme, dok ne prikupimo snagu, onda je i to dobro, jer depresijom toliko smanjimo naše životne aktivnosti da organizam ima vremena prikupiti dovoljno snage kako bi krenuo sa životom punom parom onog trenutka kada to sami odlučimo.

Nije mi drago vidjeti da se depresivne osobe liječe antidepresivima. Oni ih zadržavaju u stanju neživljenja ili življenja bez osjećaja, bez goriva koje nam čini život životnim. Antidepresivi nas čine ovisnima i odvikavanje je bolno i dugotrajno. Bilo bi daleko kvalitetnije osobi pomoći da se suoči sa svojim strahom, bolom, potisnutom agresijom,… i da ih otpusti i krene dalje kada za to bude spremna. To je istinska pomoć.

Antidepresiv nije istinska pomoć u većini slučajeva. Naravno da uvijek postoje izuzeci od pravila, poglavito kod osoba koje potisnutu agresiju usmjeravaju prema sebi što iziskuje suicidalne misli. Takva osoba će u stanju pojačane energije tijela iskoristiti svaku priliku da počini ono čime je zaokupljena, a to je suicid. Takve osobe ne mogu biti bez antidepresiva ukoliko nisu u procesu liječenja bez nadzora, jer one smisao svog života vide u užitku smrti u kojoj vide oslobođenje. No, to su granični slučajevi, a postaju granični zato što se nisu procesuirali na vrijeme, zato što je osoba predugo živjela potiskujući svoju agresiju.

I tu dolazimo do toga da živimo prema tuđim ili društvenim mjerilima, a ne prema sebi. Odmalena nas uče da nije dobro iskazivati ljutnju, bijes, bilo kakve negativne osjećaje. Dijete u dobi od dvije godine prolazi fazu agresivnosti, “ne fazu” u kojoj ispituje granice, uči očitavati svoje emocije, odnositi se prema njima. Ne daj Bože da se tako nešto desi vani, pred prijateljima, rodbinom, slučajnim prolaznicima … obično nas bude sramota jer kakvi smo roditelji kad ne možemo ukrotiti vlastito dijete i koje nije poput djeteta sa Pampers reklama. Odmah krivnja jer nismo dovoljno dobri roditelji, nemoć jer nam se to događa i sada “svi” vide kakvi smo “grozni i nemoćni” roditelji.

Naravno da ne dozvoljavamo djetetu izraziti se, izbaciti iz sebe negativni naboj, nego ga umirujemo, udarimo, vrištimo na njega jednakim intenzitetom kao i ono na nas, ignoriramo ga,… Neugodna nam je njegova agresija jer se ne znamo nositi niti sa svojom, nitko nas to nikada nije naučio. Agresija koja se iskaže oslobađa, čini protočnim, otvorenim za življenje u skladu sa sobom. Ona je ionako samo izraz toga da ne živimo sebe, da smo duboko u sebi nesretni jer ne slušamo svoje srce i svoje tijelo.

Agresija se može izraziti u miru svoje sobe ili doma ili negdje u prirodi gdje smo zaštićeni i sami. Tko je rekao da ne možete vrištati iz petnih žila u dubokoj šumi ili na proplanku? Tko je rekao da ne možete boksati u prazno sve ono što vas tišti ili ljuti, udarati zrak svojim rukama i nogama, zamišljajući da udarate izvor svoje agresije? Možete lupati jastukom po podu ili krevetu, trgati bilježnicu koja vam ne treba, šarati iz sve snage olovkom po papiru,… dajte si mašti na volju.

Agresija se savršeno “čisti” sportom, zato su sportaši uglavnom pozitivne osobe, jer višak svoje potisnute agresivne energije isprazne kroz pojačanu fizičku aktivnost. Iz tog razloga i djeca brzo prerađuju svoju agresiju, jer su aktivna, često vani, zaokupljena. Agresija se često “ispucava” i na stadionima prilikom nogometnih ili drugih utakmica. E, sad i tu vidimo svašta, što isto govori o slici društva i količini potisnute agresije jer sve manje postaje dovoljno samo navijati glasno, derući se iz petnih žila, nego se moraju bacati rakete, paliti stolice, tući ljudi oko sebe,…

Nije problem agresija, nego njezina društvena etiketa, da ju je pogrešno osjećati, a još pogrešnije iskazivati. Da, slažem se, ne treba je iskazivati tako da se time ugrožavaju drugi, ali izbaciti je iz sebe kad smo sami sa sobom ne samo da je poželjno, nego životodajno. Zapamtite, nema loše emocije, jer emocija je samo emocija. Postoji samo loš odnos prema emociji, a najlošiji je potiskivanje ili negiranje. To činimo zato što je društveno prihvatljivo, ali pritom zaboravljamo da je našoj duši neprihvatljivo i da to rađa konflikte unutar nas samih. Ti konflikti nas čine nesretnima i nezdravima. Put njihovog rješavanja je u iskrenosti prema sebi. To znači priznati sam sebi kako se osjećamo svakog trenutka svog života i suočiti se sa time. Suočavanje je put dokidanja emocije i otvaranje za ono pozitivno u nama. Ljudi su rođeni pozitivni, no to su kroz život zaboravili. Da bi se toga sjetili, trebaju iskreno proći kroz sve svoje nametnute negativnosti da bi došli do srži svog bića koje je ljubav i dobrota, kreativnost i snaga, radost i zadovoljstvo.

  • Rtzui:

    Živo me zanima tko je autor ovog teksta! Depresiju je imoa svatko... To je kao da izjavi da je sidu imao svatko! I ona nije pobornik antidepresiva... Pa ženo božja voljela bi vidjeti tebe 2 dana u tom psihičkom stanju ... prikaži još! pa bi te onda pitala... Nevjerojatno kakokao su danas svi pametni