Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Iscjeljivanje unutarnjeg djeteta

Nije potrebno mijenjati svijet oko nas, nego osvijestiti sebe iznutra
Objava 24. siječnja 2021. 0 komentara 1066 prikaza
unutarnje dijete
unutarnje dijete
unsplash.com

Šetajući sa 17-godišnjom kćerkom spomenula mi je nedavni izazov koji ju je doveo do bjesnila. Izazvala ga je jedna vršnjakinja i to ne prvi, nego drugi put. Činjenica da nas netko može izbaciti iz balansa i dovesti nas do toga da se osjećamo bijesnima je samo po sebi poziv da se povežemo sa sobom, jer samo biću koje nije povezano sa sobom drugi imaju moć utjecati na njegove emocije i stanja. To da joj se to dogodilo drugi put, sa istom osobom, je još dublji poziv da se istraži što je uzrok tome.

Naime, svi mi smo skloni "ubiti glasnika", tj. ludjeti zbog neadekvatnog ponašanja osobe koja nas svojim ponašanjem "izuva iz cipela". Time, umjesto da vratimo svoju moć sebi i da iscijelimo neintegrirani dio sebe, bavimo se ponašanjem te osobe ili njezinim (ne)karakterom, što je čisti gubitak energije. Naime, ne samo da na ponašanje osobe ne možemo imati utjecaj, nego se često radi samo o odrazu ili projekciji našeg uma.

To nas dovodi u još veću frustraciju i nemoć i umjesto da budemo kreatori svog života, postajemo žrtve okolnosti i drugih ljudi. Iako ste vjerojatno puno puta čuli da nije potrebno mijenjati svijet oko nas, nego osvijestiti sebe iznutra, rijetko se u takvim situacijama toga odmah sjetimo, ako se uopće sjetimo, nego provedemo određeno vrijeme u bijesu ili drugoj emociji niske vibracije i iz nje učinimo stvari koje ne koriste niti nama niti osobi koja nam je izazvala takvo stanje. Svaki čin reagiranja je čin rušenja mostova između ljudi i neiskorištena mogućnost da iscijelimo jedan dio sebe koji smo kroz takvu situaciju imali priliku iscijeliti.

Reći ću vam kako ja gledam na takve situacije i što sam savjetovala svojoj kćerci i time joj pomogla iscijeliti njezino ranjeno dijete, jer osjećam da je ovo tema koja muči mnoge ljude, nebitno je li u pitanju bijes ili bilo koja druga razarajuća emocija. Svi nosimo u sebi emotivne rane i neintegrirane emocije, koje su uglavnom nastale u prvih sedam godina života. Najčešće se ne radi o dramatičnim okolnostima u kojima su nastale te rane, ali ih nerazvijen dječji mozak, koji nije u stanju povezati uzroke sa posljedicama, ne razumije. Za dijete je emocija koju ne može razumjeti i u kojoj se ne osjeća sigurnim, vrlo traumatična i ima potencijal ostaviti posljedicu na razvoj uma djeteta. Zato postoji mehanizam u kojem um čini "manevar" i emociju koju dijete ne razumije i nije ju u stanju integrirati, jer nema nikoga da mu u tome pomogne, potiskuje u podsvijest ili tzv. nesvjesno. Tako to ostaje za nas sakriveno ili nesvjesno, što ne znači da ne postoji ili da je nestalo.

U našem nesvjesnom je pregršt takvih potisnutih emocija, koje su se uglavnom počele kreirati kroz djetinjstvo i nastavile se nadopunjavati kroz život. Radi se o kemijskim spojevima u našem tijelu, koji ne dopuštaju da se ponovno povežemo sa tom, nekad za nas razornom emocijom, jer nas ego koji je nastao iz svih takvih situacija, štiti od toga da se sa njima ponovno povežemo. Čini to zato što nas doživljava nezrele poput djeteta, jer smo ga iz te nezrelosti i izgradili u svrhu zaštite i sigurnosti. Stoga nije poanta u tome da se razračunavamo sa egom, nego da ga zaobiđemo. Ego nije nastao protiv nas, nego je nastao iz potrebe da budemo zaštićeni i on daje sve od sebe da izvrši zadatak koji smo mu kao djeca povjerili.

U našem biću postoji svjesni i nesvjesni dio i svaki ima svoj cilj. Dat ću primjer kako to izgleda. Svjesni dio nas npr. želi naći partnera i vodi nas prema tome da ga nađemo. Kad se to dogodi, cilj svjesnog dijela našeg bića je ispunjen i tada na scenu nastupa nesvjesni dio našeg bića sa svojim ciljem. Cilj nesvjesnog je suprotan cilju svjesnog dijela našeg bića jer je baziran na emotivnoj traumi i mentalnom uvjerenju nastalom iz te traume. Npr. nesvjesni cilj može glasiti - nikad nikome ne mogu vjerovati. Tada nesvjesno krenemo izazivati i privlačiti situacije u svom partnerskom odnosu u kojima se ostvaruju nesvjesni ciljevi, odnosno svjedočimo da ne možemo vjerovati partneru zbog stvari koje čini.

Najčešće se tada ljutimo na njega, mislimo da smo pogriješili prilikom izbora, da ne znamo izabrati partnera, da se on promijenio, pitamo se čime smo to zaslužili i sl. , a ta pitanja ne vode nikud, osim u još dublju patnju ili novo nesvjesno uvjerenje. Činjenica je da je naše nesvjesno izabralo takvog partnera jer je "znalo" da će nam on učiniti sve te "grozne" stvari, jer je to i bio cilj nesvjesnog - da nas izda na svim razinama i dobijemo iskustvo da nikome ne možemo vjerovati. Zašto to nesvjesno čini? Ne zato što je zlobno, nego zato što je zatočeno i želi biti osviješteno. Želi biti obasjano našom sviješću, oslobođeno, vraćeno Izvoru iz kojeg sve potječe.

Kad to shvatimo, nećemo se više ljutiti na svoje izbore, ali nećemo se više dugo ljutiti niti na glasnike s početka priče. U slučaju moje kćerke, njezina vršnjakinja je bila "glasnik ili poštar" njezinog nesvjesnog. Iz razine duše takve osobe zovemo pomagačima, mada našem umu oni izgledaju kao agresori i negativci. No, oni su doista pomagači, jer imaju zadatak dovesti nas u emotivno stanje u kojem smo se zaglavili u djetinjstvu i pomoći nam da ga integriramo i otpustimo uvjerenje/a koje je iz njega nastalo. To je ogromna pomoć na našem životnom putu jer nas oslobađa od reaktivnog življenja i daje nam slobodu djelovanja i odabira.

Jedan od postupaka kojim se vraćamo u zaglavljeno emotivno stanje u djetinjstvu zove se iscjeljivanje unutarnjeg djeteta. Ono se radi na način da osvijestimo emociju koju doživljavamo u sadašnjem trenutku. U slučaju moje kćerke to je bio bijes na vršnjakinju zbog njezine neodgovornosti, zbog koje je i moja kćerka ispala neodgovorna. Rekla sam kćerci da osjeti emociju u tijelu i da ju jako osvijesti, te da se kroz svoju prošlost vraća u svaku svoju raniju životnu situaciju u kojoj je osjećala jednaki bijes i neka se zaustavi na onoj koja joj dodatno uvećava emociju bijesa.

Došla je do situacije u dobi od otprillike 3 godine kad je bila sama u krevetiću i osjećala velik strah i tugu, te u konačnici i bijes zbog ostavljenosti i izdanosti i stvorila je uvjerenje da nikoga nema tu za nju kad joj je potreban i da na nikoga ne može računati, da je prepuštena sama sebi. Rekla sam joj da si postavi pitanje što joj je tada bilo potrebno da se osjeti sigurnom. Nakon mora suza i otpora i rečenica "nema nikoga, nema ništa, ..." došlo je rješenje i stopila se sa osjećajem sigurnosti. Bila je u njemu neko vrijeme, sve dok se nije potpuno ispunila sigurnoću i osjećala da ta situacija za nju više nije ružno sjećanje, nego da je sada gleda potpuno drugačim očima. Tada sam ju vratila u sadašnji trenutak i pitala kako sada gleda na trenutnu situaciju sa vršnjakinjom. Odmahnula je rukom, jer to više nije bio problem.

U ovom primjeru radilo se o dubokoj traumi koja je proizvela osjećaj "nikoga nema za mene, iznevjerena sam od svih, prepuštena sama sebi". Ja ju nikad nisam ostavljala samom, a i angažirala sam tetu čuvalicu koja je bila sa njom kad sam bila na poslu, No, očito se dogodio jedan trenutak u kojem je ona ostala sama, koji sigurno nije trajao dugo, ali dovoljno dugo da se trauma kreira. Nitko tu nije kriv, niti se radi o nečemu što je u rangu zlostavljanja (o čemu u ovom tekstu ne pišem, jer rane nastale iz zlostavljanja zahtijevaju daleko dublji i sistematski pristup), ali kao što sam ranije u tekstu napisala, svi smo mi u djetinjstvu imali takve ili tko zna kakve druge, naizgled benigne situacije, koje su nam na nesvjesnom nivou, odredile tijek života. Sve ono čega nismo svjesni ima daleko veću moć nad našim životom, nego ono čega smo svjesni, zato što iz toga činimo, a ne znamo da činimo.

Zamislite kako je živjeti osobi sa nesvjesnim uvjerenjem "nikoga nema za mene kad mi je to potrebno". To uvjerenje privlači u život osobe koje to potvrđuju i jedna od njih je bila i njezina vršnjakinja, koja joj je to učinila dva puta i u njoj izazvala bijes. To je inteligencija nesvjesnog, da traži osobe koje će nam pomoći da se vratimo u traumu i iscijelimo ju. No, ako ne shvatimo da su osobe u našim životima koje u nama izazivaju razarajuće emocije samo "glasnici ili pomagači", nećemo iskoristiti predivnu priliku koju nam nude, a ona se zove – iscjeljenje unutarnjeg djeteta.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.