Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Put prema sebi

Kako savladati ljubomoru

Put prema sebi znači razumjeti da SVE emocije postoje u nama. Ne samo dobre, nego sve. I ne samo u nekim ljudima, nego u svima. Ne postoje one zato što smo zli, nego zato što smo ljudi. Došli smo ih ovdje sve iskusiti. Duša je čista bezuvjetna ljubav, koja se ne rađa i ne umire, nego vječno postoji kao svjetlo ljubavi. Kada želiš sebe iskusiti kao ljubav, to možeš tako da se suočiš sa onim što ljubav nije. Svjetlo možemo raspoznati kao kvalitetu samo u tami. Isto je tako i sa ljubavlju. Možemo je istinski spoznati kroz nedostatak njezine kvalitete. Taj nedostatak ljubavi prema sebi i drugima služi jedino i isključivo tome da nas kroz nedaće koje nam kroz život stvara navede da toliko zavapimo za ljubavlju, da nas sam vapaj za njom dovede do nje.
Objava 12. travnja 2021. 0 komentara 1219 prikaza
ljubomora 1
ljubomora 1
pexels.com

Nastavno na temu nedovoljnosti koja je obilježila moj život, a provlači se iz najranijeg djetinjstva i moje tada, zbog godina i iskustva, ograničene percepcija života, uslijed koje je um u namjeri da zaštiti moje postojanje kreirao različite identitete i ego mehanizme zaštite, otvorila se još jedna rana pod nazivom ljubomora. Nije se jednostavno suočavati sa "tamom" u nama, koju većinu života pomno sakrivamo i od sebe, a posebice od drugih. Mnogi život provedu grčevito se trudeći pokazati samo svoje lijepo lice na van, panično sakrivajući i od svijeta i od sebe, postojanje mračne strane osobnosti, koja u svima nama, bez izuzetka, čuči i čeka svoju priliku da izroni na površinu iz tame i bezdana našeg bića. Što se jače trudimo ne pokazati ga, to je "mrak" unutar nas jači i sve žešćom snagom priziva okolnosti u kojima se reaktivno iskazuje. To su oni događaji koje ne možemo kontrolirati, jer se sve događa toliko brzo da ne stignemo na sebe navući tzv. masku "dobro odgojenog čovjeka", nego reagiramo iz tijela boli. Primjeri toga su kad vam netko uleti na parking mjesto na koje ste strpljivo čekali minutama, kad se točno ispred vas nakon višesatnog čekanja zatvori red na nekom šalteru, kad kasnite zaglavljeni u prometu bez telefona, kad vas netko lažno za nešto optuži, kad saznate da vas ogovaraju iza leđa, kad se netko kiti vašim perjem,... Tada reaktivno iskoči iz nas onaj identitet kojeg se užasavamo i većinu života čuvamo u velikoj tajnosti. Nakon svakog takvog ispada nastojimo svim silama opravdati takvo svoje, bez kontrole svjesnog uma, aktivirano ponašanje i optužiti okolnosti i druge ljude što su nas "natjerali" da budemo oni koji "nismo" i ne želimo biti. Pritom zaboravljamo onu dobro poznatu činjenicu koja kaže da iz nas ne može izaći ono što nemamo u sebi - Kako je moguće da iz jabuke izađe sok od naranče? Drugim riječima, mi kao ljudsko biće smo sve, i dobro i loše. U nama je sve. Naše emotivno tijelo se razvija do 7. godine i do tada smo proživjeli SVE EMOCIJE koje postoje. Neugodne emocije sa kojima se nismo znali ili mogli nositi, zbog kojih smo bili kažnjeni ili koje nam nisu tada služile ili nisu bile dozvoljene, smo kroz život naučili sakrivati i ne pokazivati, ali to ne znači da nisu u nama i da iz nesvjesnog ne upravljaju itekako moćno i duboko našim životima i izborima.

U mom primjeru ljubomora je jedna od tih emocija. Nikad nisam voljela ljubomorne ljude, a pogotovo mi je to bilo odbojno primijetiti kod sebi. Toliko mi je bilo odbojno da sam pružala otpor tom osjećaju i nastojala ga objasniti mentalno, naći razloge zašto se pojavio i isprobati sve moguće metode i načine da bih ga razriješila, razumjela, otpustila. Svaki put kad bi se ljubomora pojavila bila bih ljuta, bespomoćna i tužna, jer se takva nisam sebi dopadala. Naprosto mi nije išlo od ruke zavoljeti ljubomornu Bojanu. Pružala sam joj otpor i tako je ona neprihvaćena od mene tražila prilike da mi se pokaže i kaže – "Ej, i ja sam dio tebe. Zašto me odbacuješ, zašto me ne prihvaćaš, ne voliš, trpaš u bezdan svog postojanja? Nastala sam nekad davno zato što me tvoj um pozvao da te zaštitim od nečega što ti je tada prijetilo, što je bilo veće od tvog tadašnjeg emotivnog kapaciteta. Čime sam sad zaslužila takvu kaznu da me se odričeš i da me kažnjavaš, a samo sam ti htjela pomoći". Sve sam ja to mentalno razumjela, ali praktično naprosto nisam mogla prihvatiti sebe ljubomornu i tražila sam načine da taj dio svog bića u potpunosti ukinem, otkinem, uništim, porazim, otklonim, da ga nikad više ne doživim i da zauvijek umre duboko u meni, neviđen, sakriven i neproživljen.

Svemu dođe pravo vrijeme, pa je tako došlo i mom osjećaju ljubomore da mi pokaže zašto je tu, kada je nastao i čemu mi je sve služio. Uvijek to bude u najbolje vrijeme za nas, kad smo to spremni doista razumjeti i prigrliti. Tako se tema moje ljubomore pojavila nakon što sam duboko zaronila u osjećaj nedovoljnosti. Pojavila se opet kroz temu rođenja moje sestre kad sam imala 3,5 godine. Zanimljivo da je to vrijeme u kojem se kod djeteta razvija ego i različiti identiteti. Moja je duša odlučila u to doba razviti popriličan broj "nepodržavajućih" identiteta, jer je duboko u sebi znala da je ljubav u meni dovoljna da ih sve jednom razumijem i prigrlim.

Kad se moja sestra rodila, osim što sam se osjetila nedovoljnom, osjetila sam i da mi je "otela" moje dotadašnje glavno mjesto u obitelji i da ne mogu ništa učiniti da ga zadržim i povratim. Tada je osjećaj ljubomore koji se pojavio došao sa svrhom da me zaštiti od bola gubitka nečega što je izgledalo važno i pomogao mi je da razvijem strategiju obrane i nošenja sa tom, za mene tada, preteškom emotivnom situacijom koju nisam bila u stanju dublje i šire razumjeti. Osjećaj ljubomore je bio podloga za donošenje nesvjesne odluke da ću biti drugačija i posebna te da ću tako ponovno zadobiti i zaslužiti ljubav roditelja i svoje "izgubljeno mjesto" u obitelji. To je naravno usmjerilo moj život u smjeru takmičenja sa životom, sobom i svima koji su izgledali kao potencijalna opasnost glede "gubitka nečega" meni tada vrijednog i važnog. Koliko me s jedne strane motiviralo da nadmašujem samu sebe, toliko me s druge strane satiralo, jer čim se pojavio netko bolji ili ugrožavajući, iskočila je ljubomora. Sa svakom ljubomorom pojavila se nelagoda zbog ljubomore i razne strategije njezinog sakrivanja od sebe i svijeta, jer tko želi pokazati da je ljubomoran i izazvati lavine optužujućih ili sažaljevajućih riječi ili pogleda. Nastojiš to brže bolje sakriti od čitavog svijeta, staviti još jedan lažni osmijeh, nastojati biti još bolji, draži, pametniji, uspješniji, umilniji, darežljiviji,... s nadom da nikad više nećeš osjetiti taj razorni osjećaj sa kojim se ne znaš niti želiš nositi.

Put prema sebi znači razumjeti da SVE emocije postoje u nama. Ne samo dobre, nego sve. I ne samo u nekim ljudima, nego u svima. Ne postoje one zato što smo zli, nego zato što smo ljudi. Došli smo ih ovdje sve iskusiti. Duša je čista bezuvjetna ljubav, koja se ne rađa i ne umire, nego vječno postoji kao svjetlo ljubavi. Kada želiš sebe iskusiti kao ljubav, to možeš tako da se suočiš sa onim što ljubav nije. Svjetlo možemo raspoznati kao kvalitetu samo u tami. Isto je tako i sa ljubavlju. Možemo je istinski spoznati kroz nedostatak njezine kvalitete. Taj nedostatak ljubavi prema sebi i drugima služi jedino i isključivo tome da nas kroz nedaće koje nam kroz život stvara navede da toliko zavapimo za ljubavlju, da nas sam vapaj za njom dovede do nje.

Stoga, koliko god su tzv. negativne emocije bolne, nisu besmislene. One su lekcije kreirane i vođene od naše duše koje nas kroz iluzornu tamu našeg postojanja vode prema suštini našeg bića, a ona je uvijek bila i uvijek će biti samo i isključivo LJUBAV. Stvoreni smo i rođeni kao bića ljubavi. U nas je udahnut Duh Sveti, Duh Života, Duh Izvora, Stvoritelja, Boga. Ta suština našeg bića je u nama do kraja našeg ljudskog života, a naša nesvjesnost te činjenice nas vodi kroz iskustva "tame" kroz koju tražimo "svjetlo naše duše". Svi smo na tom putu dok smo na zemlji. Neki su tek krenuli, neki su dogurali daleko, no svatko će stići na cilj. Hoće li to biti u ovom ili nekom slijedećem životu, nitko ne zna. Svatko ima svoje vrijeme, svoj put i svoj način kako njime korača. Što svjesniji postajemo, što jasnije vidimo svjetlo u sebi, to ga jasnije vidimo i u drugima. Automatski se osjećamo manje izgubljenima, ali i manje pogrešnima. Dublje razumijemo i sebe i svoje rane te možemo početi otvorenije pričati o njima i o tome kako su nam obilježile život i čemu su nas naučile. Dijeljenjem otvorenih priča o svim negativnim emocijama, izborima i lekcijama koje su nas one naučile, dodatno oslobađamo sebe od stigme srama i krivnje, te palimo svjetlo svjesnostima onima koji tek trebaju proći kroz "tamnu noć duše", da osjete da nisu jedini, sami, niti pogrešni, nego samo još jedan hrabri svjedok na putu prema sebi i svojoj suštini.

Pitate se zasigurno kako otkriti situaciju u kojoj smo bili suočeni sa negativnom emocijom i iz nje kreirali tzv. negativne identitete? Za to se pobrine život kad budemo za to spremni. Naše je samo da poželimo duboko iz sebe da živimo iz svjetla svoje duše, a ne iz tame svojih nesvjesnih uvjerenja. Ta će nas duboka žudnja za svjetlom našeg bića voditi najkraćim, najpodržanijim i najboljim mogućim putem.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.